#1 | #2 | #3 | #4 | #5 | #6

MOMA – izložena betonska utopija Jugoslavije

Richterovi izložbeni paviljoni Jugoslavije za sajmove u Bruxellesu i Torinu, Mutnjakovićeva Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Prištini, Magašev kompleks Haludovo u Malinskoj, Bakićev spomenik na Petrovoj Gori, samo su neki od izložaka koji su se našli na velikoj izložbi jugoslavenske arhitekture Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980, otvorenoj u nedjelju u jednom od najprestižnijih muzeja na svijetu - Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku.

Više od 400 crteža, modela i fotografija, koje su muzeju ustupili arhivi i muzeji bivših država kao i same obitelji arhitekata, istražuje širok raspon tema – od procesa urbanizacije velikih razmjera i spomeničke baštine bivše države, preko upotrebe tehnologije i dizajna u svakodnevnom životu do globalnog dometa jugoslavenske arhitekture, dajući globalnoj publici po prvi put zaokružen uvid u jugoslavenski arhitektonski opus.

Brojni izlošci dočaravaju raznolikost, hibridnost i idealizam arhitekture bivše države

Fokus je na razdoblju intenzivne izgradnje od 1948. i raskola Jugoslavije i Sovjetskog bloka pa do 1980. i Titove smrti, a publika kroz radove najvažnijih arhitekata, kipara i dizajnera bivše države dobiva uvid u radikalnu raznolikost, hibridnost i idealizam koji su karakterizirali arhitekturu. Među mnoštvom atraktivnih projekata ističu Richterovi izložbeni paviljoni Jugoslavije rađeni za EXPO u Bruxellesu (1958.) i Međunarodnu izložbu rada u Torinu (1961.), zatim Trg revolucije u Ljubljani (1960.-1974.) Edvarda Ravnikara, Mutnjakovićeva Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Prištini (1971.-1982.), Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine (1954.–1979.) Jurja Neidharta te dobitnik Aga Khan nagrade za arhitekturu - Ugljenova Šerefudinova Bijela Džamija (1969.–1979.) iz Visokog.

Šarm „betonske utopije“ dočaravaju i Telekomunikacijski centar u Skoplju (1972.-1981.) Janka Konstantinova, Hotel Zlatibor u Užicama (1975-1981.) Svetlane Kane Radević te Muzej savremene umjetnosti u Beogradu, rad Ivanke Raspopović i Ivana Antića kao i veliki projekti urbanizacije poput Kovačićevog stambenog bloka zgrada Split 3 (1970.-1973.) i Bloka 23 u Novom Beogradu (1968.-1972.) koji su osmislili Aleksandar Stjepanović, Božidar Janković i Branislav Karadžić.

Posebno su obrađeni Magašev Stadion Poljud (1976. – 1979.) i nekadašnji kockarski raj za elitu iz čitavog svijeta kompleks Haludovo u Malinskoj (1969.-1972.), a posjetitelji mogu vidjeti i spomenike posvećene antifašističkoj borbi poput Bakićeva Spomenika ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj Gori (1979.–1981.), Spomenika Revoluciji na Kozari (1970.-1972.) Dušana Džamonje ili Spomenika u znak sjećanja na bitku na Sutjesci (1965.–1971.) koji je na Tjeništu izradio Miodrag Živković.

Sekcija izložbe nazvana Everyday Life istražuje projekte stambene arhitekture i razvoj modernog dizajna u socijalističkoj konzumerističkoj kulturi, a među nizom izloženih predmeta iz svakodnevne uporabe našli su se najpoznatiji produkti jugoslavenskog industrijskog dizajna - REX stolica Nike Kralja, koja je do danas ostala sinonim za ergonomski i funkcionalni dizajn kao i modularni plastični kiosk široke namjene K67 koji je 1966. godine kao student arhitekture u Ljubljani kreirao Saša Mächtig, jedan od velikih izvoznih hitova bivše Jugoslavije i dio postava MoMA-e od 1970. godine.

„Fasciniralo me bogatstvo i visoka kvaliteta jugoslavenske poslijeratne arhitekture koja je zbog hladnoratovske podijele svijeta ostala potpuno nepoznato poglavlje povijesti arhitekture. Arhitektura u Jugoslaviji oblikovala je ideale države i njene utopijske ciljeve: pristupačni stanovi za građane, nove građanske i socijalne ustanove, javni prostori, turistički objekti i spomenici - svi su postali područjem eksperimentiranja i alat za transformaciju društva. Iako je Jugoslavenski politički eksperiment u konačnici propao radovi koji se mogu vidjeti na izložbi su iznimno značajni jer pokazuju, u vrijeme kad arhitektura u ovom dijelu svijeta postaje luksuzna roba za blještave magazine, njen potencijal u socijalnom angažiranju i transformaciji na načine koji su i danas relevantni“, rekao je jedan od autora izložbe Martino Stierli.

Autori izložbe su Martino Stierli, MoMA-in kustos za arhitekturu i dizajn te Vladimir Kulić, beogradski profesor arhitekture na Florida Atlantic University-u koji je 2012. s hrvatskim teoretičarom Marojem Mrduljašem objavio knjigu o socijalističkoj arhitekturi i urbanizmu "Nedovršene modernizacije", a suradnica na izložbi je Anna Kats iz MoMA-inog Odjela za arhitekturu i dizajn. Uz Stierlija i Kulića, tekstove u katalogu potpisuju Maroje Mrduljaš s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu te Tamara Bjažić Klarin i Sanja Horvatinčić s Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu.

Izložba Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980, vjerojatno najvažnija retrospektiva jugoslavenske arhitekture ikada održana, može se razgledati se u MoMA-i do 13. siječnja 2019. (Ivan Guberina)

 

Foto: Installation view of Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980, The Museum of Modern Art, New York, July 15, 2018–January 13, 2019. © 2018 The Museum of Modern Art. Photo: Martin Seck


 
 

Foto: licegrada.hr

Budućnost tradicije – muzeji postaju društveno angažirani centri kulture

ICOM-ova tema Međunarodnoga dana muzeja 2019. „Muzeji kao središta kulture: budućnost tradicije“ naglašava neizmjernu važnost muzeja u suvremenom društvu koje se nalazi pred izazovima vrtoglavog tehnološkog napretka, gospodarskih kriza i socijalnih promjena uključujući i prisutnost velikih migracija stanovništva. Što je vrijeme turbulentnije to je zadaća muzeja važnija jer je u temelju djelovanja ovih institucija osiguravanje kvalitete kulturnog ozračja.

Moderni muzeji prilagođavaju svoje djelovanje izazovima vremena pa svoje aktivnosti i metode rada usklađuju s tendencijama razvoja društva i komunikacijskim potrebama svojih korisnika. Transformacije muzeja sve su prisutnije u praksi, oni pomiču svoje granice te od nekoć statične institucije danas postaju zanimljiva interaktivna mjesta.

Muzeji preuzimaju novu ulogu koju ICOM simbolički definira kroz dva ključna pojma: a) muzej kao mjesto susreta i umrežavanja – potiče se suradničko okruženje, multidisciplinarna suradnja te interesno povezivanje partnera, tj. profesionalno povezivanje; b) muzej kao središnje mjesto lokalne zajednice – u okviru kulturnoga prostora zajednice muzej prepoznaje vrijednost tradicije, čuva i brine o materijalnoj i nematerijalnoj baštini (kulturna, prirodna i tehnička) i proaktivno se odnosi prema nasljeđu.

ICOM-ova podtema manifestacije "Budućnost tradicije" povezuje muzeje s njihovom ulogom prenositelja tradicije u budućnost. Muzej prije svega osigurava objektivnost i istinitost nasljeđa i u funkciji je posrednika koji suvremenim sredstvima doprinosi očuvanju i prenošenju tradicijskog znanja i umijeća za buduće naraštaje. Oni imaju stručnu platformu zahvaljujući kojoj tradiciju čine dostupnom i važnom za sve raznolikiju i globalnu suvremenu publiku. Komunikacijom daju svoj doprinos razumijevanju kulturne raznolikosti i interkulturnom dijalogu. Zahvaljujući tom stručnom radu oni potiču društveni i kulturni razvoj lokalne sredine, a komunikacijom tradicije ona postaje zalog za budućnost.

U 2019.-oj godini aktivnosti međunarodne muzejske zajednice bit će u duhu preporučene teme manifestacije Međunarodnoga dana muzeja „Muzeji kao središta kulture: budućnost tradicije“ koja će ujedno biti i tema ICOM-ove konferencije koja će se održati u Kyotu u Japanu (1.-7. 9. 2019.). Uključivanjem u ovu manifestaciju svima nama bit će prilika da svratimo pozornost na muzeje u kojima radimo i njihov doprinos oplemenjivanju društvenoga i kulturnoga života vrijednostima iz prošlosti i da na njima izgradimo budućnost.

Muzejski dokumentacijski centar, kao i do sada, bit će u ulozi inicijatora i promotora Međunarodnoga dana muzeja u Hrvatskoj te ćemo vam prosljeđivati različite korisne informacije obilježavanja ove manifestacije. (Tončika Cukrov)


 

Najava – 37. izložba izdavačke djelatnosti hrvatskih muzeja i galerija

U moru knjiga nalazi se jedan mali, ali svim morskim daćama i nedaćama postojan otok – otok muzejskih knjiga. Muzejski dokumentacijski centar se gotovo puna četiri desetljeća trudi kako bi taj otok bio ucrtan na nautičkim kartama moreplovaca pisane riječi. Ukazuje na njegovo bogatstvo i iznimnost, njegovu privlačnost za različite uzraste i interese.

Riječ je o tradicionalnoj izložbi muzejskih publikacija koja će se u organizaciji Muzejskog dokumentacijskog centra održati po 37. put na 41. Interliberu – Međunarodnom sajmu knjiga i učila, od 13. do 18. studenoga 2018. na Zagrebačkome velesajmu. Bit će to još jedan festival muzejske knjige, jedinstvena prilika da se na jednome mjestu izlože sve muzejske publikacije – od informativnih letaka i deplijana do opsežnih ili višetomnih monografija i elektroničkih publikacija na CD-ovima. Jer svaka knjiga ima svojega čitača, onoga koji ju poznaje i onoga koju ju traži.

Na prošlogodišnjoj 36. izložbi sudjelovalo je 116 muzeja i galerija iz 67 hrvatskih gradova i mjesta s gotovo 700 tiskanih i elektroničkih publikacija ̶ kataloga izložaba i kataloga muzejskih zbirki, monografija, muzejskih vodiča, periodike, edicija za djecu i mlade.

U Predgovoru popratnoga kataloga ukazali smo na novosti i smjerove u kojima se razvija muzejsko nakladništvo – na nove teme kao i one najčešće obrađivane iz likovnih umjetnosti; na nove forme, medije i žanrove poput jačanja nakladništva za djecu i mlade, ali i napuštanja CD-ROM-ova i okretanja mrežnim publikacijama; na održavanje tradicije usprkos financijskim nedaćama kao u objavljivanju redovne periodičnosti muzejskih časopisa, ali i na nedostatke kao što je još uvijek sporadična komunikacija publikacijama namijenjenih osobama s invaliditetom.

S nestrpljenjem očekujemo čime će nas ove godine muzeji i galerije iznenaditi, što ćemo izložiti na našim policama jer sudeći prema publikacijama koje smo povremeno predstavljali u našim Vijestima iz muzeja – bit će to još jedna svečanost muzejske knjige.

Detaljnije informacije o pripremama za 37. Izložbu slijede krajem kolovoza ili na e-mail sradov@mdc.hr. (Snježana Radovanlija Mileusnić)

 

Foto: s prošlogodišnje izložbe Interliber 36.


 

Wevelgem – izložba povodom 60. obljetnice izgradnje Richterova paviljona

Tridesetak radova iz arhitektonskog i umjetničkog opusa jedne od ključnih ličnosti hrvatske umjetničke scene druge polovice 20. stoljeća - Vjenceslava Richtera, našlo se na izložbi pod nazivom „Richter Experience 2018 – Vjenceslav Richter, the architect and his art“, otvorenoj 7. srpnja 2018. godine u belgijskom gradu Wevelgemu.

Povod za izložbu je 60. obljetnica izgradnje jedne od najistaknutijih građevina nastalih u doba bivše Jugoslavije - paviljona za svjetsku izložbu u Bruxellesu 1958. godine koji je danas jedini sačuvani izložbeni paviljon sa svjetske izložbe i zaštićeno kulturno dobro Belgije. EXPO u glavnom gradu Belgije bio je prvi „svjetski sajam“ nakon gotovo dvadeset godina zamišljen kao mjesto obilježavanja ljudskog napretka nakon neizmjernih razaranja u Drugom svjetskom ratu, a glavni protagonisti i suparnici bile su dvije svjetske velesile – Sjedinjene Države i Sovjetski Savez, koje su vodile ideološki rat blještavim paviljonima i atraktivnim izlošcima. Spektaklu u velikom šumovitom parku na rubu glavnog belgijskog grada svjedočilo je čak 42 milijuna ljudi, a pored sovjetskog Sputnika, belgijskog Atomiuma i američke televizije u boji jedna od atrakcija izložbe bio je i paviljon Jugoslavije, hvaljen zbog svoje arhitektonske kvalitete i uspoređivan s najikoničnijim paviljonom 20. stoljeća - van der Roheovim paviljonom Njemačke u Barceloni. Richterovu kreaciju položenu na tanke čelične stupove belgijski su novinari nazvali „palačom od čelika, stakla, drveta i mramora, čija elegancija leži u vlastitoj suzdržanosti“, organizacijski odbor EXPO-a nagradio ju je posebnim priznanjem, a relevantni arhitektonski časopis Architectural review rangirao ju je među „šest iznimnih paviljona“ na Expo-u.

Nakon završetka izložbe nacionalni paviljoni ponuđeni su na prodaju, a Richterov paviljon otkupio je Grad Wevelgem s namjerom da ga pretvori u školu. Tako je jedno od najvažnijih djela u povijesti moderne hrvatske arhitekture ostalo sačuvano u izvornom stanju i danas je ponos Wevelgema u kojem se smjestila škola Sint-Pauluscollege.

Vjenceslava Richtera (Omilje, 1917 – Zagreb, 2002) mnogi teoretičari i povjesničari umjetnosti smatraju predvodnikom hrvatske arhitektonske, likovne i misaone avangarde. Jedan je od suosnivača umjetničke grupe EXAT51 (1951.), Novih Tendencija (1962.), Studija za industrijsko oblikovanje (SIO, 1956.) i Centra za industrijsko oblikovanje (CIO, 1963.). Razdoblje EXAT-a, za koji je formirao ideološku platformu zalažući se za sintezu svih umjetnosti, braneći apstraktno slikarstvo i prava na slobodu umjetničkog izražavanja, svakako je najvažniji dio Richterove biografije. Autor je niza arhitektonskih projekata javne i stambene namjene i idejnih rješenja u području urbanizma - jugoslavenskih paviljona u Bruxellesu, Torinu i Milanu, Muzeja za prostorne eksponate, Muzeja evolucije u Krapini, Muzeja revolucije u Beogradu i Sarajevu, Arheološkog muzeja u Aleppu, Vile Zagorje, Tvornice Saponije u Osijeku, a jedno od ključnih ostvarenja sredinom šezdesetih bio je vizionarski arhitektonsko-urbanistički projekt Sinturbanizam u kojem je ostvaren dijalog arhitekture i likovnosti.

Autorica izložbe je Vesna Meštrić, viša kustosica zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, a izložba se može pogledati do 26.8.2018. (I.G.)


 
 

Foto: Staša Popadić

Baština i migracije – tragovi zavičaja iz torbe sjećanja

U sklopu programa 52. međunarodne smotre folklora u Etnografskom muzeju Zagreb petoga srpnja otvorena je izložba pod nazivom 'Baština i migracije - Tragovima zavičaja, koracima nezaborava', autorice kustosice Katarine Bušić.

Svoju dugogodišnju tradiciju popratnih izložbi Međunarodna smotra folklora nastavlja i ove godine obrađujući danas vrlo aktualnu, globalnu temu migracija. Projektom su obuhvaćene folklorne skupine koje, iako su u nekom trenutku napustile svoje zavičaje, i dalje njeguju tradiciju prostora iz kojeg su potekli. Migracije stanovništva odvijale su se na našim prostorima posljednjih stoljeća kao posljedica ratova, političkih previranja, državnih kolonizacija, agrarnih reformi, ali i iz ekonomskih razloga. Selile su cijele zajednice i pojedinci, a s ljudima, migrirale su i njihove kulturne tradicije i prakse.

Upravo takve specifične društvene prakse, reminiscencije na stari zavičaj, prikazane su ovom izložbom. Obrađene su četiri studije primjera zavičajnih folklornih skupina i pojedinaca iz istočnog Srijema u Srbiji iz sela Gibarac i Kukujevci te Bosne i Hercegovine iz mjesta Kraljeva Sutjeska i Bosanske Posavine, a koje danas djeluju u različitim dijelovima Hrvatske i gradu Zagrebu. Djelovanjem kroz udruge i kulturno-umjetnička društva, ovi ljudi idu tragovima zavičaja, predstavljajući svoju tradiciju, i koracima nezaborava čuvajući svoj kulturni identitet te emotivnu povezanost sa starim zavičajem.

Specifičnost ovog postava jest činjenica da se gotovo cijeli sastoji od predmeta koje su posudili pojedinci i folklorne skupine koje su svojim angažmanom upotpunile i samu svečanost otvaranja. Osim narodnih nošnji koje predstavljaju najprepoznatljiviji simbol identiteta, prikazani su i drugi dijelovi tradicijske odjeće koji su oko 2000. godine rekonstruirani. Ponjava, našaktice, opanci i čorapi samo su dio tradicijskoga ruha kao simbola kulturnog identiteta, koje su doseljenici, uz pomoć muzejskih i srodnih ustanova, obnovili i proizveli.

Među izloženim muškim dodatcima ističe se fes i raskošan pozlaćeni lanac kao dio muškog nakita, a među ženskim crna marama okruga, dio oglavlja udanih žena s područja Kraljeve Sutjeske. Predaja kaže kako je ta vrsta marame podrijetlom vuče iz žalovanja za posljednjom bosanskom kraljicom Katarinom koja je sama poučila lokalne žene kako vesti ukras i perlice po rubu marame.

Osobni predmeti pojedinaca izloženi u postavu svi imaju i svoju osobnu povijest koja ih smješta u kontekst vremena i svjedoči o migracijama vlasnika. Posebno se ističe slika koju legenda opisuje kao Srce Isusovo i Marijino, svetu sliku koju je bračni par Marić bježeći od rata ponio iz svog doma u Bjelavićima. Slika je s njima putovala godinama, iz Vareša u Čapljinu potom u Livno, a od 1995. kroz Hrvatsku, od Klane, Korenice i konačno do Donjeg Lapca, gdje par i danas živi, a ove su godine proslavili i 50. obljetnicu braka. I drugi izloženi predmeti poput obiteljskih fotografija i molitvenika svjedoče o tome što nam je najvažnije u životu u trenucima kataklizme, trenucima kada se napušta dom i zavičaj, a sjećanja trpaju u torbu.

Kazivanja pojedinaca i citati iz knjiga na temu odlaska iz zavičaja sastavni su dio ove izložbe koja svjedoči, kako je to rečeno na otvorenju, da je “zavičaj ono vidljivo i nevidljivo što nas obilježava za cijeli život i ostaje u nama gdje god bili u svijetu”.

Postav je realiziran u suradnji s KUD-om 'Kraljica Katarina' iz Donjeg Lapca, Posavskim zavičajnim klubom 'Derventsko kolo' i Posudionicom i radionicom narodnih nošnji iz Zagreba.

Izložba ostaje otvorena do 5. kolovoza 2018. godine. (Melita Nikolić)

 

Foto: Staša Popadić


 
 

Foto: Barbara Margaretić

Dubrovnik – izložba o đavoljoj travi u Etnografskom muzeju

Od šamana koji su se trovali duhanom kako bi uspostavili kontakt sa svijetom duhova preko rovinjskih tabakina koje su radom u duhanskoj industriji dobile priliku za emancipaciju, izložba pod nazivom "Dim - priča o duhanu" koja je otvorena 29. lipnja 2018. godine u žitnici „Rupe“ pristupa temi duhana s etnološke, filmske i marketinške pozicije.

Izložba je realizirana zahvaljujući suradnji Dubrovačkih muzeja i zagrebačkoga Etnografskoga muzeja s namjerom predstavljanja gospodarskog, kulturološkog i društvenog značenja duhana u Hrvatskoj i svijetu kroz fundus Zbirke pušačkog pribora Etnografskog muzeja u Zagrebu, zbirke privatnih kolekcionara i stručnu literaturu koja sadrži podatke o uzgoju duhana, načinima njegova uživanja i korištenja u narodnoj medicini.

Publika ima priliku razgledati više od 200 predmeta –lule, kamiše, cigaretnike, kutije za duhan, kutije za cigarete, burmutice, duhankese, različit pribor za paljenje vatre, koji su sakupljani kontinuirano od 1921. godine prilikom terenskih istraživanja te donacijama građana i otkupom. Predmeti su većinom izrađeni tijekom 19. i 20. stoljeća na području Hrvatske i susjednih zemalja, a najstariji predmet je glinena lula zapadnog tipa iz 16. stoljeća.

Izložba započinje „Kratkom povijesti duhana“koja govori o važnoj ulozi duhana među vjerovanjima i obredima američkih starosjedilaca, širenju duhana iz Sjeverne i Južne Amerike diljem svijeta te o početku korištenja duhana u Europi, ponajprije u terapeutske svrhe. Cjelina "Herba fiscalis" prikazuje gospodarsku važnost duhana za tradicijsko gospodarstvo i državne blagajne, dajući pregled uzgoja i prerade duhana u hrvatskim krajevima od njegovih početaka u 16. stoljeću, pa sve do današnjih dana kada se proizvodnja odvija na oko 1000 obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava u Podravini i zapadnoj Slavoniji.

"Pušački pribor" posvećen je različitim načinima uživanja duhana (žvakanje, pijenje soka, šmrkanje i pušenje) koji su se mijenjali tijekom vremena kao i pušačkom priboru koji se razvio u brojne oblike i dijelom postao svojevrsna umjetnička forma. Posebnu atrakciju čine unikatne glinene lule, kamiši i cigalini koji su se izrađivali u Zelovu kraj Sinja, koje je za fundus Etnografskog muzeja otkupio kustos Božidar Širola tijekom svog terenskog istraživanja u listopadu 1932. godine, a izložene su i lule i burmutice iz Konga, kiseru lula iz Japana, vodene lule iz Kine kao i stolić s priborom za pušenje iz druge polovine 19. stoljeća, posuđen iz Muzeja grada Šibenika, koji prikazuje odnos društvenih elita prema duhanu.

Posljednja cjelina unutar izložbe daje povijesni pregled zabrana konzumiranja duhana i antipušačkih kampanja – od smrtnih kazni za pušače (17. st.) do konačnih znanstvenih dokaza o štetnosti duhanskih proizvoda (20. st.). Pri tome je naglasak na gotovo jedno stoljeće stara nastojanja zdravstvenih radnika u Hrvatskoj (Higijenski zavod i Škola narodnog zdravlja u Zagrebu, 1927.) na suzbijanju pušenja, osobito među djecom.

Autorica izložbe je Marija Živković, viša kustosica zagrebačkog Etnografskog muzeja, za likovno oblikovanje izložbe i grafiku zaslužni su Nika Pavlinek i Damir Prizmić, a kustosica dubrovačke izložbe je Barbara Margaretić.

Izložba se može razgledati u žitnici „Rupe“ do 30. srpnja 2018. (I.G.)

 

Foto: Barbara Margaretić


 

Impressum

Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690

Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivan Guberina Grafički urednik: Denis Bučar

Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr