Otvorenju Muzeja DDR-a u Berlinu prethodila je prije desetak godina velika i burna debata. Unaprijed je proglašen nepotrebnim i ostnostalgičnim (njemački pandan jugonostalgije) da bi danas imao pola milijuna posjetitelja godišnje, bio prema nacionalnom istraživanju među stranim turistima najpopularniji muzej i dva puta bio nominiran za najbolji europski muzej.

Riječ je o privatnom muzeju koji je nastao potaknut činjenicom da su gotovo svi mračni segmenti života u toj nestaloj diktaturi dobili svoje muzeje. U Berlinu postoji Muzej Stasija, zloglasne tajne službe, Gedenkstätte Berlin-Hohenschönhausen, Stasijev zatvor pretvoren u muzej, Muzej berlinskog zida i legendarnog prijelaza Checkpoint Charlie, jedino se, kako su to primijetili osnivači Muzeja DDR-a, o istočnonjemačkoj svakodnevici nigdje u Berlinu nije moglo ništa vidjeti.

Uoči otvorenja 2006. dio njemačkih povjesničara i kustosa osudili su postav tvrdeći da se prikazom svakodnevnog života pokušava prikriti činjenicu da je Istočna Njemačka bila diktatura. Povela se burna diskusija. Glasnogovornik Njemačkog povijesnog muzeja nazvao je projekt plitkom "nostalgijom": "Doista nema potrebe za ovim muzejem. Gledište je preusko...ispunjen je potrošačkim dobrima iz DDR-a, a lišen konteksta. Kao da poručuje: Ah, zar nije sve bilo tako dobro?"

Oni koji su mislili da je Stasi bio jedini, definirajući element života u Istočnoj Njemačkoj govorili su da se život u toj bivšoj državi može sagledavati samo iz perspektive žrtava. Svaki drugi pokušaj da se napiše povijest DDR- a bio je, kako kaže direktor Muzeja Robert Ruckel, proglašen nostalgijom za prošlom državom. Ruckel se ne slaže s tezom da je predstavljanje života u nekoj zemlji, njene povijesti iz šire perspektive trivijalizacija. On se vodio logikom da je riječ o zemlji koja jest bila diktatura, u kojoj se životima ljudi poigravao zloglasni Stasi, no da istovremeno život u diktaturi nije značio da se i ti ljudi, u takvom režimu i u to doba nisu smijali, igrali, išli u školu, na godišnji odmor, imali stan, igračke, zabave, poslove, život.

A upravo taj svakodnevni životu u Istočnoj Njemačkoj predmet je postava podijeljenog prema temama u više od dvadeset cjelina. Materijal za prvi postav nije stigao iz muzejskih depoa već s tavana i podruma građana koji su ga u velikom broju donirali tako da je fundus s početnih deset tisuća predmeta narastao na 250 tisuća. Smješten u neuglednom i nevelikom prostoru, na tlu nekadašnjeg Istočnog Berlina, i gotovo simbolično uz sam Museumsinsel gdje se nalaze najugledniji i najstariji muzeji Berlina, muzej je igrao na aktivno sudjelovanje posjetitelja tako da se mnoštvo predmeta može uzeti u ruke, a svaka izložena vitrina puna je "tajnih" pretinaca u kojima se skrivaju dodatni sadržaji.

Obrađeni su gotovo svi aspekti svakodnevnog života od obrazovanja, rada, stanovanja, prijevoza, igre, zabave, potrošačkog društva, hobija, fotografije, godišnjih odmora s nezaobilaznim nudizmom i svijetom svedenim na svega nekoliko država u koje su građani te države mogli putovati. U postavu ima mode, kućne tehnike, suvenira, prehrane, ali i svijet politike, izbora, propagande, Stasija, prisluškivanja, zatvora, zida, privilegija i progona.

Ne bez razloga muzej se reklamira kao "hands-on doživljaj povijesti" - u izloženi notorni Trabant može se ući i virtualno ga provozati ulicama Istočnog Berlina, u rekonstrukciji tipičnog stana sve se može uzeti u ruku od emajliranih lonaca u kuhinji do knjiga autora čija su se djela nabavljala na crnom tržištu, poput Christe Wolf, Guntera Grassa ili Heinricha Bolla, dok je Orwellova "1984" bila u potpunosti zabranjena i nabavljala se u prepisivanim kopijama. S polica babuškama ukrašenog "regala" u dnevnom boravku, s televizora koji je stajao polugodišnji prihod inženjera, gleda vas Erich Honecker, a kako bi idilična slika stana bila potpuna vaš razgovor dok sjedite na istočnonjemačkoj zofi i komentirate program istočnonjemačke televizije prisluškuje se i sluša vas posjetitelj iz Stasijevog špijunskog kutka.

U muzeju je uz tipičan badecimer, koji je u starijim zgradama bio luksuz obavezan tek od 80-ih godina, a za keramičke pločice trebalo je imati dobre veze ili “društveno-političku podobnost”, rekonstruirana i zatvorska ćelija, kao i mračni sobičak gdje možete sjesti preko puta imaginarnog isljednika dok vam je u oči uperena osljepljujuća svjetlost. U postavu se može glasati na izborima, otvoriti vojnički kaslić, isprobati kacigu tadašnje vojske, sjesti za stol nekog visokopozicioniranog partijskog dužnosnika dok na vas gleda "sveto" trojstvo Marksa, Engelsa i Lenjina. Premda nekome može djelovati trivijalizirajućom slika vrtićke djece koja sjede na "kahlicama" garnirana originalnim toalet papirom i glinenim figuricama dječice koja zajedno vrše nuždu zapravo je riječ o prvome koraku indoktrinacije koja je počinjala kolektivnim čučanjem koje se nije moglo napustiti dok zadnji nije obavio zadatak.

Muzej danas na svojim mrežnim stranicama pruža pristup bazi od šest tisuća zapisa podijeljenih u tridesetak zbirki, za sada samo na njemačkom jeziku. Od otvorenja 2006. godine zabilježio je 4,7 milijuna posjeta (do 13. ožujka 2017.), a statistička analiza posjetilaca najbolje govori o nategnutosti teze da je riječ o muzeju rađenom za istočne nostalgičare. Naime, svega 16 posto posjetitelja starije je od 50 godina dok više od polovice (55%) čine mlađi od 29 godina, dakle oni posjetitelji koji se nisu ni rodili prije pada Zida. (Maja Kocijan)