Na izložbi "Knez iz Bojne – novo poglavlje hrvatske povijesti“ otvorenoj 16. travnja u Arheološkom muzeju u Zagrebu, predstavljeno je iznimno vrijedno arheološko nalazište Bojna – Brekinjova Kosa koje ukazuje na postojanje snažnog političkog središta ranosrednjovjekovne hrvatske države na području današnje Banovine.
Rezultate sustavnih arheoloških istraživanja na nalazištu površine 50 000 m2 kao i nalaze na kojima su dovršeni složeni konzervatorsko-restauratorski postupci javnosti su prezentirali dr.sc. Ivana Miletić Čakširan, pročelnica Konzervatorskog odjela u Sisku Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture RH, dr.sc. Mirjana Krmpotić, voditeljica odjela za kopnenu arheologiju Službe za arheološku baštinu Hrvatskog restauratorskog zavoda, Damir Doračić, voditelj Konzervatorsko-restauratorskog odjela Arheološkog muzeja u Zagrebu i Mario Novak, znanstveni suradnik na Institutu za antropologiju.
Nalazište se nalazi 15 kilometara od Gline na strateški važnom visinskom položaju koji je omogućavao nadzor komunikacije koja je išla od Pounja preko današnje SZ Bosne do Topuskog i Siska, koji je u vrijeme antike bio sjedište rimske provincije Savske Panonije, a vrlo vjerojatno i važno gradsko središte u ranom srednjem vijeku. Do sada je pronađeno 37 grobova datiranih od polovice 7. do ranog 9. stoljeća koji su pripadali životnoj zajednici na vojnoj posadi, iznimno važnih za poznavanje najranije hrvatske povijesti s obzirom na mali broj arheoloških nalaza s područja kontinentalne Hrvatske koji se mogu datirati u ovo razdoblje.
Dio grobova bio je iznimno luksuzno opremljen pri čemu se ističe grob kneza u kojemu je pronađena odjeća od svile protkana zlatnim nitima, privjesak od gorskog kristala optočen zlatom, zlatni novac bizantskog cara Konstantina V. Kopronima kovan u Sirakuzi između 760. i 775. godine te srebrne pozlaćene ostruge izrađene u radionicama karolinškog carstva. Upravo ti raskošni nalazi pokazuju veliku sličnost s opremom nađenom u grobu njegovog suvremenika pokopanog u Biskupiji kod Knina, što upućuje na povezanost šireg područja Siska sa središnjim prostorom ranosrednjovjekovne hrvatske kneževine potkraj 8. i početkom 9. stoljeća te na postojanje jednako snažnog političkog centra na području današnje Banovine.
Na izložbi se mogu vidjeti i srebrna ogrlica i narukvica od staklenih perli bizantske tradicije koje je nosila ženska osoba iz groba 26, srebrni karolinški pojasni jezičci sa završetkom u obliku pupoljka koji je nosio pripadnik višeg društvenog staleža pokopan u grobu 21 te knežev mač izrađen od devet zasebnih čeličnih šipki međusobno spojenih tehnikom poznatom kao „kovačko zavarivanje s uzorkom“, pri čemu su površinski paneli su iskovani na takav način da tvore ukras riblje kosti koji se danas nažalost ne može vidjeti zbog korozijskih procesa.
Na temelju fragmenata ljudskih ostataka istraživači su dobili vrijedne podatke o stanovnicima naselja. Primjerice, sanirane ozlijede od koplja i mača ukazuju na visoku razinu medicinske skrbi dok uzorci poslani na biokemijsku analizu u Sjedinjene Američke Države i Englesku otkrivaju uravnoteženu prehranu baziranu na žitaricama, voću i povrću te proteinima životinjskog porijekla. Pritom se prehrana kneza izdvaja od ostalih jer se bazirala na velikoj količini slatkovodne ribe koja nije bila sastavni dio ishrane te zajednice.
Izložba „Knez iz Bojne – novo poglavlje hrvatske povijesti“ može se razgledati do 30. travnja 2019. godine u Arheološkom muzeju u Zagrebu. (Ivan Guberina)
Dušan Džamonja – od figurativnosti do apstrakcije
U Umjetničkom paviljonu u Zagrebu nedavno je otvorena izložba „Dušan Džamonja 50/60“, na kojoj je predstavljen dio opusa ovog svjetski poznatog umjetnika, skulpture i crteži koji datiraju većinom iz perioda 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća. Upravo su djela ovog na izložbi prezentiranog razdoblja u Džamonjinom stvaralaštvu svjedočanstvo njegovog prelaska s figuracije na apstrakciju i stvaranja njegovog prepoznatljivog stila. Izložba je nastala u suradnji s Galerijom umjetnina Split, u kojoj je bila otvorena krajem siječnja ove godine povodom desete godišnjice umjetnikove smrti, a u Zagrebu ostaje otvorena do 5. svibnja.
