Slavica Moslavac rođena je 1955. godine u Kutini. Nakon završene gimnazije u Kutini upisala je studij povijesti i etnologije na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Za vrijeme studija, u sklopu terenske nastave, bila je članica etnografskoga istraživanja zagrebačke okolice na čelu s profesoricom Aleksandrom Muraj.

Diplomirala je 1980. godine i nakon stjecanja diplome sudjelovala u velikome terenskom istraživanju u Dobrinju na otoku Krku gdje je s kolegama evidentirala, čistila i legendama označivala etnografsku građu. Ovo terensko iskustvo pokazalo se dragocjenim kada se iste godine zaposlila u Muzeju Moslavine Kutina kao kustosica Etnografskoga odjela. S obzirom na to da u Muzeju Moslavine nije bilo kustosa etnologa, odluka tadašnjega ravnatelja Rastka Pražića bila je da deset dana aktivno provede u Etnografskome muzeju u Zagrebu kako bi se upoznala sa svim stručnim poslovima povezanim s etnografskom građom i dokumentacijom.

Etnografska građa u Muzeju Moslavine Kutina prikupljala se od 1962. godine, a kao zbirka i muzejski postav predstavljena je godinu dana poslije pod stručnim vodstvom Nade Gjetvaj iz Etnografskoga muzeja u Zagrebu. Stalni postav bio je na katu, nepromijenjen od 1963. godine, a povratkom sa stručnoga usavršavanja Slavica Moslavac ga je doradila i predstavila u prizemlju Muzeja. Tada je u Muzeju Moslavine Etnografski odjel imao oko tristo predmeta, a danas ima oko tri tisuće.

Kao kustosica etnologinja svoj profesionalni interes usmjerila je na Moslavinu, Bilogoru, Banovinu, Hrvatsku Posavinu i zapadnu Slavoniju. Velik dio profesionalnoga angažmana posvetila je izučavanju folklornoga i građanskog kostima Moslavine, ali i nacionalnih manjina, tradicijske i građanske arhitekture Kutine, Moslavine i Posavine, glazbene baštine sjeverozapadnoga dijela Hrvatske, dječjih igračaka i igara te tradicijskih obreda i običaja.

Od običaja moslavačkoga kraja obradila je gotovo sve godišnje i radne običaje: božićne, uskrsne, marijanske, ivanjske, jurjevske, martinske, prvomajske, vinsko-vinogradarske, pokladne, žetvene i dr. Profesionalno znatiželjna, pri obradi etnoloških tema širila bi znanja i poticala nova istraživanja o etnografskoj baštini.

Za više od sedamdeset autorskih izložbi koje je osmislila i predstavila javnosti ostavila je pisani trag u obliku deplijana ili kataloga, od kojih su neki zbog višegodišnjega stručnog istraživanja nezaobilazan stručni etnološki materijal o Moslavini, Bilogori, Banovini, Hrvatskoj Posavini i zapadnoj Slavoniji.

Od ranih osnovnoškolskih dana Slavica Moslavac bavila se i folklorom koji joj je kao kustosici otvorio niz profesionalnih tema kojima se posvećivala. Kao rezultate tih istraživanja objavila je dvojezični priručnik na hrvatskome i engleskom jeziku „Narodna nošnja jugozapadne Moslavine: Osekovo: priručnik za rekonstrukciju nošnje“ (1999.), u izdanju Hrvatskoga sabora kulture, te brojne etnografske mape: „Ljubljeno moje moslavačko ruho“ (1995.), „S onu stranu Savice“ (2000.), „Akvareli Sandora Erdödyja“ (2002.), „50 godina Muzeja Moslavine“ (2010.) i „Narodne nošnje Moslavine, Hrvatske Posavine i Banovine“ (2015.). Mapa „Akvareli Sandora Erdödyja“ govori o najstarijoj moslavačkoj nošnji pronađenoj u kožnoj mapi iz 1854. godine, a danas se čuva u Muzeju Savaria (mađ. Savaria Megyei Hatókörű Városi Múzeum) u Szombathelyju u Mađarskoj.

Istražujući narodni folklor, tražila je od svojih kazivača da joj iscrpno opisuju plesove koje bi, naknadno slušajući zapise, učila korak po korak. Pri javnoj izvedbi plesova uvijek bi molila kazivače da joj potvrde jesu li dobro otplesani što joj je dalo veliku legitimnost i iskustvo da bude predavačica i stručna suradnica u praktičnome i teorijskom poznavanju plesova, pjesama, običaja i nošnji Moslavine, Posavine, Turopolja, Banovine, Bilogore i zapadne Slavonije. S kćeri Lanom objavila je 2018. godine zbirku pjesama i plesova moslavačko-posavskoga kraja iz 19. i 20. stoljeća pod naslovom „Pjesmarica 'Ćeri mila“, u kojoj je svaka pjesma popraćena notnim zapisom, transkripcijom te prikazom koreografskih izvedbi plesova koji su se izvodili usporedno s pjesmama ili samostalno.

Glazbenu prošlost Moslavine ovjekovječila je i na nosačima zvuka zavičajne glazbe „Vijenac žita, vijenac zlata“ (2001.) i „Široka je Moslavina“ (2008.) u izvedbi KUD-a Husain iz Kutine te „Volim milo, ma siroče bilo“ (2014.) u izvedbi KUD-a Kloštar iz Kloštar-Ivanića.

Predavala je na Međunarodnoj školi folklora na Badiji pokraj Korčule, zatim na školama folklora u Kaštel-Štafiliću, Pučišćima na Braču, Crikvenici, Zadru, Koprivnici, Zagrebu, Bjelovaru, Kutini, Čakovcu i Sisku te u Rosenheimu u Njemačkoj. Od 2000. do 2015. godine sudjelovala je kao predavačica na seminarima folklora Slavonije, Baranje i Srijema.

Znanstvene, stručne i publicističke članke objavljivala je u časopisima „Zbornik Moslavine“, „Muzejski vjesnik: glasilo muzeja sjeverozapadne Hrvatske“, „Vijesti muzealaca i konzervatora“, „Kaj: časopis za književnost, umjetnost i kulturu“, „Riječi“ i „Godišnjak Gradskog muzeja Sisak“, zatim u brojnim katalozima skupnih ili autorskih izložbi, pučkim kalendarima Bjelovarsko-bilogorske i Sisačko-moslavačke županije, „Hrvatskome kajkavskom kolendaru“ i brojnim drugim tiskovinama.

U nekoliko navrata kao ravnateljica Muzeja Moslavine Kutina (1991.-1995. i od 2001.-2016.) vodila je sanaciju i adaptaciju bivše kurije grofova Erdödy iz 18. stoljeća, u čijem su prizemnome dijelu smješteni etnografski i kulturno-povijesni stalni postav koje je autorski potpisala. Za potrebe stalnoga galerijskog postava uređen je prvi kat bivše građanske kuće obitelji Ausch s kraja 19. stoljeća.

Bila je članica Stručnoga povjerenstva za kulturno-umjetnički amaterizam pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske u tri mandata te Povjerenstva za polaganje stručnih ispita u muzejskoj struci za zvanje kustos pri Muzejskome dokumentacijskom centru.

U privatnome životu Slavica Moslavac također se angažirala u folklornim priredbama, pjevačkim susretima, glazbenim festivalima i drugim manifestacijama kao što su Izložba vina Hrvatske i vina izvornih sorti te Festival dječjeg folklora Hrvatske koji se svake godine održavaju u Kutini. Bila je članica brojnih povjerenstava za izbor originalne narodne nošnje, snaha, djevojaka i baja iz Kutine, Novske, Đakova, Starih Mikanovaca, Koške, Pleternice, Ivanić-Grada, Grubišnoga Polja, Volodera, Sunje, Novske, Krapja, Male Subotice, Samobora i Nove Gradiške.

Kao vanjska stručna suradnica Hrvatske radiotelevizije sudjelovala je u snimanju filmova „Moslavačke slike“, „Kutino – dunjo moja“, „Kutinska bajka“, „Božićni običaji“, „Život uz Savu“, „U ime škrleta“, „Tradicijske pregače – donacija Ivana Lackovića Croate“, „Moslavačka tradicijska berba“, „45 godina Muzeja Moslavine“, „U potrazi za baštinom“, „Valentinovo“ i „Spomenari – ljepote prošlosti“.