Anabel Zanze: NE-PRE-PRE-KE

<p> U okviru ciklusa&nbsp;<strong>Taktilne galerije Tiflolo&scaron;kog muzeja</strong>&nbsp;u pripremi je izložba renomirane&nbsp;<strong>akademske slikarice-grafičarke Anabel Zanze</strong>, naziva slojevita značenja:&nbsp;<strong>NE-PRE-PRE-KE</strong>.</p> <p> Anabel Zanze, Dubrovkinja sa zagrebačkom adresom, karakterističnog likovnog izričaja, usvaja tipografiju u svojim radovima te je povezuje s avangardnim umjetničkim nastojanjima na bazi letrizma i konceptualne umjetnosti. Diplomirala je 1996. na Grafičkom odsjeku ALU-a u Zagrebu u klasi prof. A. Kuduza.&nbsp;<br /> <br /> Izložba će prezentirati 15 radova koji komuniciraju sa slijepima i slabovidnima, nastojeći dokinuti granice svjetova, tako da prepreke postanu NE-PRE-PRE-KE. U tu svrhu prigrlila je grafički znak Brailleovih slova i uobličila ih u umjetničku formu.<br /> <br /> &bdquo;Te&scaron;ko da bi se među suvremenim hrvatskim umjetnicima moglo pronaći primjereniji opus, koji bi se i bez ikakvih prilagodbi mogao predstaviti na umjetničkoj izložbi u Tiflolo&scaron;kom muzeju, od ovog Anabel Zanze. Tijekom trideset godina stvaranja i predstavljanja na mnogim muzejskim i galerijskim adresama, stručnjaci su je prepoznali i kao jednu od najosebujnijih slikarica koja danas djeluje na ovim prostorima. Njoj, dakle, ne nedostaje vidljivosti u umjetničkom svijetu, no takva kakva jest, otvorena, empatična i okrenuta novim susretima i spoznajama, poželjela je svojim slikama priu&scaron;titi drukčiju vidljivost, pružiti ih onima koje zapravo krasi posebna vidljivost &ndash; vidljivost dodirom.&ldquo;<br /> (iz teksta kataloga izložbe Nade Bero&scaron; &bdquo;Dodirivati s razumijevanjem&ldquo;)<br /> <br /> <br /> Autor izložbe i likovnog postava je vi&scaron;i kustos Tiflolo&scaron;kog muzeja Igor Maroević.</p> <p> &nbsp;</p> <p> &nbsp;</p>

Izložba Ence Kovačević „Žena“

<p> U&nbsp;utorak, 21. svibnja &nbsp;u 19 sati, u Galeriji Emanuel Vidović u Splitu otvorit će se izložba Ence Kovačević &bdquo;Žena&ldquo;.</p> <p> Izložba &bdquo;Žena&ldquo; prezentira ciklus radova Ence Kovačević koji su nastali u razdoblju od 2021. &ndash; 2023. u tehnici polikolora i krede na papiru unutar kružnog formata. Jedan od autora tekstova u katalogu izložbe, Branko Franceschi, jedan od autora tekstova u katalogu izložbe, o novim Encinim radovima je zapisao: &bdquo;Tema je imaginarni ženski akt, motiv tijelo zrele, za suvremene trendove i shvaćanja punačke i putene žene, a njegov je prikaz dosljedno sumaran i reduciran. Fokus je na tijelu i njegovoj impostaciji, pa se detalji, lice, periferni dijelovi poput dlanova i stopala jednostavno stapaju s pozadinom. Kolorit u odnosu na realističan, prirodni inkarnat, teži prema idealiziranom, pastelnom, ružičastom spektru i bjelini. Potez je &scaron;irok, gesta brza, manira skicozna, a ipak sve je nekako meko i puteno, rekli bismo ženski, iako je struktura pigmenta ponekad vidljiva i gruba. Osim motiva žene, kompozicija zaobilazi sve ostalo &scaron;to bi moglo sugerirati bilo kakav ugođaj: nema sobe, nema mobilijara, niti odjeće, bilo čega. Jedino &scaron;to vidimo je tijelo koje se iz pozadine izdvaja tek nužnim izvedbenim repertoarom, crtežom i modulacijom potezima kista (&hellip;) Za razliku od svojih kolegica koje su se prema dominantnoj povijesti mu&scaron;kog vizualnog stvarala&scaron;tva postavile odmakom prema novom mediju izražavanja i/ili, pak, reinterpretacijom motiva i tema u skladu s proklamiranom rodnom poetikom, Enca se s njom suočila na možda najzahtjevnijoj dionici u kojoj se sreću mu&scaron;ki pogled i mu&scaron;ko gledi&scaron;te &ndash; na motivu ženskog akta. Objekt je postao subjekt, golo žensko tijelo znak, sofisticirano estetizirana seksualna žudnja premetnula se u stav.&ldquo;</p> <p> Izložba će biti otvorena do 11. srpnja 2024. godine.</p> <p> &nbsp;</p> <p> <strong>Enca Kovačević</strong> rođena je u Splitu 1953. godine u obitelji koja potječe s otoka Hvara. Nakon zavr&scaron;ene &Scaron;kole primijenjene umjetnosti u Splitu studirala je na Pedago&scaron;koj akademiji u klasi profesora Ante Ka&scaron;telančića, također u Splitu. Godine 1980. postala je članica Hrvatskog dru&scaron;tva likovnih umjetnika &ndash; Split. U prvoj polovici devedesetih godina pro&scaron;log stoljeća otputovala je na studijski boravak u Sjedinjene Američke Države. Prvu samostalnu izložbu održala je u prostoru Francuskog instituta 1982. godine. Od tada je priredila vi&scaron;e samostalnih izložbi, među kojima se ističu retrospektivna izložba u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori 2002., izložba u Muzeju grada Splita 2008. i izložba u Galeriji Ivana Me&scaron;trovića 2017. u Splitu. Sudjelovala je i na brojnim skupnim izložbama. Dugo godina je djelovala kao likovna pedagoginja, a posebno je vrijedan njen dugogodi&scaron;nji angažman na mjestu voditeljice slobodnih aktivnosti u Dječjem domu &bdquo;Maestral&ldquo; i voditeljice likovne kolonije &bdquo;Maestral&ldquo;.</p> <p> &nbsp;</p>

Izložba „Spa na rimski način“ – novi Prozor u prošlost

<p> U Rimskom je Carstvu održavanje higijene, odnosno kupanje i odlazak u kupelji (thermae i balnea) bio važan ritual za sve slojeve dru&scaron;tva. Bila je to neka vrsta dru&scaron;tvene aktivnosti, a kupelji su bile i žari&scaron;na točka gradskog života. Mnogi antički pisci i pjesnici (Plaut, Plutarh, Ciceron, Plinije St. i Ml., Juvenal, Marcijal, Seneka&hellip;) donose podatke o kupeljima, ali ponajvi&scaron;e zanimljive anegdote koje su se odvijale</p> <p> u tim građevinama. Rimske kupelji bile su mjesto za kupanje, relaksaciju, druženje, ali i mnogo vi&scaron;e od toga. Izgrađene su u velikom broju diljem Rimskog Carstva, od Italije do istočnih provincija, od Britanije do Sjeverne Afrike. Razlikuju se privatne i javne gradnje. Bilo da su privatne ili javne, mogle su biti veoma rasko&scaron;ne, kao &scaron;to su primjerice Trajanove, Karakaline i Dioklecijanove carske terme u Rimu te Hadrijanove kupelji u Lepcis Magni).</p> <p> Građevine su uobičajeno slijedile sličnu prostornu shemu koja je ponajprije bila vezana uz tehničke razloge povezane uz protok toplog zraka odnosno uz sustav grijanja, a to je ujedno i olak&scaron;avalo snalaženje kupača koji su ih mogli posjećivati u različitim gradovima diljem Carstva. Naime, standardan slijed prostorija bio je tepidarij &ndash; kaldarij - frigidarij, gdje je kaldarij imao najvi&scaron;u temperaturu zraka i poda prostorije.</p> <p> U kupelji se odlazilo s neizostavnom opremom koju su posjetitelji nosili sa sobom. Važan dio tog toaletnog pribora kod mu&scaron;karaca i žena činili su aribali i strigili. No&scaron;eni su zajedno na brončanom lančiću ili dr&scaron;ku ovje&scaron;eni o zape&scaron;će ili pojas kupača. Aribali su mogli biti metalni ili stakleni i u njima su se čuvala razna dragocjena ulja koja su se nanosila na tijelo nakon uklanjanja odjeće u svlačionici, a prije odlaska u vježbali&scaron;te.</p> <p> Nakon znojenja u lakonikumu ili sudatoriumu, posjetitelj je mogao ići u posebnu sobu (destrictarium) u kojoj je strigilom skidao, strugao nečistoće s tijela. Opetovano nano&scaron;enje ulja na tijelo je bilo uobičajeno. Dakle, osim prije vježbanja, ulje se nanosilo tijekom boravka u kupeljima te na samom kraju kada je često bilo popraćeno i masažom kao zavr&scaron;nim ritualom kupanja. Nakon masaže tijelo se naknadno strigilom čistilo od nečistoća.</p> <p> U &ldquo;Prozoru u pro&scaron;lost&rdquo; izložena su dva aribala - staklene bočice za ulja ili mirise - te četiri brončana strugača tijela okačena na obruč, te jo&scaron; jedan strugač kojemu nedostaje dr&scaron;ka.</p> <p> Autorica izložbe je Aska &Scaron;opar, a dizajner postava Vjeran Juhas.</p> <p> &nbsp;</p> <p> &nbsp;</p>