Ovom izložbom se ujedno obilježava i dvadeseta godišnjica od njegove zadnje izložbe u Umjetničkom paviljonu. Za razliku od splitske izložbe, na zagrebačkoj se nalaze i djela iz Parka skulptura Dušana Džamonje u Vrsaru te veći broj crteža. Djela koja čine izložbu većinom dolaze upravo iz privatne kolekcije obitelji Džamonja, a neka od njih nikada prije nisu bila prezentirana javnosti. Fedor Džamonja, umjetnikov sin, izabrao je radove, a kustos obje izložbe je Branko Franceschi, ravnatelje Galerije umjetnina Split.
Dušan Džamonja (1928. – 2009.) poznat je primarno kao kipar, iako je radio i crteže te arhitektonske projekte. Njegove su apstraktne skulpture iznikle iz figurativnosti, kojoj je ranije bio naklonjen. U tim ranijim djelima vidi se utjecaj Antuna Augustinčića, u čijoj je klasi diplomirao 1951., te Vanje Radauša i Frane Kršinića u čijim se radionicama izučavao tijekom pohađanja Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Poznat je vjerojatno ponajviše po monumentalnoj plastici, spomenicima nastalim u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata dizanim u spomen na antifašistički otpor i žrtava fašističkog režima. Oni su postali svojevrsni Džamonjini „zaštitni znakovi“. Neki od prvih spomenika koje je napravio, počevši od ranih 1950-ih, bili su spomenik posvećen oslobođenju Istre koji je postavljen u Pazinu, zatim „Spomenik palim borcima“ u Slavonskom Brodu, „Spomenik oslobođenja Cresa i Lošinja“ u Malom Lošinju, „Spomenik prosinačkim žrtvama“ u Dubravi u Zagrebu koji je podignut 1960. godine, a izradio je i mnoge druge tijekom nekoliko desetljeća umjetničkog djelovanja. Radio je i idejne projekte muzeja i džamija. Izlagao je radove na mnogim domaćim i inozemnim izložbama.
Na izložbi u Umjetničkom paviljonu u predvorju su izloženi crteži izvedeni tušem na papiru koji datiraju od ranih 1950-ih do 1962. godine, vitrina s publikacijama na temu Džamonje i njegovih radova, a fokus je na aluminijskoj skulpturi „Svita“ iz 1960. koja je za potrebe izložbe došla iz Parka skulptura Dušana Džamonje u Vrsaru. Također je moguće pogledati i dokumentarni film o Džamonji. U dvorani desno od ulaza, u kojoj se nalaze radovi od 1949. do 1961., prezentiran je Džamonjin prijelaz od figurativnog prema apstrakciji. Osim skulptura i pokoje fotografije skulptura, izloženi su i crteži, koji su bili temelj njegovih trodimenzionalnih djela. S njima dobro korespondiraju, prostorno tvoreći svojevrsnu jukstapoziciju. Crteži su izvedeni tušem na papiru ili u kombiniranoj tehnici. Volio je za života izlagati zajedno crteže i skulpture jer su crteži, prema riječima kustosa Branka Franceschija, „prikazali razvoj ideje koja je na kraju materijalizirana u skulpturi“. U figurativnim djelima vidi se akademski utjecaj njegovih profesora s Akademije likovnih umjetnosti, kao i ranijih generacija. Primjeri su „Vodonoša“ iz 1949., „Sjedeća figura“ iz 1950-ih i „Ležeća figura“ iz 1952., no već na „Metalcu“ iz 1953. možemo vidjeti zaglađeniji oblik, kod kojeg tek obrisi odaju antropomorfni lik.
Od izložene dvije skulpture koje prikazuju jelena, kod „Jelena II (Ljubav)“ iz 1956.godine, prijelaz prema apstraktnom ujedno asocira i na kubizam, a na tragu istoga je i crtež iz 1957. godine na zidu iza njega. Na primjerima dviju skulptura koje prikazuju torzo, u onoj kasnijoj, „Torzo III“ (1956.), postoje samo suptilne naznake da bi se moglo raditi o ljudskoj figuri. U ovom razdoblju dominira bronca, u čemu se ogleda Džamonjina i dalje jaka veza s „klasičnim“ materijalima kakve su koristili i mnogi prije njega. Kako godine prolaze, skulpture postaju apstraktnije i u njima se više ne mogu jasno prepoznati likovi, tek se možda može naslutiti da je umjetnika nadahnulo nešto iz svijeta stvarnih bića. Time se otvara uvod u drugu dvoranu, u kojoj je zastupljena isključivo apstrakcija u razdoblju od 1958. do 1964. godine, odnosno 1957. ukoliko tome pribrojimo i fotografiju spomenika koji je izveo u spomen strijeljanima u Jajincima u Srbiji. Na zidovima se uz crteže i projekte, dakle, može pronaći i poneka fotografija njegovih formatom monumentalnijih djela, odnosno realiziranih javnih spomenika – npr. spomenik posvećen Prosinačkim žrtvama u zagrebačkoj Dubravi iz 1959.-1960. godine i „Spomenik revolucije“ iz Podgarića iz 1965.-1967. godine. Džamonja je radio i projekte za spomenike u Dachau i Auschwitzu 1958. godine. Velik dio ovdje zastupljenih skulpturalnih djela naslovljen je jednostavno kao „skulptura“. Reminiscencije na ljudski lik javljaju se tek kao atavizam figurativnih formi iz njegovih ranijih stvaralačkih godina. U ovim djelima umjetnik često kombinira materijale poput drva i željeza i različite tehnike poput rezbarenja i taljenja.
Djela Dušana Džamonje nalaze se i u svjetskim muzejima, kao što je Museum of Modern Art u New Yorku, pariški Muzej moderne umjetnosti ili Tate Modern u Londonu, te u brojnim privatnim kolekcijama. Za života je više od četrdeset godina pokušavao u stvarnost pretočiti ideju otvaranja muzeja u kojem bi bila izložena njegova djela. Govorilo se o brojnim lokacijama u Zagrebu, crtali su se projekti, mijenjale vlasti, no ostvarenje ideje nije doživio. Nekoliko godina poslije njegove smrti dogovoreno je otvaranje muzeja u Vrsaru, nedaleko od njegova ateljea i Parka skulptura, ali ni ta se inicijativa nije realizirala. Upravo su stoga ovakve izložbe dragocjena prilika da se javnost upozna ili podsjeti na monumentalan opus umjetnika čija su djela raštrkana po cijeloj Hrvatskoj i okolnim zemljama, skrivena u privatnim zbirkama i izložena u nekoliko stalnih postava domaćih muzeja - u trajnom čekanju Muzeja Džamonja. (Zrinka Marković)
Izvor: Umjetnički paviljon
Muzej vučedolske kulture – Afrička zbirka Franjevačkog muzeja Tomislavgrad
„Afrička zbirka Franjevačkog muzeja Tomislavgrad“ naziv je gostujuće izložbe Franjevačkog muzeja iz Tomislavgrada otvorene ovaj mjesec u Muzeju vučedolske kulture u Vukovaru. Zbirku koja je nastajala za vrijeme misionarskog djelovanja hercegovačkih franjevaca u DR Kongu predstavili su gvardijan Franjevačkog samostana u Tomislavgradu i ravnatelj muzeja fra Sretan Ćurčić, urednik katoličkog mjesečnika Ognjišta, svjedok rada misija u DR Kongu fra Gabrijel Mioč te kustos muzeja arheolog Stipan Dilber.
Zbirka koja broji više od tisuću predmeta nastala je kao dar i zahvala lokalnog stanovništva DR Kongo misionarima Hercegovačke franjevačke provincije koji na tom području djeluju u misijama punih 50 godina. U njoj se uglavnom nalaze predmeti naroda Luba iz DR Konga, najveće etničke domorodačke grupe koja naseljava južni i centralni dio DR Kongo, dok manji dio predmeta potiče iz Ruande, Kenije i Ugande. Tradicijsko društvo Konga rodovski je organizirano, a osnovna djelatnost stanovništva je poljoprivreda i prikupljanje plodova. U skladu s tim, u osnovi svih vjerovanja naroda koji žive u Kongu je veza s prirodom i povezanost s precima, a bitnu ulogu u prizivanju duhova predaka te liječenju fizičkih i psihičkih oboljenja imaju magija i vračevi.
Posjetitelji imaju prilike vidjeti brojne fetiše - male skulpture koje predstavljaju dobre i zle duhove pomoću kojih vračevi liječe, osiguravaju dobru žetvu ili ulov, zatim predmete korištene za svakodnevnu uporabu, tradicijska glazbala i oružja namijenjena za lov. Posebnu pažnju publike privukle su ženske figure, životinje i nakit napravljeni od poludragog kamenja malahita i bjelokosti, zatim tradicionalne maske koje po vjerovanju naroda Luba imaju duhovnu povezanost s precima i s prirodom, kao i igračke za djecu rađene od kore banane koje su izradila djeca s posebnim potrebama o kojima skrbe franjevački misionari. Izloženi su i brojni liturgijski predmeti, od kojih se osobito ističe Biblija prevedena na kiluba jezik, koji svjedoče o nastojanjima franjevaca da pomognu i unaprijede živote domorodaca Konga.
Od 1971. godine u Kongu djeluju misionari Hrvati iz Hercegovine: fra Blago Brkić, fra Ante Ivanković, fra Ante Kutleša, fra Filip Sučić, fra Pero Čuić, fra Stojan Zrno i fra Jozo Vasilj unaprjeđujući vjerski, obrazovni i zdravstveni život ljudi u misijama u kojima djeluju. Prikupljanje eksponata krenulo je spontano. Prilikom svakog povratka iz Konga misionari bi sa sobom donosili određene predmete tradicionalne afričke kulture koje su dobivali kao poklone ili su bili kupljeni od domorodačkog stanovništva. Nakon što se kroz desetljeća skupila velika količina tih predmeta, rodila se ideja da o formiranju samostanske zbirka posvećene misionarstvu i raznolikoj kulturi treće po veličini afričke države nakon čega je uslijedila inventarizacija te je svaki predmet dobio broj i opis, rekao je na otvorenju Stjepan Dilber.
Izložba se može razgledati u Muzeju Vučedolske kulture do kraja lipnja 2019. godine. (I.G.)
Izvor: Muzej vučedolske kulture
Vijeće Europe – nova regulativa o uvozu kulturne baštine
Vijeće Europe donijelo je početkom mjeseca novu regulativu o trgovanju kulturnom baštinom prema kojoj će za uvoz umjetnina, antikviteta, rijetkih rukopisa i inkunabula te paleontoloških, anatomskih, numizmatičkih i geoloških zbirki starijih od 250 godina biti potrebne posebne uvozne dozvole. Nove zaštitne mjere donesene su s namjerom očuvanja kulturne baštine u zonama oružanih sukoba i onemogućavanja ilegalne trgovine kulturnom baštinom te sprečavanja pranja novca i financiranja terorističkih aktivnosti.
Regulativa se temelji na Drugoj UNESCO-ovoj Konvenciji ratificiranoj 1970. godine u Parizu koja je donijela mjere za zabranu i sprečavanje nedopuštenog uvoza, izvoza i prijenosa vlasništva kulturnih dobara te na UNIDROIT-ovoj Konvenciji o ukradenim ili nezakonito izvezenim kulturnim dobrima, sklopljenoj u Rimu 1995. godine. Prema riječima njemačke ministrice kulture Monike Grütters nova pravila trebala bi se početi primjenjivati od proljeća 2020. godine, a odnosit će se samo na umjetnine kupljene izvan Europske unije za koje će uvoznici nadležnim tijelima Unije morati dostaviti valjane dokaze da su legalno izvezene, a prikupljena dokumentacija pohranjivat će se u centraliziranoj elektroničkoj bazi podataka u koju će slobodan pristup imati sve države članice.
Legalnost izvoza dokazivat će se na temelju zakona i propisa zemlje u kojoj su umjetnine nastale ili otkrivene. Iznimno, uvoznik će moći zatražiti uvoznu dozvolu na temelju dokumentacije treće zemlje pod uvjetnom da se kulturno dobro u njoj nalazilo zadnjih pet godina i to samo u slučaju da nije moguće s pouzdanošću utvrditi zemlju podrijetla, ako su umjetnine izvezene iz zemlje pronalaska prije nego što je donesena UNESCO-va konvencija iz 1970. godine ili ako zemlja iz koje potiče umjetnina nije potpisnik spomenute konvencije.
Nova regulativa pobudila je zabrinutost kolekcionara i trgovaca umjetninama i antikvitetima. Tako je čelni čovjek British Art Market Federationa Anthony Browne izjavio kako će troškovi pribavljanja posebnih uvoznih dozvola veliki dio tržišta umjetninama učiniti ekonomski neisplativim te kako će prekomjerna administracija prouzrokovati kašnjenja zbog kojih će privremeni uvoz kulturnih dobara zbog izlaganja na izložbama biti jako otežan. Sličnog su mišljenja i u najpoznatijem međunarodnom udruženju trgovaca umjetninama i antikvitetima CINOA-i (Confédération Internationale des Négociants en Oeuvres d'Art ) čije je vodstvo preko svoje glasnogovornice poručilo kako „nova regulativa nije potrebna, nije dobro promišljena i bazirana je na krivim pretpostavkama te kako su najavljene procedure potencijalno jako destabilizirajuće za tržište vrijedno blizu 18 milijardi eura godišnje.“ (I.G.)
Fotografirao: Zvonimir Kuhtić
„Crveno svjetlo“ – uloga fotografije u vremenu najvećeg svjetskog sukoba
Početkom mjeseca u Zagrebu je predstavljena knjiga Crveno svjetlo – jugoslavenska partizanska fotografija i društveni pokret 1941.-1945. koja istražuje i kontekstualizira ulogu fotografije u vremenu najvećeg svjetskog sukoba i društvene revolucije. Publikacija je objavljena u izdanju Rosa-Luxemburg-Stiftunga iz Beograda i zagrebačkog Kolektora – Centra za vizualne umjetnosti, a o knjizi su, uz autora akademskog fotografa i novinara Davora Konjikušića, govorili prof.dr.sc. Hrvoje Klasić s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu i dr.sc. Sanja Horvatinčić s Instituta za povijest umjetnosti.
Crveno svjetlo – jugoslavenska partizanska fotografija i društveni pokret 1941.-1945. opsežna je fotografska studija koja se na 400 stranica bavi fenomenom partizanske fotografije u periodu od 1941.-1945. godine analizirajući njenu društvenu, propagandnu, agitacijsku i umjetničku funkciju. Autor je na knjizi sustavno radio tri godine, istražujući obilnu bibliografiju i obilazeći različite institucije, muzeje, arhive i privatne zbirke u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Srbiji. Prikazan je ratni i životni put ljudi koji su u vremenu Drugog svjetskog rata usmjerili vlastito tehnološko znanje i poziv prema političkom aranžmanu, unijevši revoluciju u sam medij fotografije koji je prije rata bio pretežno u funkciji građanske samoreprezentacije. Tako su prvi put na jednom mjestu sabrana ključna imena fotografa Narodnooslobodilačke borbe (NOB) poput Žorža Skrigina, Huga Fischera Ribarića, Franje Mosingera, Elvire Kohn, Đurđe Koren, Živka Gattina, Mladena Ivekovića, Drage Mažara i Slavke Abramović.
Sanja Horvatinčić rekla je na predstavljanju kako autor donosi višedimenzionalnu priču o partizanskoj fotografiji balansirajući između sumarnog prenošenja iscrpnog arhivskog istraživanja i nastojanja da se povijesna i estetska vrijednost samih fotografija analizom izdvojenih studija slučaja podigne na univerzalnu razinu. Oba pristupa smatra podjednako važnim i komplementarnim u nastojanju da se što cjelovitije zahvati fenomen partizanske fotografije te da se on čini relevantnim u suvremenom društveno – političkom kontekstu.
“Upotreba fotografije u NOB-u – na što ova studija po prvi put jasno i argumentirano upućuje – nije bila samo metoda reportažne dokumentacije, već je redefinirala sam fotografski medij, njegove povijesne i političke domete, čineći je nerazdvojivim dijelom cjelokupnoga transformirajućeg iskustva partizanske produkcije”, kaže Horvatinčić podsjećajući da je u dosadašnjim studijama o značenju partizanske umjetničke i kulturne produkcije uglavnom dominirao fokus na pjesničko, likovno i kazališno stvaralaštvo.
Povjesničar Hrvoje Klasić u predgovoru knjige ističe da je ova knjiga važna i zbog teme koju obrađuje, pokazujući gdje je naše istraživanje fenomena Drugog svjetskog rata moglo i moralo biti. Naime, o ratnom su periodu napisane tisuće knjiga na brojnim jezicima, no njihov je interes, prema Klasiću, najvećim dijelom bio fokusiran na vojnu i političku povijest. U prvome planu ove knjige je fotografija “kao dokument vremena, i povijesni izvor, ali i kao sredstvo i cilj umjetničkog izraza. Ušavši u najskrivenije kutke muzejskih depoa i privatnih obiteljskih zbirki, autor je poput iskusnog arheologa počeo otkrivati jedan novi stari svijet” te ukazao na nužnost interdisciplinarnosti u pristupu različitim temama, pokazavši kako bez povijesti umjetnosti, sociologije i psihologije ne dobivamo potpunu sliku, sliku koju možemo dobiti jedino ako istražujemo brojne fenomene kao što je fotografija, rekao je Klasić. (Ivan Guberina)
Nakladnici: Kolektor – Centar za suvremenu umjetnost, Zagreb; Rosa
Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd
Autor: Davor Konjikušić
Urednik: Krunoslav Stojaković
Tisak: Kerschoffset Zagreb
Dizajn: Benussi&theFish
Naklada 600 primjeraka
ISBN 978-953-59911-0-6
Izvor: HINA/Zvonimir Kuhtić
Monografija Zavičajnog muzeja Stjepana Grubera – enciklopedija slavonskog zlatoveza
Monografija u izdanju Zavičajnog muzeja Stjepana Grubera jednostavnog i izravnog naziva, ali kompleksne tematike i raskošne izvedbe Slavonski zlatovez autorice Janje Juzbašić među svojim koricama krije vrlo elaboriranu i sjajnim fotografijama popraćenu priču o najbogatijem i najskupocjenijem vezu u Slavoniji i šire.
Ova vezilačka vještina koja se smatra simbolom identiteta Slavonije proglašena je nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske rješenjem Ministarstva kulture, a sve u svrhu kontinuirane brige i potpore očuvanju ovog neprocjenjivog umijeća.
Slavonski zlatovez knjiga je koja predstavlja svojevrsnu „enciklopediju“ znanja o ovom skupocjenom vezu te ju sama autorica dijeli na nekoliko cjelina, tematski obrađujući zlatovez od početaka i prvih pojavnosti do današnjih dana i suvremenih uporaba. U pripremi materijala za knjigu obrađen je velik broj izvora, a ističu se predmeti iz muzejskih i privatnih zbirki te fotografije, arhivski izvori, terenska istraživanja te razgovori s kazivačima.
Prvi dio nastoji objediniti spoznaje dobivene istraživanjem i prikazuje povijesni razvoj zlatoveza te moguće geografske i društvene veze i utjecaje koji su ostavili traga na umijeće ukrašavanja zlatovezom na području istočne Hrvatske. Slijede opisi i analize tekstilnih predmeta i dijelova narodne nošnje ukrašenih zlatovezom. U ovom dijelu knjige autorica daje pregled onoga što muzeji s područja istočne Hrvatske kriju u svojim fundusima. Treći dio knjige predstavlja zlatovez u modernijem i suvremenijem kontekstu pa tako autorica skreće pozornost na promjenu medija koji nosi zlatovez, s ustaljenog mjesta na narodnoj nošnji na uporabne predmete kao što su boce, čaše, kutije za nakit i slično, ali i na promjenu načina izvođenja zlatoveza, koji prelazi iz rukotvorne vještine u strojno vezenje koje je, u nekim slučajevima, izvedeno računalnim programima. Na kraju ove vrijedne i bogate monografije autorica je iznijela i pregled udruga samostalnih zlatovezilja i zlatovezaca te ukazala na dosadašnje aktivnosti i drugih aktera (udruga i kulturnih ustanova) u nastojanju očuvanja zlatoveza.
Osim stručnih, literaturom potkrijepljenih tekstova, ova monografija obiluje velikim brojem fotografija i ilustracija predmeta urešenih zlatovezom kako bi čitatelja iz prve ruke upoznala s mnogobrojnosti vrsta, finoćom izrade, bogatstvom, raznolikošću, ali i vremenskom i teritorijalnom rasprostranjenošću ovog tako, materijalno i nematerijalno, bogatog veza.
Za sve zaljubljenike u tradicijsko ruho i rukotvorno umijeće velike važnosti i ljepote ova monografija topla je preporuka od srca. (Melita Nikolić)
JUZBAŠIĆ, Janja
Slavonski zlatovez / Janja Juzbašić ; [autori fotografija Zvonimir Tanocki et
al.].- Županja : Zavičajni muzej Stjepan Gruber, 2018.- 334 str. : ilustr. u boji ; 31 cm
Bibliograf. bilj. ispod teksta.- Summary.- Literatura i izvori.
ISBN 978-953-7547-38-7
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivan Guberina Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr