Memorijalizacija ili propaganda? (Memorialisation or propaganda?) tema je predavanja koje će dr. sc. David Fleming, predavač na Sveučilištu Hope u Liverpoolu te dugogodišnji ravnatelj Nacionalnih muzeja Liverpool i britanskog udruženja Museums Association, održati u prostoru Muzejskoga dokumentacijskog centra u utorak 21. siječnja u 11 sati.
Diljem svijeta nailazimo na mjesta sjećanja, projekte koji su nerijetko kontroverzni, smišljeni da komemoriraju događaje i ljude, koje današnja publika doživljava sasvim različito, pa čak i kao golu propagandu. Ovim predavanjem, na brojnim međunarodnim primjerima od Eve Peron do Čang Kaj Šeka, od Argentine do Kine, dr. sc. Fleming predstavit će tanku crtu koja razdvaja memorijalizaciju od propagande, poruke koje nam takva mjesta šalju, utjecaje i okružje u kojima nastaju te u konačnici kako na sve nas utječu.
Dr. sc. Fleming poznat je ne samo kao iznimno uspješan ravnatelj muzeja i britanskog udruženja Museums Association već i kao muzealac i povjesničar koji se hrabro zalaže za veću društvenu odgovornost muzeja, za „demokratski muzej“ koji predstavlja cijelo društvo, stavlja naglasak na ljude i njihov identitet, društveno je odgovoran, inkluzivan, nema strah od kontroverznih tema i ulaženja u rasprave. Tijekom svoje dvjestogodišnje povijesti muzeji su se, kako napominje Fleming, „dosljedno neuspješno odnosili prema velikim povijesnim epizodama“. Njegovo je mišljenje da, ako muzeji žele ostati relevantni u današnjem društvu, moraju se početi nositi i s teškim temama koje su uporno izbjegavali u prošlosti jer je jedini način da se povežu s ljudima taj da postanu otvoreniji, da počnu govoriti istinu.
Omiljeni primjer, na koji se često u svojim izlaganjima poziva, jest primjer britanskog odnosa prema svojoj kolonijalnoj povijesti i ropstvu, u čijem ignoriranju je, smatra Fleming, „Britanija bila svjetski prvak“. Ta je tema sustavno bila stavljana pod tepih, a o njoj se nije učilo u školama jer je današnjem društvu neugodna i neprihvatljiva. „Od povijesti treba učiti, a ne ignorirati je“, jedna je od temeljnih postavki kojima se u svojem radu vodi profesor Fleming premda je svjestan da to nije svugdje u svijetu lako ostvarivo jer se od straha od politike povijest nerijetko mijenja, neugodne epizode ignoriraju, a onda se od memorijalizacije lako prokliže u propagandu.
O predavaču:
Dr. sc. David Fleming bio je na čelu Nacionalnih muzeja Liverpool od 2001. do 2018. godine, kojima je, zahvaljujući promjenama koje je uveo, učetverostručio broj posjetitelja sa 700 tisuća na više od 3,2 milijuna. Zaslužan je i za otvaranje dvaju novih muzeja u Liverpoolu, Muzeja Liverpoola i Međunarodnog muzeja ropstva, kao i Međunarodnog muzeja demokracije u Rosariju u Argentini.
U dva mandata bio je predsjednik Museums Associationa, najveće britanske udruge muzeja. Član je ICOM-ova Etičkog odbora, kao i onoga koji radi na novoj definiciji muzeja, a godinama je predsjedao ICOM-ovim Međunarodnim odborom za upravljanje muzejima (INTERCOM-om) te Odborom za financije i sredstva (FIREC-om). Predsjednik je Međunarodne federacije muzeja ljudskih prava (Federation of International Human Rights Museums, FIHRM). Danas je predavač na Sveučilištu Hope u Liverpoolu.
Autor je brojnih publikacija iz područja muzejskog upravljanja i javnog sjećanja, s temama povezanim s muzejskom teorijom i praksom, etikom, ljudskim pravima i svime onim što sâm naziva „praktičnim vrijednostima muzeja u društvu“. Među njegovim najnovijim objavljenim naslovima su knjige Is the Writing on the Wall for Private Museum Funding? i Missions and the 21st century Museum, a ove godine iz tiska će izići i knjiga Leading the 21st Century Museum. (Maja Kocijan)
UNESCO je krajem prošle godine objavio Izvješće o primjeni Preporuke o zaštiti i promociji muzeja i zbirki, njihovoj raznolikosti i ulozi u društvu iz 2015. godine. Prva je to „povratna“ informacija o tome kako se različite zemlje nose s primjenom Preporuke, kako njihov nacionalni okvir korespondira sa smjernicama zacrtanima u dokumentu, koje su korake poduzele po pitanju njegovog usklađivanja te koje su prepreke na tom putu. Dokument je nastao obradom podataka iz upitnika koji je zemljama članicama bio upućen tijekom 2018. godine. Četvrtina zemalja članica je odgovorila na anketni upitnik.
Preporuku o zaštiti i promociji muzeja i zbirki, njihovoj raznolikosti i ulozi u društvu (engl. Recommendation concerning the Protection and Promotion of Museums and Collections, their Diversity and their Role in Society) usvojila je Opća konferencija UNESCO-a 17. studenoga 2015.godine u Parizu. Kao tip UNESCO-vog instrumenta za postavljanje međunarodnih standarda preporuka nije pravno obvezujuća tj. ne mora se ratificirati, no potiče i usmjerava zemlje članice na razvoj i uvođenje odgovarajućih politika i odredbi kako bi pomogli muzejima na njihovom teritoriju u izvršavanju svoje uloge čuvara baštine i poticatelja kreativnosti te aktivnog doprinosa ekonomskom razvoju.
Preporuka iz 2015. godine potvrđuje ranije artikulirane primarne funkcije muzeja, očuvanje, istraživanje, obrazovanje i komunikacija, ali prepoznaje glavne izazove s kojima se oni suočavaju danas, što proširuje smjerove daljnjeg razvoja muzeja. Preporuka formulira par tema koje bitno utječu na funkcioniranje i sadržaj muzejskih aktivnosti u današnjem svijetu: globalizacija, ekonomija i kvalitata života, društvena uloga te informacijska i komunikacijska tehnologija. U tekstu se spominje Preporuka iz 1960. godine (engl. Recommendation concerning the Most Effective Means of Rendering Museums Accessible to Everyone), prvi takav UNESCO-ov dokument posvećen očuvanju i upravljanju muzejima, a čije smjernice su i dalje važeće. Međutim, s obzirom na značajne promjene društvenog, ekonomskog i političkog konteksta u posljednjim desetljećima, posebno je istaknut transformativni potencijal muzejskih institucija, odnosno važne uloge koju one mogu odigrati u društvu, posebice u vidu zaštite i promicanja kulturne i prirodne raznolikosti, ali i za dijaloga, obrazovanja, razvoja i socijalne kohezije.
Anketni upitnik sastavilo je Tajništvo UNESCO-a. Kako je napomenuto u njegovom uvodnom dijelu članak VIII Ustava UNESCO-a zahtijeva od zemalja članica da podnose izvješće o zakonodavnim i administrativnim odredbama i svim drugim mjerama poduzetim za provedbu UNESCO-ovih konvencija i preporuka. Ispunjeni anketni upitnik poslalo je 56 zemalja članica od ukupno njih 193, među kojima se odazivom posebno ističu istočnoeuropske zemlje (Hrvatska se nije odazvala), te nešto manje zemalja zapadne Europe i Afrike. Najmanje se odazvalo arapskih zemlja, te što je posebno bitno, neke države s razvijenom muzejskom mrežom nisu se odazvale (Kanada, Francuska, Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD). U Izvješću je istaknuto da ono ne pokušava odražavati stanje muzeja u tim zemljama kao niti stanje muzeja u svijetu, već da sumira kako su pojedine zemlje članice pokušale uvesti UNESCO-a Preporuku iz 2015. godine.
Iz samog Izvješća istaknimo kako većina zemalja članica koje su odgovorile na anketu smatraju da je njihov nacionalni zakonski okvir u skladu sa smjernicama iz preporuke. Svih 56 zemalja ima zakonske akte koji se odnose na muzeje i zbirke, a skoro pola njih doneseno je, korigirano ili dopunjeno u razdoblju od usvajanja Preporuke korigiralo. Nadalje, zemlje članice su na razne načine prenosile glas o Preporuci iz 2015. godine – od prijevoda na nacionalne jezike, organizacije radionica ili preko interneta.
Broj muzeja kad se zbroji prema odgovorima iz ankete je 31 246, međutim neke zemlje su dale djelomične statističke podatke (npr. Belgija je dala podatke za muzeje frankofonog dijela zemlje, Australija samo osam nacionalnih muzeja od postojećih više od tisuću). Osim toga više muzeja navedeno je u njihovoj administrativnoj klasifikaciji (31 246) nego u klasifikaciji po vrsti (22 298). Prema administrativnoj kategorizaciji najviše muzeja postoji na lokalnim razinama gradova i općina, jedna trećina uzorka, dok je četvrtina muzeja nacionalne/federalne razine. Prema vrsti muzeja 40 % muzeja su povijesni, nakon čega sa 24 % slijede umjetnički i arheološki (jedna kategorija).
Odgovore vezane uz muzejske zbirke i predmete dalo je 30 od 56 zemalja koje su odgovorile na upitnik. Ukupan broj muzejskih predmeta je gotovo pola milijarde. U Izvješću je posebno istaknuta činjenica da gotovo pola zemalja nisu mogli odgovoriti na ovo pitanje što se dovodi u svezu s inventarizacijom predmeta. Podcrtana je važnost vođenja inventara predmeta posebice radi borbe protiv otuđenja i nezakonite trgovine kulturnim dobrima, ali i dobrog upravljanja zbirkama. Predmeti u zbirkama arheoloških i umjetničkih muzeja čine četvrtinu svih predmeta, dok zbirke povijesnih muzeja čine samo 7 %. Nasuprot tomu predmeti u zbirkama prirodoslovnih muzeja i muzeja znanosti (koji čine 8 % muzeja) sadrže gotovo trećinu svih predmeta.
Za potrebe ispunjavanja statističkog dijela upitnika zemlje članice su morale „prevesti“ svoju vlastitu kategorizaciju u onu koju je formulirao UNESCO. Ipak, najveći problem kod statističke analize u Izvješću jest nepodudaranja kriterija za definiranje muzeja u različitim zemljama. Iako se UNESCO-ovi dokumenti referiraju na ICOM-ovu definiciju, kao uostalom i mnoge od zemalja članica, trebalo bi ustvrditi jasne kriterije za selekciju muzeja kako bi se omogućila statistička usporedba. Izazov je to s kojim se gotovo već dva desetljeća bavi Europska grupa za muzejsku statistiku (EGMUS) iz Berlina u čijem užem tijelu sudjeluje MDC.
Vezano za funkcioniranje muzejske djelatnosti gotovo sve zemlje članice koje su odgovorile na upitnik imaju službu ili odjel unutar ministarstva (najčešće Ministarstvo kulture) zadužen za muzeje, većina ih ima Nacionalni komitet ICOM-a i barem jedno strukovno muzejsko udruženje. Njihovi muzeji u svojem se radu najvećim brojem oslanjaju na ICOM-ov Etički kodeks, međutim velik je broj zemalja koje na to pitanje nisu ponudile odgovor. Većina zemalja nije dala procjenu financijske potpore koju dobivaju muzeji, ali smatra da je financiranje jedan od ključnih izazova za muzeje.
U izvješću se spominju dobri primjere iz prakse u pogledu kako se u nekim zemljama provodi obuku muzejskog osoblja, što često biva u suradnji s nacionalnim muzejskim udruženjem. Također više od polovice zemalja ima visok indeks u pogledu aktivnosti u smjeru veće inventarizacije, digitalizacije i standardizacije muzejske prakse. Veliki broj zemalja ima planove digitalizacije, a korak dalje napravila je Finska koja uz to objavljuje priručnike za inventarizaciju i upravljanje zbirkama. Dobre prakse po tim pitanjima imaju i Portugal (online standardi za inventarizaciju), Švedska (portal o digitalizaciji) te Češka (program za opis i registraciju zbirki i nacionalna baza podataka na češkom i engleskom).
Kao što je spomenuti, najveći izazov predstavlja financiranje odnosno nedostatak financijskih sredstava kako bi se ispunilo ciljeve iz Preporuke, posebice one koje se odnose na društvenu ulogu muzeja. Više od trećina zemalja traži alternativne načine financiranja (npr. cross-financing, crowdfunding). Iako pojam “društvene uloge” muzeja različite zemlje različito tumače, većina njih su posebno zainteresirana za tu funkciju muzeja što bi podrazumijevalo specifične korake u smjeru povećanja socijalne integracije i kohezije, omogućavanje (fizičke I intelektualne) dostupnosti muzeju i zbirkama promocije ljudskih prava i ravnopravnosti spolova, dijalog s autohtonim zajednicama, povrat i restitucija imovine. Među pozitivnim primjerima istaknimo Muzej novčanica u Portu koji pomaže ekonomski ugroženim obiteljima kako uštedjeti novac, Muzej grada Rotterdama radi na angažiranju i većoj participaciji svojih sugrađana, te muzej u Južnoj Koreji posvećen položaju i pitanjima ženskih prava.
Vezano uz ekonomiju, polovica zemalja smatra da su muzeji pokretači ekonomskog razvoja, no da je ta njihova funkcija još uvijek nedovoljno istražena. Velik je nesrazmjer korištenju nove tehnologije – dok muzeji većine zemalja koriste Internet za promociju svojih zbirki, te imaju programe za digitalizaciju zbirki, neke zemlje još uvijek posjeduju samo osnovna infrastruktura (kompjutori). S te strane razumljivo je da su neke od njih zatražile veću potporu UNESCO-a u pogledu razvoja obuke i seminara posebice o digitalizaciji i prikupljanju financijskih sredstava. (Ivona Marić)
Etnografski muzej istre – psihološka i kulturna dimenzija straha
U Etnografskog muzeju Istre u pazinskom kaštelu prošli je mjesec otvorena izložba "Čega se bojiš? Strah u našoj svakodnevici", koja kroz zvučne instalacije, slike u pokretu, fotografije, preparate i predmete poput zubarske stolice, oružja i alpinističke opreme tematizira emociju straha.
Izložba se bavi istraživanjem straha kao univerzalnog koncepta poznatog svim ljudima neovisno o kulturnom, društvenom i povijesnom kontekstu. Strah je kao jedna od osnovnih emocija oduvijek bio u središtu zanimanja čovjeka, a može se definirati kao neugodan osjećaj izazvan nekom prijetnjom ili situacijom koju smatramo opasnom, koja bi nam mogla nauditi, uzrokovati bol ili nanijeti štetu u širem smislu. Biološki gledano, ljudi dijele iskustvo i osjećaj straha sa životinjama, ali za razliku od njih poznaju i drugu razinu strahovanja – kulturno i društveno uvjetovan strah koji dodatno usmjerava naše ponašanje neovisno o neposrednoj prisutnosti prijetnje.
Autor izložbe, viši kustos Etnografskog muzeja Istre Mario Buletić, fenomenu straha pristupa iz različitih perspektiva – muzeološke, etnografske i antropološke, otkrivajući psihologiju i biologiju straha te ispitujući prirodu povezanosti između uvjetovanog učenja straha i okoline u kojoj živimo. Poseban segment izložbe fokusira se na strahove koji proizlaze i iz iskustva zajednice kao sediment prošlosti poput straha od bolesti ili prirodnih katastrofa koje su se pripisivale Sotoni ili drugim nadnaravnim bićima, ukazujući na konkretne činjenice koje najviše brinu neku zajednicu ili grupu ljudi,odnosno pojedinačne i kolektivne mehanizme suočavanja koji otkrivaju kako funkcioniramo kao društvo.
Hrvatice, čuvajte se migranata, ne nosite minice i ne izlazite vani, silovat će vas…
Slobodna Dalmacija, 7.11.2018.
Posebno je zanimljivo poglavlje koje se dotiče straha kao često korištenog sredstva u političkom diskursu i moćnog oružja za manipulaciju masama. U vremenu u kojem stare ideologije nemaju jaku motivacijsku snagu, pojašnjava autor, logika masovnih medija, senzacionalističke vijesti i tabloidna realnost jedan su od najvažnijih uzroka porasta kulture straha u svakodnevnom životu koja postaje podloga za konflikte, nove oblike straha i opće nepovjerenje. Na nju se usko nadovezuje strah od različitosti i nepoznatog koji je strukturalni dio ljudskog habitusa u svim kulturama i karakterizira ga nepovjerenje i agresija prema osobama koje imaju različita vjerska i kulturna obilježja ili sustav vrijednosti, jer predstavljaju prijetnju i mogućnost gubitka našeg identiteta, kulturne pripadnosti i načina života. Navedeni su primjeri iz prošlosti u kojima su Židovi, lutalice, nomadi i siromasi bili optuživani za širenja bolesti poput kuge, te primjeri žena koje se svojim načinom života nisu uklapale u društveno prihvatljive okvire te su kao vještice spaljivane na lomači.
Izloženi su alpinistička oprema s kraja stoljeća koja pripada Planinarskom društvu Glas Istre, ronilačka oprema Josipa Tomišina iz vodnjanskog ronilačkog kluba Loligo, interventna vatrogasna oprema Javne vatrogasne postrojbe Pula, stomatološki instrumenti i bušilica te stomatološki klinički stolac koje je Dom umirovljenika Lavoslav Schwarz donirao Tehničkom muzej Nikola Tesla, kao i preparati insekata i zmija iz Hrvatskog prirodoslovnog muzeja koji su odmah izazvali nelagodu među publikom – poskoka, crne udovice, pauka vučjaka i škorpiona iz roda targestinus. Na izložbi su se našli i predmeti korišteni za zaštitu od zla ili rastjerivanje uroka poput krabujosnice rukavačkih zvončara, pokladne maske iz Međimurja Larfa Cigan, raspela izrađenog u prvoj polovici 20. st. u Jeruzalemu, božca koji sadrži tamjan i blagoslovljenu sol te kropilnika u kojemu se držala blagoslovljena voda.
Izdvaja se potresna reportažna serija fotografija migrantske krize 2015. godine ruskog fotografa Sergeya Ponomareva, nagrađena Pulitzerovom nagradom, nagradom World Press Photo i Robert Capa zlatnom medaljom, koja prikazuje izbjeglice koje se iskrcavaju iz turskog broda na grčkom otoku Lesbos, tisuće nasukanih migranata na grčkoj strani granice nakon što je Makedonija blokirala ulaz onima koji nisu tražili azil u EU, a zabilježen je i očaj oca koji nastoji spasiti svoje dijete od premlaćivanja i suzavca na prijelazu granice između Mađarske i Srbije u Horgošu.
Izložba se može razgledati u Etnografskom muzeju Istre u Pazinu do 31. svibnja 2020. godine. (Ivan Guberina)
Izvor: Etnografski muzej Istre
Izložba: Knjiga. Znanje. Razum. – kulturni razvoj Ljubljane od 1500. do 1800.
Izložba „Knjiga. Znanje. Razum. – od protestantizma do prosvjetiteljstva (1500-1800)“ otvorena je 14. studenog 2019. u Gradskom muzeju Ljubljana. Na izložbi je predstavljeno nekoliko stotina predmeta koji svjedoče o kulturi i životu Ljubljane tijekom tri stoljeća. Autorica izložbe i voditeljica projekta je Irena Žmuc, a koordinatorica projekta Tamara Bregar. Izložba će biti otvorena do 30. kolovoza 2020. godine.
Početkom 16. stoljeća Ljubljana je postala kulturno, obrazovno i društveno središte ne samo Kranjske provincije, već i ostatka Slovenije. Na njezin razvoj svakako su utjecaj imala događanja koja su prevladala i u nekim drugim europskim zemljama - procvat humanizma u 15. stoljeću, raskol Zapadne Crkve, odnosno reformacija i širenje protestantizma u 16. stoljeću, protureformacija i katolički redovi koji su promicali obrazovanje, prosvjetiteljstvo 17. i 18. st., ali i migracije stanovništva. Oko 1600. godine u Ljubljani je živjelo oko 6000 stanovnika, a do 1800. godine taj se broj uvišestručio i popeo na oko 20000 stanovnika. Plemstvo je, pokazujući veliki interes za kulturu i obrazovanje, odigralo veliku ulogu u razvoju grada. Na izložbi su portretima, vlastitim djelima i ključnim informacijama predstavljene i osobe koje su ostavile svoj pečat na ovom području u periodu od početka 16. do kraja 18. st. Jochann Weichard Valvasor, Andreas Trost i Peter Müngersdorf zabilježili su Ljubljanu na svojim grafikama u prikazima građevina i veduta.
Razvoj tiskarstva i izum tiskarskog stroja u 15. st. pomogao je širenju književnosti i znanja. Prvu tiskaru u Ljubljani otvorio je Janž Mandelc 1575. godine. Brojne knjige na izložbi smještene su zbog starosti i osjetljivosti materijala u posebne vitrine koje se pritiskom na dugme mogu osvjetliti. Posjetitelji izložbe mogu se u jednoj od interaktivnih soba okušati i u radu na tiskarskom stroju napravljenom po Gutenbergovom originalu te vidjeti koliko je stoljećima ranije bilo potrebno uložiti vremena i truda za tisak, a sa sobom mogu ponijeti prigodni suvenir koji su napravili.
Prve dvije knjige na slovenskome jeziku tiskane su oko polovice 16. st. – Katekizam (1550.) i Abecedarij (1551.). Njihov autor bio je nekadašnji katolički svećenik, a kasnije slovenski reformator Primož Trubar, koji je također preveo i dijelove Biblije na slovenski jezik. Protestantski pisac Jurij Dalmatin preveo je cijelu Bibliju 1584. godine na slovenski jezik. Zbog pobune katoličkih vlasti, tiskana je u Wittenbergu u Njemačkoj, koji je bilo centar reformacije i teza Martina Luthera. Adam Bohorič, po kojem je pismo bohoričica dobilo ime, objavio je prvu slovensku gramatiku 1584. godine. Bio je prognan iz Slovenije jer se zalagao da se slovenski jezik uči kao primarni jezik u osnovnoj školi u kojoj je bio ravnatelj. Stoga je knjigu tiskao u Wittenbergu, ali je u predgovoru jasno je izrazio stav da se slovenski jezik treba odijeliti od njemačkog i ukazuje na njegovu vezu sa slavenskim jezicima. Već se u ovim idejama ogleda težnja ka slovenskom nacionalnom preporodu koji se u punom jeku javio par stoljeća kasnije.
Uslijed jačanja protureformacijskog pokreta, provincijski knez je 1588. godine donio odredbu da gradsku vlast mogu obnašati samo katolici. Zbog sve jačeg pritiska dio je protestanata morao napustiti Ljubljanu krajem 16. st., a protestantsko plemstvo protjerano je 1628. godine. Razmirice između katolika i protestanata ovoga doba kulminirale su u nekim drugim europskim državama Tridesetogodišnjim ratom (1618.-1648.). U ovo doba sankcionirani su i prostitucija i homoseksualnost u Ljubljani. Poneka su gradska kupališta iz tog razloga zatvorena, ali građani su ipak podržavali rad bordela, kako žene i kćeri ne bi podlegle čarima zavodnika. Kriminalizacija najstarijeg zanata išla je ruku pod ruku i s tada vrlo popularnim progonima vještica.
Krajem 16. st. u Ljubljanu su stigli isusovci, a početkom 18. st. i uršulinke. To su bili redovi koji su postali zaduženi za obrazovanje – isusovci su ovdje osnovali Isusovački kolegij, a uršulinke su bile zadužene za obrazovanje djevojčica. Imućniji građani mogli su se školovati i u inozemstvu, a za one koji su pokazali perspektivu, ali su bili siromašniji, postojale su i stipendije. Poticao se i razvoj prirodnih znanosti, medicine, ali i glazbe, o čemu svjedoči da je slovenska Filharmonijska akademija osnovana 1701. godine jedna od prvih u ovom dijelu Europe. Postale su popularne i studijske ekskurzije u inozemstvo u sklopu školovanja, a sve se veća važnost pridavala i učenju stranih jezika, što je rezultiralo i nastankom rječnika.
Međutim, u sklopu prosvjetiteljstva i slovenskog narodnog preporoda, koji su Ljubljanom ovladali drugom polovicom 18. stoljeća, sve se više isticala i važnost slovenskog jezika. Slovenski jezikoslovac Marko Pohlin u svojoj se Kranjskoj gramatici iz 1776. godine zalagao za ravnopravnost slovenskog jezika s ostalim europskim jezicima. Barun Žiga Zois bio je jedna od ključnih figura slovenskog prosvjetiteljstva. U njegovoj palači, koju se još uvijek može vidjeti u Ljubljani, okupljali su se intelektualci koji su tvorili tzv. krug Žige Zoisa. Među njima je bio i slovenski književnik i franjevac Valentin Vodnik.
Velik dio izložbe čine knjige, grafike i slike, ali izloženi su i namještaj, uporabni i liturgijski predmeti, nakit, numizmatičke i malakološke zbirke itd. Izložen je i znak prvog ljubljanskog hotela iz 1736. godine te fotografija reljefa s jedne kuće koji predstavlja kugu i gdje je, prema legendi, 1599. godine epidemija zaustavljena. Među predmetima koje ne susrećemo redovito na izložbama nalaze se i oslikane drvene mete, drvena zahodska školjka i invalidska kolica koja su pripadala barunu Žigi Zoisi i inače su dio stalnog postava Muzeja.
Gradski muzej je neke predmete za ovu izložbu posudio iz drugih slovenskih ustanova i privatnih zbirki – Narodne galerije, Narodnog muzeja, Prirodoslovnog muzeja Slovenije, Pokrajinskih muzeja Celje i Maribor, Narodne i sveučilišne knjižnice, Nadbiskupskog arhiva Ljubljana i iz privatnih zbirki Jane Valenčić i Urške Keresnik. (Zrinka Marković)
Fotografirao: Jurica Lisac
Kustoski priručnik – knjiga koju bi svaki kustos želio imati na svome radnom stolu
Knjiga The Curator`s Handbook, koju njezin nakladnik Thames and Hudson predstavlja kao “najjasniji i najcjelovitiji vodič kroz umijeće kustoske prakse”, osnovni je priručnik za studente muzeologije, kustose-početnike, ali i za iskusne kustose i njihove timove. Sadržaj knjige njezin je autor Adrian George (zamjenik ravnatelja i viši kustos UK Government Art Collection u Londonu) osmislio unutar 12 tematskih poglavlja u kojima navodi 12 osnovnih koraka koji vode od ideje do realizacije i valorizacije kustoske izložbe. Jasan i informativan tekst opisuje svaki korak nizom dragocjenih detalja otkrivajući ključeve uspjeha, ali i zamke koje treba izbjegavati.
Uvodno poglavlje priručnika (Introduction) započinje pitanjem - tko je kustos (What is a curator?), na koje autor pronalazi odgovor u latinskom korijenu riječi curare što znači „brinuti o“. Profesiju kustosa prati od njezinih početaka u 17. stoljeću kada prvi kolekcionari osnivaju tzv. kabinete kurioziteta pa do suvremenih dana kada kustosa predstavlja kao onoga koji skrbi/brine, tumači, poučava, organizira. Pri tome ukazuje na različite tipove kustosa koji se mogu razlikovati kao predmetni stručnjaci (npr. kustos japanske umjetnosti ili kustos grafika i crteža), kao zaposlenici javnih muzeja i galerija ili pak nezavisni kustosi tzv. freelanceri te kao kustosi pojedinih djelatnosti i odjela (npr. edukativnih ili izložbenih).
Prvim poglavljem (Starting Off) autor upozorava na sve ono što prethodni jednom izložbenom projektu. Osim početne ideje i inspiracije, važno je i iskustvo koje se stječe posjetom izložbama i razgovorom s drugim kustosima, akademicima i umjetnicima, kao i svijest o tome kako je izložba uvijek kombinacija osobnih istraživačkih, ali i javnih interesa. Osim brige o potencijalnim financijerima i sponzorima, kustos treba dobro poznavati i vrste izložaba bile one koje koriste predmete iz fundusa muzeja za obradu specifične teme ili određenoga perioda ili privremene izložba – monografske, povijesne, periodične (bijenale, trijenale...) itd.
Drugo poglavlje (From Idea to Reality) donosi preporuke kako dobru ideju pretvoriti u izložbu. Pri tome prvi je korak izrada izložbenoga koncepta (exhibition outline document) koji razrađuje i uobličava ideju, ali predviđa i sve potencijalne probleme. Nakon definirane teme izložbe, drugi je korak izrada detaljne liste izložaka/predmeta. Osim što autor prilaže i obrasce za navedene dokumente, kustosima može biti vrlo korisna i ponuđena formula za planiranje veličine izložbenog prostora – (zbroj svih predmeta u centimetrima) + (broj predmeta x 100 cm) + (100 cm) = ukupno cm.
Treći korak opisan je u poglavlju Pitching i nudi savjete kako ponuditi svoju ideju i zainteresirati muzeje za izložbu, kako pronaći suradnike posebice ako ste početnik i imate ideju koja nije u muzejskom programu. Ponuđen je i obrazac za pisanje izložbenog plana (str. 84-85) koji sadrži odrednice: sadržajna/idejna koncepcija, popis izložaka, vremenski plan, popis umjetnika; interpretativni tekstovi, edukativni program, popratne publikacije, oblici komunikacije, budžet, financiranje, popis popratnih događanja.
Četvrto se poglavlje bavi budžetom i financiranjem (Budgets and Fundraising) gdje autor između ostaloga ukazuje na potrebu što preciznijeg definiranja svih troškova (za transport, zaštitu, dizajn, tisak...) te daje korisne savjete za traženje sponzora i donatora.
Koje sve ugovore, pregovore i evaluacije treba napraviti tema je petoga poglavlja (Contracts, Negotiations, Obligations and Evaluations). Među njima se ističe i planiranje istraživanja posjetitelja.
Posebno je poglavlje posvećeno izložbenim publikacijama – katalozima i knjigama (Exhibition Publications & Merchandise). Autor naglašava kako publikacije nisu samo mogućnost da kustosi objave svoja istraživanja već su one povijesni dokumenti izložbe kao i ideja koju su izložbe prenosile. Te publikacije predstavljaju njihova autora/ kustosa kao stručnjaka određenoga tematskog područja, ali su i medij koji se može ponuditi potencijalnim sponzorima da se reklamiraju svojim logom ili nazivom navedenim na koricama. Odluka o izradi publikacije te kome će biti namijenjene i u kome obliku, treba se donijeti u ranim pripremnim fazama izložbe. Poglavlje donosi i upute o timu koji radi na publikaciji, vrstama pubikacija kao i vrstama tekstova koje mogu sadržavati, ilustracijama i autorskim pravima, grafičkom dizajnu, distribuciji i promociji. Među korisnim savjetima je i onaj Claire Young: „Books are around forever – that includes the bad ones.“ (str. 131).
Poglavlje Putting a Show Together je posvećeno izložbenom dizajnu – od odabira izložbenoga prostora do legendi i interpretativnih tekstova, biranju izložbenoga namještaja, upotrebi tehnologija i novih medija kao i ukljanjanju eventualnih prepreka i rizika za zdravlje i život posjetitelja te osiguravanja njihove sigurnosti.
Posebno poglavlje posvećeno je odnosu s medijima, pisanju pozivnica (The Weeks Before the Opening), a vrlo detaljne upute za postavljanje izložaka od upotrebe rukavica i definiranja puta i načina prenošenja predmeta do njihova sigurnog i čvrstog postavljanja na zidove sadržane su u poglavlju Installation. Kada je izložba postavljena, jedan od savjeta sadržan u poglavlju The Days before Opening and the Opening Day je šetnja kroz izložbeni prostor u ulozi posjetitelja. Kako dati dobar intervju, što pripremiti na domjenku – neke su od tema koje se mogu pročitati u poglavlju The Press Opening and Private View.
Posljednje 12. poglavlje (During – and after – the exhibition) upozorava na obvezu i važnost dokumentiranja izložbe. Mnogi će se hrvatski muzelaci prepoznati i u naputku da rad kustosa nije završen otvorenjem izložbe već se on proteže na svakodnevno sudjelovanje na izložbi koje se ne odnosi samo na intervjue i vodstva kroz izložbu već može obuhvaćati i svakodnevno otvaranje galerije, paljenje svjetala, dežurstvo na izložbi pa čak i čišćenje podova. I na kraju, kustos treba realno sagledati sve uspjehe, ali i učinjene propuste na izložbi.
Pogovor knjizi ukazuje na budućnost kustoske prakse u kojemu autor naglašava kako suvremeni kustos treba pratiti i poznavati nove medije te biti otvoren za primjenu novih tehnologija i trendova. Fizički prostor više nije prepreka kada je kustosima na raspolaganju virtualni prostor za njihove često kompleksne, konceptualne i interaktivne online projekte.
Uz tablice i dijagrame, iscrpne bilješke i popratna kazala, tekst priručnika potkrjepljuju i savjeti respektabilnih svjetskih kustosa i muzejskih ravnatelja među kojima su Daniel Birnbaum (Moderna Museet, Stockholm); Aric Chen (M+,Hong Kong); Elizabeth MacGregor (Museum of Contemporary Art, Sydney); Hans Ulrich Obrist (Serpentine Gallery, London); Gao Peng (Today Art Museum, Beijing); Jennifer Russell (Metropolitan Museum of Art, New York); and Nicholas Serota (Tate, London).
Korisna, praktična, detaljna, jasno napisana – knjiga The Curator`s Handbook jedna je od onih koje bi svaki kustos želio imati na svome radnom stolu! Do tada, reprint prvoga izdanja iz 2015.g. koji je objavljen u 2017.godini, dostupan je u knjižnici MDC-a. (Snježana Radovanlija Mileusnić)
GEORGE, Adrian
The curator`s handbook : museums, commercial galleries, independent spaces / Adrian George.-
reprinted.- London : Thames and Hudson, 2017.- 333 str. ; 22 cm
Notes.- Index.
ISBN 978-0-500-23928-5
Matičnost u 2019. – buđenje Sustava muzeja
Buđenje Sustava matičnosti muzeja koje je Muzejski dokumentacijski centar u suradnji sa svim matičnim muzejima prve i druge razine započeo sramežljivo tijekom 2018. godine u prošloj je godini donijelo prve male, ali za daljnji razvoj ovog segmenta našeg rada, značajne korake. Sustav je prvo početkom godine dobio novi Pravilnik o načinu i mjerilima za povezivanje u Sustav muzeja Republike Hrvatske.
Njime su unesene neke izmjene u radu proitekle iz problema s kojima smo se susretali u praksi. Prema novome Pravilniku matičar više ne mora nužno biti muzejski savjetnik već i viši kustos ovisno o odluci i mogućnostima matičnog muzeja. Druga je veća izmjena proistekla iz nastojanja da se bolje teritorijalno rasporede matični muzeji druge razine kako bi stručna pomoć bila efikasnija te su tako imenovani novi muzeji druge razine smješteni od Varaždina i Osijeka do Dubrovnika.
Tijekom sastanaka s matičarima prve i druge razine održanim u protekloj godinu uočeno je još izazova s kojima se susrećemo i koje se nadamo riješiti, a koji proizlaze iz činjenice da djelovanje matične službe, karakteristično za cjelokupnu AKM zajednicu, kada je riječ o muzejskoj djelatnosti za razliku od arhivske i knjižničarske nije još regulirano, ne postoje stručnjaci koji se isključivo bave matičnom djelatnošću, a i pitanje financiranja druge razine još je otvoreno.
Dosadašnja praksa sustava muzejske matičnosti, do 2019. godine svodila se na pojedine matičare prve razine koji su, uz svoj svakodnevni posao u domicilnom matičnom muzeju prve razine, godišnje planirali obilazak muzeja u Hrvatskoj koji imaju istovrsnu građu onoj koju sakuplja i o kojoj brine njihov muzej. (Važno je napomenuti da je kod općih ili kompleksnih muzeja ingerencija podijeljena na više matičara, ovisno o vrsti građe o kojoj skrbe). Prošla godina donijela je nekoliko suradnji među matičnim muzejima koji zajedno, ovisno o problemu s kojim se neki muzej susretao odlazili na teren i pružali pomoć.
Rad s drugom razinom matičnosti najsnažnije je profunkcionirao kada je riječ o arheološkoj građi. U 2019. godini Vijeće matične djelatnosti za arheološku građu pod vodstvom matičarke prve razine Jacqueline Balen iz Arheološkog muzeja Zagreb i uz veliku pomoć kolegica matičarki druge razine Tatjane Bradare, Eme Višić-Ljubić, Natalije Čondić i Marine Kovač je organiziralo sastanke sa svim arheolozima gdje su otvorena pitanja osnivanja studijskih zbirki i njihovo provođenje kroz dokumentaciju, adekvatna pohrana građe u muzejima prema odobrenjima konzervatorskih odjela, kao i sva ostala stručna pitanja.
Kao matični muzej prve razine, Arheološki muzej u Zagrebu je na svojim stručnim sastancima donio interne pravilnike o stjecanju muzejske građe i dokumentacije te o procjeni vrijednosti inventarizirane građe ili građe koja je ponuđena muzeju na otkup. Ti pravilnici su, uz dozvolu Arheološkog muzeja u Zagrebu, objavljeni i na stranicama MDC-a na korist i uporabu svim muzejima koji imaju arheološku građu.
Matičnost za arheološke muzeje, zbirke i građu primjer je dobrog vertikalnog i horizontalnog stručnog povezivanja u 2019. godini te očekujemo da se u 2020. nastavi pojedinačni uvid u sadržaj i dokumentaciju arheoloških zbirki i dokumentacije muzeja kao i rješavanje konkretnih stručnih problema i nedoumica.
Muzej za umjetnost i obrt, uz stručan obilazak muzeja, radi na tezaurusu za umjetničku građu. MUO traži suradnike (muo@muo.hr) srodnih zbirki kako bi se tezaurus dopunjavao i time postao baza podataka koju bi svi muzeji koji imaju umjetničku građu mogli koristiti.
Hrvatski povijesni muzej izdao je Priručnik za oblikovanje podataka za osnovne elemente opisa povijesnih zbirki nastao iskustvom na terenu s namjerom da bude od svakodnevne pomoći kolegama povjesničarima u muzejima.
Sustav matičnosti je, uz nove pravilnike i smjernice, donio prošle godine i neke pomake u praksi usmjerene ka boljoj suradnji unutar muzejske zajednice, a na nama je da ponuđenu stručnu pomoć i savjete u punoj mjeri što bolje iskoristimo.
Sva izvješća matičnih muzeja prve razine, ovisno o muzejskoj građi o kojoj vode stručnu skrb, objavljena su za pojedinu godinu na stranicama MDC. (Iva Validžija)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivan Guberina Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr