Budite hrabri, odvažni i kreativni, tražite rješenja, a ne probleme jer za razvoj publike nisu presudni ni novac ni ministarstva, sažeta je poruka dvodnevne međunarodne konferencije pod nazivom "Cultural Heritage 3.0: Audience and access in the digital era" održane u Tartuu u Estoniji 12.i 13. srpnja 2017.

Budući da je Estonija prvoga srpnja od Malte preuzela predsjedanje Vijećem EU Estonci su tim povodom odlučili svoju, ali i europsku pozornost usmjeriti ka kulturi, točnije izazovima s kojima se suočavaju kulturne institucije u digitalnom dobu. Konferencija je održana u Tartuu, drugom po veličini gradu Estonije i sjedištu najstarijeg estonskog sveučilišta, u dvorani nove zgrade Nacionalnog muzeja Estonije otvorenog prošle jeseni.

Ministar kulture Estonije Indrek Saar naglasio je problem privlačenja i angažiranja publike u doba kada su digitalne tehnologije promijenile načine na koje konzumiramo, stvaramo i pristupamo kulturnim sadržajima. Nije propustio spomenuti važnost suradnje sa zajednicom jer, kako je rekao "povijest ima tendenciju da bude zaboravljana, pa ponavljana umjesto da se od nje uči".

U uvodnom izlaganju professor Pier Luigi Sacco s IULM sveučilišta u Milanu, posebni savjetnik Tibora Navracsicsa, Europskog povjerenika za obrazovanje, kulturu, mlade i sport za Europsku godinu kulturne baštine pojasnio je naslov konferencije "Kulturna baština 3.0". Prema njegovim riječima Kultura 1.0 bila je kultura predindustrijskog doba, kultura za elite, kultura mecena, doba u kojem su "Muzeji 1.0" bili hramovi znanja fokusirani na konzervaciju, razvoj, prezentaciju zbirki i prijenos znanja, a ekonomska održivost "hramova" smatrana je bogohuljenjem. U Kulturi 2.0, dobu "revolucije kulturnih industrija" razvija se tržište kulture, ona postaje profitabila, publika raste dramatično, a naglasak se stavlja na profitabilnost i popularnost. U tom dobu prema riječima profesora Saccoa "Muzeji 2.0" postaju mašine za proizvodnju zabave, od njih se očekuje da zarađuju, da servisiraju turističke potrebe. Zarada se više ne vidi kao nešto što se kosi s misijom muzeja, a reakcije i broj posjetitelja postaju mjera uspješnosti.

Kultura 3.0 nastupa u doba kada se gube granice između autora i publike, aktivne i pasivne participacije, a novi val tehnoloških inovacija omogućuje masovno širenje i dijeljenje sadržaja, dok se vrijednosni naglasak stavlja na društvenu domenu, na inovacije, održivost, društvenu koheziju, cjeloživotno obrazovanje, lokalni identitet. U takvom modelu professor Sacco "Muzeje 3.0" vidi kao platformu za sudjelovanje u kojima je ideja pasivne publike zamijenjena različitim oblicima direktnog sudjelovanja. Muzeji postaju hubovi inovacija, prostori socijalne povezanosti, mjesta kreativnog usvajanja spremna otvoriti svoje sadržaje idejama korisnika. Isti je princip talijanski professor primijenio i na kulturnu baštinu koja je prema njemu također prešla put od Baštine 1.0 "očuvanja kamenja" za potrebe connoisseura, preko faze Baština 2.0 kada je bila shvaćena kao "mašina za zabavu" namijenjenu "mušterijama" da bi u verziji 3.0 trebala djelovati kao nositelj smisla zajednice, biti baština koja je stvarana, sačuvana i u kojoj uživa cijelo društvo.

Tijekom dvodnevne konferencije nastupilo je dvadesetak govornika, stručnjaka iz područja knjižničarstva, arhiva, muzeja, zaštite kulturne baštine. Održane su i četiri radionice koje su se bavile temama i iznalaženjem odgovora na pitanja: koja je uloga kulture i baštine u izgradnji jačih zajednica i povezanijeg društva, kako staviti publiku u središte djelatnosti kulturnih institucija i razviti sposobnost kulturnih institucija da uključe javnost u svoj rad, kako povezati kulturnu baštinu s ekonomskim razvojem a jedna se radionica bavila pitanjem kako će europska reforma u području autorskih prava utjecati na kulturne sadržaje.

Polazeći od premisa da se uloga i muzeja i publike izmijenila, da publika i muzeji u klasičnom, pasivnom smislu više ne postoje naglašena je društvena važnost muzejskih ustanova u današnjem vremenu u kojem je kultura namijenjena i dostupna svakome, a ne samo eliti. U klasifikaciji u kojoj je publika podijeljena na onu "iz navike", na publiku "po izboru", i onu "iz iznenađenja" (Audience by habit, Audience by Choice i Audience by surprise) kako bi se zainteresirali i privukli i oni kojima kultura nije ni navika ni izbor naglašene su mogućnosti novih tehnologija i alata koji publici otvaraju mogućnosti interaktivnog korištenja i sudjelovanja u kulturnim sadržajima.

"Dodajte riječ zabavno u svoj rad", istakao je Eppo van Nispen, poznati nizozemski i međunarodni stručnjak u području digitalizacije. "Kulturno naslijeđe treba biti i može biti zabavno, no mi smo svi preozbiljni" izrekao je u izlaganju u kojem se nije libio kritike na račun sektora u kojem se, kako je rekao, prečesto prva reakcija na prijedloge svodi na četiri slatke riječi - "to se ne može". (Maja Kocijan)

Više na stranicama Ministarstva kulture Republike Estonije.

Računanje se smatra jednim od najvećih intelektualnih dostignuća ljudske vrste. Povijest računanja od abakusa do kalkulatora tema je izložbe otvorene u zagrebačkom Tehničkom muzeju Nikola Tesla kojom njen autor prof. dr. sc. Borisa Halasza daje povijesno-tehnološki pregled naprava i uređaja za računanje od davnina do sredine osamdesetih godina 20. st.

Na izložbi pod nazivom "Koji je tvoj (z)broj?" izloženo je pet stotina izložaka od kojih najstarije Fullerovo cilindrično logaritamsko računalo datira iz oko 1895. Poseban dio izložbe posvećen je domaćoj industriji među kojima su zastupljene hrvatske tvrtke TRS Zagreb, Digitron Buje i RIZ Zagreb, ali i Unis iz Sarajeva i Ei iz Niša. Najteži izložak je registar blagajna teška oko 60 kg, dok najlakši izložak šiber ima tek 17 grama.

Na izložbi je predstavljen niz zanimljivih izložaka poput prvog elektronskog kalkulatora manjeg od pisaćeg stroja Sharp QT 8D iz 1969., prvog džepnog znanstvenog elektronskog kalkulatora Hewlett Packard HP-35 iz 1972. ili najsporijeg džepnog elektronskog kalkulatora Canon Palmtronic F 2 iz 1975.

Razvoj mehaničkih računskih pomagala počeo je u 17.st. Prvi se računski stroj pripisuje Nijemcu Wilhelmu Schickardu u godini 1623., ali taj je stroj nestao u požaru prije nego je predstavljen javnosti. Francuz Blaise Pascal je 1642. izumio zbrajalicu Pascaline, njemački matematičar i filozof Gottfried Wilhelm Leibniz je 1672. izumio računski stroj za sve četiri računske operacije. Do sredine 19. st. izredali su se deseci egzotičnih izuma, ali je tek oko 1850. Francuz Xavier Thomas de Colmar sa svojim Arithmometerom doveo mehaničke računske strojeve do uporabne pouzdanosti. U sljedećih 120 godina mehanički su računski strojevi, zajedno s logaritamskim računalima i logaritamskim tablicama, bili jedina dostupna računska pomagala. Stotine proizvođača nudili su tisuće modela koji su se izrađivali u milijunima primjeraka.

Mehanički računski strojevi dosegli su vrhunac razvoja nakon Drugoga svjetskog rata. Nevjerojatno je koliko su ti mehanizmi bili složeni i skupi – npr. Divisumma 24 je 1956. godine u Italiji stajao 325 000 lira, dok je novi Fiat 500 Nuova koštao 465 000 lira! A kad su se pojavili elektronski kalkulatori, zbog tisuća ugrađenih skupih tranzistora i dioda cijene su postale još više pa je dobar stroj koštao na tisuće ondašnjih dolara, više i od dobrog automobile.

Prvo elektronsko računalo ENIAC trošilo je oko 150 kW struje, a moglo je obavljati samo četiri računske operacije. Danas moderni kalkulator za to troši manje od pola milivata, ili tristo milijuna puta manje.

Dva su epohalna izuma (1948. izum tranzistora i dioda i 1958. izum integriranog kruga) omogućila nevjerojatan razvoj računskih pomagala, ali je svaki od tih izuma, zbog izvanredne složenosti potrebnih tehnologija, trebao i više od deset godina da postane tehnološki pouzdan. Tako su se prvi stolni elektronski kalkulatori s tranzistorima i diodama pojavili tek 1964.

Sedamdesete godine i puna primjena integriranih krugova visoke gustoće integracije svjedočile su neviđenom razvoju kalkulatora, da bi se u osamdesetima vrhunac razvoja premjestio na područje stolnih kompjutora opće namjene, kasnije i prijenosnih kompjutora. Tako je ono što je sredinom šezdesetih počelo kao računsko pomagalo skromnih mogućnosti, u osamdesetima postalo mnogo više od toga – da bi se uvuklo se u sve pore života i iz temelja promijenilo našu civilizaciju.

Izložba i katalog obuhvaćaju niz predmeta iz fundusa Tehničkog muzeja Nikola Tesla – zbirke Računska tehnika te dviju privatnih zbirki računskih pomagala, ponajprije kolekcije prof. dr. sc. Borisa Halasza te prof. dr. sc. Božidara Kanajeta. Na izložbi su korišteni i artefakti u vlasništvu gosp. Tomislava Talana, Fakulteta strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu te Muzeja informatike Peek&Poke iz Rijeke. (Tehnički muzej Nikola Tesla)

Izložba ostaje otvorena do 30. rujna 2017.