#1 | #2 | #3 | #4 | #5 | #6

Iskustvo hrvatskih muzeja – muzeji kao oblik aktivne društvene svijesti

U organizaciji Hrvatske sekcije ECOVASTA-a, Europskog vijeća za sela i male gradove i Udruge Ekomuzej Bistra 12. listopada održan je znanstveno-stručni skup multidisciplinarnog karaktera na temu uloge ekomuzeja u razvoju lokalnih zajednica. Ne iznenađuje stoga što je za mjesto održavanja odabrana upravo Općina Bistra, koja se, osim što obiluje kulturnom i prirodnom baštinom, može pohvaliti i vrijednom inicijativom lokalnog stanovništva i stručne zajednice za osnivanjem ekomuzeja.

Tema ekomuzeja u našem društvu još je prilično nepoznata pa skup ovakvoga tipa, koji ne samo da obrađuje teorijske i praktične postavke ekomuzeja nego i adresira načine na koji takav koncept može utjecati na razvoj ruralnih područja, čini jedinstven i vrijedan primjer nastojanja stručnjaka i lokalne zajednice ka održivom i holističkom pristupu baštini. Nedavno je i Zakon o muzejima (NN 61/2018) definirao ekomuzej kao model „održivog upravljanja prirodnom i kulturnom baštinom“ koji koristeći razne mehanizme partnerstva, umrežavanja i inicijativa koje djeluju izvan institucionalnih okvira, nastojeći svojim djelovanjem utjecati pozitivno na izučavanje, vrednovanje, oblikovanje i predstavljanje raznih vidova baštine, a sa svrhom “cjelovitog pristupa očuvanju, interpretaciji i prezentaciji baštine na određenom području“.

Skup je održan u tri sesije kroz koje su izlagači problematizirali identitet, baštinu i turizam ruralnih područja, odnos ekomuzeja i lokalnih zajednica te utjecaj (eko)muzeja na gospodarski razvoj zajednice u kojoj djeluju, a prethodilo im je plenarno izlaganje Tomislava Šole, najuglednijeg stručnjaka na području istraživanja koncepta ekomuzeja u Hrvatskoj.

U svom izlaganju znakovitog naziva Kako su nam ekomuzeji promijenili posao (pola stoljeća iskustva) Tomislav Šola istaknuo je važnost i nužnost mijenjanja paradigme muzejske djelatnosti. Ekomuzeji, koje naziva pokretom odnosno načinom razmišljanja, u svoj fokus stavljaju identitet zajednice, „istinski [su] zainteresirani za svoje građane, za zajednicu, za sve u zajednici, za rad u suradnji s članovima zajednice, a sve to u okolnostima realnog vremena i s izravnim ambicijama pomaganja kvalitetnog razvoja“. Ono kako su nam ekomuzeji promijenili posao Šola ističe u izjavi da „kustos-znanstvenik“ sada postaje „kustos-komunikator“, a da muzej, uz svoju imanentnu znanstvenost, dobiva i komunikaciju kao sredstvo rada i utjecaja. Ekomuzeji jedinstveni su s obzirom na „stav prema konceptu baštine i ulozi te baštine u životima ljudi koji su muzej uspostavili i održavaju ga.“ Kao proaktivan čimbenik zaslužan je za razvoj zajednice, jer uloga ekomuzeja nije da identitet zamijeni, nego da ga sačuva, oživi i učvrsti i to na sveobuhvatan, holistički način. Jer „[e]komuzej je oblik aktivne društvene svijesti, mehanizam samo-spoznavanja i samoregulacije“.

Prva sesija obrađivala je teme identiteta, baštine i turizma u ruralnim područjima. Izlaganje Tihomire Stepinac Fabijanić prisutne je upoznalo s ranim pokušajima kreiranja ekomuzeja na sjevernojadranskom i goranskom prostoru Hrvatske, te ukazalo i na sve realne izazove koji postoje na terenu, od manjka financijskih sredstava za završetak projekta do nerazumijevanja uključenih dionika. Ivana Jagić Boljat govorila je o korištenju modela participativnog rada s lokalnim zajednicama Pleternice i Tomislavgrada usmjerenog ka razvoju Kulturne rute bećarca i gange. Ukazala je i na važnost kulturnih ruta kao modela upravljanja baštinom, koje mogu utjecati na razvoj kulturnog turizma, ali i na „održivi razvoj u širem smislu“. Na neiskorišteni potencijal planiranih naselja u ruralnim područjima koja mogu poslužiti kao resurs ekomuzeja ukazala je Jasenka Kranjčević. Napominje kako do sada „planirana sela ... nisu promatrana kao kulturno dobro te kao naselja koja doprinose specifičnom prostornom identitetu različitosti kulture“, ali da kao takva imaju golem turistički i kulturni potencijal.

U drugoj sesiji tema odnosa ekomuzeja i lokalnih zajednica promatrana je kroz primjere Ekomuzeja Mura, o kojem je govorila Lidija Bajuk, Ekomuzeja Žumberak, kroz koji je Kristijan Brkić isticao ekomuzeološki potencijal prostora parka prirode Žumberak-Samoborsko gorje, Muzeja Ivanić-Grada, gdje je o suradnji muzeja i sredine u kojem djeluje govorila Vida Pust Škrgulja, i na kraju kroz primjer lokalne inicijative i razvojnih projekata Općine Bistra o kojima je govorila Klementina Batina.

Treća sesija tematski je bila vezana uz muzeje i gospodarski razvoj ruralnih područja. Denis Gaščić izlagao je o medijskoj vidljivosti ekomuzeja dajući analizu internetskih pretraga pojma 'muzej' i 'ekomuzej', analizu medijskih natpisa koji su pokrivali temu muzeja uz savjete za povećanje medijske popraćenosti. Majda Rubić upoznala je prisutne s mogućnostima financiranja baštinskih projekata sredstvima Europske unije, točnije unutar programa suradnje Interreg Central Europe. Ivan Brlić izlagao je ideju ekomuzeja hrvatskog vinogradarstva i vinarstva u Vinodolu, a Anita Bušljeta Tonković izložila je rezultate istraživanja studije slučaja Linden Tree Retreat & Ranch kao primjera održivog ruralnog turizma. Važnost organizacija civilnog društva kao čimbenika razvoja ruralnih područja na primjeru Općine Nedelišće u svom je izlaganju naglasio Josip Cmrečnjak.

Osim javnih izlaganja predstavljena su i poster-izlaganja: Ivana Hazulin - Muzej Radboa, Radoboj; Dubravka Habuš Skendžić - Izazovi osnivanja i vođenja ekomuzeja - Ekomuzej “Tragovi prošlosti”, Sesvete; Davor Špoljar - Muzej grada Pregrade Zlatko Dragutin Tudjina - nova muzejska ustanova u sjeverozapadnoj Hrvatskoj; Snježana Kauzlarić - Razmišljanje o baštini - baština obitelji Brlić i književna baština Ivane Brlić Mažuranić u Slavonskom Brodu; Klementina Batina i Domagoj Sironić – Baština i baštinici – Zavičajna zbirka OŠ Bistra; Pavel Konečný - EDEN - vrt skulptura u Kukljici - važnost, prezentacija i zaštita.

Prilika je ovo bila da se, osim obljetnice, 25 godina djelovanja Hrvatske sekcije Europskog vijeća za sela i male gradove, predstavi i nedavno, prije nepune dvije godine osnovana, Udruga Ekomuzej Bistra. Udruga je to koja „s ciljem zaštite, istraživanja i prezentiranja sveukupne (kulturne, prirodne i duhovne) baštine Bistre u svrhu kontinuiranja lokalnog identiteta, podizanja kvalitete života i održivog razvoja lokalne zajednice“ okuplja 25 članova, raznih profila, dobi i vokacija. Krajnje nastojanje ove udruge je osnivanje „baštinske institucije Ekomuzej Bistra“.

Na koncu skupa održana je panel rasprava u suradnji s Hrvatskom mrežom za ruralni razvoj pod moderiranjem Danea Pejnovića. Raspravljalo se o važnosti kulture za identitet, o načinima i oblicima društvenog i gospodarskog razvoja ruralnih područja, o vidovima financijske i stručne pomoći za razvoj i o važnostima i mogućnostima koje ruralnim područjima pruža koncept ekomuzeja, upravo za razvoj identiteta i zajednice u cjelini. U raspravi su sudjelovali Tomislav Šola, Tihana Petrović Leš, Anera Stopfer te Željka Pavlović.

Sve su veći izazovi s kojima se ruralna područja danas susreću u vremenu velikih iseljavanja, nestajanja kulturnih specifičnosti i financijskih neizvjesnosti koje dovode do ugrožavanja identiteta i posebnosti prostora i ljudi. Ekomuzej se, kao oblik održivog upravljanja baštinom i baštinskim resursima ruralnih područja nameće kao važan činitelj u procesu revitalizacije i kao posrednik u nastojanju lokalne zajednice da živi svoju baštinu te ju vrednuje, njeguje, čuva i prenosi na sljedeće naraštaje, uz partnersko djelovanje javnog, privatnog i civilnog sektora u cilju dugoročne održivosti.

Konkretne zaključke samog skupa možete pročitati na mrežnim stranicama ECOVAST-a, a sažetci izlaganja dostupni su u knjižnici MDC-a. (Melita Nikolić)


 

Izložba o zapošljavanju slijepih i slabovidnih – „Mrak posao“ Tiflološkog muzeja

Izložba koja tematizira stručno osposobljavanje i zapošljavanje slijepih i slabovidnih osoba otvorena je prošli četvrtak u Tiflološkom muzeju u Zagrebu pod nazivom „Mrak posao“.

Kronološkim slijedom prezentirana je građa koja svjedoči o osposobljavanju za rad slijepih i slabovidnih osoba, koje čine skupinu s izrazito otežanim uvjetima zapošljavanja čak i među osobama s invaliditetom, kao i građa o specifičnim zanimanjima kojima su se u prošlosti bavili.

Izložba započinje prvom organiziranom skrbi o slijepima u Hrvatskoj - otvaranjem Zavoda za odgoj slijepe djece u Zagrebu 1895. godine i prve škole za stručno osposobljavanje slijepe i slabovidne omladine u prostorijama bivšeg Društva sv. Vida čime je počelo obrazovanje i profesionalna rehabilitacija slijepih osoba. Izloženi predmeti iz fundusa muzeja – košara od šiblja, pletenka iz Ludbrega, četka za prašinu iz Radionice slijepih Zagreb, otkrivaju kako su se u početku izučavali stari zanati kao što su košaraštvo, četkarstvo, metlarstvo i užarstvo koji su štetili najvrednijem osjetilu slijepih osoba, opipu.

Nakon Drugog svjetskog rata javljaju se drugi primjereniji poslovi za slijepe i slabovidne osobe poput administrativnih tehničara, daktilografa i telefonista, za koje su se obučavali u Zavodu za rehabilitaciju slijepe i slabovidne djece i omladine u Zagrebu, te poslovi fizioterapeutskih tehničara i masera, zvanje koje se stjecalo u Srednjoj medicinskoj školi za fizioterapijske tehničare u Beogradu. Posjetitelji mogu razgledati telefonsku centralu na kojoj su radile slijepe osobe, fotografije slijepih telefonista zaposlenih u zagrebačkoj “Nami” i tvornici kabela „Elka“, izvadak iz Zakona o obveznom zapošljavanju slijepih invalidnih osoba na kućnim telefonskim centralama u Hrvatskoj donesen 1969. godine kao i molbu za posao Mije Spasojevića i rješenje tvrtke Agrariacoop o njegovu raspoređivanju na radno mjesto telefonista.

Također, razvojem industrije u drugoj polovici 20. stoljeća sve više slijepih osoba u Hrvatskoj počelo se zapošljavati u tekstilnoj, kožarskoj, metalnoj i farmaceutsko-prehrambenoj industriji o čemu svjedoče fotografije iz pedesetih i šezdesetih godina koje prikazuju slijepe i slabovidne osobe zaposlene u „Plivi“ te tvornicama “Rade Končar” i “Đuro Đaković”.

„Predrasude prema mogućnostima slijepih mijenjale su se tijekom vremena, ali ni do danas nisu nestale. Potencijalni poslodavci vrlo često zbog neinformiranosti, zabrinutosti o mogućnostima funkcioniranja i ograničenjima ne zapošljavaju osobe oštećena vida i ova izložba malen je napor u borbi protiv tih predrasuda i afirmaciji slijepih osoba u svijetu rada”, rekla je na otvorenju autorica izložbe Nevenka Ćosić.

Postav prati katalog na Brailleovom pismu i audio vodič namijenjen osobama oštećena vida, a izložba se može razgledati u Tiflološkom muzeju u Zagrebu do 21. prosinca 2018. godine. (Ivan Guberina)

 

Foto: Ivan Guberina


 

Muzej grada Zagreba – izložba o sto godina zagrebačkog skijanja

Od skija i štapova s kraja 19. stoljeća, preko prvog slalomskog natjecanja na Medvednici i otvaranja ZET-ove žičare do olimpijskih odličja obitelji Kostelić – sve se to može vidjeti na izložbi o sto godina djelovanja Ski kluba Zagreb otvorenoj u Muzeju grada Zagreba povodom jubileja najstarijeg skijaškog kluba u Hrvatskoj i jednog od najstarijih u Europi, kojeg je 1918. utemeljio kraljevski sveučilišni profesor Marijan Kiseljak.

„100 godina Ski kluba Zagreb“ bazira se na fundusu Ski kluba Zagreb, Hrvatskog sportskog muzeja te Muzeja grada Zagreba, ali i na privatnim arhivama građana koji svjedoče o brojnim događanjima u organizaciji kluba, sudjelovanju članova u natjecanjima, gradnji skijaških objekata u okolici Zagreba i društveno-političkoj klimi određenog vremena.

Izložene su skije s početka 20. stoljeća koje je u svojoj trgovini na uglu Frankopanske i Ilice prodavao prvi trgovac sportskom opremom u Zagrebu Mavro Drukner, skijaška odjeća najstarijeg živućeg natjecatelja kluba, osamdesetjednogodišnjaka Vladimira Jakopčeka, s cipelama za skijaško trčanje koje je vlastoručno izradio kao radnik u tvornici „SPORT HERUC“ oko 1955. kao i unikatna dječja jakna posebno rađena za klub osamdesetih godina u poznatom zagrebačkom butiku košulja „Man“. Pažnju posjetitelja plijeni i prvo logaritamsko računalo za bodovanje skijaških skokova izrađeno u Švicarskoj 1960. prema zamisli Artura Škutelja kao i kaciga i pokal Jelene Živković (danas Drinković) koja je na opće iznenađenje pobijedila na prvenstvu Slovenije 1980. godine u kategoriji spusta za starije omladinke.

Također, na izložbi se može vidjeti fotografija sa starta prve slalomske utrke na Medvednici koju je organizirao Ski klub Zagreb 1932. godine, saznati tko je projektirao prvu skakaonicu na Sljemenu 1935. godine te osjetiti sportsko ozračje nakon Drugog svjetskog rata kada su se skijaši prema sovjetskom modelu društvene uloge sporta natjecali za „Značku fiskulturnika“ u okviru natjecanja „Za republiku naprijed“.

Razdoblje pedesetih i šezdesetih godina kluba predstavljeno je kroz sportski i društveni angažman predsjednika kluba Artura Škutelja u kojemu Ski klub Zagreb, nošen uspjesima Stjepana Puhaka, Davora Sencija, Željka Oreškovića i Ratimira Škutelja, ponosno nosi naziv „najboljeg kluba izvan Slovenije“.

Posebna soba u postavu posvećena je najtrofejnijim članovima kluba - Ivici i Janici Kostelić čiji je otac Ante Kostelić trener u Klubu od devedesetih godina. Uz brojne obiteljske fotografije izloženi su svi najvažniji trofeji koji su osvojili kao obitelj – od Velikih i Malih kristalnih globus do olimpijskih medalja. Posebno se ističe pokal Ivice Kostelića osvojen 4. veljače 1992. godine u Slovačkoj Vratni Ricky na natjecanju „World Ski Interkriterium“ jer se tada prvi put u povijesti nekog skijaškog natjecanja službeno dizala hrvatska zastava i čula hrvatska himna.

Autor izložbe je Boris Mašić, autorica monografije je Jelena Drinković, a autor postava izložbe je Studio Kušan d.o.o.

Izložba se može razgledati u Muzeju grada Zagreba do 20. studenog 2018. (Ivan Guberina)

 

Foto: Ivan Guberina


 
 

Foto: Norbert Tukaj

Novi Libeskindov muzej u Vilniusu – priča osuđena za uspjeh

U litvanskoj prijestolnici Vilniusu odlučili su da, kada je riječ o investicijama u kulturno-turističke sadržaje, ne moraju izmišljati toplu vodu te su se poslužili modelom koji koriste drugi uspješni europski gradovi – protekli vikend pažnju svjetske javnosti privukao je novootvoren Muzej moderne umjetnosti (MO Museum), prvi muzej posvećen suvremenoj litvanskoj umjetničkoj sceni i najveći privatni muzej na Baltiku koji potpisuje poljsko-američki arhitekt Daniel Libeskind.

Tako su bez velikog početnog ulaganja – realizacija je koštala samo 15 milijuna eura, dobili muzej koji odgovara aktualnom trenutku i potrebama litvanskog društva, s potpisom jednog od najpoznatijih arhitekata postmoderne, autora svjetski poznatih projekata poput Židovskog muzeja u Berlinu, Kuće Felixa Nussbauma u Osnabrücku, Muzeja vojne povijesti u Dresdenu i Tornja slobode u New Yorku.

Muzej je nastao kao privatna inicijativa znanstvenika i filantropa Viktorasa i Danguolė Butkus, bračnog para i vlasnika privatne zbirke koja uključuje 4500 umjetničkih djela - slika, crteža, plastika, grafika, fotografija i video radova od pedesetih godina prošlog stoljeća do danas, od kojih je većina kao ideološki neprihvatljiva umjetnost za vrijeme Sovjetskog Saveza bila ignorirana od velikih kulturnih i umjetničkih institucija. Butkusi smatraju da je bivša država zbog ideoloških razloga i nedostatka sredstava ignorirala „najhrabrije i najkontroverznije“ autore koji danas predstavljaju najatraktivnije dijelove postava. Tu se ubrajaju metaforični opisi života u Sovjetskom Savezu slikara Valentinasa Antanaviciusa, suvremene interpretacije tragičnijih zbivanja u povijesti Litve koje je izradio Vincas Kisarauskas kao i mnoštvo apstraktnih radova iz 60-ih godina autora Kazimiera Zimbylte kojima je bilo zabranjeno javno izlaganje. Izložen je litvanski Pop art koji predstavljaju Kostas Dereskevicius i Leonas Linas Katinas te provokativni radovi fotografskih umjetnica iz 90-ih godina - Violete Bubelyte koja je kršila tabue pozirajući gola ispred svoje kamere kao i Snieguole Michelkeviciute koja je pomicala tadašnje granice sa svojim brutalno realističnim muškim aktovima.

 

Inauguralna izložba All Art Is About Us bavi se ključnim temama koje su zaokupljale različite generacije litvanskih umjetnika tijekom proteklih 60 godina – poslijeratno razdoblje, stagnacija Brežnjevljevih godina, liberalnije ozračje Perestrojke, Sąjūdis pokret za neovisnost i uspostava nezavisne Litve te brze promijene i novi izazovi koji su uslijedili tranzicijom, nudeći publici pogled na umjetnička dijela iz vlastite perspektive, ali i kroz prizmu šireg litvanskog nacionalnog identiteta. (I.G.)


 

Digitalne izložbe – Klimt, Bosch, Picasso i Jimi Hendrix

Culturespaces, francuska tvrtka osnovana 1990., stoji iza dva projekta koja su pravi primjer korištenja digitalizirane umjetničke građe na način koji je zasigurno zanimljiv i osobama koje nisu sklone posjećivati muzeje. Prvi je Carrières de Lumières, umjetnički centar u Les Baux-de-Provence osnovan 2012. godine, a drugi je Atelier des Lumières u Parizu otvoren ove godine za javnost.

Centri imaju nekoliko dodirnih točaka. Osnovani su na lokacijama koje su prvobitno imale drugu namjenu - Carrières de Lumières se nalazi na mjestu nekadašnjeg kamenoloma, a Atelier des Lumières na mjestu ljevaonice željeza. Izložbe koje se održavaju u centrima ne koriste originalnu umjetničku građu, već isključivo digitalizirane primjerke koji se projiciraju na prostrane plohe kamenoloma, odnosno ljevaonice, stvarajući digitalne murale. Oba centra koriste tehnologiju AMIEX® (Art & Music Immersive Experience) koju je razvio Culturespaces 2010. godine, a koja izložbe pretvara u multimedijalne umjetničke instalacije nastale integracijom visokokvalitetnih digitalnih vizualnih prikaza i glazbe, za potpuni doživljaj posjetitelja.

Zanimljivo je da slike nisu statične, već se likovi i elementi sa slika pomiču, stvarajući “žive slike”. Primjer je Klimtovo “Drvo života” koje se pred očima gledatelja vitičasto razgranava na aktualnoj izložbi u Atelier des Lumières ili Boschov “Vrt naslade” u kojem su bića oživjela, s izložbe koja je bila otvorena do početka ove godine u Carrières de Lumières.

U Carrières de Lumières mogu se do 6. siječnja 2019. godine razgledati dvije izložbe - “Picasso i španjolski majstori” i “Flower power”. Na prvoj izložbi, osim Picassa, možete vidjeti i djela Goye, Sorolle, Rusiñola i Zuloage, popraćena prigodnom glazbom. Druga izložba posvećena je “flower power” pokretu iz 1960-ih godina , a prikazana su djela pop arta, op arta, svakodnevnih predmeta i simbola hippy supkulture. Vizualni aspekt ove instalacije upotpunjuje glazba iz tog vremena, odnosno kultni glazbenici kao što su The Beatles, The Beach Boys, The Rolling Stones, Simon and Garfunkel i Jimi Hendrix.

U pariškom Atelier des Lumières otvorene su tri izložbe do 6. siječnja 2019. Izložba posvećena Gustavu Klimtu, izložba slikara i arhitekta Friedensreicha Hundertwassera i izložba “Colours x Colours”. Na prvoj se izložbi uz Klimtova djela, koja su sinegdoha bečke secesije, u digitalnom izdanju mogu vidjeti i djela drugih bečkih umjetnika, poput Egona Schilea. Na nju se logično nadovezuje izložba digitaliziranih djela umjetnika Hundertwassera, koji se rodio više od 60 godina nakon Klimta, ali čija su djela inspirirana bečkom secesijom. Zadnja je izložba otvorena 7. rujna i istražuje boje i materijale koji se koriste tijekom stvaranja umjetničkih djela. Na videu koji traje 24 minute izbliza se mogu vidjeti procesi koji se događaju tijekom miješanja tih elemenata , a rezultat je oku vrlo ugodna vizualna eksplozija boja i oblika.

Carrières de Lumières, Atelier des Lumières i slični projekti omogućuju svojevrsnu reinkarnaciju umjetnosti jer dokument o umjetničkom djelu, njegova digitalna inačica, kroz ovakvu prezentaciju sam postaje dio umjetničke cjeline. U ovom slučaju i okruženje, koje nije prvobitno zamišljeno kao izložbeni prostor, već je u njega inkorporirana umjetnost, postaje integralni dio umjetničke cjeline. Čak i posjetitelj više nije sveden samo na gledatelja, već je potpuno uronjen u izložbu i postaje njezin dio. Osim što su podražena njegova osjetila vida i sluha, kinestetička osjetila tijekom šetnje komplementiraju kretanju predstavljenih audio i vizualnih elemenata i odudaraju od klasične, statične izložbe kakvu obično zamišljamo na spomen te riječi. (Zrinka Marković)


 

Natječaj – Sharing European Histories

European Association of History Educators (EUROCLIO) i Evens Foundation u sklopu inicijative Sharing European Histories daju novčanu podršku istraživačkim projektima i umjetničkim praksama koje će široj publici, a posebno mladima, omogućiti bolje razumijevanje kompleksnosti Europske povijesti.

Kako danas formalna edukacija u obrazovnim ustanovama sve više gubi na važnosti naspram neformalnih oblika učenja koje nude različite web platforme, mediji poput filmova i stripova te muzeji, autori projekta žele potaknuti kreativne i multiperspektivne pristupe nastavnom procesu kako bi se otvorio prostor za suočavanje s disonantnom i često konfliktnom prirodom Europske povijesti i napravio prvi korak u nadilaženju podjela i prihvaćanju postojećih različitosti, s namjerom otkrivanja zajedničkih vrijednosti koje čine temelj demokratskih društava.

Inkluzijom kontroverznih tema i poticanjem kritičkog razmišljanja želi se stvoriti konstruktivan pogled prema konfliktu – koji postaje prilika, a ne problem, za raspravu o uzrocima sukoba i drugim kompleksnim temama koje uzrokuju podjele kako bi se stvorili temelji za ravnopravan i miran suživot sve raznolikijeg društva temeljenog na solidarnosti, prihvaćanju i demokraciji.

Prednost pri odabiru imat će projekti koji potiču suradnju između stručnjaka različitog etničkog, religijskog ili zemljopisnog backgrounda te projekti koji se bave ljudima ili grupama čije priče kroz povijest nisu bile ispričane jer su bile metom predrasuda, stereotipa i diskriminacije.

Za grantove u maksimalnom iznosu od 20.000 eura mogu se prijaviti individualni istraživači i edukatori, organizacije civilnog društva te kulturne i baštinske institucije.

Rok za prijavu je 1.12.2018., a izbor projekata koji su ušli u drugi krug bit će objavljen do 15.12.2018. Više o prijavi i ciljevima projekta Sharing European Histories možete saznati na službenim stranicama. (I.G.)


 

Impressum

Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690

Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivan Guberina Grafički urednik: Denis Bučar

Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr