Banksy – ime za koje danas rijetko tko nije čuo. Nekima genij, nekima tek običan vandal, kao predvodnik ulične umjetnosti u 21. stoljeću, žustri protivnik establišmenta i oštri kritičar konzumerističkoga i kapitalističkog društva Banksy je sa svojom borbom za malog čovjeka svojevrsni moderni Robin Hood koji se ne ustručava reagirati na svijet oko sebe. Poznati i rašireni po cijelom svijetu, domišljati grafiti ovoga kontroverznog britanskog uličnog umjetnika satirični su komentari na političku sadašnjicu i društvenu nepravdu u obliku koji se lako može doživjeti i pratiti.
Banksyjevi angažirani motivi postali su popularniji od motiva slavnih predstavnika lijepe umjetnosti: mogu se pronaći na svim proizvodima, od maski za mobitele do podmetača i jastučnica, ljudi rade i tetovaže s njima, lokacije s grafitima uvrštavaju se na turističke karte, a pitanjem prestiža postalo je posjedovanje jednog od njegovih originala. Potražnja za njegovim radovima toliko je velika da ih se izrezuje s vanjskih zidova i za nekoliko stotina tisuća dolara prodaje na dražbama, a lokalne vlasti, koje inače imaju pune ruke posla s uklanjanjem grafita, sada ta ista djela štite pleksiglasom. Zanimanju javnosti zasigurno pridonosi i njegov (a možda njihov ili njezin) skriveni identitet koji stvara ozračje mističnosti. Sve što je javnosti nedokučivo dodatno privlači pozornost, a i sam je Banksy izjavio da je nevidljivost oblik supermoći.
Zbog svega toga nije ni iznenađujuća pojava ideje za prenošenjem Banksyjeve popularnosti u muzejske okvire. Prvi koji se dosjetio javno izložiti njegova djela te od njih oblikovati stalnu izložbu je Moco Museum u Amsterdamu. Punim imenom Modern Contemporary Museum, Moco se deklarira kao privatni muzej moderne i suvremene umjetnosti. Vlasnici su mu dugogodišnji trgovci umjetninama, supružnici Lionel i Kim Logchies, a otvoren je prije nešto manje od dvije i pol godine, u travnju 2016. Riječ je zapravo o izložbenom prostoru, s obzirom na to da Moco Museum nema svoju zbirku te nije zamišljen kao tradicionalni muzej s istraživačkim i obrazovnim radom. Smješten je na jednoj od najvažnijih turističkih lokacija, na Muzejskom trgu između Rijksmuseuma i Van Goghova muzeja, u monumentalnoj Vili Alsberg, staroj građanskoj kući iz 1904. godine i jednoj od prvih takvih privatnih kuća sagrađenih na tom trgu.
Od otvorenja u prostoru se održava „povremena“ izložba Banksyjevih radova pod nazivom Laugh Now, koja se stalno produžuje. Među 90-ak originalnih radova, koji su ili otkupljeni na raznim dražbama ili dobiveni od kolekcionara na posudbu, mogu se pronaći neka od njegovih najpoznatijih djela, nastala od 1998. do 2015. godine: Girl with a Balloon, Flower Thrower, Pulp Fiction, Laugh Now, Keep It Real, Love Rat, Bomb Hugger, Barcode, Kids on Guns, Kate Moss i dr. Središte izložbe je slika Beanfield, veličine 2,5 x 3,5 metara, nastala kao osvrt na policijsku brutalnost u engleskoj prošlosti. Banksyjev izrugujući humor u naglašavanju društvenih kontrasta odiše cijelim postavom: plemenski lovci napadaju kolica iz prodavaonice, djeca grle nuklearne bombe, policajci mirišu cvijeće, maskirani prosvjednik baca buket cvijeća umjesto ručne bombe, kupci na dražbi nameću se za sliku koja ih proziva glupanima. Postav više privlači svojim imenom nego što daje koherentan presjek Banksyjevih radova, no to je i razumljivo – izloženo je ono do čega se uspjelo doći.
Moco Museum naglašava da, iako su neka od uličnih djela dio postava, na izložbi ipak prevladavaju Banksyjevi „pravi radovi“, na platnu, drvu ili papiru, koji su namijenjeni zatvorenom prostoru i nisu dosad toliko javno izlagani. Istini za volju, takvih radova jest više, no njihov broj ne umanjuje činjenicu da se u postavu nalaze i oslikani komadi zidova, prometni znakovi, čunjevi, vrata, metalne ploče, kombi, pa i lažne novčanice s likom princeze Diane. Vrhunac ironije predstavljaju odrezani dijelovi zidova s grafitima koji su uokvireni i obješeni na zid unutar zatvorenoga izložbenog prostora. Istodobno, odlike raskošne obiteljske kuće s početka 20. stoljeća – dominantno stubište, mramorni kamini, vitraji, oslikani vijenci, štukatura, skučene prostorije i uski hodnici – jasno daju do znanja da kuća nije sagrađena s namjerom da bude izložbeni prostor, a zajedno s čistim zidovima još više naglašavaju nesklad s idejom ulične umjetnosti.
Koliko je poznato, Banksy nije autorizirao izložbu niti ima veze s njezinim postavljanjem. Umjetnik je više puta naglašavao da je uličnoj umjetnosti mjesto ondje gdje je i nastala, na ulicama, gdje joj ljudi mogu pristupiti bez prepreka. Proslavivši se stvarajući gerilsku umjetnost na zabranjenim mjestima, pa čak i podvaljujući svoje „izloške“ u muzeje, sada je od njegovih radova bez dopuštenja nastala stalna izložba. Djela namijenjena otvorenom prostoru istrgnuta su iz svojeg konteksta, s izvornih mjesta na kojima su imala najsnažniju poruku, te se, uokvirena i obješena na zidove, promatraju s baršunastih otomana, unutar četiri zida, uz naplatu ulaza za nešto u čemu se donedavno moglo besplatno uživati na ulici.
U 2017. godini Moco Museum posjetilo je više od 400 tisuća posjetitelja. Ulaznica za odrasle trenutačno je 13,5 eura, što je euro više od prošle godine, a za dodatnih 2,5 eura dobije se audiovodič. I dok su pozitivne strane izložbe prepoznavanje ulične umjetnosti kao vrijedne izlaganja, očuvanje djela koja bi inače bila uništena te jedinstvena prilika za proučavanje toliko Banksyjevih djela na jednome mjestu, istodobno pod utjecajem Banksyjeve rastuće popularnosti dolazi do izrabljivanja njegova imena za tuđu dobit, komercijalizacije ulične umjetnosti koja je po prirodi subverzivna te raspršivanja snažnih društvenih poruka koje ta umjetnost pokušava prenijeti. Najviše je to izraženo u suvenirnici koja nudi sve što se može zamisliti s Banksyjevim motivima: od sitnih magneta do ovjerenih kopija radova za 20 i više tisuća eura.
Sami vlasnici priznaju da je za njih u prvom redu riječ o poslu i zaradi. Muzej u imenu smišljeno su odabrali kako bi posjetitelji s ulice znali da unutra mogu gledati umjetnine ako plate ulaznicu. Budući da su unajmili skup prostor, a održavaju se isključivo iz svojih sredstava, ovise o privlačenju što više posjetitelja kako bi opstali, kao i o dobroj volji privatnih kolekcionara koji im ustupaju radove. Kolekcionari zauzvrat dobivaju potvrdu vrijednosti jer su njihova djela izložena i uvrštena u kataloge. Uhodani je to pogon od kojega koristi imaju samo veliki ulagači, koji ipak i dalje trebaju publiku da se divi njihovim skupocjenim umjetninama, kao što je i Banksy jednom naglasio: „Kada odete u umjetničku galeriju, samo ste turist koji gleda u vitrinu s trofejima nekolicine milijunaša.“
Banksyjev slučaj jasno pokazuje da ga je mudro iskoristio taj isti establišment kojega cijelo vrijeme izruguje te da njegova umjetnost sada neizbježno i nepovratno sudjeluje u onome protiv čega se nastoji boriti. Ulična umjetnost u svojoj biti prkosi ideji vlasništva, kao i dužem roku trajanja, no pitanje je koja je budućnost cijelog pokreta i je li ovakvo prisvajanje i izlaganje u okviru privatnih muzeja i galerija uistinu spašavanje tih djela od zaborava. Takvim masovnim iskorištavanjem pokret gubi na buntovništvu i autentičnosti svojeg izričaja, dok je uličnim umjetnicima u cijelom procesu oduzeto pravo glasa.
Ideja iza Banksyjeva postava bila je izložiti „lako dostupnu umjetnost“ za modernu, mlađu i međunarodnu publiku, koja će sa svojim ironičnim osvrtom na moderno konzumerističko društvo poslužiti kao nadahnuće i otvoriti oči posjetiteljima. Uvažavajući sve činjenice, reklo bi se da ironija nije tako jednosmjerna i lako se okrene na one koji misle da nisu njome obuhvaćeni. (Dunja Vranešević)