#1 | #2 | #3 | #4 | #5 | #6

MDC – objavljena Muzeologija 53.

Iz tiska je izašla Muzeologija 53. Naša dugogodišnja ravnateljica Višnja Zgaga u njoj je sabrala, kako kaže tema broja, prvih 60 godina MDC-a od 1953. kada je objavljen prvi broj Muzeologije urednika Antuna Bauera i osnivanja MDC-a kao samostalnog odjela Hrvatskog školskog muzeja do današnjih dana.

Ovaj broj Muzeologije koji se veže uz visoku obljetnicu postojanja MDC-a tematski se nadovezuje na broj 31/1994. posvećen osnivaču ustanove, dr. Antunu Baueru. Uz povijest kuće, kronologiju projekata i aktivnosti, bibliografiju, izbor fotografija iz fototeke u ovome broju objavljeni su tekstovi MDC-ovih djelatnika (Snježana Radovanlija Mileusnić, Tea Rihtar Jurić, Denis Bučar, Maja Kocijan), ali i vjernih suradnika.

Mr. sc. Branka Šulc u tekstu “Muzejski dokumentacijski centar i muzeji” daje pregled rada ustanove od osamostaljenja Republike Hrvatske, Boris Ljubičić, koji je oblikovao prepoznatljiv vizualni identitet MDC-a, prisjetio se svih segmenata suradnje, početaka, prijelomnih projekata, svjetskih nagrada, ali i pričica iza nastanka pojedinih plakata iz kojih ćete saznati kako su se stvarali, čija građa je za njih posuđivana, ime kustosice čija ruka drži Kristov dlan na jednome od plakata uz Međunarodni dan muzeja.

Dr. sc. Goran Zlodi piše o ulozi MDC-a u informatizaciji i digitalnoj transformaciji muzeja u Hrvatskoj od pionirskih početaka za koje je zaslužan osnivač MDC-a dr. Antun Bauer, a Ervin Šilić o nastajanju mrežnih stranica prisjećajući se početaka izrade muzejskih mrežnih stranica sredinom devedesetih godina.

Dr. sc. Žarka Vujić svojim je prilogom sabrala “Četvrt stoljeća sabiranja u hrvatskim muzejima: kroz očište jedne muzeologije”, a Maja Kocijan prikupila je anketom podatke iz 134 hrvatska muzeja kako bi saznali koliko su i kako fondove Europske unije iskoristili hrvatski muzeji.

Muzeologija 53 može se kupiti u Muzejskom dokumentacijskom centru u Ilici 44 u Zagrebu ili naručiti direktno na mail financije@mdc.hr, po cijeni od 150 kn. Komplet Muzeologija 53 + Muzeologija 54 dostupan je po promotivnoj cijeni od 200 kn.


 

Novi web projekt – kontroverzno stoljeće kroz sudbine običnih ljudi

Predstavljanje web stranice Hrvatskog povijesnog muzeja pod nazivom Sjećanja na 20. stoljeće: Izbor dokumenata iz osobnih i obiteljskih ostavština HPM-a, održat će se u četvrtak 8. ožujka 2018., u 11 sati, u prostorijama Muzejskog dokumentacijskog centra u Zagrebu. O web stranicama će, uz autoricu dr. sc. Dubravku Peić Čaldarović, muzejsku savjetnicu u Hrvatskom povijesnom muzeju, govoriti i dr. sc. Goran Zlodi s Odsjeka za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Nova web stranica koncipirana je kao virtualni katalog koji ilustrira sudbine stanovnika hrvatskoga kulturno-povijesnog prostora u dinamičnim i kontroverznim događanjima 20. stoljeća –slom Austro-Ugarske Monarhije, svakodnevni život stanovnika međuratne Hrvatske u okviru nove jugoslavenske države (1918. – 1941.), teško naslijeđe II. svjetskog rata (iskustva zatočenika fašističkih logora, boraca NOP-a i stanovnika NDH), politički progoni i izolacija stradalnika iz poslijeratnog komunističkog perioda jugoslavenske povijesti (KP domovi i Goli otok), neke su od tematskih cjelina koje prikazuju društveno-politički i kulturni život Hrvatske u spomenutom periodu.

Korisnicima je omogućen uvid u jedinstvena i autentična svjedočanstva o stoljeću obilježenom učestalim krizama, uključujući i dva svjetska rata, procesima dubokog raslojavanja u gotovo svim aspektima života, neravnomjernom raspodjelom prirodnih resursa i privrednog bogatstva. U tom kontekstu izložena građa osvrće se i na promjene tradicionalnih društvenih vrijednosti i formiranje novog senzibiliteta, promišljanje novih uloga i načina identifikacije pojedinaca unutar zajednice, velike pomake u razvoju znanosti i tehnologije kao i na promijenjen odnos čovjeka prema prirodnom okolišu.

Prezentirana građa sadrži više od 1.000 originalnih dokumenata iz ostavština 5 različitih obitelji – Baj, Javoršek, Sudar, Kumičić i Švob, te 4 osobne ostavštine – dr. Milivoja Jambrišaka, dr. Anke Matić, Antuna Antolovića i Hrvoja Macanovića, koji donose zapise o životima pojedinaca, njihove uspomene, osobne dokumente i sjećanja. Stručnjaci iz Hrvatskog povijesnog muzeja pri odabiru navedenih ostavština vodili su računa o tome da svaka od njih sadržajnom i tematskom raznolikošću reprezentira jednu od najopsežnijih zbirki Muzeja te da sve zajedno kronološki obuhvaćaju cijelo 20. stoljeće i istovremeno ilustriraju ključne događaje i pojave hrvatske novije povijesti sa stajališta osobnih doživljaja različitih kategorija njezina stanovništva.

S obzirom na obim i sadržaj, ovaj virtualni katalog namijenjen je stručnjacima društveno-humanističkih profesija, posebice povjesničarima, zatim studentima, nastavnicima povijesti, učenicima srednjih škola i polaznicima povijesnih grupa u osnovnim školama, ali i svim ostalim društvenim, profesionalnim i dobnim skupinama zainteresiranim za istraživanje povijesnih korijena aktualnih pojava i procesa koji direktno utječu na način njihova suvremenog života.

Više o projektu možete pogledati na stranicama Hrvatskog povijesnog muzeja.


 

Povrat kolonijalnih umjetnina – veliki korak ili predstava za javnost?

Nakon što je krajem godine francuski predsjednik Emmanuel Macron najavio mogućnost povratka afričkih umjetnina koje se nalaze u francuskim muzejima, novi tektonski pomak unutar muzejskog establishmenta izazvala je inicijativa Hermanna Parzingera, predsjednika Zaklade kulturnog blaga Prusije i zamjenika direktora Humboldtovog foruma u Berlinu, kojom poziva na određivanje smjernica nalik Washingtonskoj deklaraciji kojima bi se definiralo pitanje utvrđivanja porijekla umjetnina u muzejima i povrata ilegalno stečenog kolonijalnog nasljeđa.

Washingtonsku deklaraciju, koja se navodi kao uzor, potpisale su 1998. godine 44 države, a njome su uspostavljeni međunarodni protokoli za identifikaciju i povratak ukradenih nacističkih umjetnina koje svaka od potpisnica može prilagoditi svojem pravnom sustavu. Parzinger je predložio UNESCO-u i ICOM-u, krovnim svjetskim organizacijama nadležnim za kulturnu baštinu i muzeje, da preuzmu vodeću ulogu u organiziranju konferencija na kojima bi se definirale spomenute smjernice o utvrđivanju porijekla i povratu kolonijalne baštine. Obje organizacije pozdravile su njegovu inicijativu i najavile svoj angažman. Parzingerov prijedlog podržale su i obje stranke iz njemačke velike koalicije - i demokršćani i socijaldemokrati, poručivši kako je suočavanje s kolonijalnom prošlošću prioritet nove vlade, a njemačka ministrica kulture Monika Grütters izjavila je kako je Njemačka predugo ignorirala svoju kolonijalnu prošlost i kako je rasprava o utvrđivanju porijekla umjetnina i njihovom vraćanju apsolutno nužna.

Humboldtov forum otvorio raspravu o kolonijalnoj prošlosti

Na mjestu nekadašnje Palače Republike na Museumsinselu u Berlinu trebao bi se iduće godine otvoriti Humboldtov forum, novi-stari barokni dvorac pruskih kraljeva nazvan po poznatom njemačkom istraživaču Alexanderu von Humboldtu, ujedno i muzej u kojemu bi svoj dom trebale naći zbirke dva postojeća berlinska muzeja ‒ Etnološkog muzeja i Muzeja azijske umjetnosti. Pomalo ironično, muzej koji je najavljivan kao „mjesto dijaloga kultura“ posljednjih godina postao je poprište polariziranih rasprava o njemačkoj kolonijalnoj prošlosti jer njegova etnološka zbirka sadrži mnoštvo građe za koju se sumnja da je otuđena tijekom kolonijalnog nasilja diljem Afrike. Većina predmeta u tim zbirkama potječe iz privatnih zbirki osoba koje su u kolonijalnom razdoblju putovale u Afriku ili su te umjetnine kupile na dražbama i kasnije ih posve legalno poklonile ili oporučno ostavile muzejima. I tu je naizgled sve „čisto“, problem je u tome što su pojedini predmeti ukradeni ili uzeti silom, poput 300 brončanih predmeta iz grada Benina u Nigeriji, koje su na silu uzeli britanski vojnici i prodali na tržištu umjetnina nakon čega su sporni predmeti završili u Berlinu. Prošle godine muzej se našao u fokusu njemačkih medija nakon što je članica njegovog Savjetničkog vijeća, francuska etnologinja Benedicte Savoy, dala ostavku uz obrazloženje da vodstvo te kulturne ustanove ne ulaže značajnije napore u razjašnjavanje kolonijalne pozadine zbirki. Suočeni s negativnim publicitetom iz muzeja su najavili „veliki korak prema transparentnosti“ i poručili kako će novi muzej pružiti potpune informacije o porijeklu građe svakom zainteresiranom posjetitelju te otkrili kako je Zaklada kulturnog blaga Prusije već dobila novčana sredstva za projekt kojim će transkribirati i digitalizirati dokumente o akvizicijama od 1830. godine do perioda poslije Drugog svjetskog rata.

Realnost ili predstava za javnost?

Korak prema transparentnosti napravili su i u Francuskoj - pariški muzej Louvre početkom godine izložio je tridesetak slika koje su nacisti ukrali za vrijeme okupacije Francuske u Drugom svjetskom ratu u nadi da će im se javiti vlasnici ili njihovi nasljednici. Među izlošcima su se našla vrijedna djela Théodorea Rousseaua, Eugènea Delacroixa, Jacoba van Velsena i Françoisa Bouchera, otkrivena u Njemačkoj nakon rata među 100.000 umjetnina koje su nacisti otuđili iz Francuske. U Louvreu su izložbu označili kao „važan događaj u povijesti muzeja“. Uzmemo li u obzir da je cijela priča pokrenuta više od 70 godina nakon Drugog svjetskog rata, što značajno smanjuje vjerojatnost da će se vlasnici ili njihovi nasljednici javiti i tome dodamo podatak da Louvre u svom posjedu ima još 1752 umjetnine koje nemaju utvrđeno vlasništvo, teško se oteti dojmu da je ta skromna gesta samo predstava za javnost kojom se šalje poruka da francuska vlada ozbiljno shvaća rješavanje problema umjetnina koje imaju problematično porijeklo.

Inicijative koje dolaze iz Berlina i Pariza muzeji neće moći u potpunosti ignorirati, ali pogledamo li koliko se predmeta iz Afrike nalazi u europskim muzejima - British Museum 200,000, Kraljevski muzej za centralnu Afriku u Belgiji 180,000, Humboldtov forum u Berlinu 75,000, Quai Branly u Parizu 70,000, vidjet ćemo koliko su očekivanja od reformi limitirana. Dovoljno je spomenuti gestu bivšeg francuskog predsjednika Sarkozya koji je u sklopu pregovora o trgovini s Južnom Korejom odlučio Korejcima vratiti 300 vrijednih rukopisa koje je čuvala Nacionalna knjižnica Francuske. Bez obzira na to što su rukopisi otuđeni u krvavoj francuskoj vojnoj ekspediciji iz 1866. godine, koja je pokrenuta kao osveta za ubojstvo francuskih katoličkih misionara, kustosi knjižnice pružili su Sarkozyu otpor kakvog se ne bi posramili ni rovovi Flandrije. Ako se u tom kontekstu prisjetimo pregovora oko vraćanja „Mussolinijeva“ obeliska iz Aksuma natrag u Etiopiju koji su trajali punih pet desetljeća, nakon kojih je 1700 godina star kameni monolit konačno vraćen kući, ne treba očekivati da će proces ići ni brzo ni lako, a ponajmanje bez otpora od raznih pravnih manevara, preko birokratske inercije do svih oblika otpora od strane samih muzeja koji lakše govore o “neizrecivome”, u ovome slučaju tamnim stranama kolonijalne prošlosti, nego što se odriču građe koja je zahvaljujući tim istim tamnim trenucima završila u njihovim ustanovama. (Ivan Guberina)


 

Ljetna škola provenijencije – suočavanje s podrijetlom predmeta u našim zbirkama

Problematika provenijencije umjetnina, oduzimanje, pljačka, uništavanje, izmještanje, krađa kulturnih dobara i njihova daljnja sudbina, te istraživanje izvora i pitanje restitucije bit će teme kojima će se ljetos u Zadru, baviti polaznici ljetne škole u sklopu međunarodnog istraživačkog projekta Transfer of Cultural Objects in the Alpe Adria Region (TransCultAA) uz pomoć istraživača iz Hrvatske, Slovenije, Italije, Njemačke i Austrije.

Naime, prije dvadeset godina Hrvatska je zajedno s još četrdeset i tri druge zemlje potpisala u Washingtonu takozvane Washingtonske principe ili deklaraciju o umjetninama konfisciranim za vrijeme nacizma (Washington Principles on Nazi-Cofiscated Art). Sama deklaracija nastala je u okviru konferencije koju su organizirali Državno tajništvo SAD-a (Ministarstvo vanjskih poslova) i Holocaust Museum s ciljem da se potakne rasprava o židovskoj imovini, osobito o umjetninama, knjigama i drugim vrijednim predmetima konfisciranim ili otuđenim u doba nacističke vlasti u Europi. Sve zemlje potpisnice, pa tako i Hrvatska, obvezale su se da će istražiti i identificirati takve predmete, otvoriti sve arhive koji bi pomogli u istraživanju takvih primjera, istražiti predmete (koji u navedenom razdoblju i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata) ulaze u muzejske i galerijske zbirke, osigurati osoblje koje će pomoći u istraživanju takvih predmeta, detektirati i istražiti „rupe“ u utvrđenom lancu vlasništva nad pojedinačnim predmetom, odnosno umjetninom (osobito ako se takve nedosljednost pojavljuje u doba nacističke vlasti), pokušati utvrditi prijeratne vlasnike, osigurati centralni registar takvih umjetnina, pokušati na nacionalnoj razini implementirati principe, razviti mehanizme i procedure kako bi se riješili takvi slučajevi (osobito u institucijama koje su u vlasništvu države).

Dvadeset godina kasnije, iako smo se potpisivanjem deklaracije obvezali i na njezinu implementaciju nije se puno napravilo, dapače došlo je do zatvaranja dijela arhiva za istraživače i javnost općenito, nisu se osigurala sredstva i osoblje za provedbu takvih istraživanja, nema registra takvih umjetnina niti razvijenih mehanizama i procedura koje bi se primjenjivale u svakodnevnoj praksi. Stoga će ljetna škola Provenance, why does it matter? Provenance, Dispossession and Translocation Research, koja će se održati na Odjelu za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru od 27. do 31. kolovoza 2018. godine pružiti priliku polaznicima da kroz rad s međunarodnim timom stručnjaka nauče više o samoj problematici i primjerenoj metodologiji. Ljetna škola je organizirana u sklopu međunarodnog trogodišnjeg istraživačkog projekta Transfer of Cultural Objects in the Alpe Adria Region (TransCultAA) kroz istraživački program HERA (Humanities in the European Research Area), a u okvirima programske teme pod nazivom „Uses of the Past“. Polaznici će se, kroz primjere iz vlastite prakse i prezentacije međunarodnog tima istraživača, baviti problematikom provenijencije odnosno povijesti vlasništva umjetnina, razlozima promjene vlasništva, oduzimanjem i odnošenjem, odnosno premještanjem umjetnina, pljačkom, uništavanjem, krađom kulturnih dobara i njihovom daljnjom sudbinom, metodologijom istraživanja različitih izvora, pitanjem restitucije i slično.

Škola je namijenjena studentima, povjesničarima umjetnosti, muzealcima, galeristima, privatnim sakupljačima, povjesničarima, arheolozima, odvjetnicima, policijskim djelatnicima, novinarima, odnosno svim zainteresiranim stručnjacima koji se tom temom bave u okvirima svoje profesije ili studija.

Vrijeme kada ćemo se na nacionalnoj razini morati suočiti s podrijetlom predmeta u našim zbirkama i knjižnicama neupitno dolazi, pitanje je samo hoćemo li ga dočekati spremni ili ne.

Više o prijavi

(doc.dr.sc. Antonija Mlikota, Odjel za povijest umjetnosti, Sveučilište u Zadru)


 

Izložba u Etnografskom muzeju Zagreb – „Slatko je, med nije; grko je, pelin nije“

Izložba Etnografskog muzeja Split "Slatko je, med nije; grko je, pelin nije. O kulturi masline i maslinovom ulju u Dalmaciji" otvorena je 15. veljače 2018. u Etnografskom muzeju u Zagrebu.

Izložba je posvećena žilavoj voćki koja je bila pokretač kulturnog, duhovnog i gospodarskog razvoja mediteranskih civilizacija. Zbog čvrstoće i otpornosti u antici maslina je bila simbol zdravlja i snage - Homer je maslinovo ulje zvao tekućim zlatom, Hipokrat ga je prepisivao za više od 60 raznih bolesti, Odisej je maslinovim kolcem oslijepio Kiklopa, a pobjednicima na Olimpijskim igrama na glave su stavljali maslinove vijence. Koliko je u našim krajevima bilo važno očuvanje maslinika i sadnja novih nasada najbolje govori naredba hrvatsko-ugarskog kralja Josipa II iz 1789. godine kojom naređuje da mladići prije ženidbe moraju saditi voćke što je u primorskim krajevima izravno utjecalo na povećanje broja stabala maslina kao i običaj iz dalmatinskih krajeva po kojem je mladoženja prije svadbe imao obvezu posaditi čak trideset stabala maslina.

Izložba započinje predstavljanjem običajnih praksi berbe koja po tradiciji počinje oko blagdana Dušnog dana (2. studenog), zbog čega je diljem maslinarskih područja zabilježena uzrečica „Mrtvi dan – skale van!“. Prikazane su nekad uvriježene maslinarske i uljarske prakse, koje se uvelike razlikuju od današnjih, ali na kojima počiva tradicija uzgoja i prerade maslina. Slijedi cjelina posvećena berbi i transportu ubranih maslina do kuća, koji se najčešće odvijao uz pomoć teglećih domaćih životinja ili gdje je bilo pogodno, brodom. Prerada maslina razlikovala od kraja do kraja, te su pojedini dijelovi opreme kao i glagoli koji su označavali određene radnje u različitim krajevima poprimali različite oblike. Najčešće su se masline mljele i tiještile u velikim mlinovima i prešama koje su zajedno s kotlovima za grijanje vode bile smještene u posebnu prostoriju koja se naziva toć, toš, toklarija, torč, torkula, mlin, mlinica. Poseban dio izložbe posvećen je tradicijskoj preradi maslina u malim količinama - masline bi se najprije samljele u ručnom kamenom mlinu, toću ili valjavcu, nakon čega bi se samljevena masa koštica i mesa tiještila nogama u kućnim okvirima, najčešće u konobi.

 

Izloženi su brojni predmeti potrebni za dobivanje maslinovog ulja – metlica popilja iz Novigrada u Istri koja služi za kupljenje posljednjih kapljica ocijeđenog ulja, klompa iz Kučića koja se koristila pri nožnom tiještenju maslina, Arkul – zemljana posuda za transport ulja s otoka Paga, kamenica iz Konavala u kojoj se čuvalo ulje kao i replika kamenog mlina – toća ili valjavca. Posebnu pažnju publike privukla je „Perišićeva mastrinka“, više od 1500 godina stara maslina iz Kaštel Štafiića koja je 1990. godine proglašena spomenikom prirode.

U sklopu izložbe predstavljena su i brojna narodna vjerovanja i običaji u kojima maslina ima vrlo važnu ulogu, tako osim u kršćanskom obredu krštenja, pomazanje uljem nalazimo i u sakramentu potvrde, sakramentu bolesničkog pomazanja te sakramentu svetog reda. Predstavljen je i običaj Cvjetnice - u crkvi blagoslovljena maslinova grančica odnosila se kućama i zaticala za stropnu gredu, raspelo ili na neko drugo mjesto u domu, primjerice uz kolijevku ili krevet, a sve kako bi maslina donijela blagoslov, ali i zaštitila kuću od groma. Zanimljiv je i običaj koji dolazi iz sjeverne Dalmacije po kojem su maslinu, vjerujući da ima posebnu moć i da brani od vještica , vješali djeci oko vrata ili polagali pod jastuk.

„Ova izdržljiva, skromna i dugovječna voćka trajno je čovjeku stajala na raspolaganju kao izvor hrane, topline i svjetlosti. Od davnina se njen plod koristio u prehrani, drvo za građu i ogrjev, list kao stočna hrana, a ulje za hranu, začin, lijek i rasvjetu. Na izložbi predstavljamo niz radnji potrebnih za polučiti cijenjeni završni proizvod – maslinovo ulje. Pri tome smo nastojali usporediti nekadašnje uvriježene prakse s današnjima, kojih se drže profesionalni i neprofesionalni maslinari. Maslinove grane i ulje važnu ulogu imaju i u običajima vezanima za pučku pobožnost i u kršćanskim vjerskim obredima, a posljednjih nekoliko desetljeća stručnjaci ističu iznimno ulogu maslinova ulja u održavanju zdravlja. Odnosi se to ponajprije na zaštitni učinak kojega ima na metabolizam čovjeka, i to već od dojenačke dobi nadalje, zatim na krvne žile i arterije, na želudac, jetra i žučne putove“ stoji u najavi izložbe koju možete pogledati do 15. travnja 2018. u Etnografskom muzeju u Zagrebu. (Ivan Guberina)


 

Beograd – predstavljen scenski svijet Doriana i Ružice Sokolić

Izložba “Iza portala – scenski svet Doriana Sokolića i Ružice Nenadović Sokolić”, kojom se predstavlja više od 50 godina bogatog stvaralaštva poznatog riječkog bračnog i umjetničkog para, otvorena je 13. veljače 2018. u Muzeju primenjenih umetnosti u Beogradu. Riječ je o iznimno značajnim bivšim djelatnicima HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci koji su svojim scenografskim i kostimografskim ostvarenjima oživjeli više stotina predstava zaduživši riječko kazalište i njegovu publiku.

Izložba je realizirana kao zajednički projekt Muzeja grada Rijeke, Fakulteta primenjenih umetnosti i Muzeja primenjene umetnosti u Beogradu, a beogradskoj publici predstavljen je stvaralački rad i umjetnička suradnja koja je započela još u studentskim danima početkom pedesetih godina prošlog stoljeća na Akademiji primenjenih umetnosti u Beogradu. Na izložbi se može razgledati više od osamdeset skica, kao i brojni kostimi i makete te veći broj plakata i fotografija koji su proizašli iz njihove radionice, a u vlasništvu su Muzeja grada Rijeke.

U riječko kazalište Ivana pl. Zajca Sokolići dolaze 1954. na poziv intendanta Drage Gervaisa koji ih je upoznao u Beogradu obilazeći jugoslavenske akademije primijenjenih umjetnosti u potrazi za najboljim studentima kazališne struke. Dorian Sokolić bio je 1950. jedini primljen na Odsek za scenografiju Akademije primenjenih umetnosti u Beogradu te je ubrzo zahvaljujući talentu stekao pravo preskakanja semestara. Veliki utjecaj na njegov rad imao je boravak u Parizu 1958. gdje se upoznao s redukcionizmom pozornice kojom dominira izvođač, krajnjom stilizacijom i modernističkom čistoćom. Pored scenografa koji su uglavnom nudili arhaične inscenacije, Sokolić je zablistao inovativnim rješenjima pronalazeći uzore u suvremenim slikarskim pravcima - konstruktivizmu i postkubističkoj poetici. Od 60-ih godina izraz mu je i dalje izrazito apstraktan, ali lirski mekaniji i zasnovan na enformelu, ekspresionizmu i tašizmu.

Ružica Nenadović Sokolić studirala na beogradskoj Akademiji u isto vrijeme kad i Dorian, a karijeru je, kao i on, započela u smederevskom kazalištu i beogradskom dječjem kazalištu “Boško Buha“, te nastavila i završila u Rijeci. Njenim najboljim ostvarenjima smatraju se kostimi za operne spektakle - njene kreacije isticale su dostojanstvo i moć likova, pojačavale efektnost pjevačkih zborova i savršeno pristajale konstituciji opernih izvođača. Svojim kostimima publici je uspjela ocrtati psihološka stanja protagonista, diferencirati glavne od sporednih uloga, pozitivne od negativnih, potlačene od osvajača dovodeći ih u simboličke kontraste. Zahvaljujući pozitivnim kritikama Dorian i Ružica angažirani su u brojnim drugim kazalištima i festivalima u zemlji i inozemstvu – od Opatije i Pule, preko Ljubljane i Maribora, do Sarajeva, Beograda, Poljske i tadašnje Čehoslovačke.

Kustosica izložbe je Deborah Pustišek Antić iz Muzeja grada Rijeke, a postav su dizajnirali Nina Vićentić i Biljana Sovilj.

Izložba ostaje otvorena do 15. ožujka. 2018. (I.G.)

 

Foto: Mateo Matijević, Muzej grada Rijeke


 

Impressum

Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690

Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivan Guberina Grafički urednik: Denis Bučar

Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr