Newsletter, broj 85., 26. 3. 2019.

Povrat neetički stečene građe – 1,9 milijuna eura za istraživanje provenijencije

Prije desetak dana ministri kulture svih 16 njemačkih zemalja postigli su dogovor da se stvore uvjeti za povrat umjetnina i kulturnih dobara koja su u njemačke javne muzeje došla iz bivših kolonija “na način koji danas nije moguće pravno ni moralno opravdati”. Njemačka vlada bi trebala u suradnji s muzejima razviti proceduru za povrat predmeta u države iz kojih su ukradeni, a kako bi se napravili popisi građe, provela istraživanja i utvrdila provenijencija država je ove godine izdvojila 1.9 milijuna eura i povjerila ih Njemačkom centru za izgubljena kulturna dobra (Deutsches Zentrum Kulturgutverluste) koji se ranije bavio restitucijom umjetnina otuđenih tijekom Drugog svjetskog rata.

Udruženje njemačkih muzeja (Deutscher Museumsbund) prošle je godine objavilo smjernice koje se bave zbirkama iz vremena kolonijalizma. Navedene smjernice nisu dotaknule samo pitanje povrata, već i transparentnosti, naglašavajući važnost inventarizacije i digitalizacije kao ključnog načina međuinstitucionalnog informiranja o građi. Polemika je započela vezano uz novi postav i rekonstrukciju Berlinske palače u kojoj će se koncem godine otvoriti Humboldt Forum veliki, nacionalni kulturni centar i muzej vaneurospke umjetnosti. Etnografska zbirka koja se preseljava iz Dahlema sadrži građu poteklu iz negdašnjih kolonija, građu nedovoljno istražene provenijencije, što je uzrokovalo osudu javnosti i osnažilo pozive za povrat. Korak naprijed učinjen je povratom artefakata autohtonog stanovništva Aljaske koji su bili pohranjeni u berlinskom Etnografskom muzeju, a za koje je utvrđeno da u muzej nisu dospjeli kao rezultat odobrenih arheoloških iskopavanja.

Njemačka nije jedina država koja se odlučila napraviti pomak na temu povrata. Francuski predsjednik Emanuel Macron najavio je još krajem 2017. godine plan za povrat afričkih umjetnina koje su zaplijenjene tijekom francuske kolonizacije sve do 1960-ih godina, a prošle godine napravljen je i prijedlog odluke koja bi se trebala provesti u suradnji s afričkim vlastima. Autori prijedloga, Benedicte Savoy i Felwine Sarr, predlažu i da se naprave replike predmeta za muzeje iz kojih će originali biti vraćeni. I neke druge europske države odlučile su poduzeti nešto vezano uz baštinu koja je stečena na neetičan način. Nizozemski Nacionalni muzej svjetskih kultura objavio je smjernice za države koje žele prijaviti neki od takvih predmeta, Rijksmuseum je poduzeo inicijalne korake u vraćanju umjetnina Šri Lanki i Indoneziji, a Afrički muzej u Bruxellesu pregovara s Kongom o povratu. Mnogim od ovih inicijativa prethodili su zahtjevi država iz kojih je građa odnešena, a nerijetko su iza ovih prvih koraka stajala desetljeća pisanja, traženja ili sudskih pokušaja da se nešto od otetog vrati. Nekoliko takvih zahtjeva dobili su i V&A i Prirodoslovni muzej i Britanski muzej iz Londona od kojeg Grčka desetljećima traži povrat skulptura s Partenona. Egipat je tražio od Škotskog nacionalnog muzeja da za izložena djela egipatske umjetnosti pošalju dokumente koji bi potvrdili da su dobiveni na legalan način. Pitanja povrata kulturnih dobara nisu zaobišla niti Hrvatsku. Njima se bavi i projekt TransCultAA, u koji su, osim Hrvatske, uključeni i Slovenija, Njemačka i Italija. O njemu možete više pročitati na mrežnim stranicama TransCultAA-a, a u sklopu projekta 24. rujna trebala bi se održati i izložba u Strossmayerovog galeriji starih majstora.

Tema povrata kulturnih dobara koja su „stečena“ u periodima kolonizacije, ratova i općenito na neetički način nije novitet. UNESCO-v Međuvladin odbor izradio je još 1981. godine obrazac zahtjeva za povrat ili restituciju. ICOM-ov „Etički kodeks za muzeje“, koji je usvojen 1986. i revidiran 2004. godine, ima više točaka koje se bave nabavom predmeta za muzejske zbirke, njihovim podrijetlom i povratom kulturnih dobara, a za ovaj slučaj posebno su zanimljive dvije. Točka 6.2. glasi: „Muzeji trebaju biti spremni inicirati rasprave o povratu kulturnih dobara zemlji ili narodu podrijetla. To treba poduzimati na nepristran način, zasnovan na znanstvenim, stručnim i humanitarnim načelima, kao i na primjenjivoj lokalnoj, državnoj i međunarodnoj legislativi. Ovo treba imati prednost pred aktivnostima na državnoj ili političkoj razini.“ Na ovu se točku nadovezuje točka 6.3.: „U slučaju ako zemlja ili narod podrijetla traže povrat predmeta ili primjerka za kojeg se može dokazati da je izvezen ili na neki drugi način prenesen kršenjem odredaba međunarodnih i državnih sporazuma i da je dio kulturne baštine te zemlje ili naroda, muzej treba, ukoliko za to ima zakonske ovlasti, poduzeti hitne i odgovorne korake u smjeru suradnje oko njegova povrata.“ Korak bliže rješenju došlo se i „Washingtonskim načelima o nacističkom oduzimanju umjetnina“ iz 1998., međutim, ona se, kako i naziv kaže, bave kulturnim dobrima otuđenima za vrijeme nacističkog režima. Ovim, najnovijim inicijativama Njemačka se samo pridružila sve glasnijim zagovornicima do sada nezamislivog - da i muzeji počnu govoriti o do sada neizrecivome - povratu građe do koje se došlo pljačkom kolonija. Kako god bilo, pažnju i resurse treba posvetiti svim djelima čija provenijencija nije istražena i za koja se zna da su u muzeje došla na neetički način. (Zrinka Marković)

►vrh

Skriveni fundus Hrvatskog prirodoslovnog muzeja – mlada neandertalka, vunasti mamut i zmija crvenkrpica

Ostaci vunastog mamuta, fosili sarmatske ribe iz Podsuseda, nakit neandertalaca, dijamant iz Južne Afrike, lava s otoka Lezbosa – samo su neki od atraktivnih eksponata koji su se našli na izložbi “Ususret novom Hrvatskom prirodoslovnom muzeju – skriveni fundus” nedavno otvorenoj u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju u Zagrebu. Izložba donosi uvid u stalni postav novog muzeja koji bi trebao biti završen krajem 2022. godine, a na njoj su prvi puta zastupljeni svi odjeli muzeja. Posjetitelji mogu vidjeti 500 vrijednih eksponata koji predstavljaju tek manji dio dosad neizloženog fundusa muzeja koji sa 118 zbirki i više od 2 milijuna muzejskih predmeta čini najbogatiji muzejski fundus u Republici Hrvatskoj.

Rekonstrukcijom Palače Amadeo, vrijednom 96,5 milijuna kuna, muzej će se proširiti s 850 na 3400 četvornih metara, a novi postav će na tri kata uz pomoć suvremene prezentacijske i multimedijalne opreme dočarati uzbudljivu povijest nastanka mnogobrojnih životinjskih i biljnih vrsta, minerala i fosila. Bit će izloženi reprezentativni predmeti iz brojnih zbirki s objašnjenjima, pripadajućim grafikama, kartama, ilustracijama i fotografijama te multimedijalnim interaktivnim prezentacijama vezanim za određenu tematsku cjelinu. Svaka tematska cjelina bit će koncipirana kroz nekoliko interpretacijskih razina pa će posjetitelj moći odabrati koju će razinu pratiti, bilo kroz postav, bilo kroz određene teme. Među novim sadržajima izdvajaju se dvije „vremenske kapsule“ - restaurirane memorijalne sobe velikana prirodoslovlja prvog ravnatelja muzeja Spiridiona Brusine i znamenitog hrvatskog paleontologa, arheologa i geologa Dragutina Gorjanovića-Krambergera. Botanički postav bit će realiziran u šumi Tuškanac i povezivat će prirodoslovnom stazom Donji i Gornji grad, a u natkrivenom dvorištu bit će postavljeni veliki preparati koji trenutno ne mogu biti izloženi, poput kostura zagrebačkog kita ili modela dupina.

Na izložbi su prvi puta izloženi i gmazovi i vodozemci iz Zoološkog odjela muzeja na malim postamentima koji imitiraju njihova staništa koja danas pod snažnim antropogenim pritiskom nestaju. Publika se može upoznati sa široko rasprostranjenim pjegavim daždevnjakom, beznogim gušterom sljepićem i neotrovnom zmijom crvenkrpicom, a prikazani su i razvojni stadiji močvarne smeđe žabe te brojni primjerci strogo zaštićenih vrsta poput oštroglave gušterice ili beznogog guštera blavora . Upečatljivi su i eksponati vunastog mamuta - dio lubanje s kljovom i zubi pronađeni na području Ferdinanovca koji ukazuju na vrste i okoliše karakteristične za taj prostor u gornjem pleistocenu te sarmatske ribe čiji fosilni ostaci potječu s područja Dolja, Podsuseda i Radoboja u vrijeme kada je na tom području bilo Paratethys more.

Izložena je replika najcjelovitijeg nalaza s Hušnjakova koji predstavlja mladu neandertalku - lubanje Krapina 3, kao i kandže orla štekavca s Hušnjakova koje su neandertalcima služile kao ornamenti. Radi se o vrlo značajnom nalazu, dokazu sapientnosti koji ukazuje na viši stupanj ponašanja naših predaka. Pažnju privlače i kukci iz Zbirke kornjaša Mikšić koja broji 11 587 kornjaša i uključuje priručnu stručnu biblioteku, poznate u svijetu po primjercima od izuzetne znanstvene i kulturne vrijednosti.

Izložba ostaje otvorena do 30. lipnja 2019. godine, a uskoro stižu novi eksponati iz skrivenog fundusa budući da je izložba koncipirana tako da se postav nadopunjuje novim predmetima svaki mjesec. (Ivan Guberina)

Fotografirala: Nives Borčić

►vrh

Muzej općine Jelsa – Sjećanja iz zemlje predaka

Izložba “Sjećanja iz zemlje predaka – Iseljeništvo središnjeg dijela otoka Hvara s kraja 19. i početka 20. stoljeća” otvorena u subotu 23. ožujka u Muzeju općine Jelsa – galeriji Kravata, izborom prikupljene građe evocira uspomenu na pojedinačne sudbine i duh vremena koji je mnoge naše ljude raselio po svijetu.

Gotovo da nema obitelji na otoku Hvaru koja ne čuva uspomenu na nekog svog pretka koji se krajem 19. ili početkom 20. stoljeća otisnuo s obale u potragu za boljim životom, avanturom ili nekim drugim životnim izazovom. Te su ih rute odvele u daleke zemlje u kojima su stvarali novi život, ponekad u bliskoj vezi s rodbinom koja je iščekivala njihova pisma, a ponekad potpuno odsječeni od obitelji u prilikama i neprilikama koje su ih dočekale u novoj domovini. Njihove su životne povijesti nama nedohvatljive, a opet toliko važne u procesima stvaranja vlastitih identiteta i potrage za njihovim ishodištima. Ostali su nam dragocjeni podatci u otočnim arhivima, pisma ispisana pozdravima prijateljima i rodbini, fotografije koje su majke s radošću i tugom stiskale na grudima i pokoji predmet koji svjedoči o brizi ili povratku naših otočana.

Istraživanjem otočnih arhiva, dr. sc. Mladen Domazet, izv. prof. Odsjeka za povijest, Filozofski fakultet u Splitu, prikupio je povijesne dokumente iz kojih se razabiru neka ključna mjesta iseljeničkog procesa: lokalne prilike, mogućnosti i uvjeti putovanja, iseljenička propaganda, savjeti za iseljenike i posljedice koje je ono ostavilo na razvoj otoka. Etnografskim istraživanjem u lokalnoj zajednici, Marija Plenković, ravnateljica Muzeja općine Jelsa, prikupila je pojedinačne i obiteljske iseljeničke priče kako ih pamte potomci otočnih iseljenika. Prikupljena pisma rodbini, fotografije i još pokoja memorabilija otkrivaju nam duboko osobno iskustvo ponekad višestrukih prelazaka oceana.

Intenzivni procesi iseljavanja s otoka započinju zbog urušavanja temeljnih gospodarskih djelatnosti – jedrenjačkog brodarstva, pomorske trgovine i vinogradarstva. Rute kojima će krenuti naši otočani u iseljeništvo doista su raznovrsne. Na samom početku 20. st. obitelj Bunčuga iz Jelse vodi nas na Novi Zeland u potragu za kauri gumom, fosiliziranom smolom istoimenog stabla koja je činila važnu granu novozelandskog gospodarstva. Istovremeno četvero djece Ante i Lukrecije Beritić jedno za drugim prelazi Atlantik i nastanjuju se u Seattleu. Braća i sestra otvaraju obiteljski restoran i bave se ribarstvom koje ih je u povremenim podvizima odvelo do obala Aljaske. Nešto kasnije, 1927. godine Srećko Milta iz Pitava dolazi u Boliviju. Vješt u obradi kamena, isprva radi na izgradnji mostova, a zatim se posvećuje poljoprivredi i postaje pionir modernog vinogradarstva u okolici Santa Cruza. Mladi kipar iz Jelse, Jurko Salamunić, vođen težnjom ka umjetničkom uspjehu odlazi u Washington uz pomoć Ante Tresića Pavičića 1926. godine. Iz njegovih pisama razabiru se brojne poteškoće američkog društva u vrijeme Velike depresije i poteškoće mladog kipara na putu ka umjetničkoj afirmaciji. Osim ovih i drugih životnih priča izložena građa ukazuje na razmjer nebrojenih sudbina onih iseljenika koji su zauvijek napustili zavičaj i izgubili svaki kontakt s rodbinom na otoku. Konačno, izložba sadrži i osvrt na dugoročne posljedice iseljavanja na demografsko stanje. Ovi su procesi ostavili snažan biljeg na razvoj otoka i Dalmacije u cjelini, ali i na kolektivnu memoriju otočnog stanovništva.

Izložba u Muzeju općine Jelsa – galeriji Kravata može se razgledati do 8. svibnja 2019. godine. Ostvarena je u suradnji s lokalnom zajednicom i uz financijsku podršku Općine Jelsa, Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Turističke zajednice općine Jelsa. (Muzej općine Jelsa)

Fotografirao: Nikola Križanac (otvorenje izložbe i postav)

►vrh

Nova izdanja – Islamska arhitektonska, urbanistička i umjetnička baština u Hrvatskoj

Monografija Islamska arhitektura i umjetnost u Hrvatskoj – osmanska i suvremena baština autora dr. sc. Zlatka Karača i dr. sc. Alena Žunića koja otkriva gotovo nepoznatu, a vrlo vrijednu islamsku baštinu na prostoru Hrvatske predstavljena je ovaj mjesec u Oris kući arhitekture u Zagrebu. Autori su svoje desetogodišnje istraživanje nasljeđa islamske kulture u Hrvatskoj okrunili knjigom opsežnog sadržaja koja se kroz tri poglavlja bavi orijentalnom arhitekturom i urbanizmom u Hrvatskoj u vrijeme 16. i 17. stoljeća te modernom i suvremenom islamskom arhitekturom 20. i 21. stoljeća.

Prvo poglavlje naslovljeno je Osmansko-islamska arhitektura i umjetnost u Hrvatskoj, povijesno nasljeđe 16. i 17. stoljeća. Autori naglašavaju kako se islamska baština na tada okupiranim dijelovima Hrvatske „taložila u rasponu od čak tri stoljeća, duže od bilo kojeg stilskog razdoblja u nas“ te da su istraživanja tog baštinskog blaga do sada bila začuđujuće površna i malobrojna. Povijest osmanske arhitekture i graditeljstva kronološki je prikazan i potkrijepljen mnogobrojnim ilustracijama, tlocrtima i crtežima. Opisane su građevine poput džamija, mesdžida, hamama, turbeta, tekija, medresa, saraja, kula, vodenica, mlinova, ćuprija, drumova, ali i složena hidrotehnička gradnja i vodovodni sustavi. Osim arhitektonskih dostignuća, u povijesni kontekst smješten je i umjetnički obrt čiji nam tragovi otkrivaju skulpturno umijeće obrade kamena, dekorativnih natpisa, umjetnost keramike, stakla, tekstila i rukopisnu ostavštinu islamske kulture.

Drugi dio monografije nosi naziv Moderna i suvremena islamska arhitektura u Hrvatskoj, novo nasljeđe 20. i 21. stoljeća. Krajem 17. stoljeća, nakon kršćanske reconquiste, zgrade simboli islama sustavno se počinju rušiti ili prenamjenjivati (često u kršćanske crkve), a muslimansko stanovništvo iseljavati. Slijedi period od dva stoljeća islamske nenazočnosti u Hrvatskoj sve do kraja 19. i početka 20. stoljeća, kaže Karač. Proučavanjem suvremene islamske arhitekture u Hrvatskoj autori su pokušali valorizirati projektirane i izvedene islamske građevine religijske namjene i zaključili da one „čine autorski relevantan sloj hrvatske arhitekture, vremenski pozicioniran od razdoblja međuratne moderne do danas, i to s djelima istaknutih arhitekata i likovnih umjetnika poput Stjepana Planića, Zvonimira Požgaja, Omera Mujadžića, Jurja Najdharta, Mirze Gološa, Dušana Džamonje i dr.“

Treće poglavlje posvećeno Vukovaru najvećeg je obima i sadrži dosad nepublicirane tekstove, a naslovljeno je Turski Vukovar 1526. – 1687. – kasaba, nahija i kadiluk, osmanska urbanizacija na primjeru jednoga hrvatskoga grada. Autori ga označuju "svojevrsnim pokaznim obrascem obrade urbanističko-arhitektonskog razvoja jednoga našega grada za osmanske vladavine". Studija o Vukovaru prvenstveno problematizira prostornu organizaciju, urbanistički razvoj, sliku grada i njegovu arhitekturu u periodu od 161 godine osmanske vladavine. Trud uložen u sveobuhvatni prikaz teme prepoznajemo u mnogobrojnim statističkim podacima, bilješkama uz tekst i kazalima uključenima u monografiju.

Knjiga sadrži karte Hrvatske s detaljnim prikazom postojeće i nestale arhitekture, arhivskih i muzejskih zbirki te popisa ustanova (najčešće muzeja i samostana) u kojima su pohranjene. Opsežan popis literature, bilješke i ilustracije detaljno objašnjavaju okolnosti izvršenih radova, prezentiraju dizajn eksterijera i interijera kao i autore idejnih projekata. Tekst je usporedno preveden na engleski jezik, a njegov završni dio sadrži glosar turcizama i kazalo imena.

Recenzent ove monografije prof. dr. sc. Zlatko Jurić piše kako je „po originalnom odabiru teme, sadržajnoj punini i pouzdanome znanstvenom postupku istraživanja ova knjiga važan doprinos povijesti hrvatske arhitekture i umjetnosti, što će s korpusom slabo poznatih primjera orijentalne baštine naš kulturni milje pozicionirati kao zanimljivo područje preklapanja i interakcija između likovnosti kršćanskoga i islamskoga svijeta.“ (Vladimir Cerovac)

KARAČ, Zlatko
Islamska arhitektura i umjetnost u Hrvatskoj : osmanska i suvremena baština =
Islamic architecture and art in Croatia : Ottoman and contemporary heritage /
Zlatko Karač, Alen Žunić ; [prijevod na engleski jezik Graham McMaster].-
Zagreb : Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu : UPI-2M PLUS, 2018.-
431 str. : ilustr. ; 29 cm
Tekst usp. na hrv. i eng. jez.- Bibliograf. bilj. uz tekst.- Izvori i literatura.
ISBN 978-853-7703-35-6 (UPI-2M PLUS)
1. Žunić, Alen

►vrh

Gdje ima gline, ima i vatre! – nova monografija o keramici kasnorimskih Vinkovaca

U depou Gradskoga muzeja Vinkovci nalazi se velika količina keramičke građe koja je sakupljana u proteklih 40 godina u zaštićenoj arheološkoj zoni grada Vinkovaca, negdašnjih Cibala u čijem se kulturnom sloju može pratiti kontinuitet naseljavanja od prapovijesti do novoga vijeka. Brojni ulomci keramike koji svjedoče o kasnoantičkoj keramičarskoj produkciji Vinkovaca, nikada nisu bili dovoljno istraženi niti obrađeni, no bili su izazov za dr.sc. Danijelu Roksandić s Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Rezultati istraživanja Danijele Roksandić dio su njezina znanstvenoga interesa i doktorskoga rada obranjenoga 2015. godine, a objavljeni su u osmoj knjizi nove serije nakladničkoga niza Acta Musei Cibalensis Gradskoga muzeja Vinkovci pod naslovom „Vinkovci u kasnorimskom razdoblju - keramika kao pokazatelj života u kasnorimskim Cibalama“.

Autorica predgovora Anita Rapan Papeša, kustosica Arheološkoga odjela vinkovačkoga Muzeja, navodi: „Posvećeno prošlosti i zaokupljeno oživljavanjem novih spoznaja o antičkoj baštini Vinkovaca, ovo djelo predstavlja bitan segment rekonstrukcije svakodnevnog života u periodu od 4. do 6. stoljeća u Vinkovcima“. Te nastavlja kako ovo djelo donosi „posve novu građu precizno, stručno i dokumentacijski uzorno“.

Autorica je keramički materijal s užeg gradskog areala nekadašnjih Cibala obradila kroz 11 poglavlja. Nakon uvodnoga poglavlja dana je kratka povijest istraživanja, opisane su osnovne prirodne značajke vinkovačkoga kraja te ocrtane geografsko-političke odrednice Vinkovaca u rimsko doba kao i kasnoantička topografija unutra „bedema Cibala“.

U poglavlju „Metodološke i tehnološke smjernice za obradu kasnoantičkoga keramičkog posuđa“ autorica je opisala vrstu materijala, tehnologiju izrade, tretiranje površine keramičkih posuda te dala pregled dosadašnjih istraživanja i topografija rimskih peći s područja Cibala. Rezultati opsežnoga istraživanja u kojemu je obrađen 7 521 ulomak rimske keramike s 12 lokaliteta, pregledana kompletna dokumentacija te svi keramički nalazi sa svih istraživanih rimskih lokaliteta s područja grada Vinkovaca od 1968. do 2014. godine koja je pohranjena u Gradskom muzeju Vinkovci, objavljeni su unutar poglavlja: „Kasnoantička topografija Cibala na temelju keramičkih nalaza“; „Fabrikati – faktura vinkovačkoga kasnoantičkog keramičkog posuđa“; „Tipološka klasifikacija“; „Tipološka analiza kasnoantičkog keramičkog materijala“; „Arheometrija keramičkog posuđa“. U poglavlju „Zaključna razmatranja“ autorica je sumirala najznačajnija znanstvena otkrića među kojima su ona kako je grad svoj vrhunac imao u 4. stoljeću, da su mu primarne djelatnosti bile obrt i trgovina među kojima je najrazvijeniji bio upravo lončarski obrt, a Cibalija keramičarski centar. „Statističkim, tipološkim i arheometrijskim analizama keramike postavili su se standardi za daljnje istraživanje materijala kao i za proučavanje kasnoantičkog razdoblja koje je trenutačno najslabije istraženo u Hrvatskoj.“

Tekst cijele monografije pisan je usporedno na hrvatskome i engleskom jeziku, potkrepljuje ga 111 ilustracija, 61 tabla s keramičkim materijalom te prati vrlo opsežan popis literature. U privitku monografije je osam tipoloških tablica i dvije karte istraživanih lokaliteta. Knjigu su recenzirali prof. dr. sc. Aleksandra Durman i dr. sc. Zrinka Šimić-Kanaet, a njezina promocija održana je u sklopu Noći muzeja 1. veljače. 2019. u Gradskom muzeju Vinkovci.

Ovom je monografijom vinkovački Muzej nastavio s tradicijom objave najnovijih rezultata proučavanja i istraživanja arheološke baštine Vinkovaca započetoj još 1966. godine. (Snježana Radovanlija Mileusnić)

ROKSANDIĆ, Danijela
Vinkovci u kasnorimskom razdoblju - keramika kao pokazatelj života u kasnorimskim Cibalama =
Vinkovci in late Roman period - pottery as an indicator of life in late Roman Cibalae / Danijela
Roksandić ; [prijevod na engleski jezik Assia Barić].- Vinkovci : Gradski muzej Vinkovci, 2018.- 271 str. : ilustr. u boji ; 31 cm + 6 presavijenih listova.- (Acta Musei Cibalensis ; 8) (Acta Musei Cibalensis :
nova serija ; 6)
Tekst usp. na hrv. i eng. jez.- Bibliografija.- Table.- U privitku 6 presavijenih listova s tipološkim
tablicama.
ISBN 978-953-7008-42-2

►vrh

Obnovljena subotička sinagoga – jedan od najljepših srednjeeuropskih sakralnih spomenika

Nakon četiri desetljeća kompleksne i neizvjesne obnove početkom godine za javnost je otvorena subotička Sinagoga, jedan od najljepših europskih sakralnih spomenika. Sinagoga koja se dugo nalazila na listi “Europe Nostre“ kao jedan od najugroženijih spomenika svjetske kulturne baštine danas je ponovno i mjesto molitve.

Obnova građevine počela je u siječnju 2013. godine, a EU je svoj doprinos u revitalizaciji dala kroz IPA Program prekogranične suradnje Srbija – Mađarska i projekt „DIAMOND – Dragulji na prekretnici vekova – putovanje kroz čudesan svet secesije”. Ukupna vrijednost projekta „DIAMOND” iznosi 344.787 eura, od kojih je Europska unija u suradnji s Gradom Suboticom izdvojila 100.000 eura za obnovu istočnog pročelja sinagoge. Za rekonstrukciju cijelog objekta od 2013. godine utrošeno je gotovo tri i po milijuna eura, a pored EU donatori su bili Grad Subotica, Pokrajinska vlada Vojvodine, Svjetski spomenički fond (World Monumentas Fund) iz New Yorka i Vlada Mađarske.

Sinagoga je izgrađena 1902. godine prema projektu mađarskih arhitekata Jakaba Dezsőa i Marcella Komora koji su sagradili i Gradsku kuću te niz poznatih arhitektonskih znamenitosti Subotice koje i danas predstavljaju prepoznatljive točke grada i okolice. Jedinstvena je po tome što umjesto produžene organizacije prostora, kakvu je imala većina sinagoga u Europi u to vrijeme, ima centralnu organizaciju prostora s osam kružno postavljenih čeličnih stupova koji predstavljaju osnovu konstrukcije. Riječ je o jedinoj sinagogi koja nosi obilježja mađarske varijante secesije koju karakteriziraju motivi paunovog pera, stiliziranog tulipana, ruže i ljiljana, vidljivi na fasadi izrađenoj od Zsolnay keramike kao i u bogatim vitrajima izrađenim u budimpeštanskoj radionici Mikše Rota. Unutrašnji prostor koncipiran je kao šator koji podsjeća na starozavjetna vremena, a blistava usklađenost boja kreirana je s namjerom da u vjernicima budi osjećaj radosti.

Svojom lokacijom u središtu grada pored glavne tržnice Sinagoga je bila znak prisutnosti Židova u Subotici, ali i prepoznatljiva znamenitost grada visoke umjetničke i estetske vrijednosti. Nakon Drugog svjetskog rata i pogibije preko 4000 Židova za Sinagogu nastupaju teška vremena. Sama zajednica nije imala sredstava za održavanje te je objekt, iako je 1974. godine proglašen spomenikom kulture od izuzetnog značaja, u derutnom stanju predan gradskoj upravi 1979. godine s obvezom njegove obnove. Od 1985. do 1988. godine služila je kao dio Narodnog pozorišta iz Subotice, nakon čega biva u potpunosti napuštena i prepuštena propadanju.

Posjetitelji putem video zida mogu saznati više o povijesti subotičkih Židova, u pripremi je izrada audio-materijala na devet jezika, a do tada će posjetitelje kroz Sinagogu voditi kustosi na srpskom, mađarskom i engleskom jeziku. Svi oni koji nisu u mogućnosti posjetiti Suboticu mogu se upoznati s ovim srednjoeuropskim baštinskim biserom zahvaljujući nedavno realiziranom projektu digitalizacije i krenuti u virtualnu panoramsku šetnju kreiranu od 70 kadrova snimljenih u HDR tehnologiji i rezoluciji od 200 megapiksela. (Iva Validžija)