HR | EN
fraza ključna riječ
ime i/ili prezime ustanova
polja djelovanja mjesto
stručno zvanje zvanje
 

Goroslav Oštrić

Zvanje prof. povijesti
Stručno zvanje muzejski savjetnik (u mirovini)
Polje djelovanja povijest, povijesna zbirka
Uže polje djelovanja folkloristika, heraldika, oružje i arhivalije
Ustanove Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka
Goroslav Oštrić rođen je 1935. u Stocu (BiH). Njegova je obitelj zbog očeva posla često selila dok ga Drugi svjetski rat nije zatekao u Tisnom, na otoku Murteru. Gimnaziju je završio u Zadru.
Kao gimnazijalac često je bio sudionikom omladinskih radnih akcija, ali je odlazio i na arheološka iskopavanja s prof. Ivom Petriciolijem kao pratnja, primjerice na lokaciji crkvice sv. Ivana na Dugom otoku.
Uz književnika Olinka Delorka skupljao je od kazivača na terenu narodne pjesme za Institut za etnologiju i folkloristiku. Najveći doprinos muzejskom radu jest skupljajnje građe za sve zbirke i otkup predmeta.
U Pomorskome i povijesnome muzeju Hrvatskog primorja Rijeka vodio je Zbirku oružja i Zbirku arhivalija. Veliko zanimanje pokazivao je za heraldiku.
U posebne zasluge može mu se ubrojiti uređenje muzejske zgrade, u što je uložio golem trud kako bi se dobio veći prostor za rad i izložbenu djelatnost. Nakon 1970. korigirao je postojeći postav Povijesne zbirke u Pomorskome i povijesnome muzeju Hrvatskog primorja Rijeka.
Dok su trajale pripreme u Pomorskome i povijesnome muzeju Hrvatskog primorja Rijeka u povodu posjeta J. Broza Tita Rijeci, iskorištena je prilika da se prostor uredi, adaptira i renovira pa je G. Oštrić vodio te radove.
Planira objavljivanje monografije u kojoj bi sve frankopanske simbole objedinio kako bi ih bolje likovno predstavio javnosti.

Napomena: podatci preuzeti iz anketnog upitnika, materijala predanih za Personalni arhiv MDC-a i iz intervjua snimljenog 31. ožujka 2003. Razgovor vodila i snimila Jozefina Dautbegović.

Fotogalerija

Zvučni zapis

Tekst zvučnog zapisa

Uvijek smatram da je to jedan specifičan grad po odnosu, neću reći prema kulturi, nego prema muzejima. Oni su uvijek gledali formu, kako treba biti muzej organiziran, da li treba biti jedan muzej, ili više, uvijek su išli u sužavanje, a ne širenje i tu su bili s muzealcima na suprotnoj strani. Jer, muzealcu su nešto sažimali, da bi onda kroz pojedine odjele razvijali, širili da bi se više muzejskih institucija stvorilo. Međutim, od tog spajanja pedesetih godina muzeji su imali samo štetu. Muzeji koji su ostali zasebni kao Prirodoslovni i Galerija imali su veći napredak, dok su nas uvijek bombardirali sa spajanjem Muzeju revolucije čemu smo se mi žestoko opirali, jer smo znali ako i to dođe u naš sastav, onda i ono malo rada što se odvijalo će „zahiriti“ jer nam je najbolji primjer u tome bio Muzej u Zadru.

Iz knjižnice MDC-a