Izložba "Četvrti život broda Galeb", otvorena ovaj mjesec u Muzeju grada Rijeke, predstavlja slojevitu prošlost poznatog broda zaštićenog kao kulturno dobro Republike Hrvatske koji je preživio torpediranje, bombardiranje i potapanje prije nego što je svjetsku slavu stekao kao Titova „ploveća rezidencija“ i simbol Pokreta nesvrstanih zemalja.
Sagrađen kao brod hladnjača za talijansku državnu kompaniju Regia Azienda Monopolio Banane (Kraljevsko poduzeće za monopol trgovinom bananama) RAMB III nikad nije zaplovio na ruti iz istočnoafričkih kolonija u Italiju već je odmah po porinuću prenamijenjen u pomoćnu krstaricu i poslan na sredozemno bojište. Uz njegov ratni put vezane su mnoge zanimljivosti. Nakon što mu je torpedo iz britanske podmornice HMS Triumph raznijelo pramac u lipnju 1941. prošao je 900 milja od Libije do Sicilije ploveći unatrag krmom prema naprijed, a nakon kapitulacije Italije 1943. brod su, tada još uvijek na popravku, zauzeli Nijemci i preuredili ga u minopolagač Kiebitz koji je tijekom 1944. godine postavio više od 5000 mina u Kvarneru i sjevernom Jadranu, da bi ga u studenom iste godine u riječkoj luci potopile bombe savezničkog ratnog zrakoplovstva.
Tri godine od potapanja, zahtjevnom inženjerskom akcijom Brodospasa brod je izvučen na površinu, a projektanti riječkog Brodoprojekta izradili su dokumentaciju na temelju koje je rekonstruiran u školski brod Jugoslavenske ratne mornarice. Svjetsku slavu stekao je kao ploveća rezidencija Josipa Broza Tita koji je njime plovio u državničke posjete zemljama pokreta nesvrstanih, postavši simbolom politike nesvrstavanja i trećeg puta u hladnoratovskoj podjeli svijeta.
Autorice izložbe Nataša Babić i Ema Makarun predstavile su razne segmente priče o Galebu - od državničkih putovanja do industrijske ostavštine i dizajna otvorivši riječkoj publici vrata budućega stalnog postava koji bi trebao biti realiziran, zajedno s obnovom Palače šećerane u industrijskom kompleksu Rikard Benčić, u sklopu projekta „Turistička valorizacija reprezentativnih spomenika riječke industrijske baštine“. Prvu tematsku cjelinu novog postava činit će kronologija broda koja ujedno donosi i priču o Rijeci u tom razdoblju. Druga tematska linija je sam brod kao eksponat tehničke kulture - kako je nastao, kako se mijenjao i koje je sve rekonstrukcije prošao od gradnje do danas. Treća cjelina postava, trenutno najviše u fokusu javnosti je priča o državničkim putovanjima i Pokretu nesvrstanih dok se četvrta cjelina bavi muzealizacijom svjedočanstava ljudi koji su na brodu, svaki u svojem vremenu i u drugim ulogama, živjeli i radili.
Izložene su fotografije, isječci iz novina i videosnimke koje daju kronologiju turbulentne povijesti broda. Publika može razgledati i Titove uniforme, umjetničke slike i predmete iz brodskih kabina, kao i restaurirani brodski namještaj iz Malog salona. Među mnoštvom dokumenata našli su se i projektni nacrti nekadašnjeg riječkog poduzeća Brodoprojekt koji prikazuju remont i rekonstrukciju broda nakon njegova vađenja na površinu, a izložene su i najzanimljivije spomen-pločice koje svjedoče o brojnim državničkim putovanjima i diplomatskim aktivnostima na stvaranju politike novog kursa u sjeni stalnih napetosti i sukoba između dvaju suprotstavljenih blokova.
Hoće li ovaj brod u 2020. godini, kad Rijeka postaje europska prijestolnica kulture, “zaploviti” u novi život kao plutajući muzej upitno je jer je natječaj za obnovu ponovljen pa produžen, jer su sredstva potrebna za rekonstrukciju očito nedovoljna, jer se grad Rijeka podijelio oko toga trebali se za završetak projekta zadužiti i jer nas iskustvo uči da čim neki muzej postane loptica u političkim nadigravanjima – zna se tko gubi.
Izložba se može razgledati u Muzeju grada Rijeke do 31. kolovoza 2019. godine. (Ivan Guberina)
Izložba – hvarski ribari i brodograditelji u Novome svijetu
Izložba "Hvarski ribari i brodograditelji u Novome svijetu” koja se sutra 31. srpnja otvara u galeriji Juraj Plančić Muzeja Staroga Grada posvećena je svim onim Hvaranima koji su napustili otok i ostavili trag nastavivši se baviti ribarstvom i brodogradnjom.
Iseljavanje s otoka Hvara započelo je u vrijeme kada se i ostalo dalmatinsko stanovništvo otisnulo u svijet iz svog siromašnog kraja, pritisnuto teškim životom u zabačenom dijelu Austro-Ugarske Monarhije, gdje se živjelo od poljoprivrede i ovisilo o vremenskim prilikama. Međutim, nije bilo moguće ići ukorak s novim dostignućima, plovilo se na jedra u doba parobroda, a prometna povezanost s kopnom bila je nedostatna.
Industrija se također jedva razvijala, a intelektualnih zanimanja je bilo malo. Austrija je političkom odlukom s Italijom snizila visinu carina, pa je time omogućila prodor talijanskih vina na dalmatinsko tržište i zadala veliki udarac dalmatinskom gospodarstvu. Ta, takozvana Vinska klauzula bila je na snazi od 1891. do 1904. godine. Nakon toga uslijedile su bolesti vinove loze, pa se dalmatinsko vinogradarstvo više nikada nije sasvim oporavilo.
Stanovništvo se počelo stihijski iseljavati na sve strane svijeta, poneseno pričama o zaradi koja je bila moguća, no ne i jednostavna, pa su, kao i u svemu, uspijevali samo najjači. U početku se radilo za preživjeti i isplatiti put, a kasnije i za pomagati obitelj u starom kraju. Tako je na iseljenicima u dobroj mjeri ležalo dalmatinsko gospodarstvo, što je ispočetka izgledalo korisno, ali, prema riječima povjesničara Ljubomira Antića, koristi su bile privremene, a štete dalekosežne.
Računa se da je od 70-ih godina 19. stoljeća do Prvog svjetskog rata iz Dalmacije iselilo 14% stanovništva. Otočani, vični plovidbi i ribarstvu, svoje su znanje primjenjivali i prilagođavali na drugim stranama svijeta, na mnogo zahtjevnijim morima. Neki su čak s lakoćom pronalazili nove putove i učili druge kako izlaziti nakraj s morem.
Ribarske priče o vječnoj borbi čovjeka i mora utkane su u svaku poru njihovih potomaka. U ovom nesigurnom poslu, koji je othranio hvarske obitelji na dalekim oceanima, izgubljeni su brojni životi. Unatoč nedostatku formalnog obrazovanja, bili su vrsni u plovidbi, a hvarski brodograditelji i u izgradnji brodova. Nalazimo ih u najvećem broju na pacifičkoj obali Sjedinjenih Američkih Država i na Novom Zelandu, te nekolicinu u Meksičkom zaljevu i u Australiji.
Izložba otkriva i mnoge slabo poznate, a izuzetno zanimljive povijesne veze Hvarana i novoga svijeta primjerice da je Peratrovich Island na Aljasci dobio ime po Hvaraninu, da je prva Europljanka rođena na kalifornijskom otoku Catalina bila malena Ruth, pripadnica hvarske obitelji Maricic te da je najvećeg tunolovca na svijetu izgradio Starograđanin Martin Petrich 1949. godine u Tacomi (Washington).
Autorica izložbe je Branka Bezić Filipović, voditeljica splitske podružnice Hrvatske matice iseljenika, dok je autor postava izložbe splitski umjetnik Viktor Popović.
Izložba će biti otvorena do 30. rujna 2019. (Muzej Staroga Grada)
Fotografirala: Ivona Marić
Osmi rođendan Laube – retrospektiva Edite Schubert u kući umjetnosti
Lauba – Kuća za ljude i umjetnost svoj je osmi rođendan među ostalim obilježila postavljanjem retrospektivne izložbe Edite Schubert, koja je svečano otvorena 14. lipnja ove godine.
Edita Schubert (1947. – 2001.), rodom iz Virovitice, bila je akademska slikarica koja je svoj radni vijek provela kao crtačica u Zavodu za anatomiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu. U svojoj umjetničkoj karijeri eksperimentirala je u različitim medijima počevši od slikarstva, prostornih instalacija i objekata izvedenih raznolikim postupcima, od kojih su neki bili performativnog karaktera. Široj javnosti možda je najprepoznatljivija po seriji slika bez naziva nastalih u tehnici akrilika na natron platnu sredinom 80-ih s prikazima geometrijski stiliziranih formi (tzv. Katedrale i Trapezi) uz korištenje isključivo tri boje: plava,crvena i crna (ponekad se još pojavljuje i žuta).
Gradski muzej Virovitica prvi je organizirao retrospektivnu izložbu ove značaje hrvatske umjetnice 2010. godine pod nazivom Edita Schubert: Transavangarda. Velika izložba Edita Schubert – Retrospektiva održana je krajem 2015. godine u Galeriji Klovćevi dvori (s gostovanjem u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku 2016. godine) na kojoj je bilo izloženo 176 radova. Kustosica i autorica likovnog postava te izložbe, povjesničarka umjetnosti dr. sc. Leonida Kovač, odabrala je radove i za aktualnu izložbu u Laubi te napisala pregovor deplijana. Retrospektivna izložba u Laubi opsegom je manja, ali donosi ključna djela iz svih umjetničkih faza Edite Schubert, od čije se prerane smrti 25. srpnja navršilo osamnaest godina. Izložena antologijska djela su iz ostavštine umjetnice koja se nalaze u vlasništvu obitelji Schubert te jedna serija radova iz kolekcije Filip Trade.
Sam izložbeni prostor koji je otvorenog tipa isprekidan je samostojećim pop-up zidovima na kojima su ovješeni radovi s jednoliko izvedenim prikazom vrata (doduše, njihova numeracija se razlikuje), koji zajedno čine prostornu instalaciju Vrata (1 – 12) iz 1978. godine. Na bočnom zidu je postavljen manji rad s istim motivom iz 1976. godine. Sa suprotne strane samostojećih zidova postavljene su Editine slike s početka karijere (početak i sredina 70-ih) na kojima su prikazani svakodnevni predmeti uvećanih dimenzija naslikani u maniri hiperrealizma (Chanel + Moulinex, Narukvica, Sol i šećer, Kandit). Iz faze s kraja 70-ih kada umjetnica počinje koristiti organske materijale – grančice, štapiće, listiće i latice – kojima izvodi prostorne crteže i skulpture-ambijente potječu dva izložena rada, 100 ruža i Herbarij. Zanimljivi su radovi iz istog vremenskog perioda – tri prazne kutije iznutra oblijepljene fotokopiranim prikazima koji se referiraju na Albrechta Dürera (Nürnberg, 1977.) te ogromno perforirano platno uz koje je postavljen niz autoportreta (oba rada iz 1977.). Na retrospektivi u Laubi također je izloženo po nekoliko radova iz serija prozvanih Trapez (1985., 1986.) i Katedrala (1987.) te prostorna instalacija Horizont (2000.) s kraja karijere i života Edite Schubert.
Izložbeni postav, koji je sudeći prema fotografijama s otvorenja pomalo izmijenjenog rasporeda, lišen je tekstualnih i multimedijskih muzeografskih pomagala. Posjetitelju koji nije otprije upoznat s radom i biografijom umjetnice, bez stručnog vodstva i kontekstualizacije izloženih djela, prepušten neposrednom estetskom doživljaju radova, može ostati uskraćen za razumijevanje i spoznavanje vrijednosti enigmatične i originalne umjetnosti Edite Schubert. Stoga svim zainteresiranima se za početak preporuča pogledati bogati dvojezični katalog izložbe u Klovićevim dvorima iz 2015. godine s tekstom Leonide Kovač, reprodukcijama i kataloškim popisom svih izloženih djela (među kojima se nalaze i radovi prikazani na ovoj izložbi) kao i s popisom izložbi Schubertove i odabranom bibliografijom.
Retrospektiva Edite Schubert u Laubi ostaje otvorena do 24. kolovoza 2019. godine, no oni koji se spremaju u posjet trebali bi uzeti u obzir da je radi ljetne stanke od 29. srpnja do 19. kolovoza Lauba, nažalost, zatvorena za posjetitelje. (Ivona Marić)
London – otvorena izložba koja tematizira ratne zločine nad kulturnim nasljeđem
Od Prvog svjetskog rata i spaljivanja knjižnice u Leuvenu do granatiranja sarajevske Vijećnice i ISIS-ovog uništavanja spomenika u Palmiri – izložba „What Remains“, otvorena prošli mjesec u Imperial War Museumu u Londonu, tematizira uništavanje kulturne, spomeničke i sakralne baštine u ratnim sukobima, otkrivajući propagandu i motive koji stoje iza jednog od najgorih oblika zločina u ratu.
Mnoštvo izloženih fotografija, propagandnih plakata, predmeta, umjetnina i svjedočanstava govore o kulturocidu koji je pratio ratne sukobe tijekom proteklih sto godina. Uvodni dio izložbe prikazuje njemačko spaljivanje knjižnice Katoličkog sveučilišta u Leuvenu u Prvom svjetskom ratu, u kojem je kao odmazda za djelovanje belgijskog pokreta otpora uništeno više od 200 tisuća vrijednih knjiga, srednjovjekovnih i renesansnih rukopisa. Slijedi Beddeker Blitz – serija noćnih napada nacističkog zrakoplovstva na britanske povijesne gradove Norwich, York, Canterbury, Exeter i Bath, nazvan po popularnom kulturnom vodiču Beddeker koji su planeri Luftwaffe-a koristili pri odabiru meta visokih povijesnih i kulturnih vrijednosti s ciljem uništavanja morala britanske civilne populacije. Nešto slično iskusila je pola stoljeća kasnije i Republika Hrvatska kad su se na meti JNA i ostalih paravojnih tvorevina našli upravo najvredniji spomenici, nerijetko upravo oni obilježeni haškim znakom zaštićenog kulturnog dobra. Nešto poput Beddeker Blitza zasulo je granatama najvrednije u staroj jezgri Dubrovnika, šibensku katedralu, crkve i muzeje, knjižnica i arhive, a u susjednoj Bosni i Hercegovini najstarije i najvrednije džamije rušene su i doslovno samljevene kako bi se spriječila njihova obnova nakon rata.
Kustos izložbe Carl Warner pojašnjava kako razloge za spaljivanje knjižnice u Leuvenu i bombardiranje britanskih gradova treba tražiti u strateškoj prednosti koja se dobiva nad neprijateljem ako uništiš ili prijetiš uništenjem stvari koje imaju najviše važnosti za neku zajednicu, u ovom slučaju kulturne i sakralne baštine, nositelja identiteta i zajedničkog pamćenja određene nacije. Kao primjer kulturnog genocida motiviranog ideologijom naveden je primjer rušenja kipova Bude u Bamijanu u Afganistanu 2001. godine, kada je radikalni talibanski režim pod vodstvom Mule Omara dinamitom uništio tisuću i pol godina stare spomenike samo zato što su bili dokaz postojanja bogate predislamske kulture. Izložba dokumentira i sustavno uništavanje drevnog sirijskog grada Palmire od strane militanata Islamske države, koji su brojne predmete grčke, rimske, semitske i perzijske kulture prodavali na crnom tržištu s namjerom kupovanja oružja i financiranja terorizma.
Uz bok sa ISIL-ovim fanaticima našli su se i barbari s prostora bivše Jugoslavije koji su htjeli izbrisati sve što ne pripada njihovoj religijskoj kulturi i tradiciji, pa tako britanska publika ima priliku vidjeti oštećene Kurane iz kosovskih džamija u Crnoljevu i Peći, kao i fragmente izgorjelih knjiga iz sarajevske Vijećnice koja je 1992. godine uslijed napada srpske vojske izgorjela zajedno sa dva milijuna knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice Bosne i Hercegovine.
Izložba donosi snažnu poruku budućim generacijama upozoravajući ih da je ljudskim žrtvama i počinjenom genocidu u oružanim sukobima često prethodilo sustavno uništavanje spomenika kulture kao nositelja povijesti, identiteta i kolektivnog pamćenja budućih generacija.
„What Remains“ može se pogledati u Imperial War Museumu do 5. siječnja 2020. godine. (Ivan Guberina)
Izvor: Imperial War Museum, London
Povrat ratnog plijena – s Azovskog mora do Salzburga i nazad
Salzburški muzej planira Rusiji vratiti pet antičkih nadgrobnih reljefa i tri amfore koje je krajem Drugog svjetskog rata jedan austrijski vojnik kao ratni plijen odnio iz razorenog muzeja u gradiću Temrjuk smještenom između Azovskog i Crnog mora. Neki od ovih predmeta stariji su od dvije tisuće godina i datiraju u vrijeme kada su se grčke kolonije protezale do Crnoga mora.
Djelatnici salzburškog muzeja, negdašnjeg Muzeja Carolino Augusteuma, desetljećima su bili svjesni da ovi predmeti “ne pripadaju” u njihove zbirke. “Salzburg muzej je fokusiran na umjetnost i kulturnu baštinu salzburške regije” kaže za The Art Newspaper Martin Hochleitner, ravnatelj ovog austrijskog muzeja koji je i sam nastradao u bombardiranju 1944. Većina njegovih zbirki spašena je jer je bila pohranjena u okolnim rudnicima soli, ali je muzej nakon tri direktna pogotka potpuno razoren zajedno s predmetima koji su bili preveliki za seobu. Rasprava o novoj lokaciji za muzej trajala je desetljećima da bi se napokon 2005. ponovno otvorio.
Tijekom 90-ih godina muzej je antičke predmete naplavljene ratom definirao kao građu ruskog muzeja, no sva pisma poslana iz Salzburga u Temrjuk ostajala su bez odgovora. Kad je 2018. muzej počeo pripremati izložbu o svojoj povijesti tijekom Drugog svjetskog rata pronađena je detaljna dokumentacija o provenijenciji, a muzej je započeo proces restitucije preko Austrijskog kulturnog foruma i veleposlanstva u Rusiji.
Amfore i fragmenti reljefa koji su nekoć ukrašavali grobnice najistočnijih grčkih naseobina datirani su u razdoblje između četvrtog i prvog stoljeća prije naše ere. Jedan prikazuje ležaljku na kojoj su drevni Grci odmarali i blagovali, a drugi kombinira lokalne i antičke motive prikazujući muškarca na konju obučenog u odjeću karakterističnu za stanovništvo stepskih područja.
Povrat umjetnina Rusiji jednosmjerna je ulica. Rusija ne vraća kulturna dobra odnesena iz Njemačke krajem rata , štoviše zakonom koji je ruski parlament donio 1996. nacionaliziran je ratni plijen kao reparacija za ruska kulturna dobra koja su nacisti ukrali ili uništili. No, za ravnatelja Hochleitner dileme nema:“Mi ne vraćamo kako bi se nama vratilo. Mi želimo ispraviti krivnju prošlosti”.
Jedna druga nepravda već je ispravljena 2017. kada je Američko numizmatičko društvo Salzburškom muzeju vratilo 94 rijetka novčića koje su pak opljačkali pripadnici američke vojske.
Povrat ruskih muzejskih predmeta u Povijesni arheološki muzej u Temrjuku koji su postigli predsjednici Vladimir Putin austrijski Alexander van der Bellen trebao bi se dogoditi uskoro no, planiranje ceremonije opet je zaustavila politika - pad austrijske vlade i za rujan najavljeni izbori. (M.K.)
Sveučilište u Milanu – otvorene prijave za konferenciju o restituciji i povratku baštine
Odsjek za međunarodne, pravne, političke i povijesne studije Sveučilišta u Milanu organizira 4. i 5. prosinca 2019. međunarodnu konferenciju „The International Protection of Cultural Heritage: New Trends in Restitution and Return of Cultural Property“, te poziva sve zainteresirane za sudjelovanje da pošalju prijavu i sažetak svojega predavanja.
Sistematska i raširena uništavanja arheoloških lokaliteta, ilegalna iskapanja, pljačka i krijumčarenje kulturnih dobara povezano s financiranjem terorističkih organizacija predstavlja novu dimenziju u ilegalnoj trgovini baštinom. Glavni cilj konferencije je predstavljanje novih zaštitnih mjera donesenih s namjerom očuvanja kulturne baštine u zonama oružanih sukoba i sprečavanja ilegalne trgovine kulturnim dobrima.
Također, konferencija donosi pregled postojećih UNESCO-vih konvencija, pravne regulative Europske unije, rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a te relevantnih sudskih i arbitražnih praksi vezanih uz sprečavanje trgovine ukradenim ili nezakonito uvezenim kulturnim dobrima. Poseban fokus bit će na najnovijim trendovima i zbivanjima vezanim uz povrat nelegalno otuđenih kulturnih dobara kao što je prihvaćanje Sarr-Savoy izvještaja o povratu umjetnina afričkim državama koji je zatražio francuski predsjednik Emmanuel Macron.
Teme koje će biti predstavljene u sklopu programa konferencije:
- Povrat kolonijalnih umjetnina
- Sarr-Savoy izvještaj o povratku afričkog kulturnog nasljeđa
- Nova regulativa Vijeća Europe o uvozu kulturne baštine
- Povrat umjetnina kao ljudsko pravo
- Povrat ljudskih posmrtnih ostataka
- Restitucija i muzeji
- Tržište umjetnina i povezani aspekti
Prijave za izlaganje šalju se na engleskom jeziku na email culturalproperty.dilhps2019@gmail.com. Dopuštena duljina sažetka je 500 riječi, a u prijavi treba obavezno priložiti CV (ne duži od 2 stranice) i popis objavljenih radova.
Rok za dostavu sažetka je 1. rujna 2019. godine, a detaljnije informacije o prijavi pogledajte na službenim stranicama. (I.G.)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivan Guberina Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr