Uoči Međunarodnog dana muzeja čija je tema Muzeji i sporne povijesti: govoriti o neizrecivom u muzejima u Poljskoj se vodi rat zbog muzeja koji je odlučio progovoriti o neizrecivom. Tek otvoreni Muzej Drugog svjetskog rata u Gdanjsku postao je mjesto ideološkog obračuna između stručnjaka i poljske vlade koja ga želi zatvoriti i promijeniti njegov multinacionalni fokus.
Ideju o gradnji ovog 120 milijuna dolara vrijednog muzeja pokrenuo je 2008. godine tadašnji poljski premijer Donald Tusk s namjerom da se stvori jedinstven muzejski postav u svijetu – postav koji Drugi svjetski rat prikazuje iz perspektive svih nacija koje su se našle u tom globalnom sukobu, stavljajući u fokus civilne patnje i ljudske sudbine, a ne vojne kampanje. Da je pred muzejom neizvjesna budućnost postalo je jasno čim su se promijenili politički prioriteti u Poljskoj dolaskom na vlast stranke Pravo i pravda. Njen vođa Jaroslaw Kaczynski u više navrata izrazio je nezadovoljstvo muzejom koji ne izražava dovoljno poljsko gledište i ne prikazuje heroizam poljskih vojnika u pružanju otpora nacističkom okupatoru.
Fokus je na životima i sudbinama običnih ljudi
Muzej je simbolički smješten nedaleko od mjesta gdje je njemačka krstarica Schleswig-Holstein prvog rujna 1939. otvorila vatru na mali poljski garnizon na poluotoku Westerplatte čime je službeno počeo Drugi svjetski rat, sukob koji je trajao šest godina i odnio više od 55 milijuna života.
Na konceptu muzeja radili su neki od neki od najpoznatijih povjesničara Drugog svjetskog rata, uključujući Normana Daviesa iz Oxforda i Timothyja Snydera iz Yalea, a pobjedničko arhitektonsko rješenje odabrao je žiri na čelu s poljsko-američkim arhitektom Danijelom Libeskindom, autorom Židovskog muzeja u Berlinu i autorom rekonstrukcije World Trade Centra u New Yorku.
Stalni postav se sastoji od tri bloka: "Put u rat", "Užasi rata" i "Duga ratna sjena" podijeljena u 18 tematskih sekcija. Posjetitelji razgledavanje započinju 14 metara ispod zemlje gdje je kroz više od 2000 izložaka prikazana tragedija Drugog svjetskog rata, njegova geneza i posljedice, njegove žrtve i zločinci te sudbine običnih ljudi. Pregled arhivskih snimaka i fotografija, korištenje interaktivnih mapa kao i gledanje video svjedočanstva ljudi koji su svjedočili traumatičnim događajima iz Drugog svjetskog rata posjetiteljima omogućuje 240 multiumedijalnih konzola.
U fokusu su životi i sudbine običnih ljudi bez obzira na kojoj su se strani našli – dok u pozadini svira Šostakovićeva Lenjingradska simfonija, posvećena njegovom rodnom gradu dok je bio pod opsadom. Posjetitelji mogu vidjeti fotografije koje prikazuju posljedice bombardiranja Varšave i Londona, ali i Hamburga i Dresdena pa čak i sovjetskog bombardiranja Helsinkija 1940. godine. Pored američkih i sovjetskih tenkova u muzeju su se našli izloženi i predmeti iz svakodnevnice i razna memorabilija - lula Josefa Staljina koju je donirao danski diplomat, ženski bicikl korišten za krijumčarenje hrane u Višijskoj Francuskoj, ključevi stana koji su pripadali židovskoj obitelji koju su ubili njeni poljski susjedi tijekom Masakra u Jedwabneu 1941. godine.
Poseban interes na otvaranju izazvalo je brodsko zvono s njemačkog putničkog broda Wilhelm Gustloff kojeg je potopila sovjetska podmornica 1945. godine pri pokušaju evakuacije njemačkih izbjeglica iz Baltičkih zemalja. U toj pomorskoj tragediji, o kojoj se rijetko i nerado govori, dubine Baltičkog mora odnijele su više od 9000 života.
Vlada želi muzej prilagoditi "poljskoj perspektivi"
Stav nove vlade donekle je razumljiv budući da Drugi svjetski rat drži ključno mjesto u poljskom nacionalnom identitetu, a Poljaci su izuzetno ponosni na otpor koji je 1939. poljska vojska pružila Wehrmachtu kao i prema godinama otpora koje su uslijedile. Također, tu je i osjećaj da tragična sudbina Poljske, njena okupacija od strane Nijemaca i Rusa i kasnije prepuštanje pod Sovjetski utjecaj unatoč njenom doprinosu savezničkoj pobijedi, nije u potpunosti prepoznata od svijeta. Jedan od ključnih zagovaratelja te ideje poljski je povjesničar i zastupnik vladajuće stranke Jan Zaryn, koji se zalaže za muzej po uzoru na Yad Vashem u Jeruzalemu, koji će nakon desetljeća šutnje posjetitelju ukazati na jedinstvenost poljske tragedije, koju smatra razvodnjenom i ublaženom predstavljanjem sudbina drugih naroda u muzeju.
Ravnatelj muzeja Pawel Machcewicz žestoko je branio koncept muzeja smatrajući da svijet ima mnogo muzeja Drugog svjetskog rata koji na to razdoblje gledaju isključivo iz nacionalne perspektive te da novi muzej u Gdanjsku predstavlja intelektualnu i muzeološku prekretnicu omogućavajući posjetitelju da shvati strahote Drugog svjetskog rata iz perspektiva različitih naroda.
Prošle godine poljski ministar kulture pokušao je preuzeti kontrolu nad muzejem pravnim manevrom, spajanjem muzeja sa znatno manjim i još neizgrađenim Muzejem Westerplatte i rata 1939. Čekala se presuda Visokog suda u Poljskoj koji je prošlu srijedu donio odluku o spajanju dvaju institucija koja stupa odmah na snagu i koje će prema njihovim riječima "znatno povećati njihov potencijal", a u stvarnosti, kako se očekuje, otvoriti put smjeni dosadašnjeg ravnatelja.
I zaista zvuči nevjerojatno da pred obilježavanje Europske godine kulturne baštine, kada europarlamentarci pozivaju na poticanje tolerancije i razumijevanja, kada Merkel i Hollande pozivaju na europsko jedinstvo, Europa i svijet gube jedinstvenu priliku da saznaju više o političkim prilikama, ideologiji koja je prethodila i užasima rata kroz priče običnih ljudi koji su gledali smrti u lice, kroz tragične sudbine obitelji koje su se našle u srazu totalitarnih ideologija. Uskratiti nadolazećim generacijama mogućnost da saznaju o užasu svakodnevnice Drugog svjetskog rata iz perspektive svih zemalja koje su u njemu sudjelovale, predstavlja udar na humanističke vrijednosti i ogroman je civilizacijski gubitak koji ostavlja gorak okus u ustima. (Ivan Guberina)