Newsletter, broj 71., 11. 9. 2018.

Poštovane kolegice i kolege,

sa zadovoljstvom vas pozivamo na sudjelovanje na 37. izložbi izdavačke djelatnosti hrvatskih muzeja i galerija koja će se održati u organizaciji Muzejskoga dokumentacijskog centra s ciljem promocije godišnje izdavačke produkcije hrvatskih muzejskih ustanova i udruga, njihovih djelatnosti i fondova.

Izložba će se, kao i ranijih godina, održati u sklopu Interlibera – 41. međunarodnog sajma knjiga i učila – od 13. do 18. studenoga 2018. godine na Zagrebačkome Velesajmu.

Organizacijom 37. izložbe muzejske izdavačke djelatnosti, nastavljamo kontinuitet izložaba koje svojim jedinstvenim sadržajem, recentnom građom i definiranom izložbenom koncepcijom privlače pozornost brojne publike. Naime, ideja javnoga i šireg predstavljanja recentne muzejske izdavačke djelatnosti u redovnom jednogodišnjem intervalu, u okruženju malih i velikih, domaćih i inozemnih nakladnika, a na uvid postojećih i budućih poklonika čitanja i knjiga, na bilo kojemu mediju, već je 37. godinu jednako zanimljiva. Kao takva, izložba muzejskih publikacija jedina je i najstarija manifestacija u hrvatskome i širem europskom okruženju.

Stoga vas pozivamo da i ove godine sudjelujete na izložbi svojim recentnim tiskanim i elektroničkim publikacijama – muzejskim katalozima stalnih i povremenih izložaba, vodičima, likovnim, kulturno-povijesnim i arheološkim monografijama, priručnicima, pretiscima i bibliofilskim izdanjima, zbornicima i časopisima, publikacijama za djecu i mlade, publikacijama za osobe s invaliditetom te muzejskim plakatima, razglednicama i mapama i drugim vrstama publikacija.

Nadamo se da ćete i ove godine podržati inicijativu MDC-a i svojim publikacijama doprinijeti što cjelovitijoj prezentaciji hrvatskog muzejskog izdavaštva.

Molimo vas da se u pripremi sudjelovanja na ovogodišnjoj izložbi rukovodite Uputama za sudionike i svoje publikacije dostavite najkasnije do 1. listopada 2018. godine. Sve najnovije vijesti o izložbi pratite na mrežnim stranicama MDC-a.

Srdačan pozdrav,
voditeljica akcije, mr. sc. Snježana Radovanlija Mileusnić

Rekordnih 49 muzeja iz 20 europskih zemalja sudjelovalo je u petom izdanju natjecanja kratkih muzejskih filmova Museums in Short koje se prošli petak održalo u slovenskom gradu Piranu, u organizaciji Europske muzejske akademije, Foruma slavenskih kultura iz Ljubljane, Zaklade muzeja Brescie, Muzeja industrije i rada (MUSIL-a) te talijanskog ICOM-a.

Nagradu u kategoriji exhibits za najbolje realiziran video koji promovira povremenu ili stalnu izložbu dobio je Van Gogh muzej iz Amsterdama za film Seeing with a Japanese Eye, koji prikazuje kako je slavni slikar pronašao inspiraciju u pejzažima zemlje koju nikad nije posjetio. Najboljim promotional trailerom koji komunicira muzejske sadržaje proglašen je Tracing the Footsteps of Human Society Diachronic Museum-a iz Larisse, dok je nagrada za najbolji film u storytelling kategoriji dodijeljena Muzeju europske i mediteranske civilizacije iz Marseillesa za video Rural Worlds, koji gledateljima daje pregled svih izazova od neolitika pa sve do modernog doba s kojima je razvoj poljoprivrede na Mediteranu bio suočen.

Nagradu Popular Choice Award koja se dodjeljuje na temelju glasova on-line korisnika koji su mogli izabrati svog favorita među finalistima, dobio je video I am the Lion of Kythera Arheološkog muzeja Kitere iz Grčke. Među 12 finalista odabranih od strane međunarodnog žirija sačinjenog od muzejskih, medijskih i video profesionalaca našla su se i dva muzeja iz našeg susjedstva – Lutkarski muzej iz Ljubljane s filmom Museum of Puppetry te Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske iz Banja Luke s filmom University of Disaster.

Museums in Short natjecanje pokrenuto je 2012. godine s ciljem širenja svijesti u javnosti o muzejima kao inovativnim akterima u video produkciji umjetničkih i baštinskih sadržaja. Prethodne ceremonije dodijele nagrada održale su se u Bresciji, Milanu i Piranu, u kojem je prošlu godinu glavnu nagradu za najbolji kratki film koji promovira muzejske sadržaje na atraktivan i angažirajući način dobio film Ruska avangarda u Beogradu o čemu smo pisali u broju 45 Vijesti iz svijeta muzeja.

Svi filmovi iz natjecateljskog programa mogu se pogledati na web stranici museumsinshort.eu. (I.G.)

Karlovac, grad u kojem je okosnicu gospodarskoga i društvenog života nekada činila raznorodna i razvijena industrija bio je u četvrtak, 30. kolovoza primjerena pozornica za komuniciranje industrijske baštine. U Radićevoj ulici, u galeriji Zilik otvorena je multimedijalna izložba Industrija u galeriji u sklopu programa Kustoski desk Virtualnog muzeja karlovačke industrije kojeg su suradnički organizirali udruga KA-MATRIX i Gradski muzej Karlovac.

Karlovačka industrijska baština od 2014. godine komunicira se posredstvom Virtualnog muzeja karlovačke industrije, u čijem poslanju stoji kako je muzej osnovan da bi u sferi virtualnog prevladao fizička ograničenja muzejske djelatnosti te na taj način osigurao prezentaciju i dokumentiranje prostora i artefakata koji su nekada bili dijelom svrhovite svakodnevice, a sada ih se na ovakav način pozicionira u društveno-povijesni i kulturno-turistički kontekst.

Virtualni muzej karlovačke industrije ovaj je put izašao iz virtualnog i otvorio fizički kustoski ured u prostorima galerije Zilik. Događanje je vrlo inovativno zamišljeno kao multimedijalna izložba, informativni i dokumentacijski pult, a sve zajedno djeluje kao umjetnička instalacija. Kustoski desk otvoren je za javnost te u obliku radionice pruža posjetiteljima priliku da sudjeluju u dokumentiranju i objavljivanju podataka o predmetima koje su sami donijeli te ih na taj način uvrštavaju u postav Virtualnog muzeja karlovačke industrije.

Ono što ovaj klaster čini jedinstvenim je cijeli postav izložbe koji je temeljen na predmetima koje su donirali sami građani, od kojih su neki izgubili svoju utilitarnu funkciju u prirodnom okruženju doma, postavši tako muzejskim predmetom, a neki su i dalje u upotrebi i nastavit će se koristiti. Takav je, primjerice, vojnički pribor za jelo JNA, proizvod karlovačke tvornice Kordun, koji je vlasništvo gospodina Denisa Mikšića iz udruge KA-MATRIX kojeg i danas koristi za vrijeme “gableca”.

Tu se još nalaze stari kožni i radni stolci, limene kutije za kavu i mlijeko, pidžama karlovačke Pamučne industrije i kaput KAMOD-a. Sve je dodatno popraćeno fotografijama iz Fototeke Gradskog muzeja Karlovac koje prikazuju žene i muškarce u radnom okruženju u pogonima Karlovačke pivovare, tvornice Ivo Lola Ribar, tvornice cipela Josip Kraš i drugih, čime se tema industrijske baštine Karlovca i okolice zaokružuje ukazujući na gašenje radnih i društvenih kolektiva čija je svakodnevica otišla u povijest i protokom vremena dobila baštinski potencijal. Bitno je spomenuti i kako je u vizualnom identitetu izložbe, kojeg potpisuje dizajnerica Ljubica Golubić, korištena originalna karlovačka tipografija.

Postavljajući pitanje građanima – što imate u svojim domovima, što svaki dan koristite, a proizvedeno je u Karlovcu organizatori su omogućili da izložba i priča o Karlovcu druge polovine 20. stoljeća , gradu čija je nekad snažna industrija najvećim dijelom propala ili poslužila kao “parkiralište” za trgovačke lance, iz dana u dan raste čineći cijeli ovaj događaj vrijednim primjerom suradnje muzeja i zajednice te također realnim pokazateljem brige i osjećaja koje ljudi gaje prema baštini napuštenog.

Kustoski desk Virtualnog muzeja karlovačke industrije organizira udruga KA-MATRIX u okviru programa Nova kultura _ Hibridni grad 018. u partnerstvu s Gradskim muzejom Karlovac uz potporu zaklade Kultura Nova, Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Grada Karlovca i Karlovačke županije i uz suradnju s Dječjim domom Vladimir Nazor – Galerija ZILIK.

Izložba u nastajanju i kustoski desk svoju konačnu verziju poprima 10. rujna kada se i zatvara. (Melita Nikolić)

Jučer je, u ponedjeljak 10. rujna, na zagrebačkom groblju Mirogoj ispraćen Vladimir Dodig Trokut (1949 - 2018.), umjetnik koji je prema riječima iz oproštajnog govora Tomislava Šole proniknuo u stvarno značenje javne memorije, čovjek koji se zahvaljujući sposobnosti i ambiciji da prikupi, protumači, sačuva, pročisti, kreativno preobrazi i posreduje ljudsko iskustvo - našao na istom poslu kao muzeji.

Trokut je osjećao da su konvencionalni muzeji, kako često biva s temeljnim društvenim institucijama, izgubili doticaj s prvotnom potrebom koja ih je stvorila. Odatle i Antimuzej. Trokutovom energijom, nemirnim duhom, natopljena su njegova djela, prožeti su djelići toga nepostojećeg muzeja svakodnevnice, muzeja svega, muzeja naših tragova, tragova taština, ambicija i pokušaja da se na svaki način dokopamo bar nekog dijela vječnosti.

I sam je bio eksponat svojeg muzeja. Načinom života bio je sjedinjen sa svojim nekonvencionalnim i nekonformističkim djelom. Bio je jedan od rijetkih istinskih ljudi koje smo znali: složen, ali jednostruk, takav kakav jest, bez lica podešenih sugovornicima, namještenih po potrebama i prema ambicijama…

Foto: Ivan Posavec

Bio je ponekad entuzijastični mitoman kakvi bismo valjda svi rado povremeno bili ili jesmo, jer je dječjim entuzijazmom popravljao tu svoju i našu, zadanu, skučenu stvarnost kad bi ga mašta ponijela izvan svakodnevnice. Volio je vjerovati u svoje mistične moći i živio s uvjerenjem tu svoju proširenu stvarnost.

Njegovu neobaveznost prema terminologiji, metodičnosti i uobičajenoj linearnoj logici, prema uvriježenim znanstvenim istinama i društvenim konvencijama, smo mi (koji smo cijenili njegove sposobnosti) prihvaćali kao pravo umjetnika koji živi svoje djelo, koji sebe živi kao dio stvaralačkog procesa. Dakle, ništa od toga nije bilo za zamjeriti. Ne umjetniku.

Uvijek se u praktičnim okolnostima pokazao bolji no što je skeptična okolina očekivala. Iznenadio bi zapanjujućom zbirkom preslica, cijelim starim foto-ateljeom, zbirkom tiskarskih šablona, opremom stare zlatarske radnje, odjećom Miss-Osijeka iz 1926…. Njegove izložbe, njegova kolekcionarska skladišta svakodnevnih stvari, zidovi njegovih obitavališta, bili su uvijek otkriće.

Rijetko će se ijednoj sredini dogoditi da ima umjetnika koji je tako tankoćutan da s lakoćom razumije samu bit predmeta, da izvuče i pokaže njihov smisao i da montažom njihovih značenja stvori magiju. Kao Duchamp. Govorim o temeljnoj osobini umjetnosti i pravih umjetnika da vide iza i ispod i oko, da vide poetiku i dramu svijeta i da nas iznenade svojim nadahnutim, duhovitim, dramatičnim, ciničnim, ironičnim ili pak djetinje zaigranim čitanjem stvarnosti. Tako treba razumjeti njegovu razbarušenu, jedinstvenu i nekonvencionalnu komunikaciju.

Valjda je važno na kraju reći, da je Trokut (u ovim, sve nedostojnijim vremenima) svojim skromnim, ne-zahtjevnim životom, svojim iskrenim odbijanjem konvencija i društvenih okvira, bio svima, valjda, ono što sami nisu mogli ili se nisu usudili biti. Ljutio se zbog nerazumijevanja i nerealiziranih zamisli, ali bio je istovremeno i bezbrižan i nemaran i neodgovoran kao dijete, zaokupljen svojim fluidnim svijetom u kojem su pojmovi vrijeme i dovršavanje posla imali drugo, neobaveznije značenje. Trokut je bio čovjek bez licemjerja, najčešće naivan, zaigran, bezazlen i dobar, čak i onda kad je nastojao ostaviti drugačiji utisak.

Nije bio samo pojava koja je ovom gradu davala nešto velegradske vjerodostojnosti nego je, na svoj osebujan, teatralan način, dodavao težinu i smisao ovoj kulturi, dakle i našim životima. U moru beznačajnih ljudi i okolnosti koji određuju naše živote, Vladimir Dodig Trokut je bio kao dragocjen, neponovljiv san - i sebi i nama, rekao je Tomislav Šola na posljednjem, mirogojskom ispraćaju Vladimira Dodiga Trokuta.

Povijest su napisali pobjednici, ali predmeti mogu ispričati i drugu priču. U Britanskome muzeju u Londonu 6. rujna otvorena je izložba I Object: Ian Hislop’s Search for Dissent koja istražuje što su imali za reći oni s druge strane povijesti, prosvjednici, gubitnici, zaboravljeni i potlačeni, koji su se hrabro odlučili usprotiviti vlasti. U bogatome muzejskom fundusu nalaze se predmeti na kojima su i oni ostavili svoj trag, a sada su prvi put okupljeni na izložbi posvećenoj njihovu gledištu.

Prepoznavši da za mnoge muzeji predstavljaju konzervativne ustanove čiji postavi na prvi pogled progovaraju o povijesti iz perspektive pobjednika i vladajućih, u Britanskome muzeju odlučili su postaviti izložbu s vlastitim predmetima koji će dati svjež pogled na muzejske zbirke te pokazati da se usred konformizma također čuvaju dokazi o suprotnoj strani priče, koje su napravili umjetnici i obični građani koji nikada nisu prihvatili politički, vjerski ili kulturni status quo. Priliku da kao gostujući kustos iz goleme građe izabere skupinu predmeta koja daje široki povijesni pregled subverzije, satire i neslaganja s autoritetom dobio je Ian Hislop, britanski novinar, povjesničar, komentator i prepoznatljivi satiričar koji više od trideset godina ismijava stanje u britanskom društvu kao urednik časopisa Private Eye. U suradnji s kustosom Britanskog muzeja Hislop je proveo tri godine s prekidima pregledavajući zbirke kako bi istražio umjetnost protesta i kako su se ljudi bunili protiv establišmenta u prošlosti.

Od osam milijuna muzejskih predmeta odabrano je stotinu koji potvrđuju da je želja za pobunom oduvijek bila univerzalna. Izložbom je obuhvaćeno čak tri tisućljeća povijesti, od drevne Mezopotamije do američke predsjedničke kampanje iz 2016. godine, s predmetima iz različitih kultura i svih krajeva svijeta, od kojih će mnogi biti izloženi prvi put. Odabrani izlošci zapanjujuće su raznoliki, a svi su nastali kako bi pokazali neslaganje s uspostavljenim društvenim normama i „rukom koja hrani“: od umjetničkih prikaza, slika, skulptura i postera, do uporabnih predmeta, odjeće, propagandnih bedževa, ali i novčanica, kišobrana, lutaka, lampi, čajnika, pa čak i cigli i vrata. Svi oni na neki način svjedoče o nerijetko zakopanim pričama otpora, dovode u pitanje službenu inačicu događaja i popularna uvjerenja o nekom vremenu, ozbiljno ili duhovito (no uvijek uvjerljivo) prkose uspostavljenim narativima ismijavajući one na vlasti te zajedno potvrđuju neprekidnu subverziju autoriteta u ljudskoj povijesti.

Neki od predmeta otvoreno prenose poruku o potrebnoj promjeni u društvu, poput novčića s likom Edwarda VIII. preko kojega su sufražetkinje otisnule slogan Glasovi za žene ili djela britanskog karikaturista Jamesa Gillraya koje izruguje budućeg kralja Georgea IV. kao proždrljivoga i rastrošnog neotesanca. I u politici su otpočetka poznati niski udarci, što pokazuje glinena pločica iz 539. godine pr. Kr., slaveći neuspjehe Nabonida, posljednjeg vladara Novobabilonskog Carstva, u propagandnoj pjesmi perzijskog kralja i osvajača Kira II.

Mnogi izlošci sadržavaju skrivenu poruku jer su nastali u neprijateljskom okruženju. Primjer je soljenka iz vremena engleske reformacije, koja je iza svoje sekularne primjene skrivala katolički simbolizam i potajno se rabila za čuvanje hostije, što je bilo u sukobu s tadašnjim zakonima. Zatim tkanina od pletene rafije iz Konga s prikazom propinjućeg leoparda, simbola vojnog diktatora Mobutua Sesea Sekoa, i poslovicom Koža leoparda je lijepa, ali iznutra je rat, vjerojatno zamaskirana kritika njegove vladavine. Ponekad su umjetnici postali pobunjenici nakon što su ih nepravedno progonili – takav je slučaj s kineskim umjetnikom Huang Yongyuom, kojega je vlast optužila zbog slike sova, smatrajući da se tako narugao bolesnom vladaru jer se sova doživljavala kao biće tame i lošeg predznaka. Nakon oslobođenja umjetnik je iz protesta naslikao novu sliku sa sovama.

Neki izlošci testiraju granice dopuštenog neslaganja s establišmentom, poput rimske lampe s karikaturom Kleopatre u spolnom odnosu s krokodilom, nastale kao dio propagande pristaša cara Augusta protiv kraljice i njezine veze s Markom Antonijem, ili pak kostura meksičkog vlasnika tvornice od kaširanog papira koji javno kritizira tradicionalnu klasnu podjelu i nerazmjer između bogatih vlasnika i potplaćenih radnika, ali je dopušten tijekom proslave Dana mrtvih. Uz njih su izloženi i predmeti koji svjedoče o suvremenim događajima koji su punili svjetske novinske stupce. Jedan od njih je i nova akvizicija – pletena ružičasta kapa sa šiljastim vrhovima nalik na mačje uši (nazvana pussyhat) koju su nosile žene na vašingtonskom prosvjedu protiv novoizabranog predsjednika Trumpa i njegovih mizoginičnih izjava u siječnju 2017. godine.

Vrhunac izložbe nesumnjivo je predmet koji pokazuje da se Muzej zna šaliti i na vlastiti račun. Riječ je o Banksyjevu djelu Peckham Rock koje je umjetnik s lažnom legendom i inventarnim brojem potajno objesio u Britanskome muzeju 2005. godine i tako se narugao cijelom procesu skupljanja i izlaganja umjetnina. Na kamenoj ploči prikazan je špiljski čovjek kako gura kolica iz prodavaonice, a uvjerljiva legenda objašnjava da „očuvani primjerak primitivne umjetnosti potječe iz postkatatoničnog doba“. Muzeju su trebala tri dana da otkrije podvalu, a sada dobrovoljno izlaže rad dobiven od Banksyja na posudbu.

Vjerujući da nijedna tema ne bi trebala biti izvan dosega dok god se može opravdati namjera koja stoji iza nje, Hislop je svojim eklektičnim odabirom predmeta htio pokazati kako povijest potvrđuje da bi se trebalo moći šaliti o svemu. U vremenu eksplozije prosvjeda i podizanja glasa za prava žena, manjina i svih potlačenih skupina, kada se oko političkih i socijalnih pitanja lome koplja više nego ikada, izložbom se daje glas odvažnim pojedincima, ne nužno razjarenim masama, te se slavi otpor autoritetu, protivljenje tiraniji i političkoj opresiji. Pritom se naglašava važna uloga i moć koju predmeti mogu imati u propitivanju ortodoksnih stajališta i prenošenju poruka o povijesti koje idu protiv glavne struje. Izložba je otvorena do 20. siječnja 2019. godine. (Dunja Vranešević)