Fotografija: Galerija Sveta Srca, izložba "Prapovijest u rukama" (Arheološki muzej Istre)
ICOM, koji tematski usmjerava Međunarodni dan muzeja, predložio je u 2020.-oj obilježavanje ove manifestacije na temu „Muzeji za jednakost: različitost i uključivost“ (Museums for Equality: Diversity and Inclusion). U Hrvatskoj će to biti njena 40-ta obljetnica uz koju se predlaže organiziranje proaktivnih projekata s kojima muzeji svoju praksu usmjeravaju prema ulozi promicatelja razumijevanja i uvažavanja različitosti kao i na socijalni senzibilitet i inkluzivno ponašanje.
Hrvatska muzejska scena posljednjih petnaestak godina bilježi u praksi projekte prilagođene najrazličitijim korisnicima s obzirom na dob, razinu edukacije te na druge posebnosti koje ih određuju. Njihov je broj u porastu, a radi se prije svega o inkluzivnim projektima prilagođenim osobama s invaliditetom, od kojih svaka skupina traži poseban pristup. Tiflološki muzej, koji je i osnovan kako bi promicao problematiku osoba s invaliditetom, poglavito osoba oštećena vida, u mnogome je doprinio senzibilizaciji, edukaciji i provođenju inkluzije ove populacije u našem društvu. Među izazovima za posjetitelje zagrebačkih muzeja bila je i izložba "Dodir antike" (2005.) realizirana u suradnji pariškog muzeja Louvrea, Tiflološkog muzeja i Arheološkog muzeja u Zagrebu. Njena je namjera bila pozvati na socijalni dijalog omogućujući posjetiteljima da dodirom odljeva dožive neka od remek djela antike iz Louvrea te iz zagrebačkog Arheološkog muzeja. Drugi projekt realiziran iste godine „Vodič po Muzeju grada Zagreba namijenjenog slijepima, slabovidnima, gluhoslijepima i svima onima koji imaju poteškoća s vidom“, objavljen s tekstom usporedno na Brailleovu i latiničnom pismu napravio je zaokret u hrvatskom muzejskom izdavaštvu. Vodič i spomenuta izložba prepoznati su u stručnim krugovima pa su oba projekta dobila Godišnju nagradu HMD-a. Slijedili su iznimno zanimljivi i uspješni muzejski projekti namijenjeni ovoj populaciji (dio projekata prezentiran u „Publikaciji za osobe s invaliditetom – nakladnički izazovi za muzeje“ / [urednica Snježana Radovanlija Mileusnić].- Muzejski dokumentacijski centar, 2016.).
Interpretacija baštine namijenjena marginalnim skupinama učestala je u Etnografskom muzeju Zagreb (npr. beskućnicima, migrantima i tražiteljima azila), a najbrojniji su u organizaciji umjetničkih muzeja, posebno Muzeja suvremene umjetnosti. Uz edukativne projekte, ovaj muzej redovno realizira niz umjetničkih akcija (među ranim primjerima je rad Manuele Vladić-Maštruko koja je oslikala mural u ženskom zatvoru u Požegi), izložbi, instalacija, performansa, festivala (Queer Zagreb Festival, Organ Vida...).
Kako temu „Muzeji za jednakost: različitost i uključivost“ ilustrirati u 2020.-oj uz Međunarodni dan muzeja? Suvremena muzeologija koristi se metodologijom inkluzije u prezentaciji i komunikaciji baštine pri čemu pomiče granice prema korisnicima s uvažavanjem pripadanja različitim rasama, drugoj etničkoj pripadnosti, roda, klase, dobi, fizičke sposobnost, jezika, religije, ekonomskog statusa, rodnog opredjeljenja i tako dalje. Nastoji se prezentirati i nespominjanu ili „spornu“ baštinu lokalnog stanovništva, ali i manjina te brojne „teške“ elemenata društava koji ukazuju na neki od oblika obespravljenosti.
Odabranu građu iz muzejskog fundusa zasigurno je moguće prilagoditi i interpretirati sukladno misiji muzeja te odabiru ciljane skupine korisnika. Ako su u pitanju osobe s invaliditetom, one dodano traže prilagođen pristup te specijalističku stručnu pomoć (projekti za osobe ograničene pokretljivosti, s oštećenjem vida, gluhe osobe, osobe s intelektualnim poteškoćama, osobe s autizmom, osobe oboljele od Alzheimerove bolesti).
Druga skupine jesu osobe koje zbog siromaštva nisu posjetitelji muzeja. Njihov broj se u posljednje vrijeme uvećao, naše društvo zahvatila je ekonomska i socijalna depriviranost, pa dio društva ima izrazito nizak životni standard. Specifičnu skupinu socijalne depriviranosti u našoj sredini predstavlja i odnedavna uvećan broj migranata iz Azije. Iako je komuniciranje njihovih prava više vezano uz pravne i socijalne institucije, doprinos muzeja može biti prezentacija njihove kulturne baštine uz prigodnu medijaciju teme.
U socijalno depriviranu marginalnu skupinu spadaju i djeca s ulice, ovisnici, kriminalci, beskućnici, ljudi u osobnoj krizi ili žrtve nasilja, skupine rano umirovljenih osoba, dugotrajni korisnici socijalne pomoći i slični. Iako ove skupine imaju neke dodirne točke, među njima ima i znatnih razlika. Stoga ih se treba - bilo kao pojedinca ili sukladno skupini kojoj pripadaju - razmatrati ponaosob i učiniti korak prema njihovoj inkluziji u zajednicu, a što bi moglo doprinijeti povećanju motivacije, obrazovanja, fizičkih i intelektualnih sposobnosti te osnaživanju identiteta.
Osim toga, inkluzija se nastoji primijeniti na rodno obespravljene osobe (razvija se diskurs rodne inkluzivnosti), a u posljednje vrijeme sve se više govori i o međugeneracijskom nerazumijevanju i inkluzivnim programima koja uključuju djecu, mlade i starije osobe.
Mnogo je načina na koje bi muzeji mogli sudjelovati u inkluziji. Preduvjet je vođenje komunikacije u ozračju poštovanja i uvažavanja različitosti životnih prilika i stilova. Važno je i znati da inkluzija počinje samorefleksijom, introspekcijom - i da nikad ne završava.
Sudjelovanjem u manifestaciji Međunarodni dan muzeja 2020. na predloženu temu uvažavanja različitosti i inkluziji vaš će muzej dati doprinos kreiranju novih kulturnih politika. Realizacija inkluzivnih projekata doprinos je preporučenom profesionalnom muzejskom diskursu te produbljivanje misije muzeja u zajednici. (Tončika Cukrov)
Hrvatski muzej turizma – izložba o jadranskoj kupališnoj baštini
Izložba Hrvatskog muzeja turizma „Hrvatska jadranska kupališna baština“ autorice Mirjane Nalis Kos pregled je povijesti nastanka i tipologije kupališta koja su se gradila na jadranskoj obali, ali ujedno i podsjetnik na vremena kada su u dalmatinskim mjestima cvala društva za poljepšanje mjesta, kupališta poštivala urbanističke planove, njihovo autorstvo potpisivali najbolji arhitekti, a gradnja bila u skladu s brigom o očuvanju kulturne i prirodne baštine.
“Briga o izgledu i urednosti mjesta, čemu se pridavala osobita pažnja, čistoća mora, kupališta i okružja igrale su znatnu ulogu u lokalnim zajednicama koje su prihvatile novonastalu djelatnost - turizam. Kupališne građevine, pozicionirane na ekskluzivnom zemljištu uz more, lice su gradova u priobalju, no u usporedbi s drugom baštinom, nepravedno zanemarene u povijesnim, urbanističkim, arhitektonskim, kulturološkim, antropološkim i inim istraživanjima” kaže u uvodnom dijelu opsežnog kataloga autorica izložbe otvorene u Umjetničkom paviljonu Juraj Šprer u Opatiji Mirjana Nalis Kos.
Budući da su neka od kupališta projektirali neki od najboljih arhitekata vremena autorica zaključuje da o njima znamo vrlo malo, da su sačuvani i dostupni oskudni podatci o njihovom nastanku, uređenju, organizaciji, funkcioniranju, održavanju, i propadanju posebice kada je riječ o većim gradovima koji imaju bogatu kulturno povijesnu baštinu.
Gradnjom kopnene i pomorske prometne infrastrukture u 19. stoljeću razvija se balneologija, koja dokazuje ljekovitost i blagotvornost prirodnih resursa kao što su more, sunce, zrak, pijesak. Upravo je ona vezana uz razvoj turizma koji je usko povezan uz izgradnju kupališta u Hrvatskoj, s naglaskom na Opatiji kao kolijevki domaće turističke djelatnosti gdje je zahvaljujući promišljenim nastojanjima tadašnjeg generalnog direktora Južnih željeznica Friedrich Julius Schülera i njegovih velikih ulaganja ostvaren plan stvaranja klimatskog lječilišta i morskog kupališta, računajući s povećanim brojem korisnika usluga novoizgrađene željeznice na relaciji Beč – Rijeka – Beč.
“Većina kupališta nestala je do sredine 20. stoljeća. Ona su, osim jedinstvene arhitekture (atipične drvene građevine, što su odavno nestale iz prvog plana obalnih naselja), imala i važnu društvenu funkciju. Bila su javna okupljališta i živa središta društvenog života, slika sredine i društvenih običaja”. Istraživanje kolegice Nalis Kos rađeno u sklopu pripreme za ovu izložbu pokazalo je da u ovom trenutku ne postoji cjelovit i sveobuhvatan popis tih objekata, opis, a kamoli klasifikacija, odnosno tipologija, pa se uspostava tog osnovnog sustava tim više pokazala kao nužnost za daljnja istraživanja.
Materijalnim dokazima najviše obiluje kvarnersko područje gdje se u zadnja dva desetljeća 19. stoljeća pokrenuo val nove gospodarske djelatnosti i vrlo brzo proširio prema jugu. Najintenzivnije razdoblje izgradnje kupališne arhitekture odvija se na prijelomu 19. u 20. stoljeće, na području Sjevernog Jadrana. Iz dostupnih podataka koje je kolegica Nalis Kos prikupila istraživanjem iščitava se da je svako priobalno mjesto koje je imalo držalo do svog imagea imalo građeno kupalište, osim nekih koja se nalaze uz duge pješčane plaže ili sipare (Makarska rivijera npr.).
Na izložbi se mogu vidjeti primjeri kupališnih građevina i nerealiziranih projekata na hrvatskom dijelu jadranske obale od Savudrije do Prevlake. Obuhvaćeno je razdoblje od prvih spomena o izgradnji kupališta krajem 19. stoljeća i gradnje prvog paviljonskog kupališta Angiolina u Opatiji 1884. godine, do sredine 20. stoljeća, kada ih je većina nestala.
Izložba je otvorena do 26. listopada 2019. (MDC)
Euclid priručnik – kako do sredstava iz programa i fondova EU
Euclid – europska mreža za promicanje društvenog poduzetništva i organizacija civilnog društva objavila je besplatni online interaktivni priručnik pod nazivom European Funding Toolkit, koji nudi informacije i znanja potrebna za planiranje projekata, djelomično ili u cijelosti financiranih sredstvima Europske unije.
Priručnik je namijenjen javnim i obrazovnim institucijama, županijama, gradovima i općinama, organizacijama civilnog društva te poduzetnicima, koje žele saznati više o principima i praksama programa i fondova EU, odnosno dobivanju bespovratnih sredstava za izgradnju kapaciteta, efikasnosti i lokalne infrastrukture.
Autori publikacije donose niz praktičnih savjeta i informacija kao što su razlike između programa i fondova EU, kako dobiti bespovratna sredstva i kome su namijenjena, što je sve potrebno za prijavu, koliko se bespovratnih sredstava može dobiti te koliki postotak mora financirati prijavitelj, a pojašnjeni su i procesi selekcije i odlučivanja oko dodjele sredstava EU.
Pregled započinje Programom EU-a za zapošljavanje i socijalne inovacije (EaSI) usmjerenom na promicanje kvalitetnog i održivog zapošljavanja, borbu protiv socijalne isključenosti, jačanje socijalne zaštite i poboljšanje radnih uvjeta. Slijedi COSME program namijenjen malim i srednjim poduzetnicima te Europski socijalni fond koji predstavlja glavni financijski instrument EU za ostvarivanje strateških ciljeva politike zapošljavanja, čije su mjere usmjerene na ulaganje u obrazovanje i cjeloživotno učenje, jačanje administrativnih kapaciteta državne uprave te zapošljavanje ranjivih društvenih skupina.
Predstavljen je i program međuregionalne suradnje Interreg Europe pokrenut s ciljem jačanja Kohezijske politike Europske unije u razdoblju od 2014. do 2020., koji među specifičnim ciljevima navodi zaštitu, promociju i razvoj prirodne i kulturne baštine.
Pregled završava najvećim programom Europske unije za istraživanje i inovacije – Horizon 2020, usmjerenim na održivu poljoprivredu, čistu i učinkovitu energiju, demografske promjene, održivi razvoj kulturnih i kreativnih industrija, podizanje kvalitete života te stvaranje inkluzivnog i sigurnog društva.
Priručnik je dostupan za preuzimanje na mrežnim stranicama Euclida. (Ivan Guberina)
Fotografija: Collection particulière, © Adagp, Paris, 2019, Photo © Centre Pompidou, MNAM-CCI / P. Migeat / Dist. RMN-GP
Centar Pompidou – Dorin izlazak iz Pablove sjene
Fotografkinja Dora Maar ovih je dana velikom retrospektivnom izložbom, otvorenom 5.lipnja 2019. u Centru Pompidou u Parizu, napokon izašla i sjene svoga ljubavnika Pabla Picassa. Godinama poznatija kao jedna od Picassovih muza, kao tužna Dora s njegovih slika, žena koju je potpuno slomila veza sa slavnim umjetnikom prvi se put, više od 20 godina nakon smrti predstavlja kao izuzetna umjetnica koja je odigrala značajnu ulogu među fotografima nadrealizma.
Izložba 400 njenih radova, raspoređenih u šest segmenata u Centru Pompidou, nastala u suradnji s J. Paul Getty Museum-om i Tate Modern-om tek je prva u nizu od tri velike izložbe njenih radova, koje će se uz ovu u Parizu održati u Londonu (Tate Modern, od studenog 2019. do ožujka 2020.) i u J. Paul Getty Muzeju u Los Angelesu (od travnja do srpnja 2020.).
Iako se o Dori Maar pisalo, njena je biografija nakon smrti dobila neke nepoznate stranice koje su ispisali i hrvatski istraživači. Njen otac, Josip Marković, arhitekt, izvanbračno je dijete Ante Polića te polubrat Nikole i Janka Polića Kamova. Tijekom svoje profesionalne arhitektonske karijere pripadao je među najbolje hrvatske arhitekte kraja 19. i početka 20. stoljeća koji su prvi završili Obrtnu i graditeljsku školu u Zagrebu. U Zagrebu je, u suradnji s Viktorom Kovačićem, izveo palaču Winkler u Preradovićevoj ulici.
Kasnije odlazi u Pariz gdje studira arhitekturu na Ecole des beaux arts i često se druži s A. G. Matošem i Tinom Ujevićem, a u braku s Juliom Voisin dobiva kćer Henriette Thodoru Markovich, koja kasnije pod pseudonimom Dora Maar djeluje u javnosti. Dora je započela studij slikarstva, ali nastavlja studirati grafičku umjetnost na Comité des Dames of the Union des Arts Décoratifs. Fotografijom se bavi aktivno od kraja 1920.-ih godina, i po uzoru na svog mentora Emmanuela Sougeza priklanja se radu u fotografskom studiju, a profesionalno i umjetnički se afirmira suradnjom sa Pierreom Kéferom s kojim je zajednički djelovala od 1931.-1935. godine.
"Kéfer-Dora Maar" su se specijalizirali za portrete, modnu fotografiju i reklame za kozmetiku gdje je Maar zauzimala središnje mjesto inventivne umjetnice eksperimentirajući s različitim tehnikama “nove fotografije”, kao što su montaža, dvostruko osvjetljenje, solarizacija, bljedilo, ptičja i žablja perspektiva - i pritom je dolazila do sjajnih rezultata koji su bili izuzetno cijenjeni kod njenih suvremenika.
Uz impresivno umijeće i istančan umjetnički nagon, Dora Maar je uz Laure Albin Guillot, Rogi André, Nora Dumas i Germaine Krull, fotografkinje aktivne između dva svjetska rata, uspjela sebe afirmirati profesionalno i umjetnički zahvaljujući značajnom probitku časopisa i reklama.
U doticaju s nadrealistima Dora Maar kroz svoje antologijske fotografije Portret d'Ubu i Le Simulateur postaje jedna od najcjenjenijih pripadnica te umjetničke struje. U maniri nadrealista, učinila je vidljivim skrivene teritorije nesvjesnoga, često fotografirajući slijepce, spavače i ljubavnike.
U vezi s Picassom, a pod njegovim utjecajem, zanemaruje medij fotografije i započinje slikati kubističkim stilom što je bilo povod samo za dodatna poniženja kojima ju je slikar častio govoreći da kao što svaki zubar želi biti doktor tako i svaki fotograf želi postati slikar.
Ovom posthumnom revalorizacijom opusa Dore Maar tu će se značajnu fotografkinju 20. stoljeća napokon izvući iz sjene Pabla Picassa u kojoj živjela za vrijeme života s njim i sjene u kojoj je njen rad godinama bio sagledavan i vezivan uz Picassa. (Iva Validžija)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivan Guberina Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr