#1 | #2 | #3 | #4 | #5 | #6

Predavanje Marcina Kłosa – Digitalizacija u poljskim muzejima

Znamo li koju baštinu treba digitalizirati i u kojoj količini? Koji su standardi koje treba primijeniti? Tko je doista zainteresiran za online pristup muzejskim zbirkama? To su samo neka od pitanja na koja će odgovore ponuditi predavanje stručnjaka iz Poljske - Marcina Kłosa pod nazivom „Digitalizacija u poljskim muzejima – pogled s različitih perspektiva“, koje će se održati u ponedjeljak, 10. rujna 2018. u 10 sati u Muzejskom dokumentacijskom centru.

Budući da je Ministarstvo kulture RH pokrenulo projekt "Digitalizacije hrvatske kulturne baštine" predavanje stručnjaka iz poljskog muzeja - Muzeum Historyczne Miasta Gdańska (Povijesni muzej grada Gdanjska), približit će nam poljska iskustva, njihovu politiku i praksu digitalizacije kulturne baštine.

U Poljskoj ima 643 muzeja od toga 22 muzeja financira Ministarstvo kulture kao nacionalnu baštinu, a sedamnaest je sufinancirano od strane istog Ministarstva. Tri stotine petnaest muzeja financiraju lokalne vlasti dok su 289 privatni muzeji. Za sve te muzeje Narodowy Instytut Muzealnictwa i Ochrony Zbiorów (Nacionalni institut za muzeje i javne zbirke) koordinira digitalizaciju u okviru vladina programa Culture.pl. Temeljna djelatnost Instituta uključuje: promicanje tehnoloških promjena u procesu digitalizacije zbirki muzeja, obuku i promidžbene aktivnosti, koordiniranje rada na stjecanju, pohranjivanju i pružanju pristupa digitalnim muzejskim zbirkama. Objavljuju se katalozi najboljih praksi za digitalizaciju muzejskih zbirki, organiziraju tečajevi te koordinira rad na pretvaranju analognih podataka o muzejskim zbirkama u digitalni format. Jedan od ključnih ciljeva Instituta jest definiranje standarda za digitalizaciju.

Kako bi se prikazala postignuća digitalizacije kulturne baštine u Poljskoj, projekti digitalizacije će na predavanju biti prezentirani prema razinama na kojima se provode: na nacionalnoj, regionalnoj (DigiMuz Intermuseal Digitalization Group), institucionalnoj (Muzeum Historyczne Miasta Gdańska) i korisničkoj. Bit će riječi o prednostima i nedostacima rada stručnih skupina na nacionalnoj razini koje je osnovao Nacionalni institut za muzeje i javne zbirke, kao i o DigiMuz - mreži muzeja, osnovanoj 2009. godine.

Muzeum Historyczne Miasta Gdańska ima posebno mjesto u provedbi digitalizacije te će se na predavanju uz organizaciju procesa digitalizacije predstaviti strategija digitalizacije, infrastruktura te korisnička platforma.

Predavač će nas upoznati i sa standardima za imenovanje i katalogiziranje slikovnih datoteka, radom na prevođenju i usklađivanju sa SPECTRUM standardom, a predstavit će se i propisi koji prate proces kao i projekti unutar programa Culture.pl, Digital Culture i Digital Poland.

Gost predavač, Marcin Kłos, prvo je ime digitalizacije baštine u Poljskoj, stoga vas pozivamo na predavanje kako bi saznali više o uspješnoj praksi koja bi nam svima mogla biti od koristi u našem radu. (MDC)

O predavaču:

Marcin Klos diplomirao je povijest na Sveučilištu u Gdanjsku. Od 2007. do 2015. zaposlen je u Nacionalnom pomorskom muzeju u Gdanjsku kao kustos zbirki odjela Povijesti brodogradnje, voditelj radne grupe muzeja za digitalizaciju i kreator Digizaurusa te kao voditelj IT odjela. Od 2011. radi kao stručnjak za digitalizaciju u Nacionalnom institutu za muzeje i javne zbirke, a od 2015. do 2016. radio je kao voditelj Odjela digitalizacije u Povijesnom muzeju grada Gdanjska.

Bio je predavač na Sveučilištu „Nicolaus Copernicus“ u Toruńu na postdiplomskom studiju konzervacije i upravljanja muzejskim zbirkama (katedra “IT in museums – creation of databases”) te je aktivno je sudjelovao kao voditelj i savjetnik na mnogim projektima digitalizacije kulturne baštine od kojih su najznačajniji projekti „Centralne Muzeum Morskie - Cyfrowe Muzeum Morskie” („Kultura +“ program poljske vlade, Nacionalni pomorski muzej u Gdanjsku, 2012. -2014.) i „Shipwreck Conservation Centre with Studio Warehouse in Tczew – construction of new cultural infrastructure of the National Maritime Museum in Gdansk“ (Nacionalni pomorski muzej u Gdanjsku, 2015. -2016.).


 
 

Foto: HINA / Admir Buljubašić

Arheološki muzej Zagreb – dvije izložbe posvećene knezu Branimiru

Dvije izložbe u sklopu cjelogodišnjeg programa Branimirove godine - "Graditeljstvo Branimirovog vremena i materijalna kultura u ranosrednjovjekovnoj Kneževini Hrvatskoj" te "Hrvatska u vrijeme kneza Branimira – pisana svjedočanstva o knezu Branimiru i arheološka istraživanja Gornjeg Muća", otvorene su 22. kolovoza 2018. u Arheološkom muzeju u Zagrebu.

Autorice izložbi posvećenih znamenitom hrvatskom vladaru, kojima se obilježava 1130 obljetnica od godine uklesane uz ime kneza Branimira na oltarnu gredu iz Gornjeg Muća, su Maja Bunčić i Anita Dugonjić iz Arheološkoga muzeja u Zagrebu te i Maja Petrinec iz Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.

Središnji dio izložbe "Graditeljstvo Branimirovog vremena" zauzima rekonstrukcija oltarne pregrade koja dočarava izgled unutrašnjosti nekadašnje starohrvatske crkve sv. Petra u Gornjem Muću kraj Splita. Toj crkvi je pripadao jedan od najljepših ranosrednjovjekovnih klesarskih radova – ulomak grede s uklesanim imenom hrvatskog vladara Branimira i godinom 888. Predstavljeni su i svjetovni segment života ranosrednjovjekovne Kneževine Hrvatske kroz novac koji je svjedoči o utjecajima i vezama Hrvata i susjednih država, a o ukrašavanju i nošnji svjedoče nalazi jednojagodne i četverojagodne naušnice pronađene u grobovima na području Dalmacije, Like i Kvarnera, koje zaokružuju sliku o materijalnoj kulturi Hrvatske od vremena prvih hrvatskih vladara sve do dolaska ugarske dinastije Arpadovića na hrvatsko prijestolje.

„Pisana svjedočanstva o knezu Branimiru i arheološka istraživanja Gornjeg Muća“ donose pisana svjedočanstva u kojima se spominje knez Branimir - epigrafske spomenike i diplomatička vrela te Čedadski evanđelistar. Epigrafski spomenici odnose se na sedam kamenih spomenika s uklesanim imenom kneza Branimira dok Čedadski evanđelistar sadrži imena hodočasnika u grad Cividale na sjeveru Italije među kojima se nalaze i imena kneza Branimira i kneginje Maruše. Diplomatska vrela uključuju pet pisama pape Ivana VIII. koje je papa uputio u Branimirovo vrijeme od kojih je najzanimljivije pismo poslano je 7. lipnja 879. godine kojim papa obavještava kneza Branimira da je njega, njegov narod i njegovu zemlju blagoslovio na oltaru rimskog svetog Petra na blagdan Uzašašća. Taj je čin imao veliki značaj jer je na taj način papa priznao autoritet hrvatskog kneza, a to je ujedno bilo i prvo političko priznanje samostalnosti hrvatske države u tadašnjim srednjovjekovnim okvirima bog čega se taj datum 7. lipnja i danas slavi kao Dan hrvatske diplomacije.

Izložba “Hrvatska u vrijeme kneza Branimira – pisana svjedočanstva o knezu Branimiru i arheološka istraživanja Gornjeg Muća” nalazi se na prvom katu muzeja i može se razgledati do 31. listopada, dok se izložba “Graditeljstvo Branimirova vremena i materijalna kultura u ranosrednjovjekovnoj kneževini Hrvatskoj“ može razgledati na drugom katu do 30. prosinca, a idući utorak u sklopu istog projekta bit će otvorena i treća izložba – “Pleterni ukrasi nekad i danas”. (I.G.)


 

Etnografski muzej u Zagrebu – Bunjevačko veliko ruvo

U Etnografskom muzeju u Zagrebu je uoči Dužijance, bunjevačke proslave završetka žetve, 18. kolovoza otvorena izložba Bunjevačko veliko ruvo. Izložba je dijelom proslave dviju važnih obljetnica, 25 godina od početka zajedničkog slavlja „crkvene“ i „gradske“ Dužijance i 50 godina od organiziranja Dužijance kao festivalskog oblika svečanosti, koju su upravo u Zagrebu organizirale Udruga bunjevačkih Hrvata „Dužijanca“ i hrvatska zajednica u Republici Srbiji. Autori izložbe su Marinko Piuković i dr. sc. Aleksandra Prčić uz suradnju dr. sc. Ivice Ivankovića Radaka i Jelena Piuković, a kustostvo potpisuje Katarina Bušić.

Znamo da su običaji i tradicija neraskidivo vezani uz živote ljudi u zajednicama, a narodima koji su migrirali iz svojih domovina još su važniji jer predstavljaju način da se povezanost sa starim zavičajem nikad ne izgubi. Upravo takvu povezanost Bunjevci, koji su u tri migracijska vala naselili Podunavlje kroz 16. i 17. stoljeće i koji čine najkompaktniju, najbrojniju i vrlo ponosnu etničku skupinu, pokazuju u proslavi svojih dvaju velikih i značajnih obljetnica upravo u Zagrebu.

Dužijanca, koja se ispočetka obilježavala u salaškim obiteljima bunjevačkih Hrvata kao zahvala Bogu za ris, završetak žetve, od 1911. godine se u Subotici organizirano slavi kao vjerski događaj, kojeg je Blaško Rajić, župnik župe sv. Roka u Subotici, u suradnji s Katoličkim divojačkim društvom, organizirao i predvodio. Na valu folklorne festivalizacije 60-ih godina prošlog stoljeća, kada nastaju svi poznatiji folklorni festivali na našem području, 1968. godine Dužijanca se organizira i kao folklorno-turistička manifestacija s nizom priredbi vezanih za žetvene svečanosti. To je predstavljalo i glavnu turističku atrakciju ne samo grada Subotice već i cijele Bačke. Ove dvije manifestacije se konačno 1993. godine povezuju u jednu svečanost i od tada se Dužijanca slavi kao jedinstvena duhovno-religiozna i kulturno-stvaralačka manifestacija.

Nošnja kao jedan od najvidljivijih i najprepoznatljivijih simbola identiteta čini okosnicu izložbe Bunjevačko veliko ruvo. Postav dijelom čine predmeti iz privatnih zbirki Udruge bunjevačkih Hrvata „Dužijanca“ i Hrvatskog kulturnog centra „Bunjevačko kolo“ iz Subotice te predmeti iz fundusa Etnografskog muzeja Zagreb.

Velikim ruvom nazivale su se nošnje koje su, pod očitim utjecajem građanske monarške mode, bile nošene prilikom najsvečanijih događanja, između ostaloga i na proslavama Dužijance. Nošnje od skupocjene svile i baršuna sastojale su se od bluze, suknje i pregače, a kako bi se dobio pun i zaokružen oblik figure, ispod suknje su se oblačile najmanje četiri podsuknje i takozvani turnir, krpeni valjak koji je dolazio na kukove, koji je cijelu figuru činio tako prepoznatljivom. Video prezentacija koja je dijelom izložbe detaljno pokazuje korake odijevanja žene u veliko ruvo.

Od izloženih originalnih odjevnih predmeta ističe se najstarija nošnja na plišane grane od lionske svile koja datira iz zadnje četvrtine 19. stoljeća. Tu su još nošnja secesijskog kroja sa zlatovezom, nošnja na šarene grane i na limune te razne vrste marama i kapice koje predstavljaju tradicijsko oglavlje žena koje s nošnjom čini zaokruženu cjelinu velikog ruva.

Posebno se na izložbi ističu slamnate krune koje su žene slamarke, smatrajući to posebno velikom časti, izrađivale od posebne vrste pšenice upravo za slavlje Dužijance. Nevjerojatan osjećaj za detalje i estetiku možemo vidjeti na dvjema najstarijim primjercima kruna subotičke Dužijance koje se čuvaju upravo u Etnografskom muzeju. Bile su darom Katoličkog djevojačkog društva i u muzeju su od 1925. godine. Svake godine izrađuje se nova kruna kojom se oslikava određena tematika vezana uglavnom uz crkvene proslave što još dodatno naglašava važnost i jedinstvenost same Dužijance, a sve se čuvaju u Riznici subotičke biskupije.

S obzirom da je ovogodišnja Dužijanca proslavljena i u Zagrebu i u znaku dvaju velikih obljetnica, kruna koja je unikatno djelo Jozefe Skenderović spremljena je u Riznicu zagrebačke katedrale.

Postav izložbe kojeg čine sačuvane originalne nošnje, stare fotografije žena u ruvu te vješto izrađene i do detalja promišljene krune za Dužijancu, a i uprizorenje cijelog svečanog slavlja i u Hrvatskoj, donose priču o godinama preživljavanja identiteta i tradicije i predanost naroda običajima i staroj domovini.

Izložba postavljena u suradnji s Udrugom bunjevačkih Hrvata „Dužijanca i Katoličkim društvom „Ivan Antunović“ iz Subotice ostaje otvorena do 30. rujna. (Melita Nikolić)

 

Foto: Matija Dronjić, Zoran Vukmanov


 

Poreču Red Dot za dizajn – knjiga koja štedi vodu

"Vodič kroz vodu - vodoopskrba u povijesti Poreča", knjiga dr. Elene Uljančić-Vekić, povjesničarke iz Zavičajnog muzeja Poreštine, promišljen spoj istraživačkog rada i izvrsne dizajnerske obrade Studia Sonda iz Vižinade, nagrađena je respektabilnom nagradom RED DOT.

Voda je od pamtivijeka za grad Poreč bila izazov jer su izvori su bili oskudni i nepouzdani. Ovim se istraživanjem kolegice Uljančić - Vekić, koja je cijeli radni vijek bavi Porečom i njegovom okolicom, nastojalo evidentirati, dokumentirati i katalogizirati sačuvana grla cisterni i bunara, te istražiti povijest porečke vodoopske od najranijih dana do danas s posebnim naglaskom na 19. i 20. stoljeću. U istraživanju je korišteno arhivsko gradivo Državnih arhiva u Pazinu i Rijeci, Arhiva Istarskog vodovoda u Buzetu, Biskupijskog arhiva u Poreču, kao i muzejska građa Zavičajnog muzeja Poreštine, a uz proučavanje literature provena su i terenska istraživanja i razgovori s kazivačima.

Koncept knjige potpisuje Studio Sonda iz Vižinade, na čelu sa Seanom Poropatom i Jelenom Fiškuš, dok je za samo grafičko oblikovanje zaslužna Martina Sirotić Pavletić. Osim što sadržajno i tematski prati knjigu, grafičko se oblikovanje oslanja na danas sveprisutnu poruku važnosti očuvanja resursa vode. U tom smislu, ovo je knjiga koja doslovno štedi vodu, jer je odabirom papira i korištenjem manje količine vode u tehnici tiska pri izradi ušteđeno čak 7355 litara vode u odnosu na standardni nereciklirajući papir i uobičajenu tehniku tiska. Time je ostvarena ušteda vode dovoljna za otprilike pet mjeseci života pojedinca čime ovo djelo poručuje kako je ušteda vode moguća i važna na svakom koraku. Dizajnerska izvedba ovih ideja rezultirala je trinaestom nagradom Red Dot za Studio Sonda.

Dobitnici ovog velikog dizajnerskog priznanja bit će izloženi u Museum for Communication u Berlinu gdje će se moći razgledati sve do 13. siječnja 2019. (Iva Validžija)


 
 

Foto: Muzej grada Beograda, Facebook

Muzej grada Beograda – priče iz zadarskog grada mrtvih

Kakvi su bili pogrebni običaji starih Rimljana, kako je sahranjena bogatašica iz groba 11, tko je Paulu darovao slobodu i od čega je bolovao siromah iz groba 50 otkriva gostujuća izložba Arheološkog muzeja Zadar pod nazivom „Ispričat ću ti priču“, otvorena 16. kolovoza u Galeriji „Karst“ Muzeja grada Beograda.

Autorica izložbe Timka Alihodžić kroz osam izložbenih panoa i više od 80 izloženih predmeta od zlata, srebra, jantara i stakla priča priču o običajima pokapanja na prostoru nekropole antičkog Zadra (Iadera) tijekom prva četiri stoljeća naše ere, otkrivajući kroz pomnu antropološku analizu grobnih nalaza sve pojedinosti o osobama koja su pokopane - njihovu životnu dob, zanimanje, socijalni status, životne navike i vjerovanja.

Vodeći grad Liburna Iader postao je rimska kolonija najvjerojatnije u vrijeme cara Augusta (vladao od 27. g. pr. Kr. do 14. g. po. Kr.). Poštujući zakone o zabrani pokopa u gradu Iader formira svoju nekropolu izvan gradskih zidina, u kojoj su pokapani ljudi različiti zanimanja: trgovci, medicinari, farmaceuti, stolari, gladijatori, pisari, štovatelji raznih kultova te ljudi u čijem poimanju zagrobnog života nije bilo mjesta za stvari iz materijalnoga svijeta. Brojnost grobnih priloga i mnoštvo nalaza predmeta visoke umjetničke vrijednosti otkrivaju da su u Iaderu živjeli pretežno bogati stanovnici s istančanim ukusom za lijepo i umjetnost. Tako se na izložbi mogu razgledati brojni luksuzni predmeti poput stiliziranih ukosnica za kosu, skupocjenog nakita od staklenih perlica ili keramičkih posuda s likom Dioniza. Izložene su i uljne svjetiljke koje su pokojniku trebale osvjetljavati put te brojni drugi predmeti koji bi mogli biti korisni na drugome svijetu – novac koji se ostavljao preminuloj osobi da plati Haronu ulazak u svijet mrtvih, plutajući kamen za njegu stopala, stakleni vrčevi i balzamariji.

Antropološka analiza otkriva spol, starost i dob te bolesti od kojih je neka osoba bolovala. Jedno od najzanimljivijih otkrića dolazi iz „siromašnog“ groba broj 50 u kojem nisu pronađeni nikakvi stakleni predmeti, nakit ili novac, ali je zato antropološka analiza pokazala „jaki upalni proces konzistentan s veneričnim sifilisom na potkoljenicama“ čime je pobijena teorija o pojavi sifilisa u Europi nakon Kolumbova otkrića Amerike 1942. godine. Pažnju posjetitelja privukao je i nadgrobni spomenik Emilija Atacina koji otkriva da je Emilio živio mirno i bez velikog stresa te umro u dobi od 87 godina u vrijeme kada je životni vijek bio značajno kraći. Kao i većina građana Rimskog Carstva imao je roba po imenu Paul kojemu je za života darovao slobodu, a Paul mu je u znak zahvalnosti nakon smrti podigao nadgrobni spomenik.

Izložbu prati katalog s tekstovima na hrvatskom i engleskom jeziku te ilustracijama u boji. Dio teksta iz kataloga je uređen i prilagođen svim uzrastima te je snimljen i audio katalog. Dodanu vrijednost izložbe čine izložene kopije predmeta koje su dostupne za taktilni osjet osobama oštećenog vida te legende na Brailleovom pismu.

Izložba je otvorena do 15. studenog 2018. (Ivan Guberina)


 

Projekti digitalizacije – Galerija Uffizi u 3D

Galerija Uffizi pridružila se ovih dana nizu muzeja i galerija koje su počele koristiti prednosti 3D digitalizacije. Ako niste u mogućnosti posjetiti galeriju i vidjeti djela uživo sada ih bilo gdje i bilo kada možete razgledati kao trodimenzionalne modele, te ih proučavati iz svih uglova i udaljenosti ponekad na način koji ni u samoj Galeriji ne bi bilo moguće.

Na nedavno pokrenutoj novoj mrežnoj stranici, na kojoj su predstavljani dosadašnji rezultati projekta digitalizacije firentinske Galerije Uffizi, mogu se vidjeti u 3D tehnici digitalizirana djela grčke i rimske skulpture Galerije Uffizi, palače Pitti i vrtova Boboli. Riječ je većinom o umjetninama koje su između 15. i 18. stoljeća prikupljali pripadnici talijanske obitelji Medici, poznatih mecena umjetnosti, kulture i znanosti.

Projekt 3D digitalizacije ostvaren je u suradnji s Virtual World Heritage Laboratory Sveučilišta u Indiani, sveučilišta Politecnico di Milano i Sveučilišta u Firenci. Projekt je pokrenut 2016. godine, s predviđenim trajanjem od pet godina. Trenutno se može vidjeti oko 250 3D modela bisti, nadgrobnih spomenika, urni, sarkofaga, reljefa, statua, vaza te ostalih artefakata i fragmenata. Cilj je digitalizacija cijele zbirke antičke skulpture, odnosno oko 1250 djela.

Predstavljeni 3D modeli na mrežnoj stranici mogu se pregledati sa svih strana i povećati kako bi se vidjeli svi detalji, od bora i teksture kože na bistama, narativnih pojedinosti na reljefima sarkofaga, do poroznosti materijala i najsitnijih oštećenja pa čak i rekonstruiranih dijelova skulptura zbog čega je 3D digitalizacija od velikog značaja za rad konzervatora i restauratora. Ispod svakog modela navedene su i ključne informacije kao što su naziv djela (ako je poznat), (okvirno) vrijeme nastanka, materijal, prijepis natpisa, ali i podaci o korištenim instrumentima i programima kojima su izvedeni 3D modeli.

Prezentacijom 3D modela na mrežnoj stranici, ova su djela postala dostupna javnosti diljem svijeta kao posrednici širenja svijesti o kulturnoj baštini i potencijalni alati za obrazovanje svih generacija. Osim toga, obrazovna komponenta ovog projekta ogleda se i u tome što se na samom projektu studenti uče tehnikama 3D digitalizacije i mogućnostima interaktivnog korištenja sadržaja. Još je jednom potvrđena i važnost, štoviše i nužnost, digitalizacije djela kulturne baštine, jer će ovi 3D digitalizirani modeli poslužiti i kao jedan od temeljnih oslonaca za buduće konzervatorsko-restauratorske zahvate. (Zrinka Marković)

Primjeri 3D modela:
Unknown Male
Phaedra and Hippolytus"
Vicomagistri Altar"


 

Impressum

Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690

Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivan Guberina Grafički urednik: Denis Bučar

Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr