Novi Hrvatski prirodoslovni muzej trebao bi biti završen 2022., rečeno je prošli tjedan na predstavljanju projekta "Kultura, znanost i obrazovanje u funkciji gospodarskog razvoja - novi Hrvatski prirodoslovni muzej" u zagrebačkoj gradskoj upravi.

Procijenjena vrijednost projekta je nešto više od 96,5 milijuna kuna. Do sada je završen prvi dio - izrađena je projektna dokumentacija koja je stajala 4,7 milijuna kuna, u čemu su Ministarstvo regionalnog razvoja i fondovi Europske unije sudjelovali s 3,7 milijuna kuna bespovratnih sredstava, a ostatak je namaknuo Grad Zagreb kao partner projekta. Kako je objasnila ravnateljica muzeja Tatjana Vlahović, sada, nakon izrade projektne dokumentacije i dobivanje pravomoćne građevinske dozvole slijedi aktivnost "B", odnosno osiguranje novca za gradnju. Jer, istaknula je, moramo aplicirati za europski novac i kako se kaže "iskopati prvu lopatu" jer bi nam u protivnom istekla građevinska dozvola.

Vlahović očekuje da će se za projekt dobiti i europski novac, kao i da će Grad Zagreb i dalje podržavati projekt. Vjeruje da će najtečaj za prijavu za europske fondove biti raspisan što prije, a kako je rekla, HPM je potpuno spreman da već sada aplicira na natječaj. HPM, prema njenim riječima spreman je prijaviti se i na neki drugi natječaj jer je taj muzej multidisciplinaran - prvenstveno je kulturna ustanova, ali i znanstvena, pa se projektna prijava može prilagoditi i za druge natječaje.

Ravnateljici je prvotna želja bila da projekt bude dovršen 2021. kako bi se simbolično označio prelazak muzeja iz 20. u 21. stoljeće ali, kako je rekla, “zbog puno posla malo smo se 'prešli' u godinama”. Nužni preduvjet da su uopće mogli aplicirati za novi muzej u Demetrovoj 1 bilo je izmještanje čuvaonica, kako bi dobili dodatan muzejski prostor, a Grad im je za to pronašao lokaciju od dvije tisuće četvornih metara na Novom Petruševcu.

Projektom će se potpuno rekonstruirati i dograditi Palača Amadeo, ugradit će se suvremena prezentacijska i multimedijalna oprema za prezentaciju izabranoga fundusa s više od dva milijuna predmeta na dodatnih 2600 četvornih metara stalnoga postava te novi laboratorij opremljen modernom tehnologijom koji će biti na raspolaganju svim korisnicima muzeja. Novi sadržaji omogućit će posjetiteljima i putovanje kroz vrijeme prolaskom kroz stalni postav, ulazak u dvije vremenske kapsule (memorijalne sobe Dragutina Gorjanovića Krambergera i Spiridiona Brusine), a imat će priliku vidjeti i laserski prikaz molekule DNA i velike eksponate poput replike dinosaurusa, kosture kita i zagrebačkoga kita te model dupina.

Projektom je predviđen i Muzej na otvorenom - Prirodoslovna staza Tuškanac, novi ulaz u Muzej iz Tuškanca, stakleni aneks zgrade u park šumu Tuškanac, otvaranje muzejskog ugostiteljskog objekta i suvenirnice, a akreditirani laboratoriji opremljeni najnovijim tehnologijama bit će na raspolaganju zainteresiranima kako bi od obnove Hrvatskog prirodoslovnog muzeja neposrednu koristi imali gospodarski subjekti, znanstvena i akademska zajednica. (Hina)

Muzej dekorativnih umjetnosti iz Praga (Uměleckoprůmyslové museum), najveći češki muzej primijenjene umjetnosti i dizajna, prošle je godine završio iznimno zahtjevan projekt sveobuhvatne obnove muzejske zgrade i izgradnje izmještene čuvaonice. O izazovima planiranja takvog projekta i njegova provođenja te o životu i radu muzeja u obnovi na predavanju u Muzejskome dokumentacijskom centru govorila je ravnateljica dr. sc. Helena Koenigsmarkova. Iskustvo ove ugledne muzejske ustanove nesumnjivo je vrijedan primjer svim hrvatskim muzejima koji i sami upravo započinju s obnovama svojih prostora i postava ili o njima intenzivno razmišljaju.

Praški Muzej dekorativnih umjetnosti osnovan je 1885. godine, pet godina nakon zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt. Prvotno smješten u Rudolfinumu, 1900. godine preselio se u namjenski sagrađenu neorenesansnu zgradu preko puta, leđima okrenutu staromu židovskom groblju i Pinkasovoj sinagogi. Muzej je 1943. godine bio evakuiran izvan Praga, 1949. nacionaliziran, od 1950. do 1969. spajan i razdvajan s drugim nacionalnim muzejima, a 1970. ponovno postao samostalna nacionalna ustanova. Otkako se osamostalio, prvo je bio zatvoren petnaest godina, a tek 1985. godine otvorio je novi stalni postav, obuhvativši njime razdoblje od renesanse do 19. stoljeća. Nakon Baršunaste revolucije započeo je proces povrata oduzete privatne i crkvene imovine, što je s jedne strane značilo da se morao odreći dijela vrijedne građe, ali istodobno je dobio nove donacije, neke upravo od onih kojima je imovina bila vraćena.

Smješten u staroj gradskoj jezgri s nemogućnošću širenja, u povijesnoj zgradi kod čijeg se građenja nije razmišljalo o uredima i ostalim muzejskim prostorima osim izložbenih, zbog sve veće količine građe, koja je s vremenom bila raštrkana po drugim lokacijama u lošim uvjetima, Muzej dekorativnih umjetnosti u nekoliko je navrata razmišljao o načinu rješavanja problema statike i nedostatka prostora za svojih pola milijuna predmeta. Godine 2001. počelo se s traženjem zemljišta na rubu Praga za izgradnju potpuno novog prostora jer je zaključeno da je nova zgrada, koja bi bila potpuno sagrađena u skladu sa zahtjevima zbirki, bolje rješenje od adaptacije postojećih povijesnih građevina koju bi uvjetovala njihova zaštita. Prilika za sveobuhvatnu obnovu stvorila se konačno 2008. godine, kada je državnim kulturnim ustanovama u Pragu omogućena prijava na posebni nacionalni program koji je trajao do 2017. godine.

Projekt se sastojao od izgradnje i opremanja nove, izmještene čuvaonice te obnove povijesne zgrade Muzeja od 2014. do 2017. godine, a u njegovo ostvarenje češko je Ministarstvo kulture uložilo 26 milijuna eura. Budući da zbog roka izvršenja programa prvotna namjera izgradnje nove građevine, preseljenja cijelog fundusa te potom uređivanja stare zgrade nije bila moguća, Muzej je pristao na usporedne zahvate. Važan dio projekta bilo je pitanje logistike i menadžmenta zbirki, odnosno pomno planiranje rasporeda selidbe građe jer je Muzej ostao otvoren za javnost sve do kraja 2014., a tijekom obnove organizirao je i putujuće izložbe. Također je bilo potrebno pronaći i privremeni prostor za zbirke, kao i za djelatnike Muzeja.

Nova, kružna zgrada čuvaonice osmišljena je kao „zgrada u zgradi“, s čuvaoničkim odjelima u sredini svake etaže, organiziranim po vrsti građe, te s uredima i ostalim radnim prostorima na rubovima zgrade. Izgradnjom moderne, energetski učinkovite građevine, opremljene restauratorskim i konzervatorskim radionicama, fotografskim studijem, kemijskim laboratorijem, prostorom za prijam građe i karantenu, kao i novim izložbenim prostorom i kafićem za posjetitelje, Muzej ne samo da je dobio suvremene prostore za pohranu svojih zbirki nego je oslobodio dodatne prostore u središnjoj povijesnoj zgradi. U novoizgrađeni objekt u predgrađu Praga ujedno su se preselili i svi stručni djelatnici koji se brinu o zbirkama, dok su u povijesnoj zgradi ostali svi odjeli koji rade s posjetiteljima.

Izložbeni prostor prije projekta zauzimao je svega 40 % originalnog plana zgrade, a ovim je pothvatom muzejska zgrada prenamijenjena isključivo izlaganju građe i potrebama posjetitelja. Muzej je tako dobio triput veći izložbeni prostor s 2750 kvadratnih metara (2200 za stalni postav i 550 za povremene izložbe), nove servisne prostorije za posjetitelje, s novim, dodatnim ulazom i predvorjem, većom suvenirnicom, restoranom i kafićem te muzejskim vrtom. Uz nove muzejske prostore istodobno je povećana tehnička sigurnost zgrade i preventivna zaštita, a bogatoj arhitektonskoj dekoraciji u unutrašnjosti restauracijom je vraćen stari sjaj. Sve to omogućilo je bolje uvjete rada, izlaganja i čuvanja građe.

Nakon tri godine obnove povijesnog prostora Muzej je prije godinu dana otvorio sve prostore za posjetitelje. U njima se trenutačno održavaju povremene izložbe, a uređenje stalnog postava planira se sljedeće godine. Poseban je naglasak stavljen na privlačenje novih i mlađih posjetitelja, zbog čega se u preostalim praznim prostorijama organiziraju programi poput predavanja, projekcija, predstava, kreativnih radionica za djecu i odrasle, ali i netipične aktivnosti poput satova joge i plesa.

Na pitanje o tome što bi u projektu promijenila da s njim danas započinje, ravnateljica Muzeja odgovara da bi planirala studijsku čuvaonicu, koja bi bila otvorenija javnosti, što se pokazuje kao sve popularniji način razmišljanja u muzejskim krugovima. Iskustvo sveobuhvatne obnove praškog muzeja potvrdilo je da kod takvog projekta treba pomno planirati iseljenje cijelog fundusa, njegovo pakiranje, preseljenje i privremenu pohranu, izradu novih postava i čuvaonica, kao i rad u izdvojenom prostoru i gostujuće izložbe tijekom višegodišnje obnove. Budući da je posljednjih godinu dana veći broj hrvatskih muzeja iskoristio priliku da sredstva za obnovu svojih prostora i postava potraži u fondovima EU-a, naše muzealce uskoro čekaju slični izazovi za koje je Muzej dekorativnih umjetnosti ponudio neka od mogućih rješenja. (MDC)

O predavačici:

Dr. sc. Helena Koenigsmarková rođena je u Plzeňu, a studij povijesti umjetnosti te poslijediplomski iz muzeologije završila je na Karlovu sveučilištu u Pragu. Od 1971. godine zaposlena je u Muzeju dekorativnih umjetnosti u Pragu, prvo kao kustos zbirki namještaja i metala (uža specijalizacija kositar i igračke), a od 1991. kao ravnateljica. Stručno se usavršavala u Velikoj Britaniji (u Muzeju Viktorije i Alberta), Francuskoj (u Muzeju dekorativnih umjetnosti u Lyonu) i Nizozemskoj (na području muzejskog menadžmenta, u Nizozemskom udruženju muzeja i Berenschotu). Vodila je projekte izgradnje nove središnje čuvaonice i sveobuhvatne obnove povijesne zgrade Muzeja.

Članica je ICOM-ova Međunarodnog komiteta za muzeje i zbirke primijenjene umjetnosti i dizajna (ICDAD-a) od 1996., predsjednica od 2013., a u novome mandatu ponovno predsjeda ICDAD-om od 2016. do 2019. godine. Od 2010. do 2012. bila je potpredsjednica Muzejskog udruženja Češke (AMG) i voditeljica njihova povjerenstva za muzejski menadžment. Predsjednica je europskog udruženja Glass and Light od 2000., članica umjetničkog povjerenstva praške Umjetničke akademije, članica upravnih vijeća Dokumentacijskog centra za prijenos vlasništva kulturnih dobara žrtava Drugoga svjetskog rata, glazbenog festivala Praško proljeće, Fondacije Dagmar i Václava Havela VIZE 97, Muzeja nacionalne književnosti i dr. Dobitnica je francuskog odličja Vitez reda umjetnosti i književnosti.

Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu obilježio je stotu godišnjicu završetka Prvoga svjetskog rata izložbom koja tematizira ključna događanja posljednje ratne godine Prvog svjetskog rata za rješavanje hrvatskog nacionalnog pitanja, dajući uvid u kompleksno društveno-političko nasljeđe koje će dovesti do burnih političkih i ratnih događanja na prostorima bivše Jugoslavije tijekom 20. stoljeća.

"1918. - prijelomna godina u Hrvatskoj" otvorena je u 11. studenog 2018., na datum kada je prije sto godina u željezničkom vagonu u šumi Compiegne Njemačka pod predstavništvom državnog tajnika Matthiasa Erzbergera pristala na primirje i uvjete francuskog maršala Focha čime je službeno završio Prvi svjetski rat. Autorica izložbe Andreja Smetko rasporedila je brojne muzejske predmete, arhivsku, filmsku i knjižničnu građu u pet tematskih, kronološki raspoređenih cjelina, koje pokrivaju razdoblje od početka  1918. do sredine 1919. godine, dajući uvid u vojne, političke i društvene prilike u Hrvatskoj nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije, formiranja kratkotrajne Države SHS i njezinog ulaska u novu državnu zajednicu s Kraljevinom Srbijom.

"Care Karlo, carice Zita šta ratuješ kad nemate žita"

Izložba započinje petom ratnom godinom i poznatom narodnom uzrečicom koja svjedoči o posljedicama iscrpljujućeg rata na društvo u cjelini - stanovništvo je pogođeno neimaštinom, glađu i epidemijom španjolske gripe, prikuplja se pomoć za udovice i ratne invalide i organiziraju humanitarne akcije za zbrinjavanje izgladnjele djece. Hrvatski vojnici u austrougarskim postrojbama ratuju na Talijanskom bojištu, dok se dobrovoljci, bjegunci i zarobljenici nalaze na Solunskom bojištu na strani Antante. "Život na bojištu" donosi pregled ključnih događanja pred kraj rata - pobunu austrougarskih mornara u Boki kotorskoj, sklapanje primirja na Istočnom bojištu s boljševičkom Rusijom, posljednju austrougarsku ofenzivu na rijeci Piavi, poraz austrougarskih snaga u bitci kod Vittoria Veneta, kapitulaciju Bugarske i proboj Solunskog bojišta u rujnu 1918. O dezerterstvima i nemirima u vojnim redovima svjedoče mornarska uniforma austrougarske mornarice, maketa broda „Sankt George“ na kojemu je počela pobuna i ručnik s vezom „Uspomena Kottor 1918.“ koji je pripadao Ivanu Kostrenčiću iz Crikvenice koji je sudjelovao u pobuni mornara u Boki, a okrutnu stvarnost suvremenog vojnog sukoba koja je zamijenila svečane parade s početka rata dočaravaju gas maska, škare i šipka za držanje bodljikave žice, časnička putna apoteka, te fotografije i dnevnički zapisi vojnika s bojišta na Soči.

Između želje i stvarnosti

Dan je pregled djelovanja hrvatskih političkih stranaka i pojedinaca u zemlji i inozemstvu usmjerenih na rješavanje južnoslavenskog pitanja – posebno su izdvojeni general Stjepan Sarkotić koji zagovarao pripajanje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj pod austrijskom krunom te program Jugoslavenskog odbora na ćelu s dr. Antom Trumbićem koji je zagovarao ujedinjavanje južnoslavenskih zemalja Monarhije s Kraljevinom Srbijom na dualističkoj osnovi. Također, izložba donosi geopolitičku pozadinu ulaska hrvatskih zemalja u državnu zajednicu s Kraljevinom Srbijom – publika dobiva uvid u Londonski ugovor iz 1915. kojim su Italiji obećana Istra (uključivši Cres i Lošinj) i Dalmacija do rta Planke ( gotovo svi otoci od Premude na sjeveru do Mljeta na jugu), Krfsku deklaraciju iz 1917. godine koju su potpisali dr. Ante Trumbić i ministar vanjskih poslova Kraljevine Srbije Nikola Pašić te Zagrebačku rezoluciju iz ožujka 1918. godine.

Hrvatski sabor 29.10.1918. raskida sve državnopravne veze Hrvatske s Austro-Ugarskom i proglašava uspostavu Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Narodnim vijećem SHS i vladom kojoj je čelu slovenski političar Antun Korošec. O tom kratkotrajnom, ali značajnom periodu hrvatske povijesti svjedoči nakit domorotkinja darovan Narodnom vijeću SHS na povijesnoj sjednici Hrvatskog sabora, kokarde u bojama hrvatske trobojnice, časnička rozeta i puce austrougarske odore odbačeni na ulicama Zagreba te poziv za moblilizaciju u „narodnu vosku Slovenaca, Hrvata i Srba“ koju je sastavio dr. Mate Drinković.

U prijelomnim tjednima koji su uslijedili novonastala država bila je suočena s međunarodnim nepriznanjem i nepostojanjem narodne vojske, nemirima seljaštva, djelovanjem „zelenog kadera“ – dezertera iz austrougarske vojske koji su napadali vlastelinstva, trgovce i predstavnike vlasti te zaposjedanjem hrvatskih gradova od strane talijanske ratne mornarice kao članice savezničke koalicije, što je ubrzalo ulazak u novu državnu zajednicu Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom koja se smatra početkom Jugoslavije.

Izložba upozorava da je način na koji je provedeno ujedinjenje 1. prosinca 1918. godine s Kraljevinom Srbijom i donesen Ustav 1921. godine potpuno oprečan načelima Krfske i Ženevske deklaracije, koja su zagovarala stvaranje zajedničke države na ravnopravnim osnovama, što je rezultiralo spontanom pobunom u vojarnama pješačkih pukovnija koja se proširila na ulice Zagreba i završila „prosinačkim žrtvama“ nagovijestivši centralističku i monarhističku politiku Beograda.

Izložba o zadnjoj godini „rata koji je trebao okončati sve ratove" može se razgledati u Hrvatskom povijesnom muzeju do 19. svibnja 2019., a prati ju katalog u kojem su obrađeni povijesni izvori relevantni za prikaz 1918. godine. (Ivan Guberina)

Iako je život i djelovanje fotografa Svetozara Prodanovića dosad bilo nezabilježeno i neobrađeno taj javnosti nepoznati fotograf ostavio je jedinstven trag u hrvatskoj dokumentarnoj fotografiji. Izložba 'Meštrović i Prodanović: umjetnik i njegov fotograf' koja je danas otvorena u Ateljeu Meštrović prilika je da se prvi put upoznamo s djelom Svetozara Prodanovića, fotografa koji je snimio neke od najboljih fotografija Meštrovićevih skulptura.

U nastojanju da se njegov rad vrednuje u skladu sa zahtjevima profesionalne umjetničke fotografske struke temi se pristupilo iz tri različite perspektive: povjesničara umjetnosti, konzervatora restauratora i fotografa. Fototeke Muzeja Ivana Meštrovića čuvaju brojne Prodanovićeve fotografije, što je razlog revalorizaciji fotografskog opusa u kontekstu djela Ivana Meštrovića iako su u katalogu obrađene i fotografije djela drugih autora s kojima je surađivao: Slavkom Brillom, Franom Kršinićem, Ivom Kerdićem, Vojtom Branišom, Robertom Valdecom i Maksimilijanom Vankom.

Na izložbi se može vidjeti 47 srebro želatinskih crno bijelih fotografija nastalih od 1924. do 1934. godine. To je vrijeme kada su Svetozar Prodanović i Ivan Meštrović intenzivno surađivali. Sva Meštrovićeva djela nastala u tom razdoblju Prodanović fotografira, najčešće u umjetnikovom atelijeru u Mletačkoj ulici u Zagrebu. Poseban je naglasak na javnim spomenicima čije oblikovanje Prodanović fotografira od oblikovanja u glini, gipsanih skica i modela, lijevanja u broncu u Ljevaonici metala Umjetničke akademije u Zagrebu do postavljanja na predviđenu javnu površinu. Iz tog ciklusa treba izdvojiti Spomenik Indijancima za Chicago i Spomenik Grguru Ninskom za Split. Zahvaljujući sačuvanim fotografijama bilo je moguće rekonstruirati jednu od varijanti nerealiziranog Spomenika Bolivaru iz 1929. -1930. godine, a tehničku realizaciju Spomenika je napravio Darko Trempetić iz tehničke službe Muzeja Ivana Meštrovića.

Također treba spomenuti i suradnju na katalogu IV. kolektivne izložbe Ivana Meštrovića održane u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1932. godine s objavljenim fotografijama Svetozara Prodanovića potpisanog na zadnjoj strani ovitka kataloga. To je izniman slučaj potpisivanja fotografa u katalogu tridesetih godina.

Meštrovićevi klasični ženski aktovi nastali između dva svjetska rata predstavljaju vrlo važan segment u kiparevom opusu, a Prodanović ih je fotografirao s iznimnom suptilnošću u biranju kuta i osvjetljenja stvarajući time, dojam žive osobe. Iako je Prodanović bio u službi fotografskog dokumentiranja Meštrovićevog stvaralaštva, kvalitetom svoga rada Prodanović se potvrdio kao vrstan fotografski stvaratelj.

Autorica izložbe Lana Majdančić, kustosica Atelijera Meštrović u Zagrebu, istražila je i u katalogu iznijela prikaz života i rada Svetozara Prodanovića (Slunj, 1895. – Zagreb, 1961.), Martina Bagatin, viša konzervatorica i restauratorica pri Hrvatskom državnom arhivu pisala je kraću povijest fotografije, kao i o oštećenjima koja se s vremenom događaju na fotografijama, a Maro Grbić, povjesničar umjetnosti, pisao je tekst o tehnici i načinu fotografiranja Svetozara Prodanovića.

Kolegica Majdančić rezultate svog istraživanja prvi je put iznijela prošle godine na MDC-ovom simpoziju “Fotografija u muzeju”, a njezin prilog moći ćete pročitati u Informatici Muzeologici 49.

Izložba je otvorena do 27. siječnja 2019. (MDC)

Muzej Victorije i Alberta (V&A) nedavno je otvorio Centar za fotografiju u kojem su izložene i pohranjene brojne fotografije, fotografski uređaji, publikacije i dokumenti. Predstavljene su različite fotografske tehnike i oprema, od začetaka fotografije do danas, a povijesnu komponentu upotpunjuje i geografska jer su izložena djela gotovo iz cijeloga svijeta. V&A ima u planu Centar u drugoj fazi i nadograđivati, kako bi postao mjesto gdje se fotografije mogu ne samo čuvati i vidjeti, već i proučavati i stvarati.

U svom posjedu V&A ima fotografije i fotografske uređaje od samih početaka tog medija do moderne fotografije i suvremenih, digitalnih fotografija. Koliko je fotografija obilježila povijest V&A govori i činjenica da je prvi ravnatelj Muzeja, Henry Cole, bio amaterski fotograf i kolekcionar, koji je zbirku počeo stvarati 50-ih godina 19. stoljeća. Muzejska zbirka sadrži više od 800 000 predmeta, a u nju je uključena i zbirka Kraljevskog fotografskog društva, koja je do prošle godine bila smještena u Nacionalnom muzeju medija u Bradfordu. Samo je ta zbirka u fundusu imala oko 270 000 fotografija, 6 000 komada fotografske opreme i 26 000 publikacija. Društvo je osnovano 1853. godine, godinu dana kasnije dobilo je pokroviteljstvo kraljice Viktorije i princa Alberta, a aktivno je još i danas. Za rad na zbirci Društva, V&A je zaposlio dodatno osoblje. Dio digitalizirane fotografske građe može se vidjeti i na internetskoj stranici Muzeja.

Izložena fotografska građa smještena je u četiri prostorije novouređenog Centra i broji oko 600 izložaka, a mogu se vidjeti i filmovi na temu fotografije. Tu su djela osoba koje su obilježile povijest i razvoj fotografije, kao i onih koji su ostavili trag na modernoj fotografiji ili koji su i danas aktivni u svijetu suvremene fotografije. Izložena su djela fotografskog pionira i izumitelja Williama Henryja Foxa Talbota, koji je otkrio jednu od prvih fotografskih tehnika – talbotipiju ili kalotipiju; albuminske fotografije Gustavea Le Graya; djela Rogera Fentona, koji je poznat kao jedan od prvih ratnih fotografa; djela Anne Atkins, koja se smatra prvom osobom koja je za ilustriranje knjige koristila fotografiju (u njezinom slučaju riječ je o tehnici cijanotipiji), a po nekima i prvom fotografkinjom; djela Isabel Agnes Cowper, prve fotografkinje Muzeja; fotografske studije pokreta Eadwearda Muybridgea; fotografije Julie Margaret Cameron, čija je prva izložba održana u V&A i koja je tu čak imala i svoj studio te se zbog toga smatra prvom osobom koja je bila na rezidenciji u V&A; nadrealistične fotografije Mana Raya; fotografije Jimija Hendrixa i članova glazbenih sastava The Rolling Stones i The Beatles koje je snimila Linda McCartney; novoakvizirani radovi suvremenog njemačkog fotografa Thomasa Ruffa i mnoga druga djela, kao i aparati za njihovo stvaranje, poput poznatog Kodaka te publikacije koje se bave fotografijom. Također je dizajniran i zid s devet ekrana na kojima se prikazuju suvremeni fotografski uradci. Uređena je i nova čuvaonica u kojoj se građa koja nije izložena može i razgledati.

Uređenje Centra dio je programa V&A pod nazivom „FuturePlan“ pokrenutog 2001. godine. Cilj programa je restauracija i revitalizacija prostora stare zgrade Muzeja suvremenim dizajnerskim i arhitektonskim rješenjima. Putem programa izvedeni su opsežni projekti na kojima su sudjelovali brojni dizajneri, arhitekti i inženjeri. Rezultat su prostorije koje na još efektivniji način mogu prezentirati građu, a isto tako i omogućiti posjetiteljima što ugodnije i zanimljivije razgledavanje i boravak u prostorima Muzeja. Program se gotovo u potpunosti financira privatnim donacijama. Centar za fotografiju dizajnirao je arhitektonski studio David Kohn Architects (DKA). Potvrđujući da je riječ o Centru koji će dodatnim razvojem i više nego opravdati svoje ime, V&A planira u budućnosti u sklopu Centra urediti i knjižnicu i čitaonicu s knjigama na temu fotografije, prostor za događanja, a uz to i studio i mračnu komoru za fotografe koji su tu došli na rezidenciju. Ta bi faza trebala biti dovršena 2022. godine.

Centar za fotografiju primjer je simbioze starog i novog, javnog i privatnog i svjedočanstvo kako potreba za znanjem, stvaranjem i kreativnim izražavanjem te svijest pojedinca o važnosti napretka, u ovom slučaju i kad su u pitanju donacije koje su omogućile uređenje Centra, mogu utjecati na boljitak zajednice. Centar nije samo muzejska zbirka. Cjelovitost Centra, koja bi posebno do izražaja trebala doći nakon izvedbe druge faze uređenja, potvrđuje kako su muzeji uvidjeli koliko je važno ne samo napredovati po pitanju čuvanja, obrade, dokumentiranja i izlaganja građe, već i po pitanju još šireg otvaranja svojih vrata javnosti. Stvaranjem ambijenta u kojem će se korisnik (ne samo promatrač, posjetitelj) osjećati zaintrigirano i ugodno, stvorit će i želju da ga se posjeti opet. (Zrinka Marković)