Newsletter, broj 55., 30. 1. 2018.

Izložbom "Genija nema" Moderna galerija u Zagrebu u petak 26. siječnja 2018. javnosti je prvi put predstavila vrijednu i reprezentativnu zbirku Kallay s više od stotinu i pedeset ostvarenja iz razdoblja hrvatske likovne moderne, kao i međunarodne avangardne i suvremene umjetnosti.

Izložba je nazvana prema radu Dimitrija Bašičevića - Mangelosa “Genija nema”, a koncepcija izložbenog prostora omogućila je zagrebačkom odvjetniku i kolekcionaru Marku Kallayu da zbirku predstavi u dva odvojena prostora – na jednoj strani je linija koja kreće s Babićevom “Crnom zastavom” i nastavlja umjetnicima moderne do 60-ih godina prošlog stoljeća, a druga strana posvećena je avangardi i njenom nasljeđu, počevši od časopisa „Zenit“ iz 20-ih godina prošlog stoljeća, preko umjetnika avangarde, neoavangarde i novih umjetničkih praksi na prostoru jugoistoka Europe. Tako posjetitelji imaju prilike na jednome mjestu vidjeti dva različita umjetnička svijeta - jedan kojemu je važna tehnika slikanja, likovno obrazovanje kao i onaj potpuno drugačiji kojemu ništa od toga više nije bilo bitno.

Najviše pažnje na otvorenju plijenila je slika “Crna zastava” (1916.) Ljube Babića, koja prikazuje povorku nakon smrti cara Franje Josipa I i koju je nakon restauracije Marko Kallay dao na posudbu stalnom postavu Moderne galerije do 2020. godine uz obrazloženje „da je to dužnost svakog kolekcionara koji posjeduje djela važna za nacionalnu baštinu“. Radi se o jednoj od najvažnijih slika iz tog umjetničkog perioda koju Igor Zidić u katalogu izložbe naziva „velikim rubnim djelom – u geografskom i temporalnom smislu – jedno od onih koje obilježavaju neku umjetnost, određeno vrijeme – epohu svog autora i daju pečat izvrsnosti i posebnosti zbirci u kojoj se nalaze“.

Pored “Crne zastave” posjetitelji izložbe imaju prilike vidjeti još neka od ponajboljih ostvarenja hrvatske moderne - “Akt i model” (1922.) Vilka Gecana, “Pralje” (1930.) Omera Mujadžića, “Pticu sa žutim krilom” (1979.) Ede Murtića te “Kavanu” (1942.) Antuna Motike. Dio zbirke Kallay posvećen avangardnoj umjetnosti sadrži radove nekih od najvažnijih imena avangardnih i neoavangardnih praksi. Publika ima prilike razgledati radove članova grupe EXAT-51 – “Kompoziciju ATY” Ivana Picelja, “KA-5“ Aleksandera Srneca, zatim (anti)slikarstvo umjetnika grupe Gorgona - “Crnu liniju” (1964.) Josipa Vanište i golemi meandar “H.d. Tű tri v. 1975 I.” Julija Knifera kojim ujedno i završava izložba, a izloženi su i radovi zagrebačke Grupe šestorice autora – “Autoportret” (1977.) Svena Stilinovića, “U srcu vagina” (1986.) Željka Jermana, “Tako….” (1974.) Borisa Demura kao i njihov časopis “Maj 75.”

Avangarda s područja istočne Europe predstavljena je jednim od najvažnijih čeških umjetnika, teoretičara i kustosa - Jiříjem Valochom i njegovim radovima “Bez naziva” (1966.) i “Merde” (1973.), mađarskim umjetnicima okupljenima oko grupe Pécsi Műhely – “Srpom i čekićem” (1973.) Sándora Pinczehelyija i “Pseudo Videom” (1975.) Károlya Halásza, a poseban interes publike izazvalo je najpoznatije djelo poljske umjetnice Natalie LL “Potrošačka umjetnost” (1972.), koje se sastoji od serije fotografija koje prikazuju mladu djevojku koja jede bananu s eksplicitnim erotskim aluzijama.

Tekstove u katalogu potpisuju Igor Zidić, Ješa Denegri i Ivana Janković, a izložba ostaje otvorena do 18. ožujka 2018. (I.G.)

Jedan od najpoznatijih i najprestižnijih muzeja na svijetu - Muzej moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku najavio je izložbu posvećenu arhitekturi bivše Jugoslavije pod nazivom Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980.

Izložba će biti otvorena 15. srpnja 2018. i njome će prvi put američkoj javnosti biti predstavljena dijela vodećih arhitekata bivše Jugoslavije - Bogdana Bogdanovića, Vjenceslava Richtera, Borisa Magaša, Svetlane Kane Radević, Milice Šterić, Jurja Neidhardta, Jože Plečnika, Edvarda Ravnikara, Ivana Štrausa, Zlatka Ugljena i dr.

Izložba istražuje širok raspon tema – procese urbanizacije velikih razmjera, upotrebu tehnologije u svakodnevnom životu, izgradnju spomenika posvećenih antifašističkoj borbi te globalni domet jugoslavenske arhitekture. Bit će izloženo više od 400 crteža, modela i fotografija te nekoliko filmova koje su muzeju ustupili općinski arhivi, muzeji iz svih država nastalih na tlu bivše, ali i same obitelji arhitekata. Posjetitelji newyorškog muzeja moći će se upoznati s najznačajnijim ostvarenjima tog važnog razdoblja među kojima su unutrašnjost Bijele džamije smještene u ruralnom dijelu Bosne, rekonstrukcija Skoplja nakon velikog potresa bazirana na dizajnu Kenza Tange, ljubljanski Trg Republike Edvarda Ravnikara, unutrašnjost beogradskog Sava centra kojeg je dizajnirao Stojan Maksimović, ali i djela jednog od najpoznatijih hrvatskih arhitekata Vjenceslava Richtera poznatog po projektiranju Jugoslavenskog paviljona na izložbi EXPO 58 u Bruxellesu.

“Riječ je o arhitekturi nastaloj tijekom razdoblja Jugoslavije koja je manifestacija radikalnog pluralizma, hibridnosti i idealizma koji je karakterizirao samu jugoslavensku državu. Pozicionirana između kapitalističkog Zapada i socijalističkog Istoka, Jugoslavija je izbjegla hladnoratovsku podjelu izborom “trećeg puta”. Jugoslavenski arhitekti odgovorili su kontradiktornim zahtjevima i utjecajima razvojem poslijeratne arhitekture koja je podjednako bila i u skladu i u suprotnosti s dizajnerskim pristupima koji se vide drugdje u Europi”, stoji u najavi objavljenoj na stranicama MoMA-e.

Više o izložbi pogledajte na službenim stranicama MoMA-e. (I.G.)

Ovih dana objavljen tekst nizozemske muzeologinje Dieuwertje Wijsmuller Deaccessioning and Disposal in Europe 2008-2017, istraživanje je o mogućnostima i načinu na koji se pristupa izlučivanju i otpisu predmeta iz muzejskih zbirki nastalo kao rezultat proučavanja situacije, ali i radionica koje su se prošle godine na temu izlučivanja održale u deset europskih zemalja, između ostalih i u Hrvatskoj.

“Moja je pretpostavka prije početka istraživanja bila da svaki muzej ima barem izrađenu izjavu o sakupljanju”, kaže u tekstu kolegica Wijsmuller primijetivši da se u toj pretpostavci prevarila. U Mađarskoj i Hrvatskoj postoji potreba uvođenja pravila i stvaranja propisa kojima se regulira izlučivanje i otpis. Zakonodavstvo nudi osnovne elemente, ali ne postoji prihvaćeni nacionalni standard. U Austriji se vlast nije htjela previše miješati u tu temu dok su mnogi muzejski profesionalci sve donedavno smatrali da je uopće ulazak u razgovor o izlučivanju i otpisu Istočni grijeh. Danas, pak imaju nacionalno zakonodavstvo i standardizirane smjernice o tome kako provoditi ove postupke.

“Nije mi jasno zašto u Mađarskoj i Hrvatskoj muzejski profesionalci nisu u suradnji s vlašću razvili svoje smjernice? Na Internetu se mogu naći brojni primjeri koji mogu poslužiti kao model. Je li to stoga što je u tim zemljama snažniji latinski utjecaj koji vidi kulturu kao nacionalno, centralizirano pitanje u kojem su muzeji samo instrument za razliku od anglosaksonskog načina promišljanja u kojem je muzej nezavisna, misleća institucija pa ih to paralizira u razvoju? Na ova pitanja nemam odgovora, ali me veoma zanima pratiti daljnji razvoj u ovim zemljama”, zaključuje nizozemska muzeologinja Dieuwertje Wijsmuller. (M.K.)

Museums & Deaccessioning in Europe projekt

Monografija Zborna crkva sv. Vlaha u Dubrovniku posvećena jednom od najvažnijih hrvatskih sakralnih kulturnih spomenika i simbolu Dubrovnika, urednice dr.sc. Katarine Horvat Levaj, predstavljena je 24. siječnja 2018. u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt.

Privrženost Dubrovčana svome zaštitniku sv. Vlahi čvrsto je utkana u povijest i sadašnjost njihova grada. Barokna crkva sv. Vlaha (1706.–1715.) ubraja se među najvažnije i arhitektonski najkvalitetnije dubrovačke spomenike. Izborom venecijanskog arhitekta i kipara Marina Groppellija za njezinoga projektanta, nakon što je stara romanička crkva stradala u požaru, dubrovačka je graditeljska baština znatno obogaćena jer je uz dominantnu struju rimskog baroka (dubrovačka katedrala Gospe Velike, isusovačka crkva sv. Ignacija) unesena i venecijanska inačica toga stila.

S obzirom na to da tako vrijedna crkva posebna po baroknoj interpretaciji upisanog grčkog križa s pet kupola i prepoznatljivom pročelju sa skulpturama, dosad nije bila monografski obrađena, Institut za povijest umjetnosti zajedno s Dubrovačkom biskupijom, Zbornom crkvom sv. Vlaha i ArTresor nakladom kao suizdavačima, priredio je monografiju Zborna crkva sv. Vlaha u Dubrovniku kao treću knjigu iz serije koja je posvećena monografskoj obradi spomenika sakralne arhitekture u Hrvatskoj.

Kao i prethodne dvije knjige iz serije - Akademska crkva sv. Katarine u Zagrebu (2011.) i Katedrala Gospe Velike u Dubrovniku (2014.), monografija posvećena crkvi sv. Vlaha realizirana je kao pregledni zbir specijalističkih znanstvenih radova i studija o pojedinim povijesnim i umjetničkim aspektima, ali i o problematici njenog sadašnjeg postojanja. Znanstveni radovi su popraćeni iscrpnom fotografskom, arhitektonskom i arhivskom dokumentacijom, a na kraju knjige nalazi se katalog umjetničkih predmeta koji se čuvaju u crkvi kao i izbor iz najvažnije arhivske dokumentacije koji prati povijesni pregled nastanka, razvoja i promjena na ovoj građevini. Na projektu su angažirani stručnjaci već otprije involvirani u dubrovačke teme, a dosadašnje spoznaje proširene su arhivskim istraživanjima u Dubrovniku i komparativnim istraživanjima u Venetu i Furlaniji. Budući da je u monografiji riječ o temama koje daleko nadilaze okvire lokalnih interesa u pripremi je i izdanje na engleskom jeziku.

„Metodološki pristup temelji se na izboru autora – vrhunskih stručnjaka već i prije uključenih u istraživanje pojedinih segmenata bogate građevne i likovne baštine crkve, te na primjeni znanstvene metodologije koja kombinira rad na terenu i u arhivu. Istraživanje same građevne strukture i umjetnina nadopunjeno je iscrpnim arhivskim istraživanjem brojnih još dosada nepoznatih dokumenata u hrvatskim i stranim arhivima. Sama, pak, crkva i njezine umjetnine valorizirane su u širem europskom (mediteranskom) kontekstu komparativnim uvidom u srodne spomenike u Italiji, a posebno u Veneciji i Furlaniji, odakle dolazi i gdje je djelovao glavni arhitekt i kipar crkve – Marino Groppelli. Takav pristup odražava se i u strukturi monografije – kronološki poredana interpretativna poglavlja autora nadopunjena su katalogom umjetnina, transkripcijom najvažnijih dokumenata, popisom izvora i literature te na kraju kazalom osoba, lokaliteta i spomenika.“ (akademik Vladimir Marković)

(Ivan Guberina)

ZBORNA CRKVA SV. VLAHA U DUBROVNIKU, Zagreb, 2017, 459 str. ISBN (IPU):
978-953-7875-48-0
Suizdavači: Dubrovačka biskupija, Zborna crkva sv. Vlaha, Dubrovnik, Institut za povijest
umjetnosti, Zagreb, ArTresor naklada
Glavna urednica: Katarina Horvat Levaj
Uredništvo: Radoslav Tomić, Ivan Viđen
Recenzenti: Vladimir Marković, Tonko Maroević

U galeriji Hrvatskoga dizajnerskog društva (HDD galeriji) u četvrtak 25. siječnja 2018. otvorena je izložba Borisa Ljubičića „Jednina množine – simbol, znak, logo, brend“. Na izložbi je prezentiran opus Ljubičićeva dizajna zaštitnih znakova i logotipova nastalih u vremenskom rasponu od 1970. do danas.

Ova izložba u isto je vrijeme autorska historizacija Ljubičićeva rada kao i historizacija ovog segmenta dizajna u Hrvatskoj, jer se radi o opusu koji čini preko 250 radova nastalih većinom za strateški važne institucije, tvrtke, manifestacije i proizvode. Većina nas nije svjesna da našu svakodnevicu duboko obilježava dizajn zaštitnih znakova i logotipova. Oni su kreativna rješenja koja komuniciraju kako interno tako i javno ne samo s pojedinim skupinama korisnika već svakodnevno s ogromnim brojem ljudi. Što to znači u realnom životu? Ljubičića ne susrećemo svaki dan na ulici, ali dok pijemo jutarnju Frankovu kavu komuniciramo s njegovim logotipom za tvrtku Frank, dok gledamo program javne televizije komuniciramo s njim preko logotipa HRT-a, a mi iz kulturnih djelatnosti često komuniciramo s Ljubičićem pri susretu s logotipom Ministarstva kulture RH, ili preko logotipa Muzejskoga dokumentacijskog centra itd. Specifičnost ovog medija je to što on koncizno vizualnim jezikom opisuje značenje određene teme s pričom koja je redovito zanimljiva i jako duboka. M. Golub, autor izložbe, ukazao je na otvorenju na dva aspekta ovog medija, a to je anonimnost i, kako je u samom naslovu istaknuto, karakter medija koji sažima jedinstvo jednine i množine, a poveznica je daljnja diseminacija. Ona „...najčešće nije u rukama njihovog autora nego se neizmijenjena (jednina...) pojavljuje na potencijalno beskonačnom broju aplikacija, uvijek u dinamičnoj korelaciji s kontekstom u kojem se manifestira (...množine).

Ljubičić je dizajner nevjerojatne stvaralačke energije koji je veliki doprinos dao u stvaranju cjelovitog vizualnog identiteta Hrvatske. Na temeljima suvremene dizajnerske zapadnjačke produkcije on sažima u vizualni kod karakteristični kolorizam nacionalnog identiteta s kvadratom u crvenoj i plavoj boji. Njegova rješenja su dinamična pa su moguće varijacije. U tom smislu nastali vizuali su grafički jedinstveni, a njihova „bezvremenost“ oslikava se kroz univerzalnost dizajna. To je i razlog da su mnogi Ljubičićevi radovi dobili nagrade, prezentirani su na izložbama i objavljeni u najrespektabilnijim dizajnerskim publikacijama.

Posebno mjesto u Ljubičićevom radu imaju muzejske institucije. Njihov broj nije velik, ali je zato suradnja s nekima dugogodišnja i cjelovita. Najplodnija poslovna suradnja realizirana je s Muzejskim dokumentacijskim centrom za koji je izradio 4 logotipa (jedan je obljetnički). Posljednji logotip našao se 2007. u Bruxellesu na natječaju IMCEA-e (International Museum Communication Awards) gdje je bio procjenjivan najbolji muzejski dizajn i komunikacijska strategija. MDC-ov logotip dobio je priznanje, i to u iznimno zahtjevnoj konkurenciji kao što su logotipovi za Tate, u Londonu zatim za Kunsthaus u Grazu, za Museums Quartier Vienna u Beču i nekoliko drugih velikih europskih muzeja.

Logotip Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti (1995.) nastao je s ciljem modernizacije imidža kako muzeja tako i ovog umjetničkog pravca. Logotip čini tipografsko rješenje izvedeno od linije koja iscrtava riječ „naiva“. Slova su u bojama karakterističnim za motive naivnih umjetnika, dok nastali oblik podsjeća na cvijet te time dodano upućuje na karakteristične motive naivne umjetnosti.

Atraktivnost logotipa Muzeja za umjetnost i obrt (1995.) i Arheološkog muzeja Zagreb (2003.) temelji se na strukturalnoj grafici koja naglašava specifičnost građe svakog pojedinog muzeja. U primjeru Gradskog muzeja Vukovar (1993.) logotip svojom ekspresivnošću odražava sudbinu muzeja u povijesnom trenutku.

Najnoviji logotip Ljubičić je izradio za Muzej Sinjske alke čija „ikona“ sublimira 300-godišnju baštinu alke u Sinju. U znaku se isprepliće slovo „m“ sa samom formom alke u boji zahrđalog željeza, što potencira protok vremena memorije kojoj je posvećeno. Da se radi o dizajnerskom uratku bez presedana pokazuje činjenica da je logotip ne samo objavljen u najprestižnijem svjetskom časopisu Graphisu „Logo/Letterhead 9“ već mu je dodijeljena nagrada Srebrni „G“.

Ova Ljubičićeva izložba otvorila je brojna pitanja, prije svega o važnosti kvalitetnog oblikovanja logotipova. Ljubičićevi radovi su svijet savršenih dizajnerskih artefakata koji uz osnovnu poruku nose ideju da se s dizajnom oblikuje i mijenja društvena zbilja. U tom smislu trebalo bi nastaviti s istraživanjima na historizaciji ove teme kako bi se napravila cjelovitija evaluacija, a na ovoj izložbi je postalo jasno da je Ljubičić dao ogroman doprinos hrvatskoj dizajnerskoj baštini.

Izložba se može pogledati do 6. Veljače 2018. u galeriji Hrvatskoga dizajnerskog društva.

(Tončika Cukrov)