Kada se krajem rujna 2017. godine u prostoru Muzejskoga dokumentacijskog centra obilježavala osamdeseta godišnjica rođenja i deseta godišnjica smrti prof. dr. sc. Ive Maroevića, osnivača Katedre za muzeologiju i studija muzeologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, organizatori su se odlučili za i danas aktualnu temu muzejske čuvaonice, posebice one zajedničke kakvu je profesor vizionarski predlagao prije puna četiri desetljeća. Ono što smo na skupu čuli bio je povod uredništvu Muzeologije da naš 55. broj posvetimo upravo temi muzejske čuvaonice.
Naime, dok se u Rotterdamu gradi Depo Boijmans Van Beuningen, prva muzejska čuvaonica na svijetu koja će nuditi slobodan pristup 151 tisući predmeta koliko ih će se čuvati na njenih 15 tisuća četvornih metara prostora, V&A planira svoju novu istočnolondonsku podružnicu koja će biti istraživački centar i otvorena čuvaonica za 250 tisuća predmeta, Prag je dobio svoju prvu zgradu sagrađenu za muzejski depo, a naši prvi susjedi zajedničku čuvaonicu tri nacionalna muzeja, kod nas je muzejska čuvaonica još uvijek osuđena da lebdi ni na nebu ni na zemlji, točnije negdje između podruma i potkrovlja.
U Muzeologiju 55 uvrstili smo priloge sudionika skupa održanog u povodu Maroevićeve obljetnice, ali i niz priloga kojima nudimo primjere bolje prakse iz našega europskog susjedstva, iskustva kolega i načine na koje su probleme pokušavali ili planiraju riješiti, te blok tekstova koji obrađuju zagrebačke muzejske čuvaonice.
Uvodni prilog (Žarka Vujić i Helena Stublić) pisan je sa zadaćom da postavi temu čuvaonice u našoj muzeologiji te u djelovanju I. Maroevića. Na naš poziv nastao je i poticajan prilog ravnatelja Umjetničke galerije u Splitu Branka Franceschija, koji je pokazao kako iskustvo arhitekture i djelovanja američkih umjetničkih muzeja može motivirati nastanak naših profesionalnih snova, te da su poslovična bezidejnost i intelektualna tromost ponekad pogubnije od imanja ili nemanja jačeg financijskog okvira. Na primjerima vlastitog iskustva rada u dva muzeja koji su nedavno obnovljeni ukazuje na problem da su čuvaonice uvijek ono, nešto posljednje na što će jednoga dona doći red, a da koncept zajedničke čuvaonice ne nailazi na razumijevanje ni kod upravnih tijela ni kod muzealaca.
Ravnatelj Gradskih muzeja u Freiburgu Tilmann von Stockhausen predstavio je njihovu funkcionalnu zajedničku čuvaonicu koja je sagrađena za samo 6,9 milijuna eura koliko je stajalo zemljište, zgrada i oprema, a Mirjana Koren, ravnateljica Pokrajinskog muzeja Maribor oglednu čuvaonicu muzejskog namještaja smještenu u zgradu starog kina. Helena Stublić napisala je oveći prikaz uređenja i organizacije Centra zbirki Švicarskoga nacionalnog muzeja u Zürichu, a primjerima dobre međunarodne prakse priključili smo još jedan ostvareni slovenski primjer, zajedničku muzejsku čuvaonicu tri nacionalna slovenska muzeja nastalu preuređenjem vojnih objekata u Pivki (Irena Uršič).
Planove Grada Zagreba da uspostavi zajedničku čuvaonicu zagrebačkih muzeja ocrtao je Veljko Mihalić najavljujući da bi se konačna odluka o izgradnji i lokaciji trebala donijeti na koncu 2018. ili početkom 2019., a objavljujemo i tablicu potreba zagrebačkih muzeja s iscrpnim podacima s brojem i vrstama zbirki te načinom i potrebama njihova čuvanja u svim zagrebačkim muzejima kao i iskazane potrebe do 2030. Kratkim prilozima opisani su i aktualni muzejski projekti u Zagrebu kojima je cilj, među ostalim, riješiti probleme nedostatka čuvaoničkih prostora u Etnografskom muzeju (Goranka Horjan i Mihaela Grčević), Hrvatskom prirodoslovnom muzeju i Tehničkom muzeju Nikola Tesla (Markita Franulić).
Tu su i svjedočanstva pojedinačnih institucijskih odnosa prema čuvaoničkim prostorima, a s druge strane utjecaja profesora Maroevića i studija muzeologije na oblikovanje muzejskih profesionalaca (prilozi Željke Sušić, Katarine Krizmanić i Nediljke Prlj Šimić, Dubravke Habuš Skendžić i Morene Želle te Vide Pust Škrgulja) te vrlo zanimljiv prilog Sagite Mirjam Sunara o preuređenju priručne čuvaonice Galerije umjetnina Branislav Dešković u Bolu koji, unatoč dokinuću prostora, svojim smjernicama može poslužiti svim našim manjim muzejima, a ujedno je i primjer suradnje akademske zajednice i muzeja, kao i važnosti rada sa studentima koji kroz rad na terenu znanje stječu rješavanjem stvarnih problema.
Stanje nije dobro jer, kako nam u razgovoru za ovaj broj Muzeologije kaže muzejski savjetnik Želimir Laszlo, “posjetitelji ne idu u čuvaonice. Preventivna zaštita nije atraktivna i zato se zapostavlja”.
Ovaj broj zajedničkim su snagama uredile naša gošća urednica dr. sc. Žarka Vujić i Maja Kocijan, autor naslovnice i dalje je Boris Ljubičić, lektorica Dunja Vranešević. Zahvale autorima, a posebno našem dizajneru, Gradskom uredu za kulturu Grada Zagreba i Sveučilišnoj tiskari na pomoći bez koje ovog broja bilo ne bi.
MDC – predstavljen portal Književna baština u muzejima
Prvi tematski online vodič kroz muzeje, zbirke i ostale baštinske ustanove u Hrvatskoj koje čuvaju vrijednu ostavštinu hrvatskih književnika - Književna baština u muzejima, predstavljen je prošli petak u prostorijama Muzejskoga dokumentacijskog centra u Zagrebu.
Autorica i urednica portala koji vodi korisnike kroz vrijednu ostavštinu 269 književnika koja se čuva u 638 muzeja i ustanova je Snježana Radovanlija Mileusnić, knjižničarska savjetnica u Muzejskom dokumentacijskom centru. Portal je zamišljen kao mrežna platforma koja pruža informacije o muzejskoj građi i zbirkama književne baštine te ujedno usmjerava korisnike i na javno dostupnu digitaliziranu baštinu hrvatskih književnika smještenu izvan muzeja. Tako su za znanstvenu, obrazovnu i istraživačku upotrebu dostupni referentni podaci o muzejskim izložbama, katalozima, knjigama, tekstovima, projektima, manifestacijama i digitalnoj građi kojom muzeji predstavljaju i ističu književnu baštinu.
„Iza naših književnika ne ostaje samo duhovna i pisana baština koju striktno vezujemo za književnike, iza njih ostaju predmeti koji svjedoče da su bili isti kao i mi - njihovi šeširi, kape, naočale, pisma, razglednice, fotografije, zamolbe, diplome i druge različite memorabilije koje pričaju različite priče o književnicima koje baštinimo. Nije nam bio cilj prikazati sve što neki muzej ima od nekog književnika, već pomicanje naše publike iz virtualnog u realni svijet. Željeli smo zagolicati maštu, interes i znatiželju naših virtualnih korisnika, nagnati ih da se maknu od laptopa i tableta i krenu u muzeje to zaista pogledati“, rekla je Radovanlija Mileusnić na predstavljanju portala.
S namjerom aktualiziranja problematike književnih muzeja dr. sc. Ana Batinić s Odsjeka za povijest hrvatske književnosti HAZU govorila je o realizaciji prvog hrvatskog muzeja književnosti koji je otvoren 1957. godine u tadašnjem Institutu za književnost zaslugom Dragutina Tadijanovića. Muzej se sastojao od tri muzejsko memorijalne prostorije posvećene životu i opusu Antuna Gustava Matoša, Ivana Gorana Kovačića i Vladimira nazora, a zatvoren je 1973. godine zbog lošeg materijalnog stanja. Sonja Gaćina Škalamera predstavila je rad Hrvatskoga školskog muzeja koji kontinuirano sabire i velikim izložbenim projektima prezentira književnu baštinu učitelja s posebnim naglaskom na ostavštinu našeg najpoznatijeg dječjeg književnika Matu Lovraka, poznatog po dječjim romanima Vlak u snijegu i Družba Pere Kvržice. Dr. sc. Uroš Desnica govorio je o književnoj ostavštini Vladana Desnice koja se nalazi u višejezičnoj knjižnici u Kuli Stojana Jankovića i Arhivu neobjavljenih radova koji sadrži brojne neobjavljene Desničine novele, pjesme i filmske scenarije.
Danijela Rešetar, buduća voditeljica Interpretacijskog centra Petra Preradovića, prezentirala je muzeološku koncepciju i sadržaje centra koji će zahvaljujući Interreg projektu „Preradović & Csokonai“ biti otvoren iduće godine povodom obilježavana 200 godina od pjesnikova rođenja. Kako Držićeva baština živi u 21. stoljeću otkrio je Nikša Matić, ravnatelj Doma Marina Držića u Dubrovniku, predstavivši prvo strip izdanje najkraćeg Držićevog djela - Novele od Stanca i prvi integralni prijevod na engleski jezik u cjelovitom obliku Dunda Maroja, jedne od najpoznatijih hrvatskih komedija koja se do sada prevodila u samo u obliku skraćenih adaptacija za kazališne predstave. Zadnje izlaganje održala je Gordana Maravić koja je publici približila „jedini muzej u Zagrebu koji radi ponedjeljkom“ i otkrila kojim su sve aktivnostima u Kući Šenoa obilježili 180. obljetnicu rođenja jednog od naših najutjecajnijih književnika. (Ivan Guberina)
Tajni život baštine – izložba uz 70 godina sustavne restauratorske djelatnosti
Kineska lepeza iz 19. stoljeća, čelična kaciga iz vremena perzijske dinastije Qajar,ceremonijalni rokoko muški komplet iz Dubrovačke Republike, „naknadno odjevena“ Marija Magdalena iz rovinjske crkve sv. Jurja i sv. Eufemije, prsluk za spašavanje s broda Titanic, samo su neki od mnoštva zanimljivih predmeta koji su svoje mjesto našli na izložbi otvorenoj početkom mjeseca u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt povodom obilježavanja 70 godina sustavne konzervatorsko-restauratorske djelatnosti u Hrvatskoj.
„Tajni život baštine. 70 godina sustavne konzervatorsko-restauratorske djelatnosti u Hrvatskoj“ posjetitelje na poučan i interaktivan način uvodi u djelatnost i obilježja konzervatorsko-restauratorske službe, a na izložbi je prezentirano mnoštvo projekata, od arheoloških nalazišta i obnovljenih građevina do konzerviranih i restauriranih umjetnina, od kojih su mnogi nagrađeni prestižnim domaćim i međunarodnim nagradama poput obnove Peristila Dioklecijanove palače (Nagrada Vicko Andrić 2011.), Hrvatskog Apoksiomena (Nagrada Vicko Andrić 2005., Nagrada Europske Unije za kulturnu baštinu Europa Nostra 2007.) ili kapele sv. Martina u Starom Brodu (Nagrada Europske Unije za kulturnu baštinu Europa Nostra 2017., Nagrada The Best in Heritage 2018.).
U uvodnom dijelu izložbe pojašnjena je razlika između preventivnog konzerviranja kojim se kontroliraju mikroklimatski uvjeti u okolišu, kurativnog konzerviranja koje izravnim postupcima sprečava ili usporava propadanje baštine i restauriranja kojim se otkrivaju različiti povijesni slojevi ili rekonstruiraju nedostajući dijelovi s namjerom prezentiranja cjelovitosti predmeta i spomenika. Interaktivni eksponati omogućavaju slaganje mozaika ili prepoznavanje tkanina dodirom, upoznajući publiku s terminologijom, materijalima i najvažnijim tehnikama struke, a tu je i Labirint koji su sagradili učenici i profesori Drvodjelske škole u Zagrebu koji posjetitelje vodi kroz različite konzervatorske i restauratorske pristupe i upozorava na zamke s kojima se svakodnevno susreću djelatnici Zavoda.
Među mnoštvom konzerviranih i restauriranih kulturnih dobara svojom atraktivnošću i kompleksnošću ističu se obnova drvene kapela sv. Martina u Starom Brodu, rijetkog primjera tradicijskog narodnog baroknog graditeljstva s cjelovito očuvanim oslikanim interijerom, konzervatorsko-restauratorski radovi izvedeni na simbolu moći slobodne Dubrovačke Republike - Velikoj Onofrijevoj fontani iz 15. stoljeća te Susret Pape Lava I. Velikog s Atilom, kopija znamenite Rafaelove freske iz Vatikanske palače u Rimu, ujedno i najveća slika restaurirana u Zavodu.
