Romana Menalo rođena je 1948. godine u Parizu. Nakon završetka osnovne i srednje škole u Francuskoj upisala je studij arheologije i talijanskoga jezika na Filozofskome fakultetu u Zagrebu.
Godine 1971. zaposlila se kao arheologinja u tadašnjemu Zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode u Dubrovniku, u kojemu je radila do 1974. godine, a zatim je do 1975. radila u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.
U Arheološkome odjelu Dubrovačkoga muzeja (koji je 1997. prerastao u Arheološki muzej u sastavu Dubrovačkih muzeja) zaposlila se 1983. godine. Od 1998. do 2012. godine bila je voditeljica Arheološkoga muzeja i kustosica Ranosrednjovjekovne zbirke te Zbirke kasnosrednjovjekovne i novovjekovne kamene, metalne i koštane građe.
Poslije dolaska u Dubrovačke muzeje nastavila je istraživati antičkom lokalitetu u Cavtatu na kojemu su prva istraživanja započela još početkom 20. stoljeća. Predmeti s lokaliteta predstavljeni su nekoliko godina poslije na izložbi u Cavtatu.
Nakon razornoga potresa 1979. godine, u kojemu je stradala 1071 građevina u gradu, osnovan je Zavod za obnovu Dubrovnika koji je uz obnovu građevina u suradnji s Dubrovačkim muzejima pokrenuo i arheološka istraživanja. Romana Menalo vodila je istraživanja tvrđave Revelin, vrta osnovne škole i Pustijerne, a nalaze je studijskim izložbama predstavljala javnosti.
Kao rezultat istraživanja nakon potresa, uzevši u obzir i arheološku građu koju su Dubrovački muzeji otprije imali u svojemu fundusu, pokrenuta je inicijativa za ostvarenje stalnoga arheološkog postava. Prvotni plan bio je da se stalni postav prikaže u Samostanu sv. Klare, no ideja nije zaživjela jer je samostanski kompleks bio vraćen u vlasništvo Crkve. Prijedlog drugoga prostora za stalni postav bilo je nalazište Pustijerna na kojemu je Romana Menalo vodila arheološka istraživanja u okviru obnove grada. S obzirom na to da su kustosi Arheološkoga odjela bili smješteni uz samo nalazište, u zgradi staroga zatvora, ideja je bila da se stalnim arheološkim postavom spoje Pustijerna, zidine, zatvor i bastion sv. Margarite. No, iako je nalazište Pustijerna zajedno s okolnim građevinama bilo predloženo za mjesto budućega Arheološkog muzeja, Grad nije imao razumijevanja za tu ideju.
Drugo važno nalazište na kojemu je Romana Menalo vodila arheološka iskopavanja od 1985. godine bila je tvrđava Revelin. Već sljedeće godine u Kneževu dvoru javnosti su predstavljeni nalazi starijega sloja tvrđave Revelin iz 15. stoljeća i otkrivena kuća renesansnoga ljevača topova i zvona Ivana Krstitelja Rabljanina koja je bila pripojena tvrđavi. Nakon završetka istraživanja i rekonstrukcije tvrđave Revelin u njoj se povremeno održavaju izložbe Arheološkoga muzeja kako bi, barem djelomično i na duže razdoblje, javnost bila upoznata s bogatom građom svih zbirki Arheološkoga muzeja-Dubrovački muzeji.
Kao voditeljica Arheološkoga muzeja Romana Menalo zalagala se za ostvarenje stalnoga arheološkog postava te je 2000. godine napisala prijedlog stalnoga postava koji je nekoliko puta bio predstavljen Gradu Dubrovniku i Ministarstvu kulture, kojim bi Dubrovnik kao izuzetna turistička destinacija (a jedini grad na obali koji nema stalni arheološki postav) prikazao svoje korijene življenja od neolitika do srednjega vijeka i do danas.
Aktivnim sudjelovanjem u radu Hrvatskoga arheološkog društva stručnoj javnosti predstavljala je rezultate svojih istraživanja i nalaze brojnih arheoloških lokaliteta.
Osim objavljivanja brojnih stručnih radova Romana Menalo prevela je na francuski jezik nekoliko ključnih knjiga povezanih s hrvatskom arheološkom djelatnošću, s temama o graditeljskoj tradiciji, nasljeđu i natpisima hrvatskih kraljeva od 9. do 11. stoljeća.
Uz svoje osnovno zanimanje godinama je radila kao vrstan turistički vodič po Dubrovniku te su je zbog poznavanja stranih jezika i arheološke te kulturno-povijesne prošlosti grada uvijek cijenili turisti i važni dubrovački uzvanici.

Napomena: Podaci preuzeti iz anketnoga upitnika, materijala predanih za Personalni arhiv MDC-a i iz intervjua snimljenoga 16. prosinca 2015. Razgovor vodila i snimila Iva Validžija.