Godinu dana nakon što je u listopadu 2017. u organizaciji Muzejskog dokumentacijskog centra održan simpozij naslovljen ‘Fotografska baština u muzejima’, u najnovijem broju časopisa Informatica Museologica 49/2018. na 248 stranica ilustriranih s 454 c/b fotografija donosimo priloge za koje se nadamo da će našim čitateljima biti ne samo zanimljivi pokušaj sagledavanja današnjeg stanja već i poticaj daljnjim istraživanjima koji bi sve te „skrivene“ fragmente naše fotografske baštine mogli učiniti još vidljivijima i dostupnijima svim korisnicima, od ljubitelja fotografije do znanstvenika i istraživača.

Od 42 održana izlaganja renomiranih muzejskih profesionalaca – kustosa, dokumentarista, arhivista, ali i samostalnih istraživača, privatnih kolekcionara, fotografa, pravnika – za objavu smo priredili 33 priloga. Unutar dvanaest tematskih blokova obuhvaćen je širok raspon tema, koje bi trebale pridonijeti istraživanju muzeološke uloge i mjestu fotografije u muzejima danas, upoznavanju nekih važnih zbirki fotografije u hrvatskim muzejima, propitivanju dokumentarističkih i kustoskih praksi te suočavanju s pitanjima skupljanja fotografija i strategijama digitalizacije fotografske baštine.

Intrigantne su činjenice na koje nailazimo u prilozima a koje govore o tome da se, na primjer ne zna način niti vrijeme kako su neke fotografije stigle u muzej pa se u inventarnoj knjizi može pročitati tek podatak da su zatečene u muzeju, ili da dugi niz godina nisu obrađivane jer se smatralo da se radi o neatraktivnoj građi ili da su neke važne fotografije nedavno stigle u muzej.

Iz priloga, o do sada stručnoj javnosti malo poznatim albumima austrougarskog hidrozrakoplovstva u fundusu Hrvatskoga pomorskog muzeja Split (otkriveni tek 2014.), saznat ćemo nešto više i o spoznaji da je stvaranje fotografije složen i višeslojan proces čiji kontekst nastanka nipošto ne bi trebao biti zanemaren. Upravo će nam kontekst pomoći da razumijemo činjenicu da nam ponekad fotografije iz obiteljskih albuma, kao na primjer onih iz albuma obitelji Normann i Bombelles, ne daju samo pogled u obiteljsku privatnost, niti pregled lokalnog značenja početaka fotografije u Iloku i Varaždinu, već postaju dio jedne srednjoeuropske, pa i šire priče. Susretat ćemo se i s fascinantnim podacima kao što su ovi, da fotografije članova barunske obitelji Prandau i grofovske obitelji Normann potječu iz 45 različitih fotografskih studija, deset država i trideset gradova, te da je do sada determinirano čak dvanaest svjetskih poznatih fotografa koji su ih snimali.

Brojne su fotografije često u prošlosti muzejima darivali pojedinci i grupe građana i to najčešće u vrijeme osnivanja muzeja, dok danas fotografije u muzeje stižu, osim putem donacija, otkupa, rjeđe terenskog istraživanja, ponekad i drastičnim primjerima spašavanja albuma sa smetlišta te online kupnjom. Bogata fotografska arhiva industrijskog kompleksa Brodogradilišta i tvornice dizel motora Uljanik (1990. darovana Povijesnom i pomorskom muzeju Istre) vjerojatno će nam biti najveći izvor podataka za sva buduća istraživanja, dok će se zahvaljujući otkupu 32 fotografije zagrebačkog fotografa Rudolfa Firšta s pogreba Stjepana Radića za Muzej grada Zagreba (tek 2014. godine) steći bolji uvid u događaj koji je imao za Hrvatsku iznimno veliku političku, društvenu i povijesnu važnost.

U prilozima vezanima uz izlagačke prakse i kustoska iskustva na izlaganju fotografija u stalnom postavu ili na povremenim izložbama postavljena su vrlo zanimljiva pitanja izlaganja originala, faksimila ili prezentacije digitalnih presnimki putem zaslona osjetljivih na dodir, ograničenjima kod izlaganja originalnih fotografija s obzirom na kontroliranu rasvjetu, temperaturu, relativnu vlagu u izložbenom prostoru, ali i o osjetljivosti/delikatnosti izlaganja prikazanog sadržaja. O svim tim pitanjima bi zacijelo bilo važno nastaviti razgovarati i dalje, i u budućnosti pronalaziti najbolja rješenja.

Kroz kustoske vizure saznat ćemo nešto više o industrijskoj fotografiji kao posebnom tipu dokumentarne fotografije koji ni do danas nije potpuno istražen, umjetničkoj fotografiji riječkih fotografa i njihovom autorskom izričaju, i tranzicijama muzejskih i dokumentacijskih zbirki Muzeja grada Zagreba uvjetovanim suvremenim potrebama. Različite dokumentarističke prakse ukazat će nam na probleme, pa čak i na važnost intuicije i dodatnih specijalističkih znanja kada su pitanju izazovi s kojima se susrećemo u digitalnom okruženju ili rješavanju autorskih prava i pravnog reguliranja korištenja fotografske baštine.

U ovome broju prisjetit ćemo se najranijih foto-dokumentarističkih snimaka Vladimira Tkalčića (spomenimo samo senzacionalne snimke Pokupske ekspedicije iz 1923.) i njegove važnosti za muzejsku, konzervatorsku i restauratorsku struku, inovativnog korištenja fotografije i radiografije (u to vrijeme posve novih tehnologija), i fotografijama fosilnih ostataka s Hušnjakova Dragutina Gorjanović-Krambergera koje je po prvi put objavio u bečkom časopisu 1901. godine. Po prvi se objavljuju i podaci vezani za život i djelovanje fotografa Svetozara Prodanovića koji je u razdoblju od 1924. do 1934. pratio postupak izrade brojnih Meštrovićevih djela, a čijih se gotovo 200 fotografija čuvaju u dokumentacijskoj zbirci - fototeci Atelijera Meštrović u Zagrebu, kao i priča o muzejskom fotografu Vladimiru Kostjuku i njegovoj plodnoj suradnji s Muzejom grada Koprivnice još od 1959. do danas.

Na kraju, ne možemo a da ne postavimo pitanje, hoćemo li u trenutku do sada najubrzanije nadolazeće tehničke mijene u fotografiji (digitalna fotografija) postojeću muzejsku fotografsku baštinu kao i onu koja će nam i dalje pristizati u muzeje, uspjeti sačuvati, sustavno dokumentirati, valorizirati i prezentirati javnosti?

Muzealci su ovim stručnim prilozima ukazali da unatoč savjesnom i odgovornom stručnom i znanstvenom radu još uvijek traže odgovore i da se rješenja na pitanja moraju pronaći čim prije, jer gotovo milijun fotografija koje je do sada sačuvano u 95 muzejskih zbirki to zaista i zaslužuju, baš kao i javnost koja bi s fotografskom baštinom trebala biti što je moguće više upoznata kroz izložbe, publikacije, potencijalne vodiče po fotografskim zbirkama, online baze, digitalne repozitorije, pa čak i kroz djelovanje i aktivnost, nekog u budućnosti novootvorenog, muzeja fotografije.

Pored ove opsežne teme broja u uobičajenim rubrikama Riječ je o…; Iz muzejske teorije i prakse; Iz dokumentacijskih fondova MDC; Pogledi, iskustva, događaji; Prikazi objavljeno je sedamnaest priloga vrlo različite tematike – npr. o doprinosu prof. dr.sc. Ranka Mladine budućem stalnom postavu Hrvatskog muzeja medicine i farmacije HAZU, istraživanjima problema atribucije u starijoj literaturi odabranih djela Piazettina kruga iz stalnog postava Strossmayerove galerije starih majstora, o iskustvima na ustrojavanju i sistematizaciji audioteke Muzeja za umjetnost i obrt ili metodama zaštite internetske umjetnosti. Prilozi u rubrici Pogledi događanja i iskustva sadržava ukazuje na činjenicu da se danas muzejski pedagozi bave vrlo aktualnim problemom povezivanja školskog kurikuluma, nastave likovnog odgoja i muzeja, i razvijanjima interdisciplinarnih programa, koji su ne samo prepoznali probleme iz područja socijalne inkuzije i rada s najranjivijim skupinama stanovništva npr. djeci s poremećajima iz spektra autizma ili osobama oboljelima od Alzheimerove bolesti i demencije - već žele aktivno sudjelovati i odgovorno reagirati u smjeru njihovih otklanjanja. (Lada Dražin Trbuljak)

Ako želite naručiti Informaticu Museologicu 49 po promotivnoj cijeni od 100 kn, molimo da nam faksom ili e-mailom na mtiric@mdc.hr dostavite ispunjenu narudžbenicu. Stariji brojevi mogu se besplatno prelistati na Portalu hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa Hrčak.

Prije točno dvadeset godina, 3. prosinca 1998., donesena je Vašingtonska deklaracija o umjetninama konfisciranim u vrijeme nacizma, koju je Hrvatska s još 43 države i 13 nevladinih organizacija potpisala u Washingtonu, obvezavši se tražiti prave vlasnike nezakonito stečenih kulturnih dobara u muzejima i pronaći pravedno rješenje za žrtve. Dvadeset godina poslije pitanje statusa umjetnina koje su nacisti bespravno oduzeli židovskim vlasnicima još uvijek je jednako sporno, a o dosadašnjim naporima i sljedećim koracima u povodu godišnjice usvajanja u Berlinu je od 26. do 28. studenoga održana međunarodna konferencija.

Procjenjuje se da je do kraja Drugoga svjetskog rata više od šesto tisuća umjetnina nasilno otuđenih židovskim vlasnicima završilo u muzejima i privatnim zbirkama, a sto tisuća i dalje se smatra nestalima. Vašingtonska deklaracija, nastala u okviru konferencije o imovini iz vremena holokausta, koju su organizirali Državno tajništvo SAD-a i Memorijalni muzej holokausta, ponovno je otvorila temu pljačkanja i prisvajanja židovske imovine od 1933. do 1945. godine, pruživši osnovu za istraživanje podrijetla umjetnina u suvremenom kontekstu. Priznajući različite pravne sustave među državama, načelima ih se nastojalo potaknuti na razvijanje nacionalnih mehanizama i protokola za identifikaciju i povrat zaplijenjenih umjetnina koje nikada nisu bile vraćene, posebice onih u ustanovama u vlasništvu države, odnosno u muzejskim i galerijskim zbirkama te knjižnicama.

Kao i ostale države potpisnice, Hrvatska je preuzela obveze identifikacije takvih predmeta, otvaranja arhiva svim istraživačima, osiguravanja sredstava i osnivanja povjerenstva i drugih tijela kako bi se omogućilo istraživanje podrijetla i rješavanje pitanja vlasništva, kao i ulaganja svih napora u objavljivanje informacija o takvim predmetima kako bi se otkrili njihovi prijeratni vlasnici ili nasljednici. Osim toga, Deklaracijom je istaknuta potreba osnivanja središnjeg upisnika takvih umjetnina, kojim bi se prijeratne vlasnike i njihove nasljednike ohrabrilo da ih zatraže, uz postizanje pravednog rješenja u skladu sa svakim slučajem.

No, iako je od potpisivanja Deklaracije došlo do nekog pomaka, tek su pojedine države otad učinile određene napore za provedbu njezinih načela. Kao najveći nedostatak ističe joj se da nije pravno obvezujuća, odnosno smatra se tek smjernicama koje su otvorene tumačenju svake pojedine države, a usto ne obuhvaća djela koja su u posjedu privatnih kolekcionara ili ustanova. Samo pet država – Njemačka, Austrija, Nizozemska, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo – otad je osnovalo savjetodavna tijela za posredovanje u potraživanju povrata umjetnina. Austrija, koja zasad jedina ima zakon o restituciji, u dvadeset je godina vratila više od trideset tisuća predmeta, Njemačka više od 16 tisuća, a nizozemski su muzeji nedavno otkrili oko 170 djela upitne provenijencije. Često je riječ o pojedinačnim istraživačkim projektima u državama, kojima nedostaje sustavna koordinacija, a države i dalje uglavnom nastoje izbjeći tu temu i zadržati građu. Stuart Eizenstat, savjetnik Državnog tajništva SAD-a koji je predvodio stvaranje Vašingtonske deklaracije i otad pomaže pratiti usklađenost s načelima, navodi da su na drugom kraju niza Mađarska, Poljska, Španjolska, Rusija i Italija, koje su kao zemlje s najviše otuđenih djela poduzele najmanje napora kako bi ih vratile.

Upravo zbog brojnih zastoja u napretku s provedbom Deklaracije Njemački centar za izgubljenu kulturnu imovinu (njem. Deutsches Zentrum Kulturgutverluste), savezna organizacija zadužena od 2015. za istraživanje i rješavanje nezakonitog oduzimanja kulturnih dobara u Njemačkoj, organizirao je međunarodnu stručnu konferenciju 20 Years Washington Principles: Roadmap for the Future kako bi se preispitali dosadašnji pothvati, raspravili izazovi u provedbi i utvrdili sljedeći koraci. Poseban je naglasak u ispunjavanju tih zahtjeva stavljen na važnost istraživanja podrijetla u kulturi sjećanja i na načine na koje bi se ono moglo uklopiti u muzeje, u njihove izložbe i komunikaciju s posjetiteljima. Nije dovoljno samo identificirati ukradena djela i vratiti ih zakonitim vlasnicima, treba jasno i javno predstaviti njihovu povijest i put koji su prešli.

Istraživanje provenijencije stoga treba još više razvijati, profesionalizirati i promicati kao neizostavan dio muzejskog rada i doprinos u ispunjavanju obveza prema društvenoj odgovornosti. Istaknuto je da u tome važnu ulogu ima digitalizacija muzejske građe i dokumentacije, čije bi kataloge trebalo moći pretraživati na internetu, uključujući i podatke o građi koja se nalazi u čuvaonicama, što je još uvijek velik logistički izazov za muzeje. Sve to preduvjet je za bolju svjetsku mrežu istraživača i prenošenje sljedećim generacijama brige o trajnoj integraciji načela.

Budući da zakonodavne i birokratske prepreke često usporavaju cijeli proces traženja i povrata otuđenih kulturnih dobara njihovim vlasnicima, njemačka ministrica kulture Monika Grütters na konferenciji je najavila i uspostavu posebne podrške koja će pomoći u širenju informacija o njemačkim zbirkama na internetu i nasljednicima omogućiti da traže povrat od muzeja bez njihova pristanka, što prije nije bilo moguće. Također je istaknula da će odsad rezati sredstva muzejima u vlasništvu savezne države ako se ne budu pridržavali preporuka o restituciji.

Stanje u Hrvatskoj

Ni u Hrvatskoj se još uvijek nije gotovo ništa napravilo. Iako se u posljednje vrijeme sve više govori o provenijenciji, riječ je isključivo o naporima izdvojenih istraživača i ustanova, poput dr. sc. Antonije Mlikota, docentice s Odjela za povijest umjetnosti u Zadru, te Strossmayerove galerije starih majstora HAZU koja sudjeluje u međunarodnom projektu TransCultAA. Država nije razvila pravne mehanizme niti osnovala povjerenstvo koje bi se bavilo rješavanjem pitanja vlasništva, ne izdvajaju se sredstva za provedbu istraživanja podrijetla, a nema ni baze podataka takvih umjetnina. Jedini takav, međunarodni program stručne izobrazbe o istraživanju podrijetla umjetnina pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture održao je 2013. godine u Zagrebu ESLI (European Shoah Legacy Institute) u suorganizaciji Muzejskoga dokumentacijskog centra i Hrvatskoga državnog arhiva.

Godine 1996. bio je donesen Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, koji se odnosi na razdoblje od 1945. do 1991. godine, a prava se priznaju tek prijašnjem vlasniku ili zakonskim nasljednicima prvoga nasljednog reda, koji na dan donošenja Zakona imaju hrvatsko državljanstvo. Zakonom su obuhvaćene i pokretnine koje se smatraju kulturnim dobrima, a sastavni su dio zbirki, muzeja, galerija i sličnih ustanova, te je za njih predviđeno da se daju prijašnjem vlasniku u vlasništvo, ali ne i u posjed.

Kako vrijeme prolazi, sve je manje onih koji su preživjeli holokaust i koji bi mogli ispričati svoju stranu priče. Transparentno djelovanje muzeja može se ispuniti samo njihovom spremnošću na suradnju i poštovanjem žrtava čije su dragocjene uspomene završile u njihovim zbirkama. U slučaju povrata jedna od mogućnosti može biti i dogovor s nasljednicima o trajnoj posudbi predmeta ili otkupu. Najmanje što bi muzeji trebali učiniti jest omogućiti pritom predmetima da govore umjesto žrtava te cijelu povijest djela uključiti u svoje postave, primjerice na legendama, u audiovodičima, mrežnim katalozima ili tematskim izložbama. Podrijetlo predmetu daje glas, a posjetitelju kontekst po kojemu će ga zapamtiti. (Dunja Vranešević)

U zagrebačkom Kabinetu grafike HAZU otvorena je izložba grafika dvanaestorice umjetnika koji su u realizaciji svojih umjetničkih zamisli primjenjivali medij propusnoga tiska i novi formalni jezik – od geometrijske apstrakcije, neokonstruktivizma, optičke umjetnosti do apstrakcije obojenog polja pravilnih ili organskih formi oštrih rubova. Izložba "Zagrebačka serigrafija" prezentira ovu iznimno važnu pojavu šezdesetih i sedamdesetih godina u hrvatskoj likovnoj umjetnosti i osvjetljava zapostavljeno poglavlje grafičke umjetnosti koje se razvijalo i oblikovalo u specifičnom kulturnom okruženju tada kozmopolitskoga grada.

Ivan Picelj, Juraj Dobrović, Miroslav Šutej, Aleksandar Srnec, Eugen Feller, Mladen Galić, Ljerka Šibenik, Ante Kuduz, Julije Knifer, Vjenceslav Richter, Đuro Seder, Dean Jokanović Toumin, formirali su relativno homogenu skupinu umjetnika. Iako djelujući individualno, bez programaskoga koncepta, te svaki ponaosob istražujući potencijale serigrafije, oni idu u korak s europskim trendovima i suvremenim umjetničkim pojavama. Značajan poticaj za eksperimentiranje i realizacije u tome mediju bila je sitotiskarska radionica – Atelijer Brane Horvata koji je kontinuirano omogućavao visoku kvalitetu tiska. Osim za domaće autore, radio je i za talijansku Galeriju Del Deposito grafičke listove Lucia Fontane, Victora Vasarelyja, Maxa Billa, Getulia Alviania i brojnih drugih istaknutih umjetnika.

Važan doprinos ovoj pojavi je i poticajna atmosfera intelektualne elite. Zagreb je organizacijski centar Novih tendencija (1961.-1973.) umjetničkog pokreta europskih raspona u kojem su se konsolidirali kreativni potencijali (umjetnici) te kooperativna i motivirajuća likovna kritika (Vera Horvat - Pintarić, Matko Meštrović, Mića Bašičević, Božo Bek, Boris Kelemen, Radoslav Putar…). U kontekstu visoko valoriziranih pratećih programa produciraju se i organiziraju respektabilne međunarodne izložbe kao Međunarodni muzički bijenale, Zagrebačka škola crtanoga filma, Teatar ITD i drugi. U tom periodu bujanja internacionalnih sadržaja najviše umjetničke razine i kvalitete serigrafija je kao lako dostupan multioriginal, postala neizostavno sredstvo divulgacije avangardnih umjetničkih pojava. U skladu s programskim konceptom Novih tendencija ona je poželjna likovna vrsta i kvalitativna dopuna novim sadržajima. Na Zagrebačkoj izložbi jugoslavenske grafike koju od 1960. organizira Kabinet grafike, serigrafija je izborila legitimitet i ravnopravni status već 1964. godine. A nakon što je međunarodni žiri, u kojem je sudjelovala tada već vrlo utjecajna likovna kritičarka Vera Horvat - Pintarić dodijelio Veliku premiju Victoru Vasarelyju na 6. međunarodnom bijenalu grafike u Ljubljani i ta je tradicionalno koncipirana manifestacija, širom otvorila vrata autorima koji rabe medij serigrafije.

Samo dvije godine poslije, u siječnju 1968., mladi likovni kritičar Jerko Denegri, organizirao je izložbu (Juraj Dobrović, Eugen Feller, Mladen Galić, Ante Kuduz, Ivan Picelj, Aleksandar Srnec, Miroslav Šutej) u Salonu MSU u Beogradu, na kojoj je istaknuo tezu o postojanju Zagrebačke serigrafije.

Prateći kronologiju nastanka odabranih grafika od 1957. do 1974. godine, obuhvatili smo dominantnu liniju i predstavili tipologijski raspon Zagrebačke serigrafije te njena dva, bitno različita pola. S jedne strane su sistemski konstruktivni i optički principi Ivana Picelja, Aleksandra Srneca i Jurja Dobrovića, dok je s druge strane mobilna koloristička fantastika Miroslava Šuteja i srodnog mu Ante Kuduza. Između spomenutih susrećemo geometrijski minimalizam Julija Knifera, Eugena Fellera, Deana Jokanovića Toumina, apstrakciju obojenog polja oštrih rubova Mladena Galića, Ljerke Šibenik i Đure Sedera te sistemsku grafiku Vjenceslava Richtera.

Izložba se može razgledati u Kabinetu grafike HAZU do 20. prosinca 2018. (mr.sc. Slavica Marković, autorica izložbe i likovnoga postava)