"Umjetnost mijenja sve" moto je pod kojim Bilbao slavi 20 rođendan svog ikoničkog muzeja Guggenheim, remek djela Franka Gehryja, muzejske institucije koja je u protekla dva desetljeća preobrazila grad na sjeveru Španjolske Baskije.
Prije dvadeset godina mjesto gdje je sagrađen muzej polagano se pretvaralo u postindustrijsku pustopoljinu. Grad izrastao na industriji, čeliku i brodogradnji 80ih je utonuo u propadanje začinjeno baskijskim separatističkim terorizmom. No, Gradsko vijeće i Vlada Baskije odlučili su formulu za njegovo “uskrsnuće” potražiti ne u nekoj novoj tvornici već u muzeju. Bilo je to doba kada su sve gradske vijesti bile loše, prisjeća se ravnatelj muzeja Juan Ignacio Vidarte. Kad je odluka o gradnji donesena odgovorni su bili u potpunosti svjesni da Bilbao nije ni Pariz ni London tako da je dizajn njihova muzeja morao biti veći od njih samih.
Projektiranje je prepušteno jednom od najvećih arhitekata današnjice Franku Gehryju koji je u Bilbao sagradio jednu od najspektakularnijih muzejskih građevina 20. stoljeća koja se svojim oblikovanjem mogla mjeriti s originalnim Guggenheim muzejem, onim kojeg je u New Yorku sagradio Frank Lloyd Wright.
Zgrada muzeja stajala je 84 milijuna eura što je u doba recesije dočekano s bukom i bijesom kako s lijevog tako i s desnog spektra lokalne politike. Ako vam 84 milijuna eura ne govori mnogo, usporedbe radi zagrebački Muzej suvremene umjetnosti koji su isprojektirale i izgradile domaće snage stajao je oko 55 milijuna eura.
Guggenheim Bilbao otvoren je 1997. i ne bez razloga "Bilbao effect" postala je sintagma za potencijal kojim jedna muzejska kuća može utjecati i transformirati grad. U proteklih 20 godina ova je ustanova imala gotovo 20 milijuna posjetitelja, od čega gotovo 70 posto stranaca. Većina posjetitelja koji dolaze iz inozemstva ostaju u Bilbau barem jednu noć i nastavljaju putovati Baskijom koja je do 1997. bila poznatija po terorističkim akcijama ETA-e nego po prirodnim i kulturnim znamenitostima. Direktno ili indirektno izgradnja ovog muzeja "sagradila je" i oko pet tisuća radnih mjesta, a nacionalni GDP obogatila za četiri milijarde eura.
Muzej je izmijenio lice cijeloga grada koji je iz pejzaža postindustrijske kataklizme preoblikovan u turističko središte na sličan način na koji su London i Liverpool izgradnjom Tate Modern i Tate Liverpool preoblikovali svoje zapuštene i zloglasne obalne četvrti.
Muzej koji je na svome početku investirao 36 milijuna eura u umjetnička djela danas posjeduje zbirku od 130 djela 74 umjetnika vrijednu 729 milijuna eura ili sedam puta vredniju od početne investicije. No, ono na što je ravnatelj muzeja još više ponosan jest da je muzej izmijenio karakter grada, osnažio i građane i političare, učinio Bilbao otvorenim, hrabrijim, kozmopolitskim i suvremenim gradom.
Muzej, naime, nije bio izolirana pojava već dio šireg programa urbane obnove. Sređene su obale rijeke, sagrađen je metro koji je projektirao još jedan od najvećih arhitekata današnjice Sir Norman Foster, onaj isti kojeg je u Zagrebu na jedinom međunarodnom natječaju raspisanom u Republici Hrvatskoj pobijedio IGH Jure Radića. Zračnu luku Bilbao projektirao je poznati španjolski arhitekt Santiago Calatrava koji je ujedno i autor prepoznatljivog pješačkog mosta u samome gradu, a Philippe Starck je obnovio bivšu vinariju i pretvorio je u Alhondiga kulturni i rekreacijski centar sastavljen od tri zgrade inkorporirane u postojeće starije strukture gdje se našlo mjesta za sve od kino dvorana i kazališta do izložbenih galerija, prodavaonica, restorana pa čak i zatvoreni bazen. U planu je i preobrazba poluotoka Zorrotzaurre prema masterplanu Zahe Hadid još jedne Pritzkerom ovjenčane arhitektonske zvijezde koju su također na zagrebačkom natječaju pobijedili hrvatski autori.
Bilbao efekt danas se našao pred novim kušnjama. S jedne strane mnogi gradovi misleći da je dovoljan jedan muzej da postanu Bilbao žele svoj Guggenheim, toliko žarko da ga je poljski Lodz doslovno htio prekopirati za koncertnu dvoranu, drugi pak postavljaju pitanje koliki je njegov stvarni doprinos umjetnosti, a koliko je riječ samo o jednoj novoj tvornici novca. Ono što je neupitno jest da je ovaj muzej za jedan na obalama Atlantika nasukani grad značio financijsko, društveno i kulturno čudo zahvaljujući sretnom (pametnom) spoju zvijezda - “starhitekta” Gheryja, Guggenheima, muzeja željnog ekspanzije, gradskih i regionalnih vlasti koji su u očajničkoj potrazi za novim smislom postojanja imali hrabrosti investirati u kulturu. (Maja Kocijan)
U Makarskoj, u baroknoj palači Tonoli, ovih je dana Gradski muzej otvorio izložbu pod nazivom Materijalna kulturna baština Makarske. Zamišljena kao dio stalnog postava rezultat je višemjesečnog terenskog i studijskog rada grupe autora, likovnih djelatnika, povjesničara umjetnosti i muzealaca (Brankica Pejković; Antonia Vodanović, Dominik Glučina; Marinko Tomasović).
Prizemlje palače, jedne od najreprezentativnijih gradskih točaka zaštićene spomeničke vrijednosti Gradski muzej je još 1998. nastojao dobiti za korištenje. Problem je bio trajno akcentuiran i nedostatnom površinom raspoloživog prostora na I. katu kojim se koristio muzej – svega 204 m 2, dok izložbeni prostor bio svega 77 m 2. Preuređenjem depoa dobio se dodatni prostor za izložbeni postav. Osmišljavanje postava dovršeno je tijekom 2012., ali se kontinuirano dopunjavao do početka 2017. Novi izložbeni postav nakon preuređenja imao je površinu od oko 100 m 2, čiju je glavninu predstavljala središnja dvorana s eksponatima izloženim u vitrinama, arheološkim presjekom razdoblja od prapovijesti do ranog novog vijeka. U takvim okolnostima neizjednačenog odnosa kvantitativne, kvalitativne i kronološke vrijednosti eksponata, nastojalo se u preskučenim prostorijama reprezentativnije oslikati povijest grada i područja, napose u stigmatiziranoj poziciji Makarske kao isključive turističke destinacije. Stoga je i radovao kontinuirani porast posjetitelja tijekom 2013.-2016., predočiv i naplaćivanjem ulaza kao još jednom novinom u Gradskom muzeju, kojom se i davalo do znanja kako se u njemu „ima što za vidjeti“. Ovaj je tekao paralelno s dopunom postava, ali i ponudom Vodiča kroz kulturnu baštinu tiskanog 2014. na pet jezika.
Dobivanjem u najam središnjeg dijela prizemlja palače Tonoli početkom 2017., površine 48 m 2, pristupilo se uređenju prostorija. Činjenicom kako se eksponatima u stalnom postavu na I katu uglavnom predstavila kulturna baština nešto šireg područja Makarske, podcrtana i velikim dvojezičnim panoima o naseljima u Primorju postavljenim u svibnju 2017. u ulaznom hodniku palače, zamišljen je u središnjoj prizemnoj prostoriji površine 35 m2 prikaz Materijalne kulturne baštine Makarske. Autori izložbenog postava, fotografkinje Brankica Pejković (Vizualne komunikacije d.o.o.) i pov. umj. Antonia Vodanović, grafički dizajner i autor oblikovanja panoa i popratnog sadržaja Dominik Glučina (Duplo više d.o.o.), zajedno s potpisnikom ovog teksta kao koordinatorom, predstavljaju već iskusan, odabrani team u ostvarenju ne samo samostalnih i grupnih radova i projekata, već i osmišljavanju kataloga i monografskih izdanja odabranim fotografijama i oblikovanjem, uopće afinitetima za šire umjetničke razrade, uključujući i prikaze kulturne baštine. Izložba je predočena postavom “bočnih panoa” - cjelina s tekstualnim (hrv. – engl. ) i fotografskim sadržajima, naslovljenih: Prapovijesno (oko 40000 -1. st.pr. Kr.) i antičko doba (1.-6. st.), Srednji vijek (7. – 15. st.) i rani novi vijek (16.-17. st.), Sakralni spomenici 17.-18. st., Profani spomenici 18. st. i Makarska u 19. i 20. st.
Frontalni zid okrenut ostakljenom ulazu prizemlja, prolazu uz palaču i samoj obali, sadrži veće i izdvojene formate odabranih fotografskih kadrova, spomeničkih cjelina ili dijelova, od klaustra franjevačkog samostana i kupole nove crkve, detalja s knjigama 18.-19. iz samostanske knjižnice, neba-ruine tvrđave i detalja nošnje, do svoda stubišta barokne Ivaniševićeve palače, reljefa s Mletačke česme i stucco glava 19. st. Različitošću fotografija kao iskazu senzibiliteta, zapisom materijalnog latentno zahvaćenog na rubu dvoznačnosti/dvosmislenosti (Brankica Pejković) ili preglednošću u gotovo apstraktnoj jasnoći (Antonia Vodanović) posve je dokinuta monotonija cjeline postava i dodirnuta autorska crta izložbe, ali sretno zadržana u okvirima muzejskog postava. Za njegovu tehničku provedbu, načinom da su fotografije i panoi istaknuti, izdvojeni od pozadine zida, zaslužni su Dominik Glučina i Tihomir Pavlinović, muzejski tehničar-pripravnik.
Novi izložbeni postav Gradskog muzeja u prizemlju barokne palače Tonoli, uz manju prostoriju površine 13 m2 u kojoj će biti moguće postavljati manje kompleksne izložbe, unio je i sadržaje suvenirnice. Izrađene su razglednice s motivima - fotografijama izložbe (uz one reprint s prikazom Makarske iz ranog 20. st.), bookmarkeri i magneti s detaljima kulturne baštine te, neizostavno, deplijan tiskan na hrvatskom i engleskom jeziku. (Marinko Tomasović, ravnatelj Gradskog muzeja Makarska)