U Memorijalnom centru Lipa pamti povodom sedamdeset pete obljetnice masakra nacističkog i fašističkog okupatora nad stanovništvom sela Lipa otvorena je izložba “Kako Lipa pamti – 75 godina sjećanja na stradanje” koja predstavlja povijest Lipe od Drugog svjetskog rata pa do danas, prikazujući fotografsku i dokumentarnu građu te individualna svjedočanstva Lipljana.
Proteklih 75 godina datum 30. travnja činio je okosnicu kolektivne memorije vezane uz Lipu, sažetu u sintagmi “Lipa pamti” koja se odnosi na pokolj počinjen od strane nacista i fašista koji su 30. travnja 1944. godine u Lipi ubili 269 stanovnika, uglavnom žene, djecu i starce, te čitavo selo spalili.
Iz godine u godinu, na dan 30. travnja, Lipa se prisjeća gubitaka te promišlja o njihovom značenju za našu egzistenciju danas. Sedamdeset i peta godišnjica postojanja jedne kolektivne memorije dobar je trenutak za promišljanje o načinima njena očuvanja i postavljanje pitanja „kako Lipa pamti?“. Uz spoznaju da čak i sjećanje ima svoju povijest, izložba polazi od “živih” sjećanja preživjelih Lipljana te prati njihovo prenošenje na buduća pokoljenja, od prvih poslijeratnih godina kada su komemorativni običaji u Lipi bili veoma intimni, spontani i usmjereni na preživjele mještane do postupne transformacije u komemorativna događanja koja su javna, masovna i od značenja za znatno širu zajednicu.
Objedinjena su individualna i kolektivna sjećanja, privatna i javna građa - fotografije iz Državnih arhiva (Zagreb, Rijeka) i Konzervatorskog zavoda iz Rijeke, ali i iz obiteljskih albuma - arhivska građa Fonda za obnovu Lipe, starog Spomen muzeja u Lipi te Mjesnog odbora Lipa kao i protokoli starih komemoracija koji su se sačuvali u domovima samih Lipljana. Prikazana je i bogata periodička građa, posebice iz druge polovice 60-ih godina prošlog stoljeća kada je građanstvo Općina Rijeke i Opatije izdvajalo vlastita sredstva za otvaranje starog Spomen muzeja, obnovu Lipe te njeno pretvaranje u spomen područje.
Postav izložbe tematizira nositelje sjećanja - spomenike, muzeje, običaje, rituale i komemorativne prakse koji su se kroz vrijeme u Lipi mijenjale. Govori o običnim drvenim daskama s rukom ispisanim porukama kao o prvim spomen-obilježjima, ali i jednim mogućim u vremenu poslijeratne neimaštine. Potom i o prvom spomeniku trajnijeg karaktera kojeg Lipljani podižu tek 1953. godine novcem kojeg su prikupili organiziranjem seoskih plesova, kao i o pločama tog spomenika koje narednih 30 godina zjape prazne jer je proces popisivanja stradalih Lipljana bio iznimno dugotrajan i težak. Govori i o otvaranju, zatvaranju te ponovnom otvaranju Spomen muzeja Lipe te o neobičnim “posjetima zatvorenom muzeju” kada lokalna zajednica na vlastitu inicijativu muzej održava i otvara zainteresiranim posjetiteljima i onda kad je on formalno zatvoren.
Kroz individualna svjedočanstva izložba predstavlja stvaratelje lipljanske memorije, preživjele i njihove potomke, ali i povjesničare, kustose, književnike, novinare i sve one koji su smatrali nužnim o tragediji Lipe pričati.
Tako posjetitelji mogu vidjeti pozdravni govor kojim je Katica Juričić Kvartirka dočekala pedesetak žena Opatije i Lovrana pri posjetu Lipi 4. ožujka 1969.:
Cijenjene drugarice i gosti! U ime žena i mještana Lipe pozdravljam Vas i želim dobrodošlicu. Čast mi je da Vas upoznam s događajem koji se desio prije 25 godina u ovom mjestu tj. u ovoj kući. U ovoj kući sam ja rođena i živjela 38 godina. U ovu kuću je neprijatelj onog kobnog 30. aprila 1944. godine strpao skoro sve Lipljane, te ih svih postrijeljao i spalio. Na mjestu moje nekadašnje kuće diže se svima njima na vječnu slavu i sjećanje ovaj spomenik i svima nama preživjelima na ponos. Neka im bude vječna slava!
(Blaženka Maričić, "Žene Lipe toplo dočekale žene Opatije i Lovrana", Novi list, 5.03.1969.)
Toj tragičnoj epizodi iz novije hrvatske povijesti svjedočio je i književnik Viktor Car Emin koji je kao mladić 1891. godine radio kao učitelj u lipljanskoj pučkoj školi. Za petu obljetnicu stradanja, Car Emin za Riječki list piše o stradanju te u žrtvama lipljanskog pokolja prepoznaje svoje nekadašnje učenike i njihove potomke:
I ta su djeca unučad onih mojih negdašnjih učenika i učenica, što su me u one daleke dane gledali onim svojim velikim, živim i bistrim očima, dok sam im pričao stvari, što su im ugadjale. A sada su evo i mnogi od njih ujedno sa svojim sinovima i kćerima i sa najmladjom unučadi – hrpa ugljena.
(Viktor Car Emin, "O petoj godišnjici pogibije mučeničkog sela Lipe", Riječki list, 30.04.1949.)
Izložba ostaje otvorena do 15. svibnja 2019. (Vana Gović, autorica izložbe i viša kustosica Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka)