Ilustracija za korice knjige: Bethany McLean & Joe Mocera, All the Devils Are Here, Penguin Books USA, 2010.
U ljetos otvorenim, obnovljenim dubrovačkim Lazaretima u subotu 17. kolovoza otvara se izložba “Mirko Ilić: Trenutak pred katastrofu”, koja predstavlja izbor radova istaknutog dizajnera i ilustratora Mirka Ilića iz svih faza njegove karijere.
Izložba ”Trenutak pred katastrofu” predstavlja nam Mirka Ilića kao jednog od najboljih vizualnih pripovjedača i društvenih i političkih komentatora te obuhvaća njegov rad u području dizajna, ilustracije i stripa u vremenskom rasponu od druge polovice 70-ih godina do danas. Dubrovačka publika imat će priliku vidjeti izbor iz Ilićevih stripova iz razdoblja Novog kvadrata, kazališne plakate u rasponu od onih za Teatar &TD u Zagrebu iz kasnih 70-ih i ranih 80-ih do sasvim recentnih za Jugoslovensko dramsko pozorište u Beogradu, dizajn i ilustracije za neka od vodećih hrvatskih i jugoslavenskih novinskih izdanja iz prve polovice 80-ih, naslovnice magazina Time i Op-Ed stranice New York Timesa gdje je Ilić radio kao art direktor, dizajn ambalaže, brojne ilustracije za neke od najuglednijih svjetskih novina i časopisa od ranih dana do danas.
“Gdje god da jesmo unutar Ilićevog opusa, i u kojem god mediju ili tehnici, čini se da se susrećemo sa zrelim, potpuno formiranim autorom, štoviše, autorom koji je tijekom karijere desetke puta radikalno mijenjao pristupe i stilove, u većini njih stvarajući neku autentično prepoznatljivu vlastitu estetiku” pišu u predgovoru kataloga kustosi izložbe Marko Golub i Dejan Kršić naglašavajući da “ gdje god se našli u Ilićevom golemom ilustratorskom, dizajnerskom i stripovskom opusu naići ćemo na snažne i pamtljive slike, na kompleksne misli prenesene na sažet, efektan i komunikativan način, na autora sposobnog dozvati i najdramatičnije spoznaje o svijetu u kojem živimo bez imalo doslovnosti i površinske ekspresivnosti. Ilić ilustracijom, ne „ilustrira“ događaj, tezu ili mišljenje, nego nam daje sliku koja pokreće naše razmišljanje o temi kao što zupčanik pokreće „vrijeme“ u nekom satnom mehanizmu, daje nam neočekivani rakurs na temu za koju nam se trenutak prije činilo da je dovoljno poznajemo”.
Priređujući izložbu u prostoru Lazareta autori kažu da su od početka znali da ne žele “zapasti u čisti retrospektivni žanr”, bili su svjesni prostornih zadatosti, a imali su u vidu i ono na što se u nas često zaboravlja “vrlo diversificiranu publiku u Dubrovniku usred turističke sezone”. “Stoga smo odlučili napraviti sve obrnuto od onog kako inače pristupamo radu na izložbama — umjesto od početka, od „osnova“, krenuli smo od kraja i prije svega selektirali radove nastale tijekom posljednjih desetak godina, a tek zatim, služeći se njima kao orijentirom, posegnuli među Ilićeva djela koja možemo doista smatrati antologijskima. Drugim riječima, htjeli smo se osvrnuti na jednog od najzanimljivijih grafičkih dizajnera i ilustratora posljednja četiri i pol desetljeća kao da selektiramo najbolju produkciju nekog mladog autora i onda joj, kao vizualne reference, pridružujemo fragmente iz opusa njegovih neposrednih prethodnika, s tim da je ovdje u oba slučaja naravno riječ o djelima istog autora.”
Poseban segment izložbe posvećen je knjigama o dizajnu, koje Ilić objavljuje od ranih 2000-ih, najčešće u suautorstvu sa Stevenom Hellerom, kao što su “Genius Moves: 100 Icons of Graphic Design” (2001.), ”Handwritten” (2004.),”Design of Dissent” (s Miltonom Glaserom, 2005.), “Anatomy of Design”(2006.), ”Stop, Think, Go, Do: How Typography and Graphic Design Influence Behavior” (2012.), “Lettering Large” (2013.), “Presenting Shakespeare: 1,100 Posters from Around the World” (2015.), “Head to Toe: The Nude in Graphic Design” (2018.).
Veliki dio radova na izložbi posuđen je zahvaljujući suradnji kustosa izložbe s Muzejem moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci i njegovim ravnateljem Slavenom Toljom te kustosicom Sabinom Salomon. MMSU, naime, posjeduje značajnu zbirku Ilićevih radova još od 2008. godine kad ih je ova institucija otkupila zahvaljujući angažmanu kustosice Ljubice Dujmović Kosovac.
Paralelno s ovom izložbom, Dubrovnik ugošćuje i putujuću međunarodnu izložbu plakata pod nazivom “Tolerancija”, čiji je inicijator i autor koncepta upravo Mirko Ilić. Angažirani dizajnerski projekt “Tolerance Poster Show”na turneji je od 2017. godine te okuplja plakate nekih od najboljih svjetskih grafičkih dizajnera koji na rast govora mržnje, nacionalizma, ksenofobije i netrpeljivosti odgovaraju pozivom na toleranciju, odnosno na barem minimum ljudskosti i razumijevanja za druge. Na Ilićev poziv odazvali su se dizajneri iz cijelog svijeta, uključujući i ikone dizajna poput Miltona Glasera, Seymoura Chwasta, Petera Bankova, Guntera Rambowa i Niklausa Troxlera, izložba je s početnih 20-ak dosad narasla na više od 100 plakata, prikazana je u 24 zemlje, a njena dubrovačka verzija je 53. po redu. U Dubrovniku će plakati iz kolekcije “Tolerancija” biti izloženi u prostorima Lazareta, u obliku projekcija u gradu te na autobusima javnog gradskog prijevoza sve do 18. listopada, a izložba u Lazaretima ostat će otvorena do 1. listopada. (MDC)
Izvor: dizajn.hr
Katalog izložbe “Na rubu” – vizualna umjetnosti za vladavine “šarmantnog tiranina”
Ovaj opsežan i bogato opremljen katalog urednika dr. sc. Marka Jenka i prof. dr. sc. Beti Žerovc objavljen je uz međunarodnu izložbu istoimenog naziva Na robu – vizualna umetnost v Kraljevini Jugoslaviji 1929 – 1941. Izložbu je postavio kustos Marko Jenko, a može se razgledati u Modernoj galeriji u Ljubljani do 15. rujna ove godine. Zdenka Badovinac, ravnateljica Moderne galerije u Ljubljani, u predgovoru publikacije predstavlja koncept izložbe čiju tematsku nit prati katalog. U fokus je stavljena problematika i kompleksnost vizualne umjetnosti na teritoriju nekadašnje Kraljevine Jugoslavije, i to u periodu od uvođenja diktature 6. siječnja 1929. godine do početka Drugog svjetskog rata 1941. godine. Tendencije u vizualnoj umjetnosti promatraju se komparativnom metodom uspoređujući značajna djela nastala na svim teritorijima Kraljevine Jugoslavije.
Prvi dio kataloga donosi tekst o američkom državljaninu Louisu Adamiču koji početkom 20. stoljeća emigrira iz Slovenije u New York i s vremenom ostvaruje karijeru uspješnog novinara i pisca. Godine 1932. vraća se u rodni kraj i piše putopis pod naslovom The native's return. Iz perspektive stranca koji nanovo otkriva svoje korijene, opisuje političku i društvenu situaciju u Jugoslaviji tridesetih godina. Njegova ličnost i ekscerpti iz putopisa poslužili su kao svojevrsni lajtmotiv ovog kataloga (ujedno i izložbe) na kojem se temelji poveznica između umjetnosti i zbilje tadašnjeg društva u Kraljevini Jugoslaviji. Na svojem putovanju prijateljevao je s mnogobrojnim umjetnicima i političkim figurama. Upoznaje kralja Aleksandra za kojeg govori da ostavlja dojam "šarmantnog tiranina", susreće se s umjetnicima poput Miroslava Krleže i Ivana Meštrovića, "čovjeka dubokih unutarnjih konflikata, izraženih vrlina i mana, autohtonog produkta svoje zemlje ", Milke Trnine i Petra Dobrovića koji u Dubrovniku oslikava njegov portret. O hrvatskom narodu piše: " Hrvati su seljaci u tijelu i duši - spori, tužni, puni ideala, naivni, skloni tragičnom razmišljanju, praznovjerni, nepovjerljivi prema stranom, beskrajno strpljivi i potiho snažni - ukratko, puni pozitivnih i negativnih osobina".
Katalog se nastavlja pregledom slikarstva, kiparstva, grafike, crteža, fotografije i filmske umjetnosti. Poglavlja su tematski uokvirena granicama današnjih država i prikazuju tekstove više autora o vizualnoj umjetnosti tridesetih godina na području Hrvatske , Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije. Tekstovi pobliže dočaravaju društvenu atmosferu u svim tadašnjim banovinama i vežu je uz priču o umjetničkim trendovima. Predstavljena je umjetnička djelatnost hrvatske naive, djelovanje udruženja likovnih umjetnika Zemlja, djela Ivana Meštrovića, Vanje Radauša, Ljube Babića, Krste Hegedušića, Ignjata Joba, Ivana Generalića i drugih. O slovenskoj likovnoj umjetnosti govori se u kontekstu potrage za prepoznatljivim nacionalnim izričajem, a prikazan je i prodor žena na umjetničku scenu nastankom Kluba likovnih umjetnica koje osnivaju Lina Crnčić Virant i Nasta Rojc. Posebna pozornost posvećena je ekspresionističkom ciklusu Djeca ulice važnog sarajevskog slikara Romana Petrovića, dok se u Makedoniji pojavljuju začeci modernizma promatranog kroz djela Dimitra Avramovskog Pandilova, Lazara Ličenskog i Nikole Martinoskog. Razvoj vizualne umjetnosti u Srbiji prikazan je uglavnom kroz portretno i pejzažno slikarstvo te posebnim poglavljem o beogradskom nadrealizmu koji se kao pokret pojavio krajem dvadesetih godina. Neki od prominentnih predstavnika tog umjetničkog smjera bili su Marko Ristić, Nikola Vučo i Vane Bor. Također, posebna poglavlja posvećena su fotografiji, koja tridesetih godina doživljava veliki uzlet i postaje prepoznata kao važna grana umjetnosti , i povijesti filma na prostorima Kraljevine Jugoslavije.
Završni dio kataloga sadrži popis izabrane literature korištene kao temelj konceptualizacije izložbe, popis izložaka i reproduciranih djela, kao i kazalo imena i institucija. Ispod svake tekstualne cjeline navedena je bibliografija, a tekst prate bibliografske bilješke i mnogobrojne ilustracije. Ova vrijedna dvojezična publikacija (pisana usporedno na slovenskom i engleskom jeziku) predstavlja rijetko temeljit i opsežan uvid u vizualnu umjetnost tridesetih godina na ovim prostorima, dok izložba prikazuje djela više od sto trideset umjetnika iz pedesetak javnih i privatnih kolekcija iz zemalja bivše Jugoslavije. (Vladimir Cerovac)
NA robu : vizualna umetnost v Kraljevini Jugoslaviji 1929 - 1941 : [mednarodna pregledna
razstava, 25.4. - 15.9. 2019.] = On the brink : the visual arts in the Kingdom of Yugoslavia
1929 - 1941 : [international survey exhibition] / [urednika Marko Jenko, Beti Žerovc ;
besedila Ana Bogdanović et al. ; prevodi Urška Charney et al. ; fotografija Filip Beusan et
al.].- Ljubljana : Moderna galerija, 2019.- 445 str. : ilustr. u boji ; 28 cm
Tekst usp. na slo. i eng. jez.- Tekstovi više autora.- Bibliograf. bilj. ispod teksta.- Bibliografija
na kraju tekstova.- Kazala.
ISBN 978-961-206-139-5
Puškinov muzej – biografija zbirke i obitelji Ščukin
Gotovi cijeli prostor Puškinovog državnog muzeja lijepih umjetnosti u Moskvi ovog su ljeta zauzeli kolekcionari obitelji Ščukin. Povijest nastanka jedne od najvrednijih zbirki slikarstva kasnog 19. i početka 20. stoljeća, one Sergeja Ivanoviča Ščukina i njegove obitelji, kulturni i povijesni kontekst, te same zbirke Sergeja i braće Ščukin okupljene na izložbi pod naslovom “Ščukin - biografija zbirke" najveće je predstavljanje umjetničkog blaga predstavnika ove obitelji koje je tijekom posljednjih sto godina počevši od 1918. bilo otimano, raseljavano i rasprodavano.
Sergej Ščukin rođen je u izrazito bogatoj ruskoj obitelji koja se bavila proizvodnjom i prodajom tkanina. Cijela obitelj je imala sklonosti ka kolekcionarstvu, a Sergej Ivanovič tek se iza 40 rođendana počeo baviti sabiranjem. Počeo je sa zbirkom ruskih „Peredvižnika“, koju je, iskoristivši priliku da kupi palaču Trubeckoj u Moskvi, prodao. Njegova braća Dimitrij, Pjotr i Ivan utjecali su na Sergeja premda su im interesi bili sasvim različiti. Prve dvorane ove velike izložbe posvećene su upravo braći Ščukin. Pjotr je sakupljao relikvije, nakit i druge predmete primijenene umjetnosti. Njegova kolekcija koja je završila u Državnom povijesnom muzeju bila je eklektična i vrlo raznorodna. Dimitrij je bio obrazovani kolekcionar i veliki stručnjak u području povijesti umjetnosti. On je sakupljao stare majstore, a najviše je volio nizozemsko slikarstvo 17. stoljeća. Dvorane Puškinovog muzeja posvećene nizozemskom slikarstvu i danas se oslanjaju na dijela iz Dimitrijeve kolekcije. Najmlađi brat Ivan bio je veliki poznavatelj pariškog života i umjetničke scene. Upravo je on Sergeja upoznao sa suvremenom francuskom umjetnošću. Ivan se ubio, a o njegovoj osobnoj zbirci na žalost zbog financijskih problema u kojima se gušio danas najbolje svjedoče katalozi aukcija na kojima ju je rasprodavao.
Kolekcionarski interes Sergeja Ščukina koncem 19. stoljeća (1887.-1906.) okreće se prema impresionistima, a nešto kasnije prema postimpresionistima. Rezultat se vidi na izložbi: 13 platana Claudea Moneta, sedam Cezannea, 13 Gaugina, 24 Matissea, 24 Picassoa, 13 Derraina i pet Henryja Rousseaua.
Ščukin bi, za vrijeme aktivnog prikupljanja slika, pri svakom posjetu Parizu i Berlinu ostavio znatnu sumu novaca za kupovinu slika koje je pribavljao nakon značajnijih izložbi, ali i direktno od umjetnika. Prema riječima glavne kustosice izložbe Natalije Semenove u periodu od dvadesetak godina kupio je 266 slika. Zbirka sadrži najznačajnija djela svjetske povijesti umjetnosti toga doba. Posebno mjesto u zbirci zauzimaju djela Henry Matissea s kojim je Ščukin imao poseban odnos. Matisse osobno odredio mjesta u palači Trubeckoj za koja je po narudžbi naslikao antologijska platna „Muzika“, „Ples“ i „Harmonija u crvenom“.
S Pablom Picassom Sergej se upoznao u salonu američke spisateljice Gertrude Stein. Poznanstvo je rezultiralo akvizicijama Picassovih platna „ružičaste“ i „plave“ faze, ali i prvih kubističkih ostvarenja ovog slikara. Ščukin nije bio od onih kolekcionara koji ne žele dijeliti svoju zbirku. Svoj dom, palaču Trubeckoj, gdje su platna bila izložena, otvara javnosti te vikendima i sam tumači posjetiteljima svoju zbirku. Katalog zbirke sa 225 reprodukcija izdaje 1913. godine, a 1914. u časopisu „Apolon“ izlazi članak „Francuska zbirka Sergeja Ivanoviča Ščukina“ popraćena nizom fotografija dvorana palače Trubeckoj na čijim zidovima je bila predstavljena vrijedna zbirka.
Početkom Prvog svjetskog rata akvizicija slika se prekida, a i javlja se interes za suvremene ruske umjetnike. No, ubrzo dekretom Vladimira Iliča Lenjina 1918. godine Ščukinova galerija biva nacionalizirana, vlasnik zbirke emigrira u Francusku (gdje 1936. godine i umire), a zbirka postaje „Prvi muzej novog zapadnog slikarstva“ da bi 1948. godine bila podijeljena između Puškinovog muzeja u Moskvi i Ermitaža u tadašnjem Lenjingradu. Pojedina djela iz zbirke su tijekom vremena predstavljena diljem svijeta, uvijek uz popratne i neuspješne sudske zahtjeve nasljednika Ščukina da se platna ne vraćaju u Rusiju kako bi se pokrenuo proces restitucije.
Prvo veće objedinjeno predstavljanje zbirke Ščukin dogodilo se 2016.- 2017. za vrijeme francusko-ruske godine kulturnog turizma, kada je u fondaciji Louis Vuitton otvorena izložba pod nazivom „Kolekcija Ščukin-ikone moderne umjetnosti“. Izložba je privukla milijun i dvjesto tisuća posjetitelja. Predstavljeno je 130 slika iz zbirke Ščukin, a kustosica Anne Baldassari (2013. godine postavila je izložbu Picassa u Klovićevim dvorima) je surađivala sa Ščukinovim unukom André Marc Delocque-Fourcaudom vrsnim poznavateljem zbirke koji je svoj radni vijek proveo kao kulturni djelatnik u francuskim muzejima.
Moskovska izložba „Ščukin-biografija zbirke“ neusporedivo je veća i zahtjevnija od pariške jer je cjelokupni fundus zbirke i iz Puškinovog muzeja i Ermitaža objedinjen tako da je sve dvorane Puškinovog muzeja ispunilo 450 predmeta (slike, grafike, umjetnički obrt, arhiva obitelji) iz zbirki Ščukinovih, prvi put nakon što je obitelj istjerana iz palače Trubeckoj gdje je nekoć bila cjelovito prezentirana. Opširno je prikazana i povijest obitelji Ščukin, koja je, zbog kolekcionarske strasti i povoljnih financijskih okolnosti svih članova ove velike obitelji, prikupila veliko umjetničko bogatstvo koje je sklopom revolucionarnih okolnosti obogatilo funduse ruskih muzeja. Kao gesta uz ruske kustose kao ravnopravni koautor angažiran je i unuk Sergeja Ščukina kojem je svečano uručena i ruska putovnica, prigodno u Puškinovom muzeju ispred jedne od, ako ne i najznačajnijih, slika njegovog djeda „Plesa“ Henry Matissea.
Izložba se može pogledati do 15. rujna 2019. godine. (Iva Validžija)
Izvor: Puškinov muzej
Gradski muzej Varaždin – izložba „Ljepote rukotvorina Tohokua, Japan“
Spremnici za haringe, posude za sake, oslikani paneli, zmajevi i kokeshi lutke – samo su neki od eksponata s izložbe „Ljepote rukotvorina Tohokua, Japan“ posvećene japanskoj tradicijskoj kulturi iz regije Tohoku, koja je otvorena krajem prošlog mjeseca u palači Herzer Gradskog muzeja Varaždin u suradnji s Veleposlanstvom Japana u RH i institucijom Japan Foundation.
Tohoku je golemo područje na sjeveroistočnom dijelu najvećeg japanskog otoka Honshua smješteno između sjevernog djela regije Kanto i Hokkaida. Poznato je po tradicionalnim vještinama ručne izrade predmeta za svakodnevnu upotrebu koje danas u Japanu zbog ekonomskih promjena i migracija stanovništva u velike gradove polako izumiru. Prema riječima glavnog kustosa izložbe Ryichija Matsubare ova putujuća prezentacija japanske tradicije stavlja u fokus posebnost kulturnog i zanatskog nasljeđa Tohokua, u kojemu se vještina ručnog rada još i danas prenosi s naraštaja na naraštaj, a ujedno je i zahvala hrvatskom narodu za pruženu pomoć nakon velikog potresa i tsunamija koji je u ožujku 2011. godine odnio gotovo dvadeset tisuća života prouzročivši razaranje dotad nezabilježenih razmjera.
Izloženi su raznovrsni uporabni predmeti od keramike, drva, tekstila, lijevanog željeza i bambusa, koji svjedoče o visokoj kvaliteti izrade i izvedbene vještine. Odlikuje ih estetika koja u sebi utjelovljuje životne vrijednosti i načine razmišljanja lokalnog stanovništva, proizišle iz budističke koncepcije pronalaženja ljepote u nesavršenosti, minimalističkog načina života i suživota s prirodom. Njihovu očuvanju znatno je pridonio Soetsu Yanagi, utemeljitelj Mingei pokreta, koji je početkom 20. stoljeća oduševljen ljepotom i višeslojnošću etnografskog kulturnog nasljeđa Tohokua počeo prikupljati lokalne predmete i alate sačuvavši ih za buduće generacije.
Svojom ljepotom izdvaja se kogin vez iz oblasti Tsugaru u prefekturi Aomori. Izvorno je kogin bio lokalni naziv za radnu odjeću izrađenu od konoplje, bojane indigom i ojačane bijelim pamučnim vezom. Naime, u Edo periodu (1603. – 1868.) izdani su opsežni pravilnici koji su seljacima odobravali nošenje isključivo kimona izrađenih od konoplje. Kako kimono izrađen od grube konoplje nije bio prikladan za oštre zime Tohokua, lokalno stanovništvo je svoja kimona ojačavalo gustim tkanjem pamučnih niti, a vezenjem su se bavile prvenstveno žene koje su se međusobno natjecale u izradi što ljepših vezenih uzoraka.
Posjetitelji mogu razgledati posude izrađene od lijevanih metala - posudu za vodu koja se koristi u čajnoj ceremoniji izrađena u arare-gama stilu koja ime duguje ravnomjerno raspoređenim ispupčenjima koja podsjećaju na arare odnosno tuču, te Habiro čajnik od lijevanog željeza s varijabilnim obodom pri dnu proizveden u gradu Dou u prefekturi Yamagata.
Među izlošcima su se našle i kokeshi drvene lutke bez udova koje su proizvodili seljaci tijekom dugih zima kako bi popunili kućni budžet, danas cijenjene zbog svojeg elegantnog dizajna, kao i erōsoku svijeće koje su se tradicionalno koristile za ukrašavanje budističkih oltara, oslikane motivima koji zazivaju sigurnost, sreću i blagostanje poput prikaza božice ljepote Kisshoten na zmaju.
Predstavljeni su i radovi slikara i drvoresca Shikoa Munakate, umjetnika tekstila Keisuke Serizawe, te lončara Sjojia Hamade i Kanjiroa Kawaija.
Izložba japanskih rukotvorina postavljena je u palači Herzer do 28. kolovoza, a od 11. rujna moći će se pogledati i u Tehničkom muzeju u Zagrebu. (I.G.)
Izvor: Gradski muzej Varaždin
Izložba u Pragu – slovenski impresionizam u 474 slike
Narodna galerija iz Ljubljane ovog se ljeta na jednoj od najposjećenijih destinacija Praga, na Hradčanima, u Praškome dvorcu predstavlja izložbom „Impresionizem od zore do mraka: Slovenska umjetnost 1870–1930“, sveobuhvatnim prikazom slovenskog impresionizma i drugih trendova koji su oblikovali slovenski kulturni prostor u razdoblju od 60 godina na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.
Slovenske kolege ovu su izložbu bez pretjerivanja nazvali najvećom gostujućom izložbom od neovisnosti Slovenije. Naime, na izložbi je Narodna galerija iz Ljubljane predstavila češkoj publici 474 eksponata među kojima su slike, skulpture, karikature i fotografije, kojima se dubinski prikazuje djelovanje slovenskih impresionista u kontekstu razdoblja koje su obilježili brz ekonomski i tehnološki razvoj, društveno-političke promjene, stvaranje identiteta nacije i dinamičnost kulturne ponude.
Riječ je o jednom od ključnih razdoblja slovenske povijesti, vremenu snaženja nacionalne samosvijesti kada jačaju ne samo kulturne i umjetničke veze između Slovenaca i Čeha već i one političke izrasle iz nezadovoljstva prilikama i položajem manjih naroda unutar Austro-Ugarske monarhije. Česi su Slovence podržali u osnivanju nacionalnih institucija, uključujući Sveučilište u Ljubljani koje ove godine slavi 100. obljetnicu. Palaču Narodne galerije, organizatora ove velike izložbe, dizajnirao je i dovršio 1896. godine Čeh František Edmund Škabrout, a posljednju veliku obnovu u Praškog dvorca mjesta gdje se izložba impresionista održava, interijere predsjedničkog ureda, svečanog stubišta, zlatne sobe i vrtova vodio je najveći slovenski arhitekt Jože Plečnik na poziv prvog predsjednika Čehoslovačke republike Tomaša Masaryka. U tom je istome razdoblju (1920-1934.), dok je Plečnik radio na Hradčanima Masaryk pozvao svog rimskog znanca Ivana Meštrovića da portretira njega I njegovu kćer. Odljevi Masarykova poprsja danas se nalaze u Atelijeru Meštrović u Zagrebu, a jedan brončani odljev prije nekoliko godina postavljen je u Narodnoj galeriji u Pragu.