Pažnju još privlače Autoportret sa psom Miroslava Kraljevića, prva umjetnina na kojoj su izvedena nedestruktivna istraživanja koja su otkrila da je slika u originalu sadržavala još jednu mušku osobu koja je kasnije „postala“ pozadinski zid, „naknadno odjevena“ Sv. Marija Magdalena iz župne crkva sv. Jurja i sv. Eufemije iz Rovinja koja je u izvornoj formi prikazana gotovo naga, štit osvojen od Osmanlija u bitci kod Sinja 1715. godine na kojemu su zasebno prezentirana njegova dva povijesna sloja - perzijski štit iz 16. st. i obloga od svilenog baršuna i pozlaćenih metalnih aplikacija iz 18. st. te jedan od pet preostalih prsluka za spašavanje s Titanica koji se čuva u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci.
Izložba se može razgledati do 3. veljače 2019. godine. (Ivan Guberina)
Hrvatski školski muzej – „Galeb zove Orla“ - početci računalstva u Hrvatskoj
Izložba naziva „Galeb zove Orla – stigao je HP 2000!: prva školska računala i početci informatičkog obrazovanja u Hrvatskoj“ otvorena je 5. prosinca u Hrvatskom školskom muzeju. Autorica izložbe viša kustosica Sanja Nekić izložbom je tematski obradila početke primjene računala u obrazovanju u Hrvatskoj šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća pokazavši koliko je tih godina Hrvatska bila u korak sa svjetskim zbivanjima u svijetu tehnologije i informatizacije.
Izložba je obradila temu kroz četiri cjeline: Početci informatičkog obrazovanja, Referalni centar Sveučilišta u Zagrebu i Multimedijski nastavni i znanstveno-informacijski centar (MMC), Prva domaća školska računala i Sustavno i organizirano uvođenje računala u hrvatske škole.
Drugu polovicu 20. stoljeća snažno je obilježila pojava i razvoj informatičke tehnologije pa se tako nametnula i potreba razvoja informatičkog obrazovanja. Računalo u obrazovanje tada ulazi kao nastavni predmet – informatika, ali i kao novo nastavno pomagalo i alat.
Početci informatičkog obrazovanja u Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji vežu se uz tri imena: Branko Souček, hrvatski inženjer elektrotehnike smatra se začetnikom i utemeljiteljem hrvatskog računarstva, a profesoru Boži Težaku i inženjeru Branimiru Makancu možemo zahvaliti što su svojim znanjem i inicijativom pokrenuli komunikacijsko-informatičko obrazovanje u Hrvatskoj.
Na izložbi se može vidjeti jedinstven koncept elektroničke učionice, za to doba vrlo inovativnog i neobičnog vida vođenja nastave. Sastojala se od nastavničkog komandnog stola s kojeg se sinkronizirano moglo upravljati dvama dijaprojektorima pomoću kojih se na projekcijskoj površini vidjelo postavljeno pitanje, a učenici su odgovarali pomoću takozvanog respondera, pritišćući ono slovo koje je bilo ponuđeno ispred točnog odgovora. Programiralo se i upravljalo magnetofonom, koji je posebnim sinkronizacijskim signalima upravljao i dijaprojektorima.
Još jedan impresivan izložak je HP 2000 Time-Sharing sustav, prvi revolucionarni server koji je radio u modu dijeljenja vremena što je omogućavalo i do 16 istovremenih korisnika priključenih pomoću terminala, tako da svaki korisnik rabi računalo kao da je njegovo osobno. To znači da je sustav svakih nekoliko milisekundi radio za drugog korisnika izvršavajući složene matematičke i računalne zadatke. Tvrtka Hewlett Packard počela je proizvoditi time-sharing sustave krajem 60-ih godina 20. stoljeća, a HP 2000 Time-Sharing je u Zagrebu bio već 1972. godine i to za (tada ne tako malen) iznos od 150 000 dolara. Ovime se Hrvatska pozicionirala rame uz rame sa suvremenim svjetskim informatičkim trendovima. Samo za ilustraciju, ova grdosija od stroja, visoka dva metra i široka metar i pol koja je predstavljala najvažniji kompjuterski sistem tog trenutka u Hrvatskoj danas nema šanse u borbi snaga i brzine s vašim smartphoneom.
Božo Težak 1967. godine osniva Referalni centar Sveučilišta u Zagrebu čiji je zadatak bio „integraciono djelovanje na prikupljanju i korišćenju biografskih (osobnih i organizacijskih), bibliografskih (općih i specijalnih), bibliotekarskih (referentnih i centralno kataložnih) te dokumentacionih (referatnih i indeksnih) informacija s pomoću konvencionalnih i nekonvencionalnih metoda i tehnika“ (Težak i sur. 2007: 296-297 prema Nekić 2018: 21). Referalni centar, zajedno sa Zavodom za unapređivanje stručnog obrazovanja SRH 10. ožujka 1973. godine osnivaju Multimedijalni nastavni i znanstveno-informacijski centar (MMC), sa svrhom i ciljem istraživanja i unaprjeđivanja multimedijske nastave i znanstveno-informacijske djelatnosti. Održavaju se besplatni informatički tečajevi za učenike i učitelje, a upravo je HP 2000 Time-Sharing u cijelom ovom procesu odigrao vitalnu ulogu.
Koliko je informatizacija i tehnologizacija društva u to doba bila važna i koliko se u nju ulagalo, svjedoči i činjenica pojave prvih domaćih školskih računala. Na području Hrvatske počela su se koristiti sedamdesetih godina 20. stoljeća, a do većeg razvoja i dostupnosti dolazi upravo u trenutku osnivanja MMC-a i upogonjenja HP 2000 sustava. Ipak, sustavna i organizirana upotreba školskih računala događa se tek osamdesetih godina, nakon izlaska na tržište prvih računala domaće proizvodnje. Galeb, 8-bitno računalo, prvo je domaće računalo šire proizvodnje nastalo u Varaždinu, a konstruirao ga je Miroslav Kocijan. Ime Galeb dobilo je prema Bachovom Galebu Jonathana Livingstona, jer je zastupao ideju slobode, što ističe i sam Kocijan. Kao nastavak Galeba, Kocijan je konstruirao računalo Orao, koje je trebalo biti bolje, brže i jeftinije. Još jedno računalo iz domaće proizvodnje ugledalo je svjetlo tadašnjih dana. To je Ivel, koje se pojavilo osamdesetih godina, a konstruirao ga je Branimir Makanec. Osebujnost ovog računala bila je kompatibilnost s tada najprodavanijim i najpoznatijim računalom Apple II. Jedan model Ivel kompjutera izložen je na izložbi kao vrlo vrijedan primjerak jer je to jedan od samo 200 primjeraka ikad proizvedenih.
Na izložbi se još ističe i lenta vremena koja pokazuje nastojanja čovjeka u automatizaciji i tehnologizaciji od pradavnih vremena preko abakusa i Eniaca sve do današnjih pametnih tehnologija.
Među izloženom građom posebno se ističe primjer začetka robotike na prostoru Hrvatske šezdesetih godina 20. stoljeća. TIOSS ili “Teledirigirani izvršni organ samoorganizirajućeg sustava” konstruirao je Branimir Makanec u sklopu Kibernetičke grupe tadašnjeg Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu. TIOSS je bio visok 2,2 metra, imao je noge i ruke, te je čak mogao i „razgovarati“ s prolaznicima jer je na mjestu usta imao radioprijemnik pomoću kojeg se radiovalovima mogao prenositi glas. Danas je sačuvana samo glava, ali i ona je vrijedan podsjetnik na značajna nastojanja vrijednih i zaslužnih stručnjaka.
Ovom izložbom Hrvatski školski muzej prvi put je predstavio jedan dio svojeg fundusa i tako skrenuo pozornost na važnu pionirsku ulogu nekolicine stručnjaka na području računalstva u tehnološkom i pedagoškom razvoju našeg društva.
Izložba ostaje otvorena do 31. svibnja 2019. godine. (Melita Nikolić)
Foto: Denis Bučar
Zaklada Kultura nova – publikacija o sudioničkom upravljanju u kulturi
Koja je uloga sudioničkog upravljanja u kulturi? Kakve sudioničke pristupe nalazimo u kulturnoj politici u Hrvatskoj? Koja je uloga regionalnih i lokalnih vlasti te kulturnih aktera u omogućavanju novih modela kulturnog upravljanja na načelima sudjelovanja? Kako prakse sudioničkoga upravljanja u kulturi pridonose održivosti kulturnog razvoja na lokalnoj i nacionalnoj razini?
Odgovor na ova i mnoga druga važna pitanja nudi besplatni online priručnik pod nazivom Uradimo zajedno. Prakse i tendencije sudioničkoga upravljanja u kulturi u Republici Hrvatskoj, koji su prošli mjesec u Rijeci i Puli predstavili dr. sc. Dea Vidović, urednica i upraviteljica Zaklade “Kultura nova”, i Davor Mišković, član istraživačkog tima projekta o sudioničkom upravljanju. U Rijeci je na predstavljanju sudjelovao i Luka Rodela, predsjednik i koordinator SU Molekula, a u Puli Dušica Radojčić, predsjednica Koordinacije Društvenog centra Rojc).
Tema sudjelovanja u kulturi pojavljuje se od 60-ih godina prošlog stoljeća u mnogim dokumentima međunarodnih i nadnacionalnih organizacija - Ujednjenih naroda, UNESCO-a i Vijeća Europe, s namjerom demokratizacije kulture kako bi se olakšala distribucija i pristup umjetničkim radovima, djelima, projektima i proizvodima. U desetljećima koja su uslijedila dolazi do afirmacije kulturne raznolikosti i uklanjanja granica između visoke i popularne kulture, a s vremenom se promoviraju drugi koncepti poput pristupa kulturi, kulturne animacije, medijacije i lokalnoga kulturnog razvoja, koji kulturne politike usmjeravaju prema pitanju „jednakosti u pristupu i sudjelovanju u kulturnim aktivnostima“.
Priručnik je objavljen u okviru dvogodišnjeg projekta “Approaches to Participatory Governance of Cultural Institutions” koji je Zaklada “Kultura nova” provodila uz podršku UNESCO-vog Međunarodnog fonda za kulturnu raznolikost (IFCD). Pored širokog teorijskog obuhvata i analize koncepata, kao što su sudjelovanje u kulturi, decentralizacija, lokalni razvoj i sudioničko upravljanje u kulturi, zbornik je uključio i sedam studija slučajeva kojima je obuhvaćeno sedam različitih modela sudioničkoga upravljanja društveno-kulturnim centrima koji se razvijaju u različitim dijelovima Hrvatske: Društveno-kulturni centar Lazareti u Dubrovniku, Društveni centar Čakovec u Čakovcu, Društveno-kulturni centar u Karlovcu, Molekula u Rijeci, Društveni centar Rojc u Puli, Dom mladih u Splitu te Pogon-Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade u Zagrebu.
Ova vrijedna publikacija osigurava podlogu za bolje razumijevanje prirode i uloge sudioničkoga upravljanja, identificira korake potrebne za promjenu kulturne politike kako bi se omogućio razvoj sudioničkih praksi i partnerstva između javnog i civilnog sektora u upravljanju kulturnim resursima te prepoznaje vrijednost postojećih praksi sudioničkoga upravljanja za održivost lokalnoga kulturnog razvoja. Također, može poslužiti kao podloga kreatorima javnih politika i donosiocima odluka za daljnje poboljšanje institucionalnog i zakonodavnog okvira za razvoj sudioničkoga upravljanja u kulturi kao temelja za unapređenje demokratičnosti kulturne politike i kulturnog sustava u Republici Hrvatskoj.
Priručnik je dostupan na hrvatskom i engleskom jeziku i može se besplatno preuzeti (.pdf). (Ivan Guberina)
Švedski nacionalni muzej – obnovom i besplatnim ulazom do veće posjećenosti
Švedski Nacionalni muzej u Stockholmu otvoren je u listopadu 2018. nakon više od pet godina duge rekonstrukcije. Uz obnovljene prostorije i veći postav, Muzej je odlučio slijediti korake nekih drugih švedskih (i europskih) muzeja i svojim posjetiteljima otvoriti vrata bez naplate ulaznica, čime se planira udvostručiti broj posjetitelja.
Prije obnove Muzej je imao oko 400 000 posjetitelja godišnje, a računa se da će besplatni ulaz taj broj povećati i na više od 800 000. Naime, kako je rečeno na nedavno, u MDC-u održanom godišnjem sastanku EGMUS-a, Švedska je vlada “isprobala” besplatni ulaz u muzeje 2005. i 2006. kada je on uveden u 19 muzeja što je rezultirao porastom posjeta od 40% da bi deset godina kasnije vlada izdvojila 80 milijuna švedskih kruna kako bi se ponovno osigurao besplatan ulaz u muzeje. Ta je odluka provedena 2016. godine u 17 muzeja i rezultirala godišnjim porastom za više od milijun posjetitelja, no, budućnost ove mjere kako smo saznali, ovisit će i u Švedskoj - uglavnom od rezultata izbora.
Švedski Nacionalni muzej smješten je u neorenesansnoj zgradi, djelu koje je između 1844. i 1866. sagradio njemački arhitekt Friedrich August Stüler uz pomoć švedskog arhitekta Fredrika Wilhelma Scholandera. No povijest Muzeja seže još u 18. stoljeće. Grof Carl Gustaf Tessin bio je strastveni kolekcionar umjetničkih djela. Velik broj djela kupio je na aukciji u Parizu 1741. godine. Međutim, bio je u dugovima, pa je dio kolekcije, koja je danas djelomično izložena u Muzeju, morao prodati tadašnjem kralju Frederiku I. Nekoliko desetljeća kasnije, švedski kralj Gustav III. kupio je tijekom posjeta Italiji veći broj klasičnih skulptura, a uz to je imao i zbirku koju su sakupili njegovi prethodnici. Kako je umjetnička djela kupio državnim novcem, odlučeno je da ona moraju biti u državnom posjedu. Na tragu toga je njegov brat Karl XIII. zbirku pretvorio u javni muzej koji je smjestio u kraljevsku palaču, te je tako 1794. nastao Kraljevski muzej, kasnije preimenovan u Nacionalni muzej. Iako su se na zgradi Muzeja tijekom povijesti dogodile neke preinake, nikad nije bila predmetom ovako opsežne obnove.
Unutrašnjost Muzeja proširena je oslobađanjem prostorija koje su služile kao uredi i spremišta, a izložbeni prostor postala su i dvorišta. Prozori koji su bili zagrađeni, njih 300, otkriveni su i na njih je stavljeno zaštitno staklo, a nabavkom dodatne opreme uređeni su za muzejske eksponate povoljni mikroklimatski uvjeti i u prostorijama koje do sada nisu služile za izlaganje. Tako je broj izloženih djela narastao s 1 700 na 5 200, što je samo dio od oko 700 000 djela koje Muzej ima. U taj su broj uključene slike, crteži, skulpture, fotografije, djela dizajna i primijenjene umjetnosti, nastajali u rasponu od kasnog srednjeg vijeka do današnjih dana. Muzej posjeduje djela svjetski poznatih umjetnika poput Raphaela, Dürera, Rembrandta, Rubensa, Goye, Courbeta, Moneta, Gaugina, kao i djela umjetnika koji su obilježili švedsku povijest umjetnosti, poput Andersa Zorna i Edvarda Bergha te najveću kolekciju minijatura u svijetu.
Obnovom nije samo povećan broj izloženih djela, već je i njihov raspored drugačije koncipiran, odnosno zajedno su izložena djela iz istog vremena neovisno o vrsti umjetnosti, što dosad nije bio slučaj. Neupadljive bijele ili sive zidne plohe zamijenile su one obojane u žive boje, koje su inspirirane interijerima 19. stoljeća, a Muzej je dobio i sve prateće sadržaje od dvorana za predavanja do restorana.
Na obnovi su radili mnogi stručnjaci. Arhitektonska rješenja osmislili su arhitekti iz arhitektonskih studija Wingårdhs i Wikerstål, dizajn interijera arhitekt Joel Sanders i dizajneri Henrik Widenheim i Albert France-Lanord. Velika se pozornost obratila na osvjetljenje, koje izveo Kardorff Ingenieure Lichtplanung, a konačnom rezultatu obnove zgrade i postava pridonijeli su i mnogi drugi.
Za ovaj je projekt švedska vlada izdvojila 1,2 milijarde švedskih kruna (više od 860 milijuna HRK), a prema riječima ravnateljice Muzeja, Susanne Pettersson, s krajnjim ciljem da se osnaži nacionalna i internacionalna vidljivost Švedskog nacionalnog muzeja.
Za one koji nisu u mogućnosti posjetiti Muzej, dobro je znati da se mnoga od digitaliziranih djela mogu vidjeti i na njihovoj mrežnoj stranici. (Zrinka Marković)
Foto: Švedski nacionalni muzej / Bruno Ehrs (foto 1, 2), Anna Danielsson
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivan Guberina Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr