izložba
2. Samoborski salon „Granice“
Galerija Prica
MJESTO
<p>
Crta koja omeđuje, razdvaja, dijeli… to je ona krajnja crta prostorne cjeline koju definiramo kao granicu. Iako pri spomenu granice najčešće pomislimo na razdvajanje, granica zapravo istovremeno razdvaja i spaja… ono unutarnje i vanjsko, vlastito i tuđe, privatno i javno, potrebno i nepotrebno, vidljivo i nevidljivo…. Granice mogu biti čvrste, promjenjive ili nejasne….</p>
<p>
Kada govorimo o temi granica zanimljivo viđenje pronalazimo u izjavi nizozemske redateljice i glumice Karine Holla koja se bavila temom granica u jednoj kazališnoj predstavi definiravši pojam granice intrigantnom mišlju: "Granice izazivaju osjećaj nezaštićenosti i nestabilnosti, međutim, istovremeno svi trebamo granice zbog sigurnosti i privatnosti. Granica je barijera, ali može biti i most prema različitim mogućnostima." Tema granica prirodno se nametnula kao osnovni koncept 2. Samoborskog salona prvenstveno zbog iznimno širokog spektra mogućnosti interpretacije teme, ali i zbog aktualnosti samog pitanja granica u kontekstu trenutnih geopolitičkih previranja, što je potvrdio i iznimno velik broj prijava pristiglih na ovogodišnji Samoborski salon. Od ukupno 66-ero prijavljenih umjetnica i umjetnika, stručni žiri je odabrao 25 autorica i autora koji su se istaknuli kvalitetom, originalnošću i raznovrsnošću prijavljenih radova u okviru zadane teme. Završni izbor rezultirao je kvalitetnim djelima u najraznovrsnijim medijima uključujući crteže, ilustracije, grafike, slike, objekte, skulpture, knjige umjetnika, svjetlosne i video instalacije, te performans.</p>
<p>
U samom pozivu umjetnicima naznačena su tek neka od mogućih tumačenja pojma "granice", dok su prijavljeni autori u svojim radovima nadišli same primjere, te ponudili daleko širi dijapazon interpretacija pojma granice, što je samo potvrdilo aktualnost, ali i dugovječnost ove slojevite, kompleksne, duboke i višeznačenjske teme.</p>
<p>
O različitim aspektima granica u području likovnosti progovaraju umjetnici Andrej Beštak, Anton Vrlić, Irena Podvorac, Marta Živičnjak i Robert Erdelji. <strong>Andrej Beštak</strong> u radu <em>"Konci"</em> problematizira mogućnost dokidanja ili postupnog nestajanja granica poigravajući se sa sadržajem unutar knjige umjetnika. Autor namjernim izostavljanjem vrhunca priče dokida kontinuitet gradnje sadržaja, te stavlja srž knjige u stalnu mijenu podložnu novim interpretacijama. Težište sa sadržaja prelazi na percepciju u radu <em>"Svjetlosni međuprostori"</em> autora <strong>Antona Vrlića</strong>. U podnožju staklene skulpture nalaze se urezane linije koje se kontinuirano mijenjaju ovisno o kretanju promatrača. Titraj oka i pokušaj definiranja granica pod varljivim efektom snopova svjetlosti koji se križaju unutar staklenog objekta simbolički ukazuje kako su granice podložne promjenama, pa čak i rušenju ovisno o našoj percepciji, volji i mogućnostima. Granicama u području materije bavi se <strong>Marta Živičnjak</strong> u radu <em>"Mimikrija"</em> kojim istražuje mogućnosti površina papirnatih tekstura tako da papir perforira i uslojava pri čemu rad ostvaruje direktnu komunikaciju s prostorom u kojem se nalazi. <strong>Irena Podvorac</strong> propitujući granice skulpture pomiče vlastite granice u djelu <em>"Kap"</em>. Izlazeći iz vlastite zone komfora oblikovanja animalističkih skulptura, autorica šibicama oblikuje simbolički motiv kapi koji fluidno klizi niz postament i postaje sastavni dio lokve u podnožju skulpture. Hoće li kap pratiti fizičku granicu podloge ili će ju ista upiti i učiniti svojim integralnim dijelom ovisi o svojstvima podloge na kojoj se kap nalazi, što metaforički možemo preslikati u svijet stvaralaštva: propitujući sposobnosti i potencijale materijala, medija i mogućnosti oblikovanja umjetničkog djela autori paralelno pomiču vlastite granice osobnosti, rada i mogućnosti izričaja. U propitivanju mogućnosti stvaralaštva najdalje je otišao <strong>Robert Erdelji </strong>u radu <em>"Rođenje skulpture"</em>. Umjetnik stvara početnu formu skulpture koju potom uranja u vodenu otopinu i ostavlja skulpturu da sama raste i razvija se, pri čemu nasumični razvoj kristala mijenja prvobitni oblik skulpture. Autor je eksperimentalnim radom nastojao ustanoviti granicu kada završava ljudsko oblikovanje rada, a kada nastupa područje slobode u kojem su moguće transformacije i nakon autorovog dovršetka djela.</p>
<p>
Zadržavajući se u polju likovnog djelovanja, ali prebacujući naglasak na pomicanje granica u području koncepta izložbe, percepcije publike i prostora <strong>Nikica Jurković</strong> već nekoliko godina kontinuirano razrađuje ciklus video radova pod nazivom <em>"Sve je moguće"</em>. Umjetnik propitkuje, a pritom i prelazi granice ustaljenih normi izlaganja nizom akcija poput ulaska i interveniranja u tuđi autorski izložbeni prostor, uključivanjem u izložbu mimo žiriranja i konačne selekcije autora, organizacijom lažnog otvorenja, te u konačnici izlaganjem rada koji preuzima ulogu promatrača. Na iznimno inteligentan i subverzivan način autor svojim djelovanjem bilježi novonastale situacije, čime omogućuje spoznaju ljudskih reakcija koje se javljaju kada prijeđemo ustaljene granice. U aktualnom vremenu otvorenja 2. Samoborskog salona umjetnica <strong>Nevenka Miklenić </strong>kroz performans postavlja nove neočekivane granice unutar izložbenog prostora, te testira, ali i uključuje posjetitelje u sukreiranje novih granica. Eksperiment direktno komunicira temu Salona ukazujući na licu mjesta tko poštuje i tko se kreće unutar novostvorenih granica, a tko ih nadilazi, ruši ili dokida.</p>
<p>
Granice često predstavljaju one zamišljene linije koje označavaju stupanj do kojeg nešto toleriramo. Psihološkim granicama bave se autorice Nikolina Žabčić, Karla Čurčinski, Vanda Čižmek i Andrea Pavetić. Rad <em>"To, ne"</em> <strong>Nikoline Žabčić</strong> prikazuje predimenzioniran naglašeno linijski oblikovan lik bake koja simbolički ukazuje na događaj, posljedice i preuzimanje odgovornosti za svoje postupke. Snažan upliv crvene boje, koja je ujedno boja ljubavi i patnje, definira karakter emotivnog motiva iz djetinjstva kojim autorica ilustrira definiranje granica u ponašanju i oblikovanje osobnosti prilikom odrastanja. Također kroz motiv djetinjstva <strong>Karla Čurčinski </strong>i<strong> Vanda Čižmek</strong> propitkuju granice sna i jave, svjesnog i nesvjesnog kao i granice vremena. I dok se <strong>Karla Čurčinski</strong> fokusira na osobna iskustva u djelima <em>"Noćni vlak"</em> i <em>"Tu sam na kratko"</em> pri čemu nestajanje granica vizualizira preklapanjem motiva i prožimanjem gradivnog elementa s podlogom kroz čin vezenja, <strong>Vanda Čižmek</strong> ilustracijama prati inspirativnu alegorijsku priču <em>"Kumarov san"</em> u kojoj se susreću različite životne filozofije i civilizacije, ali i isprepliću san i java, te prošlost, sadašnjost i budućnost. Objekt <em>"Granica tolerancije"</em> <strong>Andree Pavetić</strong> vrlo slikovito problematizira niz pitanja koja se nameću prilikom analiziranja osobnih psiholoških granica kao što su: što, koliko i zašto trpimo; o čemu ovisi naša granica tolerancije; te pod kolikim i kakvim pritiskom pucamo i kako u tom trenutku reagiramo?</p>
<p>
Psihološke granice proširujemo i na pitanje religijskih, kulturoloških i političkih granica u ilustraciji <em>"Bolesnik/fratri"</em><strong> Davora Schunka</strong>. Živimo unutar zadanih okvira zajednice, kulture i naroda koji nas je oblikovalo, no kako doživljavamo susrete s drugačijim od našeg? Podižemo li zidove još više ili spuštamo oklope kako bismo spoznali nešto novo? Globalno pitanje rasnih, nacionalnih i vjerskih podjela te teritorijalnih granica <strong>Ivana Mrčela</strong> rješava utopističkom idejom o svijetu u kojem ne postoje ratovi. U radu <em>"Pink up your gun:"</em> autorica bojenjem vojnika u ružičastu boju poništava njihovu primarnu ulogu i pruža mogućnost svijeta u kojem nema državnih granica, ljudske pohlepe za materijalnom dobiti i pozicijama moći. Sve navedene podjele <strong>Lucija Žuti</strong> sumira na primjeru vlastite zemlje u radu <em>"Volim Hrvatsku"</em>. Izuzetno aktualan ciklus govori o sve jačim i izraženijim ideološkim podjelama koje hrane i uzgajaju sve naglašenije granice unutar samog naroda. Još jednim aktualnim problemom hrvatskog naroda bave se umjetnice Gorana Težak i Sabina Gašparac. U kolorističkoj šumi <strong>Gorana Težak</strong> minucioznim crtačkim elementima oblikuje ruševinu nekadašnjeg doma. Niz sitnih gradivnih linija i izostanak boje pojačavaju karakter i snagu ključnog motiva u radu <em>"Djedovina nekom drugom"</em> koji utjelovljuje dolazak do jedne granice (unutarnje, psihološke) kako bismo prešli onu drugu granicu (fizičku, državnu). Tragičnu priču o iseljavanju <strong>Sabina Gašparac</strong> interpretira simboličkim bijegom iz crnila kroz animalistički skok životinje preko ograde u radu <em>"Trava je zelenija s druge strane plota"</em>.</p>
<p>
Od globalnih, preko nacionalnih dolazimo do granica na društvenoj i intimnoj razini u crtežu <strong>Ive Šintić</strong> pod nazivom <em>"Četkica za dvoje"</em>. Simbolički rad zorno prikazuje slojevitost i kompleksnost promjene u području privatnih granica do kojih dolazi kada se odlučimo na zajednički život. Period adaptacije često je popraćen tolerancijom i razumijevanjem, ali i uspostavljanjem novih granica i diobe što je "naše", a što ostaje "moje", tj. gdje osoba podvlači crtu i zadržava vlastiti psihički i fizički prostor. Zadiranjem u privatni prostor bavi se i rad <strong>Nine Bešlić</strong> <em>"Cross disslolve II – Pretapanja"</em>. Umjetnica bilježi slučajne prolaznike u javnom prostoru i transformira bilješke u umjetnički rad čime se dokida granica realnosti i prelazi u virtualnu stvarnost. Rad svojom formom koja podsjeća na skrivenu kameru otvara pitanje kada vlastitom slobodom u javnom prostoru zadiremo u tuđu privatnost. Promatranje rada virenjem u kutiju kroz kružni otvor asocira na špijunku, dalekozor ili teleskop – elemente koji omogućuju špijuniranje ili praćenje aktivnosti drugih ljudi bez njihovog znanja.</p>
<p>
Jedini fotografski rad na izložbi propitkuje granice emocija, intime i privatnosti. Čistim i naglašeno simboličkim kadrom <strong>Tena Pavletić </strong>u radu <em>"Dom 1"</em> priča priču o životu. Dijagonala kompozicije unosi dinamiku u inače statičan sadržaj fotografije naglašavajući pritom direktnu korelaciju slike koja visi na zidu (s prikazom idilične kuće – simbolom doma i obitelji), te starice koja spava s glavom okrenutom u suprotnu stranu što je posredni simbol vremena – čimbenika koji ju sve više odmiče od lijepih uspomena koje možda točno u tom trenutku sanja.</p>
<p>
Pojam rušenja granica često nosi pozitivne konotacije kada govorimo u kontekstu pomicanja vlastitih granica – rušimo barijere, oslobađamo se strahova i tereta, te tako napredujemo. Međutim, rušenje ili pomicanje granica može imati i vrlo negativne konotacije o čemu svjedoče radovi Svebora Vidmara, Krešimira Katušića, Lore Elezović i Noe Geras. Potpuno otuđenje čovjeka od svijeta u kojem živi i čije blagodati beskompromisno iskorištava i sustavno uništava <strong>Svebor Vidmar</strong> utjelovljuje u linijskom crtežu <em>"Imaginarni krajolik 3"</em>. Autor gradi "nedosanjanu Arkadiju" kako bi u promatraču pobudio duboko potisnute iskonske osjećaje strahopoštovanja spram prirodnih ljepota svijeta u kojem živimo. <strong>Krešimir Katušić</strong> u svom radu <em>"Izgubljene riječi"</em> ide korak dalje i kroz metaforu svitaka govori o nestanku izvornih ljudskih kvaliteta. Svici su izrađeni u terakoti – materijalu koji dodatno potencira fragilnost vrednota koje nestaju. Umjesto da njeguje prirodan život i svoju iskonsku povezanost s prirodom koja nas okružuje, čovjek se fokusirao na genetsku modifikaciju, manipulaciju i stvaranje umjetnog života u laboratoriju. Stvarni svijet zamjenjujemo virtualnim svijetom, ljudsku inteligenciju umjetnom, a izvorne riječi gube značenje i bivaju zamijenjene terminima namijenjenim umjetnom hibridnom svijetu u kojem živimo. Temu pomicanja etički upitnih granica s jednog posve drugačijeg aspekta interpretiraju radovi <em>"Žaba"</em> i <em>"Žabica".</em> <strong>Lora Elezović</strong> u tehnici bakropisa zorno prikazuje potencijalnu hibridnu vrstu nastalu laboratorijskim genetskim križanjem zlatne tropske otrovne žabe i kolibrića. Uplitanje u prirodni tijek života i igranje Boga već sada čovjeka skupo košta i tko zna kakve će razorne posljedice donijeti u budućnosti. Minuciozno izvedene grafike namjerno su naglašeno malih formata kako bi simbolički poručile da i male promjene mogu rezultirati nekontroliranim štetnim posljedicama nesagledivih razmjera. Priču o svijetu danas nastavlja <strong>Noa Geras</strong> u radu <em>"Go West"</em>. Male brončane skulpture dio su veće cjeline ciklusa koji govori o putu civilizacije: kretanju s točke jedinstva da bismo se po putu razjedinili vođeni pohlepom i pozicijama moći, posve nesvjesni da granice koje smo postavili zapravo ne postoje i da smo svi međusobno povezani, te da uništavanjem prirode, kao i uništavanjem tuđeg i drugačijeg zapravo uništavamo sami sebe.</p>
<p>
Pregled izloženih radova završavamo s dva međusobno posve različita djela koja ponajbolje ilustriraju beskrajne mogućnosti poimanja teme granica. Slika "<em>Zašto pred zdjelom čipsa nemam granicu, zašto?!"</em> autorefleksivan je rad unutar kojeg autorica <strong>Maja Cipek</strong> propituje vlastite granice. Popartistički prikaz zdjele pune čipsa dodatno je potenciran snažnim komplementarnim kontrastom i različitim uzorcima stola i zida čime umjetnica likovno ilustrira situaciju u kojoj nema granica, a koju duhovito opisuje u tekstu o radu nazivajući čips svojim kriptonitom. Kao odmak od velikih gesta, riječi i životnih borbi Maja Cipek nudi svakodnevno, iskreno i toplo ljudsko iskustvo malih osobnih iskušenja s kojim se svatko može poistovjetiti. Iz područja osobnog prelazimo u područje univerzalnog u radu <strong>Irene Gayatri Horvat</strong>. Ima li duša kao unutarnje načelo života i "samostalna bit u čovjeku" svoje granice i je li moguće odrediti njezin točan položaj? Odgovor na to pitanje autorica traži u radu <em>"Mapiranje duše – Srce"</em> povezujući anatomiju čovjeka sa zemljopisnim koordinatama Zemlje, ali i planetima i galaksijama, čime se potencijalno vraćamo na sâm početak: ujedinjavanjem čovjekove fizičke pojavnosti s prirodom, svijetom i svemirom oplemenjujemo dušu koja nas čini jedinstvenom individuom.</p>
<p>
Iako je natječaj za sudjelovanje na 2. Samoborskom salonu postavio određene granice kroz propozicije tko se sve može prijaviti, izložba je u konačnici objedinila radove visoke likovne kakvoće koji problematiziraju, te proširuju polje percepcije i poimanja teme granica. Izabrani radovi predstavljeni u istom prostoru potenciraju međusobne vrijednosti i širinu pojedinačnih izričaja djelujući tako u polju granica koje razdvajajući spajaju.</p>
<p>
<strong>Sonja Švec Španjol, mag.hist.art.</strong></p>
<p>
</p>
<p>
Umjetnici koji izlažu na 2. Samoborskom salonu:</p>
<p>
Andrea Pavetić</p>
<p>
Andrej Beštak</p>
<p>
Anton Vrlić</p>
<p>
Davor Schunk</p>
<p>
Gorana Težak</p>
<p>
Irena Gayatri Horvat</p>
<p>
Irena Podvorac</p>
<p>
Iva Šintić</p>
<p>
Ivana Mrčela</p>
<p>
Karla Čurčinski</p>
<p>
Krešimir Katušić</p>
<p>
Lora Elezović</p>
<p>
Lucija Žuti</p>
<p>
Maja Cipek</p>
<p>
Marta Živičnjak</p>
<p>
Nevenka Miklenić</p>
<p>
Nikolina Žabčić</p>
<p>
Nina Bešlić</p>
<p>
Noa Geras</p>
<p>
Robert Erdelji</p>
<p>
Sabina Gašparac</p>
<p>
Svebor Vidmar</p>
<p>
Tena Pavletić</p>
<p>
Vanda Čižmek</p>
<p>
</p>
<p>
</p>
<p>
Radno vrijeme galerije:</p>
<p>
utorak – četvrtak 9 – 14h</p>
<p>
petak 13 – 19h</p>
<p>
subota, nedjelja 10 – 17h</p>
<p>
ponedjeljkom, praznicima i blagdanima zatvoreno</p>
<p>
</p>
<p>
</p>
Trg Matice hrvatske 6, Samobor
Trg Matice hrvatske 6, Samobor
VRIJEME
20.08.2019. / 08.09.2019.
izložba
Likovni svijet Alenke Gerlovič (1919. - 2010.) - između Zagreba i Dalmacije
Moderna galerija
MJESTO
<p>
U Studiju Moderne galerije „Josip Račić“ moći ćete do 2. rujna 2019. razgledati dvadesetak vrhunskih likovnih ostvarenja iz bogatog slikarskog opusa slovenske umjetnice Alenke Gerlovič. Riječ je o akrilicima i akvarelima iz zbirke Posavskog muzeja Brežice, nastalim u razdoblju od 1961. do 1991.</p>
<p>
Alenku Gerlovič su studij u Zagrebu, život i rad u Ljubljani te mnoga studijska putovanja oblikovala u pejzažnu slikaricu, koja je svoju lirsku interpretaciju evocirala tradicijom čistih i jasnih linija te skladnog izraza. Njezin umjetnički opus najvećim djelom posvećen je prirodi u svoj njenoj ljepoti. Izborom najboljih monumentalnih pejzaža koji će biti predstavljeni na izložbi u Studiju „Račić“, a koje je slikarica poklonila Posavskom muzeju Brežice, 2005., odaje se počast umjetnici koja je svoj stvaralački put započela 1937. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Istovremeno se ukazuje na važnost Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u razdoblju od njenog osnutka pa do Drugog svjetskog rata za slovensku likovnu umjetnost.</p>
Studio "Josip Račić", Margaretska 3, Zagreb
Studio "Josip Račić", Margaretska 3, Zagreb
VRIJEME
20.08.2019. / 02.09.2019.