HR | EN
#1 | #2 | #3 | #4 | #5 | #6

Fotografirao: Denis Bučar

Posjećenost hrvatskih muzeja u 2019. – 5,2 milijuna posjetitelja

Hrvatski muzeji u 2019. godini zabilježili su 5.235.765 posjetitelja, 1.554.025 ili 29,6 % u državnim muzejima i 3.681.740 ili 70.4 % u muzejima drugih osnivača – sve ukupno 211.116 manje nego 2018. U anketi koju je proveo Muzejski dokumentacijski centar od 160 muzeja upisanih u Upisnik javnih i privatnih muzeja dobiveni su podaci od 134 muzeja, što predstavlja odaziv od 83 %, a na poziv se odazvalo i 12 muzeja koji se ne nalaze u Upisniku, ali su dio MDC-ovog Registra muzeja, galerija i zbirki u RH.

Najposjećeniji muzej i ove je godine Arheološki muzej Istre sa 575.294 posjetitelja, na drugom je mjestu Muzej grada Splita sa 389.814 i povećanjem u odnosu na prošlu godinu od 66.196 posjetitelja, a Galerija Klovićevi dvori je na trećem mjestu sa 353.262 posjetitelja. Dubrovački muzeji na četvrtom su mjestu sa 309.249 posjetitelja i povećanjem od 63.024 u odnosu na 2018., a Muzeji Hrvatskog zagorja (265.706) na petome mjestu uz povećani posjet od 31.404 posjetitelja.

Među najposjećenijima su tradicionalno muzeji kojima rekordne posjetiteljske brojeve donose najpoznatiji antički spomenici u Hrvatskoj Arheološkom muzeju Istre Arena, dislocirana zbirka u sastavu tog muzeja, a Muzeju grada Splita Dioklecijanovi podrumi koji su ovome muzeju dani na upravljanje 2014. Galeriji Klovićevi dvori koja je na izložbama održanim u svojim prostorima imala 30.754 posjetitelja 280.000 donijele su manifestacije koje se održavaju na Gornjem gradu. Među devet muzeja koji su imali više od sto tisuća posjetitelja ove su godine Tehnički muzej Nikola Tesla (194.850), Arheološki muzej Zadar (121.418), Muzej prekinutih veza (111.798) i Muzej Mimara (101.671).

Prema kategorijama koje pratimo najveći je porast zabilježen kod posjeta stalnim postavima koji je od 2018. porastao za 200 tisuća čemu je dobrim dijelom pridonio porast stranih turista u toj kategoriji od 160 tisuća. Kad se pogledaju pojedinačne tablice čak i najjači, nacionalni muzeji posjet stalnim postavima broje u rasponu od pet do 20 tisuća, a jedino se Tehnički muzej Nikola Tesla izdvaja sa 103 tisuće posjetitelja samo u stalnome postavu. Najveći pad zabilježen je kod povremenih izložbi sa 1.193.435 na 752.002 posjetitelja, no on nije zabrinjavajući jer je prošlogodišnji skok bio posljedica 400.000 posjetitelja koje jedan muzej nabrojao po trgovima više gradova.

Ono što jest zabrinjavajuće je kontinuirani pad edukacijskih programa koji su od 264.739, koliko je korisnika zabilježeno u 2016., u samo tri godine pali na 136.582 ili za 51,5% posto. Broj djece i mladih u muzejima također nastavlja lagani pad. Predškolski uzrast je sa 56.366 u 2018. pao na 41.538 djece u prošloj godini, broj posjeta učenika osnovnih škola se čak malo digao (za četiri tisuće) na 540 tisuća, a broj srednjoškolaca je u posljednje dvije godine pao za 25 tisuća (120.836 u 2019.).

Odluka kojom su iz projekta “Posjet učenika osmih razreda Vukovaru” Gradski muzej Vukovar i Muzej vučedolske kulture pometeni iz obaveznog u fakultativni dio programa, ta su dva neizrecivo važna muzeja i u 2019. nastavila gubiti posjetitelje. Od 40.000 učenika osnovnih škola koji godišnje posjete Memorijalni centar Domovinskog rata samo je trećina posjetila Gradski muzej Vukovar, muzej i simbol razaranja hrvatske kulturne baštine u Domovinskom ratu. Gradski muzej Vukovar je s 2017. na 2018. zabilježio pad sa 30 na 17 tisuća učenika da bi posjet učenika u 2019. dodatno pao na 15.800. Muzej vučedolske kulture u dvije je godine ostao bez 20 tisuća učenika osnovnih škola – od 40 tisuća u 2017. na 23.400 u 2019.

Broj posjetitelja stalnog postava Spomen područja Jasenovac porastao je sa 12.224 u 2018. na 16 476 u 2019. s time da je prošle godine broj domaćih posjetitelja bio veći od broja posjeta stranih turista koji najčešće grupno dolaze iz Slovenije (19), Italije (17), SAD-a (12), Srbije (10) i Bosne i Hercegovine (7). U svim kategorijama učenika i mladih u 2019. je u Jasenovcu bilo tek 607 posjetitelja što je ipak porast kada znamo da je mladih 2017. bilo svega 82. Prošle godine školskih grupa iz Hrvatske bilo je 17 dok su iz inozemstva stigle 23 školske grupe većinom iz Italije. Te bi se brojke mogle promijeniti jer je Ministarstvo znanosti i obrazovanja ove godine uz Dan sjećanja na holokaust osiguralo sredstva i pozvalo osnovne i srednje škole da u kurikulume uvrste i posjet Spomen području.

Broj posjeta stranih turista ove je godine porastao za gotovo 200 tisuća, no zabilježeni broj od 1.228.216 turista ne odgovara stvarnoj situaciji jer pojedini muzeji i dalje ne vode evidenciju posjeta turista, a među njima su i ove godine primjerice Dubrovački muzeji, Hrvatski muzej turizma, kao i Muzej Apoksiomena “pokretač cjelogodišnjeg turizma” na Lošinju.

Posjet manifestacijama, otvorenjima, promocijama i akcijama koji je od 2016. sa 206 tisuća skočio na 675 tisuća 2018. ili za 228 % pao je u 2019. za 50.000. U toj kategoriji najjači su Klovićevi dvori sa svojih 280.000 koje upisuju zahvaljujući Festivalu svjetla i Adventu u Klovićevim dvorima. Noć muzeja i Međunarodni dan muzeja u 2019. bilježe pad - Noć muzeja sa 216 tisuća 2018. na 169.314 prošle godine, a Međunarodni dan muzeja sa 16.771 na 15.940 u 2019.

Sudeći prema brzini kojom smo ove godine uspjeli prikupiti respektabilan odaziv (82%) na anketu te smanjenom broju kreativnih načina prikupljanja stotina tisuća posjetitelja po kolodvorima i “peškarijama” - odnos naše muzejske zajednice prema muzejskoj statistici počeo se mijenjati. Statistika posjetitelja jest zrcalo našeg odnosa prema onima za koje radimo, ali istovremeno, s jedne strane vrlo egzaktna podloga za promišljanje prioriteta ustanova, a s druge čvrsta podloga za razgovor s osnivačima. (Maja Kocijan)

Zbirnu tablicu posjeta hrvatskim muzejima u 2019. možete pogledati na mrežnim stranicama MDC-a.


 

Fotografirao: Denis Bučar

MUO – muzej koji vidi umjetnost gdje je drugi ne vide

Jedan od najstarijih i najvećih hrvatski muzeja, zagrebački Muzej za umjetnost i obrt, prošli je ponedjeljak proslavio 140 godina djelovanja svečanim otvorenjem novouređenih postava zbirki dizajna i fotografije kao i obnovljenih zbirki satova, bjelokosti, metala i zvona, stakla, keramike i mode te otvaranjem izložbe MADE IN: Crafts — Design Narratives.

Muzej za umjetnost i obrt osnovan je prije 140 godina na inicijativu Društva za umjetnost i njegova tadašnjeg predsjednika Izidora Kršnjavoga kao jedna od prvih institucija takve vrste u Europi, a obilježavanje slavljeničke godine započelo je predstavljanjem novog vizualnog identiteta i slogana See Art Where Others Don’t koji određuju novi pravac u radu Muzeja i „dijalog između inspirativne prošlosti ,dinamične sadašnjosti i izazova budućnosti“.

Novi postav dizajna posjetiteljima približava bogatstvo proizvodnje i produkcije u hrvatskom dizajnu kroz 120 predmeta nastalih u periodu od pedesetih godina prošlog stoljeća, počevši od prvog Zagrebačkog triennala i novih umjetničkih težnji grupe EXAT 51, pa sve do bolnog ratnog razdoblja devedesetih koje karakterizira beskompromisan i hrabar dizajna nezavisne scene koji će postaviti temelje suvremenog hrvatskog grafičkog i produkt dizajna u sljedećoj dekadi. Izloženi su plakati naših svjetski afirmiranih i nagrađivanih umjetnika i dizajnera među kojima se ističu Tendecije 4 (1969.) i salon 54 (1954.) Ivana Picelja, Georg Buchner: Dantonova smrt (1969.) i Igor Stravinski: Žar ptica / Petruška (1983.) Borisa Bućana, te plakati 11. Muzički biennale Zagreb (1981.) i Krvatska (1981.) Borisa Ljubičića. Pored nagrađivanih plakata posjetitelji mogu vidjeti ovitke za knjige Pjesma nad pjesmama (1965.) i Ivan Raos: …izabrat ćeš gore (1964.) koje je dizajnirao Boris Dogan, naslovnice za časopis Polet br.23 (1968) i Pop Express br 4 (1969.) koje je oblikovao Mihajlo Arsovski, kao i omote za ploče Prljavo kazalište: Heroj ulice (1981.) i Dorian Gray: Sjaj u Tami (1983.), koje potpisuju Mirko Ilić i Bachrach&Krištofić. Produkt dizajn predstavljen je uglavnom kroz namještaj, rasvjetu, male kućanske aparate i odjevne predmete proizvedene u hrvatskim tvornicama poput tenisica Startas Univerzijada (2008.) koje potpisuje Mauro Massaroto, Naslonjača A4 (1961.)koji je dizajnirao Bernardo Bernardi, podne svjetiljke Model 1 (2010.) Grupe Studio ili Numenove stalaže za knjige FKY (2009.)

Zbirka mode premijerno predstavlja novu donaciju renomiranog hrvatsko – britanskog baletnog umjetnika Jelka Yureshe i njegove supruge Belinde Wright, zanimljivu nadopunu njegovoj ranijoj baletnoj donaciji koja kroz modne predmete, knjige i namještaj daje uvid u privatni i scenski život poznatih “baletnih svjetskih lutalica“. U izložbenoj prezentaciji interijera naglašen je ambijent srodan njihovom privatnom stambenom prostoru, refleksiji njihovog teatarskog habitusa kojim dominira sklonost Dalekom istoku i rokoko stilskom izričaju. Publika može vidjeti mnoštvo prêt-à-porter odjevnih predmeta renomiranih modnih kuća koji datiraju od razdoblja 1960-ih do prvog desetljeća 21. stoljeća poput haljina Alexandera McQueena i Christiana Lacroixa, odijela Saint Laurent, Chanelovog kostima ili Diorovih cipela, svojevrsnu dopunu scenskim kostimima koja je Jelku i Belindi omogućavala da dojam blještavila zadrže i izvan pozornice.

Novi stalni postav fotografskih zbirki tematski je podijeljen na cjeline Povijest fotografije u Hrvatskoj kroz tri segmenta: Studijska fotografija, Fotoreportaža i Amaterska fotografija, zatim Fotografija i umjetnička praksa nakon 1960., te Povijest fotografskih tehnika i Fotooprema. Svakoj cjelini pridružen je edukacijski dio u obliku prezentacija i proširenih legendi sa svrhom šire kontekstualizacije radova i razumijevanja povijesti i suvremenosti hrvatske fotografije . Novi postav uključuje i filmski program realiziran s Hrvatskim filmskim savezom u kojem se mogu pogledati rani autorski radovi utemeljitelja hrvatske i jugoslavenske kinematografije Oktavijana Miletića poput Zagreba u svijetlu velegrada (1934.), Jadranske idile: Jolyless D'Adria (1934.), Zagrebačkog Holywooda (1927.) i Fausta (1934.), te rani eksperimentalni filmovi jednog od najuzbudljivijih autora vizualne umjetnosti, performansa i eksperimentalnog filma na ovim prostorima Tomislava Gotovca pod nazivom Strukturalne varijacije, među kojima se izdvajaju kapitalna beogradska trilogija iz 1964. godine koju čine u filmovi Pravac (Stevens-Duke), Plavi jahač (Godard-Art) i Kružnica (Jutkevič-Count), te njegov prvi politički subverzivan eksperiment Kuda idemo ne pitajte (1966.).

Na isti dan otvorena je izložba MADE IN: Crafts — Design Narratives koja potiče suradnju i razmjenu znanja između tradicionalnih obrtnika i suvremenih dizajnera, projekt realiziran u suradnji s dizajnerskim kolektivom OAZA, Muzejem arhitekture i dizajna iz Ljubljane, austrijskom obrtnom i trgovinskom udrugom Werkraum Bregenzerwald, kreativnim hubom Nova iskra i multidisciplinarnom organizacijom Mikser iz Beograda. (Ivan Guberina)

 

Fotografirao: Denis Bučar


 

Fotografirao: Jurica Lisac

Zbirka Peggy Guggenheim – Migrirajući predmeti

U Veneciji se u palači Venier dei Leoni u kojoj se nalazi Zbirka Peggy Guggenheim 15. veljače otvorila izložba „Migrirajući predmeti: Umjetnost Afrike, Oceanije i Amerika u Zbirci Peggy Guggenheim“. Izložba spaja umjetnost navedenih područja s modernom europskom umjetnošću, istražuje njihove okosnice, međusobne veze, sličnosti te kompleksni proces migracije umjetnosti – od doslovne geografske migracije umjetničkih djela do migracija ideje prema fizičkoj manifestaciji.

Američka kolekcionarka Peggy Guggenheim krajem 1950-ih kupila je nekolicinu djela koja su se, iz zapadnjačke perspektive koja je određivala globalne standarde (uostalom kao i danas), karakterizirala kao „primitivna umjetnost“. Zbirku je dopunila i kasnijim akvizicijama. Međutim, njezin doticaj s domorodačkom umjetnošću spomenutih regija i kontinenata dogodila se 1940-ih dok je bila u braku s Maxom Ernstom, njemačkim umjetnikom koji je sakupljao takva djela. „Primitivna umjetnost“ utjecala je na razvoj primitivizma, pravca koji je nastao krajem 19. stoljeća u lijepoj i primijenjenoj umjetnosti, te koji je ostavio trag na pravcima poput ekspresionizma, fovizma, kubizma i nadrealizma.

Na izložbi je u četrnaest prostorija predstavljeno 35 djela koja potječu iz Malija, Gvineje, Obale bjelokosti, Nigerije, Gabona, Demokratske Republike Kongo, Papue Nove Gvineje, regije rijeke Vaupes, Perua i Meksika. Zastupljene su etničke grupe kao što su Dogon (Mali), Baga (Gvineja), Kota (Gabon), Senufo (Obala bjelokosti), Madak (Papua Nova Gvineja), Chimú (Peru) itd. Autori nisu utvrđeni, a izuzetak je jedan predmet koji se ceremonijalno nosio na glavi, te je produkt radionice Oniyidea Adugbologea koja je djelovala u posljednjoj četvrtini 19. i prvoj polovici 20. stoljeća u Nigeriji. Pretpostavljena datacija izloženih predmeta je od vremena od nekoliko stoljeća prije nove ere ili prvih stoljeća nove ere do sredine 20. stoljeća.

Ti predmeti, gledajući iz europske perspektive, kulturološki i antropološki egzotični, na izložbi su postavljeni uz deset djela modernih umjetnika koji su nalazili inspiraciju u ovakvoj umjetnosti te su predmete iz njima udaljenih kultura reinterpretirali svojim izričajem. Izložba je prožeta djelima Pabla Picassa, Henryja Moorea, Tancredija Parmeggianija, Louisa Marcoussisa, Maxa Ernsta i Alberta Giacomettija.

Iza divljenja često stoji želja za posjedovanjem pa su ovakvi predmeti iz mjesta nastanka „migrirali“ na europsko tlo, ponekad kupnjom, a ponekad pljačkaškim putevima kolonizacije i ratova. Ovim potezima približeni su zapadnjačkoj publici, ali su istovremeno i udaljeni negiranjem njihovog osnovnog značaja – predmeti su izuzeti iz konteksta u kojem su nastali, lišeni svojih primarnih funkcija, duhovnih vrijednosti, a simbolika im je, fokusirajući se većinom na formu i boju, svedena najviše na estetsku razinu. No, iako provenijencijska putanja nije uvijek sasvim jasna ili etički opravdana, njihovim smještajem u muzejske i galerijske prostore te digitalizacijom vjerojatno im je osigurana dugoročna očuvanost i mogućnost da se mnoštvo ljudi upozna s drugima kulturama s kojima inače možda ne bi imali doticaja.

Ova izložba upravo u tome naumu uspijeva opsežnim, ali zanimljivim tekstualnim informacijama koje se nalaze u prostorijama s izlošcima. Iz njih primjerice možemo saznati da drvena posuda s reljefnom dekoracijom predstavlja “Aduno Koro”, odnosno arku svijeta koja je vezana uz mit o stvaranju svijeta etničke grupe Dogon iz Malija. Također je navedeno da dolaskom ovakvih predmeta u Europu ili Sjevernu Ameriku oni često doživljavaju dekonstrukciju ili rekontekstualizaciju jer nisu dopremljeni u cjelini ili su izloženi na način kako to nije bilo predviđeno prilikom njihovog nastanka, kao što je slučaj s figurom iz etničke grupe Kota iz Gabona koja je činila dio relikvijara s posmrtnim ostacima. Upravo je Pablo Picasso imao par sličnih relikvijara, a može se vidjeti da je iz takvih i sličnih afričkih predmeta crpio inspiraciju za svoju proto-kubističku i kubističku fazu.

“Ci Wara”, upečatljiva dekorativna pokrivala za glavu iz Malija koja su se nosila tijekom ceremonija koje su slavile zoomorfno-antropomorfna božanstva, često su bila nadahnuta antilopama, mravojedima i ljuskavcima. Izložene maske iz Demokratske Republike Kongo vezane su uz obred prelaska iz dječačke u odraslu dob. Na pončo koji potječe iz etničke grupe Chimú s područja sjevernog Perua, izrađen vjerojatno za elitni pokop, podsjeća izložena slika Tancredija Parmeggianija. Giacomettijeva nadrealistična skulptura, koja djeluje gotovo kao kafkijanski hibrid žene, kukca i vegetacije, podsjeća na masku iz etničke grupe Senufo s područja Obale bjelokosti. Kroz tekstualni dio izložbe možemo saznati i da je Henryja Moorea nadahnula umjetnost s područja rijeke Sepik koja teče Papuom Novom Gvinejom i umjetnost naroda koji su nekada nastanjivali područje današnjeg Meksika (Maye, Olmeci, Azteci), a Maxa Ernsta, kao i mnoge umjetnike nadrealizma, umjetnost naroda s područja Oceanije.

Prema riječima Carlotte Sami, zastupnice UNHCR-a pokrovitelja izložbe ovi umjetnički predmeti iz dalekih krajeva "kako vode dijalog sa zapadnjačkim djelima, tako nas podsjećaju da ideje migriraju s ljudima te kroz njih potiču razmjenu jednakog dostojanstva i vrijednosti.”

Tu zamisao inkluzije i ravnopravnosti podržavaju i stručna vodstva muzeja. Naime, uz stručna vodstva na talijanskom, engleskom i po potrebi nekom drugom jeziku, za ožujak su planirane i dvije ture za slijepe i slabovidne osobe. Na realizaciji izložbe radilo je nekoliko stručnjaka za umjetnost navedenih krajeva. Kustosi su Christa Clarke, R. Tripp Evans, Ellen McBreen, Fanny Wonu Veys i Vivien Greene.

Izložba će ostati otvorena do 14. lipnja 2020., no trenutno je muzej zatvoren zbog korona virusa. (Zrinka Marković)

 

Fotografirao: Jurica Lisac


 

Umjetnički paviljon – izložba posvećena zagrebačkim umjetnicama

Povodom predsjedanja Hrvatske Vijećem Europske unije početkom mjeseca u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu otvorena je izložba Zagreb, grad umjetnica, posvećena umjetnicama koje su ostavile neizbrisiv trag u povijesti likovnosti Zagreba i Hrvatske od kraja 19. stoljeća do danas.

Zagreb, grad umjetnica prva je izložba od samostalnosti Hrvatske koja u velikom vremenskom rasponu i kroz različite medije, od slikarstva i kiparstva do suvremenih umjetničkih izraza, predstavlja stvaralaštvo najznačajnijih hrvatskih autorica koje su na razne načine povezane sa Zagrebom. Osnovna ideja izložbe, kako u predgovoru kataloga pojašnjava ravnateljica Umjetničkog paviljona Jasminka Poklečki Stošić, jest ponuditi povijesni i kritički presjek opusa likovnih umjetnica koje su djelovale i ostavile trag u kulturnom životu grada Zagreba u razdoblju od kraja 19. stoljeća do suvremenog doba. Unutar toga relativno širokog vremenskog raspona generacije umjetnica predstavljene su kroz tri veće povijesne cjeline: prva obuhvaća generacije koje su djelovale do Drugoga svjetskog rata, druga generacije koje su s izložbenom aktivnošću započele nakon Drugoga svjetskog rata i glavninu svojih opusa ostvarile u narednim desetljećima, a treća je posvećena autoricama koje su na scenu stupile početkom sedamdesetih godina i kasnije te većinom djeluju i danas.

Među 73 rada s područja slikarstva, kiparstva, performansa, zvučnih i video instalacija izdvajaju se Lopoči u Botaničkom vrtu I i II.(1899.) Slave Raškaj, zasigurno najpoznatijeg imena među hrvatskim umjetnicama s početka 20. stoljeća, prepoznati kao najviši domet hrvatskog akvarelnog slikarstva, te Autoportret s lovačkim psom (1912.) Naste Rojc, autorice zapanjujuće biografije zaslužne za osnivanje Kluba likovnih umjetnica u Zagrebu, u kojemu sebe predstavlja kao „novu ženu“, odjevenu u muško odijelo, samosvjesnu, snažnu i autoritativnu.

Tu je još jedna od osnivačica Kluba likovnih umjetnica Lina Crnčić Virant koja u Portretu Kornelije Dežman (1930.) ističe javnu funkciju gospođe Dežman kao predsjednice Odbora zagrebačkih gospođa za Strossmayerov spomenik. Raskošan slikarski talent velike dobrotvorke i promicateljice umjetnosti barunice Vere Nikolić Podrinski predstavljen je publici Predvečerjem na Prekrižju (oko 1925.), dok je naša prva umjetnica koja je završila akademsko kiparsko obrazovanje Mila Wod, ujedno i prva ženska autorica javnoga spomenika - skulpture Stjepana Radića na središnjemu trgu u Petrinji, zastupljena brončanom statuetom Djevojčica na listu (oko 1938.). “Preduvjet afirmaciji žena na području umjetnosti od kraja 19. i prvih desetljeća 20. stoljeća bila je njihova puna profesionalizacija. One su naizgled imale jednake mogućnosti, naime, žene iz dobrostojećih obitelji u to vrijeme upisuju likovne akademije, polaze razne poduke iz područja umjetnosti, no krajnji cilj nije bio da se one samostalno profesionalno bave umjetnošću već da ih dobro obrazovanje i odgoj pripremi za njihove standardne uloge supruga, majki, nositeljica kućanstva”, kaže autorica prvog dijela izložbe dr. sc. Ljerka Dulibić.

Drugi dio izložbe posvećen umjetnicama koje su stvarale nakon Drugog svjetskog rata u doba socijalizma kad se za žene otvara ravnopravan upis na akademiju, rodna ravnopravnost se počinje podrazumijevati, a kako kaže autorica tog segmenta izložbe dr. sc. Ivana Mance “Izlagačke okolnosti su im pružile podršku za vidljivost na sceni kakvu umjetnice do tada nisu imale. Likovna kritika prati njihove radove, društvo ih kao umjetnice tretira ravnopravno i one se tako osjećaju".

Od kasnih 60-ih umjetnički se izričaj širi na tijelo, video, tekst. Umjetnice sve više govore o društvenim represijama pa i neravnopravnosti spolova, kaže autorica treće cjeline izložbe Iva Radmila Janković, viša kustosica MSU-a u Zagrebu.Među suvremenim umjetničkim izričajem ističu se instalacija Crni ambijent 1. (1968.) predvodnice „novog vala“ Ljerke Šibenik koja je svoj jezik oblikovala u jeku pokreta Nove tendencije (1961. - 1973.), video rad Make up, make down (1978.) Sanje Iveković , prve umjetnice koja je od samog početka svoga djelovanja otvarajući pitanje društvene konstruiranosti roda i rodnih uloga u umjetnost uvela feministički diskurs, te najraniji radovi Vlaste Delimar – Kurac volim (1980.), Jebeš žensko dostojanstvo (1983.) i Nema naziva (1983.), koja kao izraz ženske samosvijesti kao medij odabire vlastito golo tijelo.

Pored Sanje Iveković i Vlaste Delimar zastupljena je i nova generacija umjetnica koja kritički reagira na traumatično vrijeme tranzicije poput Andreje Kulunčić koja je s kolektivom ISTE anonimnom anketom i postavljanjem plakata ISTE – za prihvaćanje različitosti (2017.) u hrvatskim gradovima sondirala položaj žena u sve konzervativnijem društvu ili Amele Frank koja instalacijama i intervencijama progovara o posljedicama holokausta i pokušaju dokidanja šutnje o najstrašnijim povijesnim zločinima u vlastitoj sredini, a posjetitelji mogu vidjeti dokumentaciju njene nerealizirane intervencije o povijesnim činjenicama vezanim uz Gimnaziju u Križanićevoj ulici u Zagrebu pod nazivom Činjenica ž*(2015.).

Autorice stručne koncepcije izložbe su dr. sc. Ljerka Dulibić, Iva Radmila Janković, viša kustosica MSU-a u Zagrebu i dr. sc. Ivana Mance, a idejna autorica izložbe je ravnateljica Umjetničkog paviljona Jasminka Poklečki Stošić. Autorica prostorne koncepcije i likovnog postava izložbe je arhitektica Morana Vlahović.

Izložba se može razgledati u Umjetničkom paviljonu do 14. travnja 2020. godine. (I.G.)

 

Izvor: Umjetnički paviljon


 

Dundo Maroje u stripu – Stav`te pamet na komediju

Dom Marina Držića u Dubrovniku je književni muzej koji vrlo uspješno djeluje od 1989. godine kao mjesto sjećanja na dubrovačkoga renesansnog književnika Marina Držića (Dubrovnik, 1508. – Venecija, 1567.).

Svojim brojnim likovnim, glazbenim, dramskim i filmskim radionicama najmlađima želi približiti lik i djelo najvećeg hrvatskog komediografa. Uvođenjem stripa u svoju bogatu izdavačku djelatnost Dom Marina Držića nastoji Držićev tekst približiti srednjoškolskom uzrastu, podržavajući upotrebu stripa za učenje i poučavanje u suvremenom školskom programu, ali i ostalima stripoljupcima bez obzira na njihove godine.

Prvo strip-izdanje poznatoga Držićeva djela Novela od Stanca objavljeno je 2017. godine uz obilježavanje 450 godina od smrti Marina Držića. Potaknut dobrim reakcijama kao i izvrsnom suradnjom s ilustratorom Dubravkom Kastrapelijem, Dom Marina Držića promovirao je drugi Držićev klasik u stripu u prosincu 2019. godine. Riječ je o najpoznatijoj komediji Marina Držića – Dundo Maroje, koju je prvi put izvela Pomet-družina u pokladne dane 1551. godine u dubrovačkoj Vijećnici. Knjiga donosi prvi od četiri dijela u kojima će biti objavljena komedija pisana u prozi, a koju čini 5 pet činova. Prva knjiga donosi Prolog Dugog Nosa, Prolog i prvi čin književnoga izvornika.

Držićeva poetika i svjetonazor ocrtavaju se u Prologu Dugoga Nosa – uvodnome tekstu „negromanta od velicijeh Indija“ u kojemu Negromat Dubrovčanima predstavlja utopijsku sliku svijeta pravde i ljubavi gdje žive „tihi, ljudi mudri, ljudi razumni... koji se zovu ljudi naozbilj“ nasuprot stvarnome svijetu zla u kojemu vladaju „ljudi nahvao“ izrugujući se pri tome dubrovačkoj aristokraciji. Prolog najavljuje i uvodi u priču čija je radnja smještena u Rimu 1550. godine i opisuje potragu trgovca Dunda Maroja za razmetnim sinom Marom koji je dukate namijenjene za trgovinu potrošio na provod i lijepe žene jer „Dinar u mladu djetetu bijesni kao zli duh“. U prvome činu upoznajemo glavne likove među kojima je i sluga Pomet „izrazito filozofski determiniran lik, koji će svojom životnom mudrošću i djelovanjem u radnji u piščevo ime omogućiti da shvatimo pjesničku, vizionarnu poruku u prologu Dugog Nosa.“ Razumijevanju teksta bitno doprinose popratne bilješke uglednoga držićologa Frana Čalea, preuzete iz lektirnoga izdanja Držićevih djela u izdanju Školske knjige iz 2006. godine kao i iscrpan rječnik manje poznatih riječi.

I ovaj je strip „napeng'o“ Dubravko Kastrapeli, ilustrator koji „spaja svoju ljubav prema književnosti i likovnosti“. U predgovoru knjizi „Tko se boji Držića još?“ povjesničarka umjetnosti dr. ac. Anita Ruso među ostalim ističe: „Kastrapelijev pristup Držićevu djelu minuciozno je precizan. Nijednu scenu nije propustio, nijedna replika nije ostala bez uprizorenja. Koristeći se tehnikom akvarela i za svoj rad karakterističnim živim, čistim bojama u kombinaciji s nešto ugaslijim oker tonovima, Kastrapeli je uspio prenijeti svu vibrantnost i osebujnost kojom odišu scene i likovi jednog od najboljih književnih tekstova na hrvatskom jeziku.“.

Životopis Marina Držića preuzet je u skraćenom obliku iz Hrvatske enciklopedije (sv. 3.). Urednik knjige objavljene u novopokrenutoj Biblioteci Strip izdanja djela Marina Držića je Nikša Matić, ravnatelj Doma Marina Držića, koji je prepoznao strip kao još jedan od suvremenih oblika promocije svevremenske Držićeve književne riječi. S nestrpljenjem očekujemo druge nastavke! (Snježana Radovanlija Mileusnić)

Držić, Marin
Dundo Maroje / Marin Držić ; napeng''o Dubravko Kastrapeli.- Dubrovnik : Dom Marina
Držića, 2019-.- sv. : ilustr. u boji ; 29 cm.- (Biblioteka Strip izdanja djela Marina Držića)
1. dio : Prolog Dugog Nosa - Prolog - Prvi čin / Marin Držić ; napeng''o Dubravko Kastrapeli ;
[predgovor Anita Ruso]. - Dubrovnik : Dom Marina Držića, 2019. - 134 str. : ilustr. u boji.-
(Biblioteka Strip izdanja djela Marina Držića ; knj. 1)
ISBN 978-953-7905-27-9
1. Kastrapeli, Dubravko


 

MUVI 08: muzeji-video-film i MUVI LAB – poziv za prijavu

Ove godine najavljujemo osmo izdanje bijenalnih manifestacija MUVI 08: muzeji-video-film i MUVI lab koje se tradicionalno održavaju tijekom dva dana u prosincu, a kojima Muzejski dokumentacijski centar prati inovativne i nove filmske i multimedijske projekte koji promoviraju, istražuju i čuvaju digitalnu kulturnu baštinu.

U razdoblju od 2006. do 2018. u prikazivačkom programu MUVI-ja prikazano je 268 filmova/videa nastalih u produkciji hrvatskih i inozemnih muzeja s idejom da se afirmira hrvatski muzejski neprofesijski film u jedinstvenim prezentacijskim i produkcijskim mogućnostima Dvorane Gorgona, Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu.

Od petog izdanja MUVI lab je postao sastavnim dijelom manifestacije i održava se uvijek tijekom drugoga dana. To je tematski blok u kojemu autori različitih inovativnih multimedijskih projekata: web stranica, mobilnih aplikacija, 3D animacija, simulacija virtualne stvarnosti u 3D tehnologiji, virtualnih izložaba, blogova i holograma govore o tehničkim značajkama, mogućnostima i funkcionalnosti, kao i o zanimljivostima s kojima su se susreli pri kreiranju tih multimedijskih sadržaja. Već smo kod prvog MUVI laba istaknuli kao iznimno važnu činjenicu da sve prezentacije zajedno predstavljaju muzealci i njihovi vanjski suradnici – angažirane tvrtke.

Pozivamo sve muzeje, redatelje, producente i IT tvrtke da podnesu svoje prijave za sudjelovanje u sljedećim programima: 1. film i muzeji i 2. MUVI lab: AV projekti i muzeji.

Prijavnica MUVI 08: muzeji – video – film 2020

Prijavnica MUVI lab 2020

Rok za podnošenje prijava je do 1. lipnja 2020.

Ispunjene prijavnice pošaljite e-poštom na adresu ldrazin@mdc.hr.

Sve detaljnije o manifestacijama potražite u Kalendaru događanja.

 


 

Impressum

Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690

Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivan Guberina Grafički urednik: Denis Bučar

Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr