Izaberi pregled

Pregled tjedna


<studeni 2012>
pusčpsn
2930311234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728293012
3456789

 izdavačka djelatnost
 izložba
 događanje
 skup
 ostalo

Pregled mjeseca

Pregled godine

Izložba

'Ružić i učenici' u Slavonskom Brodu

Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda

mjesto održavanja: Likovni salon 'Vladimir Becić', Trg Ivane Mažuranić, Slavonski Brod
datum početka/završetka: 08.11.2012. / 04.12.2012.
otvorenje: u 19 sati
organizator: Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda

U Likovnom salonu 'Vladimir Becić' u Slavonskom Brodu, u četvrtak, 8. studenog, s početkom u 19 sati, otvara se izložba 'Ružić i učenici', na kojoj izlažu Ljubica Dragojević Buble, Aida Alikadić, Petar Ujević, Nikola Matijević i Mladen Mikulin.

Branko Ružić je šezdesetih godina prošloga stoljeća otvorio put nekim novim izražajnim mogućnostima kiparskog jezika. Tragajući za preobrazbom tradicionalne forme, uvođenjem novih kiparskih sadržaja, brisanjem granice između malih i velikih tema, njegovo djelo otvorilo je vrata mnogim kiparima mlađe generacije. Rast Ružićeve kiparske ideje nastavlja se i danas u djelima onih koji su na putu 'najosobnijih traženja i iznalaženja.' Neformalnih je Ružićevih učenika mnogo, no ovom izložbom predstavljeni su njegovi formalni učenici, studenti njegove klase na odsjeku kiparstva Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu: Ljubica Dragojević Buble, Aida Alikadić, Petar Ujević, Nikola Matijević i Mladen Mikulin.

(..)Namjera izložbe prije svega je pružiti uvid u njihove individualne opuse, ali i usporediti međusobne veze i utjecaje njihovog učitelja Ružića u metodama pristupa plastici, kao i izboru motiva.

U monografiji o Branku Ružiću Mladen Pejaković piše da je 'Ružić proveo duge godine školovanja na Akademiji tragajući za jednostavnošću dojma u likovnoj strukturi...U sredini zatrpanoj takozvanim oblicima angažiranosti, izjavama o čovjekoljublju u glumatanju s rekvizitima, valjalo je svrnuti pogledna neku drugu stranu: naći smiješak različit od grimase i suzu iskreniju od suze angažiranih narikača'. Upravo ove postulate pronalazimo i u naoko potpuno različitim poetikama ove petorice autora. I upravo je modernitet njegovih oblika doživio pozitivnu recepciju među generacijom mlađih kipara.

Ljubica Dragojević Buble, svojedobno jedna od najtalentiranijih studentica Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, sama se smatra najklasičnijom Ružićevom učenicom. 'Moj profesor na ALU Branko Ružić poučio me je da je kiparstvo čudo, čega sam ja, istražujući nove oblike i forme svakim danom sve svjesnija', riječi su kojima se prisjeća svog mentora. Od njega je naučila da sve može biti tema kiparstva: i koza, i drvo i mačka. 'Ružić  je u svemu pronalazio poeziju, i to ne samo u predmetima i bićima, nego i u njihovom međuprostoru'. Medij u kojemu se najbolje izražava je 'gluvi i beživotni gips' , a njegovo svojstvo da se brzo suši savršeno odgovara njenom temperamentu i sklonosti brzog stvaranja, hvatanja trenutka. 'Svoje kiparstvo nisam shvaćala kao zadatak ili zanat, nego je svaka moja skulptura duboko proživljena. Kiparstvo je moje poslanje, proizvod mojih misli, stanje moje duše, sve ono što iz mene, bilo intelektualno ili emotivno, kroz moje ruke izlazi van. Moje skulpture su na neki način ogledalo moje osobnosti ili su neka moja poruka'. Motivski se na Ružićev opus oslanja kad radi skulpturu Mačke i Koze, pronalazeći skulpturalnost u svijetu oko sebe. Guido Quien njeno kiparstvo naziva kiparstvom tradicionalnih sredstava, a suvremene oblikovne slobode i svojstvenog rukopisa. I dok su Mačke pomalo zastrašujućeg stava i izraza, Koza je puno pitomijeg i vedrijeg izričaja.

Portret Ivane Brlić Mažuranić iz serije je radova Portreti poznatih žena (kao i portreti Slave Raškaj, Isidore Duncan, Rose Luxemburg). Portretirajući te žene, a svaka je imala osobit, pa i tragičan život, kiparica je izrazila bunt prema tradicionalnoj sredini grada Trogira (u koji dolazi živjeti nakon završenog studija) koja se na početku nije blagonaklono odnosila prema ženi stvaraocu. 

Nadahnut sakralnim, iskonskim, domoljubnim i prirodnim, nastaje ciklus Bogorodica u ružićnjaku. Nježni likovi Marije i djeteta Isusa osnovni su sadržaj unutar njene 'kiparske slike' čiji su okviri razgranate i ispreplete-ne grančice i pupoljci ruža. Umjetnica se priklanja blagim tonalitetima i odijeva svoje likove u nebesko plave, ružičaste i zlatno – rumene nijanse. Lik Madone s Djetetom čest je slikarski i kiparski motiv u svim umjetničkim stilovima i razdobljima; ovi novozavjetni likovi čest su dio ikonografskog mozaika dalmatinske/hrvatske marijanske baštine, ali dodatno su obogaćeni osobnom autoričinom neskrivenom religioznošću. 

Ruke Aide Alikadić Gačić motivski se nadovezuju na često interpretiranu temu i u Ružićevom kiparstvu. Simbol stvaranja, ali i kiparski zanimljiva forma većeg volumena dlana i izduženih, manjih volumena prstiju koji se međusobno isprepliću, ruka u Ružićevom kiparstvu postaje gotovo plastičk znak zatvoren u vlastita sazvučja. 

Nikola Matijević predstavlja se reduciranim formama u kojima kiparski problem rješava sa sviješću o postojanju Ružićevog Pelivana; i kod Matijevića su u pitanju pokrenuti oblici punog i praznog, zatvorenog i otvorenog prostora, jezgre i šupljine s ritmom njihovog izmjenjivanja, ali ovdje reducirani do krajnjih konsekvenci; svedeni na prostorne linije koje vode dinamičan dijalog sa prostorom oko sebe. 'Uvrnute (doslovce i preneseno) realizacije Nikole Matijevića čas frktavo probadaju, čas mazno obuhvaćaju prostor, sad ga opet lakokrilno sijeku. Upotrebljavajući žicu (obraslu talogom što asocira protok vremena) kao  liniju kojom stvara svoje crteže u prostoru Matijević svodi figure mačaka i ptica na glavne silnice. Tu više nema niti obrisne linije, tek vektori karakterističnog djelovanja. Poput zapete opruge nadvio se mačak nad mišem, a tako i promatrač mora obilaziti oko njih kako bi ulovio, oprostite, našao pravi kut za uočavanje uprizorenih životinja. Doista, veoma originalan i anegdotalan prilog našoj animalistici', piše o njegovim skulpturama Nikola  Albaneže. 
Kupačica koja je nešto starijeg datuma nastanka, 1986., bliža je Ružiću u promišljanju volumena; Matijević dojam o stvarnom gradi vlastitim plastičkim sredstvom, ne polazeći od prijepisa oblika iz prirode.

Petar Ujević u svojim radovima dodiruje razinu simboličkog stvarajući figure koje su nerijetko vezane uz scene iz mitoloških i biblijskih priča te poznate likove iz klasične literature. 'Najdalje u narativnoj usložnjenosti otišao je Petar Ujević sa svojim jukstaponiranim biblijskim likovima nad kojima se rasprostro kričeći muk. To su razrađene gotove scene čija dramska napetost proizlazi iz rasporeda svih elemenata, prave makete kazališnog  čina. Autor u njima istodobno spaja osjećaj za kadriranje, primjenjujući dvodimenzionalne plohe u ortogonalnom međuodnosu, s rasporedom figura koje su i same dane u napregnutosti izraza. Premda sićušne, njihov patos – iskazan facijalnom ekspresijom i gestom te položajem tijela – pridonosi snazi ove umjetnosti u prostoru', –piše o Ujevićevim skulpturama Nikola Albaneže. Pravi hommage Ružiću odaje skulpturom 'Oblak i kiša' u kojem napušta svoj uobičajeni kiparski itinerar i poseže za estetski dopadljivim, ali reduciranim izrazom, te nastavljajući se na dobro poznatu Ružićevu rečenicu: 'Sve je skulptura', uspjelo rješava 'nekiparski motiv' kiše.

Mladen Mikulin sažetim, pojednostavljenim, gotovo arhitektonskim, monumentalnim oblicima gradi svoju skulpturu Susret. Susret je Mikulinov diplomski rad, skulptura koja najviše evocira Ružića od svih odabranih za ovu izložbu. Izrađena od željeznog lima, kojeg kipar namjerno izlaže procesu hrđanja ne bi li mu dao rustičnu površinu i patinu vremena, sadrži onu tipično ružićevsku dozu humora i ironije. Portreti Tadijanovića i Morissona potpuno su drugačije provinijencije. Ove dvije biste u gipsu radi mekom, lepršavom i preciznom linijom.
Krajem sedamdesetih, tada mladi hrvatski kipar Mladen Mikulin došao je na zamisao da izradi i na Morrisonov grob postavi bistu svog glazbenog idola. U proljeće 1981. godine bista je dovršena, a Mikulin započinjeprepisku s nadležnim tijelima u inozemstvu kako bi ostvario svoju želju, te konačno i uspijeva u tome. Dana 4.lipnja 1981. godine, portret Jima Morrisona isklesan u makedonskom mramoru sivcu zasjao je punim sjajem na dotad neuglednom i zapuštenom grobu velikog glazbenika. Skulptura je postavljena na kameno postolje na kojem je Mikulin uklesao Jimovo ime i prezime te godine rođenja i smrti. Nažalost, bista je otuđena sa groblja 1986., a Mikulin 1992. radi drugu, koja nikada nije postavljena na Morrisonov grob. Portret Krleže puno je ekspresivniji u svom izričaju. Oblikovanjem tankih ploča lima nastaje oblik snažnoga asocijativnog naboja.  Duh sveti nastavlja se na Mikulinovu seriju skulptura ptica. Motivski opet blizak Ružiću u konačnici se s njim razilazi, jer dok su Ružićeve ptice obični, svakodnevni posjetitelji telefonskih žica ili golubinjaka, Mikulinove su ptice vladari visina i simboli moći i božanskog. Korodirane površine okvira daju kolorizmu hrđe osobitu vrstu plemenitosti, a ptica od nehrđajućeg lima svjetlosni je akcent cijele kompozicije.

Romana Tekić


http://www.gugsb.hr