Kao i u hrvatskom slučaju važnu ulogu u jačanju veza Slovenije i tada Čehoslovačke igrala je i likovna umjetnost - od realizma braće Janeza i Jurija Šubića i njihova suvremenika Vojtěcha Hynaisa koji je predavao mnogim slovenskim umjetnicima koji su u duhu pojačanog nacionalnog samopouzdanja odlazili na studij u Prag, do ekspresionizma braće Franca i Tone Kralja. Bliskost Slovenaca i Čeha iz toga doba vidljiva je, kao I kod Hrvata, i u književnosti, kazalištu, glazbi, zanatstvu, slavistici te na brojnim drugim znanstvenim područjima.
Na praškoj izložbi dominiraju djela Ivana Grohara (1867.-1911.), Riharda Jakopiča (1869.-1943.), Mateja Sternena (1870.-1949.), Matije Jame (1872.-1947.), Maksima Gasparija (1883.-1980.) i Hinka Smrekara (1883.-1942.), djela koja obuhvaćaju širok spektar umjetničkih izraza od plenerizma i impresionizma preko postimpresionizma i divizionizma do simbolike, intimizma, secesije i ranog ekspresionizma. Ključnu ulogu u potrazi za vlastitim izrazom kod slovenskih impresionista odigrala je motivika pa tako u njihovom izričaju dominiraju prizori seljačkog života i idilične slovenske pokrajine prikazani s velikom dozom melankolije, koji s vremenom dobivaju naboj narodne budnice iako ga sami umjetnici u svome stvaralaštvu nisu naglašeno tražili.
Izložba se može razgledati u Praškom dvorcu 16. rujna 2019. godine. (I.G.)
Look at Art. Get. Paid – kako razvijati pristupe prema novoj publici
Je li dobra kritika moguća bez raznolikosti? Kako muzeji mogu naučiti od iskustva posjetitelja koji inače rijetko posjećuju kulturne sadržaje? Koje su prepreke za inkluziju i angažiranje publike? Kako zbirke učiniti dostupnije širem krugu ljudi?
Odgovore na pitanja ponudile su američke umjetnice Maia Chao i Josephine Devanbu, pokretačice umjetničkog projekta Look at Art. Get. Paid. u sklopu kojeg su ljudi koji inače ne posjećuju muzeje simboličnim novčanim iznosom stimulirani da zakorače u prostor muzeja kao gostujući kritičari umjetnosti i same institucije. Projekt započet 2016. godine kao subverzivna umjetnička praksa u RISD Muzeju u Providenceu (Museum of Art, Rhode Island School of Design) u kojoj su se Chao i Devanbu poigrale s postojećim muzejskim formama propitujući relevantnost muzeja za širu zajednicu dao je kompleksniji uvid u različite zahtjeve i identitete posjetitelja.
Kritike su bile različite – od nedostatka razumljivih legendi, strogih pravila za razgledavanje umjetnina i nemogućnosti dodirivanja eksponata, do statičnosti i tišine prostora. Većina sudionika složila se da se muzej ciljano obraća „bijelim“ Amerikancima s višim primanjima, predloživši veću zastupljenost „obojenih“ umjetnika u muzejskim zbirkama, vodiče kroz postav na više jezika, snažnije oglašavanje u lokalnoj zajednici te prilagođavanje umjetničkih sadržaja posjetiteljima koji nemaju podlogu u kulturi i umjetnosti kako bi se osjećali ugodno u muzeju.
U muzeju su sugestije shvatili vrlo ozbiljno uzevši ih kao orijentir za razvoj inkluzivnijeg muzejskog okruženja. Kustosi su tijekom prošle godine napravili značajne napore da kod novih akvizicija vode računa o zastupljenosti autora različitih narodnosti, tiskani su vodiči na španjolskom, korejskom i kineskom jeziku te je pokrenuta promotivna kampanja u južnom dijelu Providencea u kojem većinu čine Latinoamerikanci.
Nakon što je projekt uspješno proveden u RISD Muzeju najavljena je implementacija sličnih programa u desetak muzeja u američkoj saveznoj državi Massachusetts do 2021. godine s ciljem razmjene znanja i ideja između muzeja, poticanja interkulturalnog razumijevanja i zagovaranja jednakog pristupa kulturnim sadržajima kao jednog od temeljnih ljudskih prava. (I.G.)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivan Guberina Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr