#1 | #2 | #3 | #4 | #5 | #6

EMYA 2017.  – Muzeji bez granica

Jaje Henryja Moora, prijenosni trofej najboljeg europskog muzeja otišlo je na godinu dana iz Zagreba u Švicarsku. Europskim muzejem godine 2017. u subotu je u Zagrebu, gdje je održana jubilarna 40 dodjela nagrada za europski muzej godine, proglašen MEG - Muzej etnografije iz Ženeve kao izvrstan primjer živog muzeja i multikulturnog sadržaja otvorenog za sve i prema svima.

Nakon više od stotinu godina ovaj je muzej napokon dobio novu zgradu i mogućnost da uspješno transformira sebe, svoju misiju, ali i pristup posjetiteljima. Dvije osnovne misli vodilje ovog muzeja su multikulturalnost i intedisciplinaronost. Goleme zbirke predmeta iz cijeloga svijeta su gotovo u potpunosti dostupne online i izložene na način da se predmetima dozvoljava da govore na sebe. Muzej je nakon preseljenja u novu zgradu skočio sa 35 tisuća na dvjesto tisuća posjetitelja, no to je dijelom rezultat razvijenog partnerastva sa školama, NGO-ima, drugim kulturnim institucijama i manifestacijama.

Nagradu Vijeća Europe dobio je Mémorial ACTe, Caribbean Centre of Expressions and Memory of the Slave Trade and Slavery, iz francuskog prekomorskog departmana Guadeloupe, otočja u Karipskom moru. Ovaj muzej smješten na europskom tlu izvan Europe uspio je svoj snažni narativ protegnuti od vremena kada su robovi na obale Amerika dovoženi iz Afrike do današnjih dana i suvremenih oblika ropstva i trgovine ljudima. Muzej je izgrađen na zaboravu podrijetla, domovine, obitelji pa čak i vlastitog imena s kojim su se stoljećima suočavali ljudi pretvarani u roblje. Riječ je o muzeju koji problematizira povijest i temu ropstva u želji da se stvori prostor za oprost, dijalog i izgradnju novog povjerenja kako se takva prošlost nebi ponovila.

Nagradu Silleto kojom se nagrađuju muzeji za izvrstan rad s lokalnom zajednicom i uključivanje volontera (prošle godine dobitnik je bio Gradski muzej Vukovar) dobio je Leiria Museum iz Leirie u Portugalu, a Kenneth Hudson nagradu kojom se nagrađuju muzeji za inovativno, izazovno, ponekad i kontroverzno postignuće, oni koji propituju uobičajenu percepciju uloge muzeja u društvu (2011. dobio ju je zagrebački Muzej prekinutih veza) ove je godine dobio Muzej prvog predsjednika Rusije Borisa Jelcina iz Ekatarinburga.

Prema tekstu obrazloženja ovaj muzej, za čiji postav je angažirana tvrtka Ralph Appelbaum Associates, autori William J. Clinton Presidential Center u Little Rocku i novog Židovskog muzeja u Moskvi, "postavlja pitanja i izaziva raspravu na temu demokracije, slobode, prava na iskazivanje mišljenja". On je prema sudu žirija "memorijal jednom velikom političaru i kronika najdramatičnijeg perioda u povijesti koji posjetitelje navodi na vlastite zaključke o ruskoj povijesti".

Muzej je tehnološko čudo u čijoj su opremi sudjelovale najbolje svjetske kompanije. Španjolci su radili tehnički dio postava, Panasonic je za atrij kreirao najveću dioramu koja postoji na svijetu, gigantsko projekcijsko, zakrivljeno led platno dugo 67 i visoko devet metara, a rasvjetu media fasade tvrtka Lichtwerke koja na svojim stranicama kaže da Centar Boris Jelcin raspolaže godišnjim budžetom od 1,225 milijarde rublji ili 19 milijuna eura. Prema pisanju zapadnih medija ovaj je muzej često bio na meti kritika zbog "izvrtanja povijesnih činjenica" i propagande.

Posebne pohvale suci su dodijeliti Švicarskom ornitološkom institutu za centar za posjetitelje u Sempachu, Museum of Confluences iz Lyona, York Art Gallery, Muzeum Šlaskie iz Katowica, Heraklion arheološkom muzeju i Nacionalnom muzeju urbane povijesti i kulture iz Aarhusa u Danskoj.

Rečenica više puta izgovorena tijekom trodnevnog predstavljanja 46 muzeja da su svi koji su se našli na popisu nominiranih zapravo već samim time pobjednici doista nije bila samo fraza. Mnogi od muzeja koji su se predstavili, a nisu se našli među odabranima, zaslužili su i nagrade i pohvale, mnogi su pokazali kako muzeji mogu otvarati i najteže teme, kako mogu odgajati i mlade i zajednicu, uključiti u svoj rad sve generacije bez obzira na njihove posebne potrebe i kulture iz kojih dolaze, kako mogu biti održivi, kako najbolji i najinovativniji odbijaju biti otoci elitizma pa si mogu dozvoliti da uz sav stručni rad budu i zabavni. EMYA-ina odluka da iz kriterija za prijavu izbaci ICOM-ovu definiciju muzeja kako bi otvorila vrata za institucije zagledane u budućnost, one koje su otkrile i primijenile nešto novo i neuobičajeno omogućila je da se među nominiranima nađu ne samo ustanove najviših standarda muzejske prakse već i one koje idu ispred vremena. U idućim izdanjima Newslettera MDC-a predstavit ćemo neke od onih muzeja koji nisu dobili nagrade, ali su pokazali u kojem smjeru idu europski muzeji.

I na koncu velike čestitke kolegama iz zagrebačkog Etnografskog muzeja koji su iznijeli najveći dio posla oko uspješne organizacije ovogodišnje EMYA-e, kao i njihovoj ravnateljici Goranki Horjan koja se ovim skupom ujedno oprostila od mjesta predsjednice Europskog muzejskog foruma na čijem je čelu bila od 2012. godine.

EMYA 2018. održat će se u Varšavi. (MDC)

Više na http://www.europeanmuseumforum.info

 

Foto: HINA/Tomislav Pavlek


 

Konferencija za novinare povodom obilježavanja Međunarodnog dana muzeja 2017.

Konferencija za novinare povodom obilježavanja 37. Međunarodnog dana muzeja u kojem će, pod temom Muzeji i sporne povijesti: govoriti o neizrecivom u muzejima, sudjelovati stotinjak muzeja diljem Hrvatske, održat će se u utorak 16. svibnja 2017. u 10.00 sati, u Muzejskom dokumentacijskom centru, Ilica 44/II, u Zagrebu.

Ovih dana u Zagrebu je održana EMYA (The European Museum of the Year Award), na kojoj se predstavilo četrdeset šest najboljih novih muzeja Europe. Pokazuje se da je sve više novootvorenih muzeja s misijom angažiranog djelovanja kao i onih koji komuniciraju "tešku" baštinu.

Činjenica je da svaka zajednica ima različita „teška“ iskustva - sjećanja koja kao ožiljci ostaju cijeli život i one definiraju pojedinca i zajednicu. Stoga je važno njegovati i takve emocije tako da one postanu podloga dijalogu, da potaknu ozdravljenje od traume i doprinesu socijalnoj inkluziji. Teoretičari memorije kulture, poput Andreasa Huyssen, podsjećaju da „spornu“ baštinu treba artikulirati da bi ona postala memorija. Kod nas se u tome djelomično uspjelo otvaranjem novih memorijalnih muzeja posvećenih tim temama poput Mjesta sjećanja - Vukovarska bolnica 1991., Spomen dom Ovčara, Memorijalni muzej Ivana Gorana Kovačića ili prezentiranjem dijela te baštine u okviru kompleksnih muzejskih cjelina kako je to npr. u Gradskom muzeju Vukovar ili Lipa pamti...

Povodom ovogodišnjeg Međunarodnog dana muzeja hrvatski su se muzeji okušali i u organizaciji intrigantnih izložbi, predavanja, stučnih vodstva na mjestima memorije kojim će pokušati pružiti drugi pogled na oslikavanja naše zbilje, a dotiču stare/nove političke teme te socijalne, ekonomske, ekološke, ali i one koje su za samu muzejsku struku bolne. Kao primjer dobre prakse navodimo temu Lošinjskog muzeja, čiji program možete pogledati ovdje.

 

Foto: Lošinjski muzej

Jesmo li u tome ovaj put bili uspješni znat ćemo tek po završetku manifestacije i nakon valorizacije realiziranih programa stoga Vam na konferenciji za tisak predstavljamo govornike koji će Vas informirati, ali i s kojima ćete imati mogućnost polemizirati o gorućim temama naše zajednice. Pozvani govornici su:

  • Dr.sc. Darko Babić, predsjednik ICOM-a Hrvatska
  • Tončika Cukrov, voditeljica projekta, Muzejski dokumentacijski centar
  • Mirjana Paušak, Muzej Valpovštine / Izložba: Zatvoreni krug - povijest jedne nacionalizacije
  • Maja Žebčević Matić, Gradski muzej Požega / Izložba: Skriveni svijet etnologa i seksologa, Požežanina Friedricha Salomona Krausa
  • Vlatka Filipčić Maligec, Muzeji Hrvatskog zagorja - Muzej "Staro selo" Kumrovec / Izložba: Umro je drug Tito
  • Ivana Dumbović, Hrvatski školski muzej / Akcija: 22. EMA (Tajne)

Više o događanjima pogledaj na MDC site-u. (Tončika Cukrov)


 

Teške povijesti – različite sudbine istoga nasljeđa

Da odnos prema "teškoj povijesti" i njena interpretacija varira od zemlje do zemlje najbolje pokazuje način na koji se odnosimo prema teškim baštinama poput pojedinih tema iz Drugog svjetskog rata. Kao primjer uzeli smo isto nasljeđe – dvije ratne bolnice, iz istog razdoblja, sredine 20. stoljeća, no smještene u dvjema susjednim državama – Sloveniji i Hrvatskoj.

Skrivena partizanska bolnica Franja osnovana je u jesen 1943. godine u sutjesci potoka Pasice u Dolenjim Novakima, blizu Idrije. Na teško dostupnom terenu izgrađeno je 14 bolničkih drvenih baraka u kojima se u uvjetima, kakve danas ne možemo ni zamisliti, radilo i živjelo kako bi se sačuvalo ono najvrjednije - ljudski život. Zdravstveni djelatnici pripadnici raznih europskih naroda od jeseni 1943. do završetka rata u Bolnici Franja liječili su 578 težih i oko 300 lakših ranjenika - Slovenaca, Hrvata, Srba, Talijana, Poljaka, Francuza, Austrijanaca i Amerikanaca, ali i vojnika sa suprotne strane bojišta tako da je nakon rata Franja postala simbolom otpora fašizmu, organizirane zdravstvene skrbi i dijelom nasljeđa i vrijednosti europskih naroda.

Spomen-bolnicu o kojoj skrbi Gradski muzej Idrija 2007. poharala je vodena bujica koja je odnijela sve barake i većinu originalnih predmeta. Zajedničkom akcijom države, općine Cerkno, brojnih pojedinaca i udruga te uz financijsku pomoć Austrije i Italije Franja je u potpunosti obnovljena, tok potoka saniran, izrađene su kopije nestalih predmeta, a kompleks Partizanske bolnice Franja ponovno je otvoren za javnost 2010. godine.

Danas, kompleks ostvaruje godišnji prihod od 170 000 eura. Kao jedinstven primjer pružanja zdravstvene skrbi u posebnim okolnostima i kao simbol humanosti i solidarnosti između lokalnog stanovništva, bolničkog osoblja i ranjenih vojnika Partizanska bolnica Franja ušla je na Pristupni popis UNESCO-ve liste svjetske baštine, a budući da su se u njoj liječili vojnici s obje strane Drugog svjetskog rata, da su liječnici bili iz brojnih europskih država i da je danas pretvorena u muzej koji “promovira solidarnost, demokratske vrijednosti i ljudska prava” Bolnica Franja dobila je 2015. oznaku Europskog naslijeđa, našla se među 29 spomenika koje je Europa upisala na popis onih koji simboliziraju europske ideale, vrijednosti, povijest i integraciju. Četrnaest bolničkih Baraka iz Dolenjskih novaka našli su se uz Hofburg i Knjižnicu Coimbre.

U Hrvatskoj Centralna partizanska bolnica na Petrovoj gori kod Vojnića sagrađena je 1941. godine. Unutar bolnice postojala je pekara, kovačnica, spremište, stražarnica, čekaonica, zgrada za stražu, električna centrala, uprava, stanica za dezinfekciju, kuhinja, ranjenički odjel, imala je zemunicu, operacijsku dvoranu, zubara, zgradu za sanitet i osoblje, bazen i tuš. Tijekom rata u bolnici je liječeno više od 5000 ranjenika.

Za vrijeme Domovinskog rata cijeli je kompleks devastiran, a nakon rata prepuštan daljnjem propadanju. U bolnicu, o kojoj nominalno brine općina Vojnić, Ministarstvo kulture RH uložilo je posljednjih godina znatna financijska sredstva. Obnovljene su pojedine barake, zemunica i groblja, ali nažalost, barake su i dalje otvorene, u njih se stalno provaljuje, a ostaci ostataka inventara su izloženi krađi i propadanju. Svako malo se pojavi neka ideja ili inicijativa koja ostaje na lijepim riječima, no Bolnica na Petrovoj gori, kao i spomenik Vojina Bakića na obližnjem brdu koji stoji na tlu tri općine čini se da su svačiji i ničiji – sramota i trošak umjesto, kako to reče na dodjeli oznake Europske baštine Bolnici Franja Gerald Colleaux iz Europske komisije, spomenici koji "pričaju priču o nastanku Europske unije, o njezinim idealima i povijesti". (Iva Validžija)

 

Foto: Iva Validžija


 

Muzej grada Münchena – "No secrets! – slike videonadzora"

Da oku Velikog brata, kako nam je to romanom "1984." Orwell najavio - rijetko što promakne, znamo već više od pola stoljeća, a nakon objavljivanja otkrića Edwarda Snowdena nitko više ne sumnja u postojanje široko rasprostranjenog digitalnog nadzora i kontrole. Gradski muzej u Münchenu obradio je ovu ozbiljnu, aktualnu, emotivnu i potresnu temu izložbom "No secrets! – slike videonadzora".

Izložbom koja ostaje otvorena do 16. srpnja, prikazan je pregled fenomena nadzora od njegovih ranih začetaka do današnjice. Kao dodatak uz izložbu u Gradskom muzeju, Fondacija ERES izložbom "No secrets! – The allure and dangers of digital self-surveillance" istražuje suvremeni, sveprisutni fenomen u kojem većina ljudi svojevoljno pristaje na vlastito nadziranje putem korištenja interneta, pametnih telefona i socijalnih medija.

Izložba počinje povijesnim pregledom nadziranja lokacija i provjere identiteta, u kojem su prikazana standardizacija kriminalne fotografije (Alphonse Bertillon 1880.-tih) i upotreba otisaka prstiju početkom 20. stoljeća, koje su tadašnjim policijskim snagama uvelike olakšale utvrđivanje identiteta pojedinaca. Ptičja perspektiva, u koju je šira javnost u to vrijeme dobila uvid fotografijama napravljenim tijekom putovanja u letećim balonima, otvorila je sasvim nova vizualna i kognitivna iskustva. Današnju paralelu možemo povući sa snimkama iz satelita i dronova koji su u sve široj upotrebi pojedinaca.

Najvećim dijelom su zastupljeni suvremeni autori koji problematiziraju ovu spornu temu koja se tiče zaista svih ljudi suvremenog vremena, a radovi su izvedeni u tehnikama fotografije, videa, slika, postera i instalacija. Neki se od suvremenih radova referiraju na primjere povijesnog nadziranja (primjerice video "Panopticon" Hyojoo Janga iz 2015. priziva istoimenu kružnu kaznionicu koju je osmislio engleski filozof i socijalni teoretičar Jeremy Bentham krajem 18. stoljeća, u kojoj su zatvorenici svjesni da je moguće da su cijelo vrijeme nadzirani, iako nisu sigurni da li i kad doista jesu), dok se velik broj radova bavi pitanjem otkrivanja mehanizama suvremene kulture nadzora i njihovih kontradikcija. Tako umjetnik Max Eicke otkriva američka postrojenja za nadzor na području Njemačke, Paolo Cirio je uz pomoć hakiranih privatnih profila agenata tajnih službi na javnim mjestima prikazao njihove fotografije u formatima velikih razmjera kako bi javnost znala kako izgledaju oni koji ih nadgledaju, Philipp Messner se pozabavio široko rasprostranjenom automatskom tehnologijom prepoznavanja lica načinivši vlastitu 3D masku lica i tako sebe izložio javnosti i nadzoru, u simboličkoj ulozi zaštite tuđeg identiteta (ako svi stavimo istu masku, tko će znati tko je tko?). Naposljetku, Jens Klein izložio je serije fotografija potekle iz arhiva njemačke tajne policije (Stasi), koje su, lišene konteksta, vrlo prozaične do gotovo komičnog (primjerice stotine fotografija zabilježenih svakodnevnih, uobičajenih radnji poput ubacivanja pisama u poštanski sandučić...). No, namjera iza tih nadgledanja daleko je od uobičajene i tu su umjetnici uspjeli u svojim namjerama da prozru, da preispitaju i da stave na vidjelo prakse današnjeg sveprisutnog nadzora, kako bismo u tu kritičku lupu možda zavirili i sami.

Münchenski Muzej filma je usporedno s trajanjem ove dvije povezane izložbe prikazao selekciju filmova i dokumentaraca vezanih uz temu.

Uz dvije izložbe u Gradskom muzeju München i Fundaciji ERES publiciran je katalog na 160 stranica, s brojnim ilustracijama i prilozima.

Zastupljeni autori:

Sebastian Arlt, Paolo Cirio, Max Eicke, Florian Freier, Michael Grudziecki, Hyojoo Jang, Gretta Louw, Jens Masmann, Philipp Messner, Thomas Meyer, Jenny Rova, Gregor Sailer, Alexander Steig, Timm Ulrichs, Franz Wanner i dr. (Tea Rihtar Jurić)

 

Foto: Tea Rihtar Jurić


 

Muzej DDR-a – putovanje kroz svakodnevicu diktature

Otvorenju Muzeja DDR-a u Berlinu prethodila je prije desetak godina velika i burna debata. Unaprijed je proglašen nepotrebnim i ostnostalgičnim (njemački pandan jugonostalgije) da bi danas imao pola milijuna posjetitelja godišnje, bio prema nacionalnom istraživanju među stranim turistima najpopularniji muzej i dva puta bio nominiran za najbolji europski muzej.

Riječ je o privatnom muzeju koji je nastao potaknut činjenicom da su gotovo svi mračni segmenti života u toj nestaloj diktaturi dobili svoje muzeje. U Berlinu postoji Muzej Stasija, zloglasne tajne službe, Gedenkstätte Berlin-Hohenschönhausen, Stasijev zatvor pretvoren u muzej, Muzej berlinskog zida i legendarnog prijelaza Checkpoint Charlie, jedino se, kako su to primijetili osnivači Muzeja DDR-a, o istočnonjemačkoj svakodnevici nigdje u Berlinu nije moglo ništa vidjeti.

Uoči otvorenja 2006. dio njemačkih povjesničara i kustosa osudili su postav tvrdeći da se prikazom svakodnevnog života pokušava prikriti činjenicu da je Istočna Njemačka bila diktatura. Povela se burna diskusija. Glasnogovornik Njemačkog povijesnog muzeja nazvao je projekt plitkom "nostalgijom": "Doista nema potrebe za ovim muzejem. Gledište je preusko...ispunjen je potrošačkim dobrima iz DDR-a, a lišen konteksta. Kao da poručuje: Ah, zar nije sve bilo tako dobro?"

Oni koji su mislili da je Stasi bio jedini, definirajući element života u Istočnoj Njemačkoj govorili su da se život u toj bivšoj državi može sagledavati samo iz perspektive žrtava. Svaki drugi pokušaj da se napiše povijest DDR- a bio je, kako kaže direktor Muzeja Robert Ruckel, proglašen nostalgijom za prošlom državom. Ruckel se ne slaže s tezom da je predstavljanje života u nekoj zemlji, njene povijesti iz šire perspektive trivijalizacija. On se vodio logikom da je riječ o zemlji koja jest bila diktatura, u kojoj se životima ljudi poigravao zloglasni Stasi, no da istovremeno život u diktaturi nije značio da se i ti ljudi, u takvom režimu i u to doba nisu smijali, igrali, išli u školu, na godišnji odmor, imali stan, igračke, zabave, poslove, život.

A upravo taj svakodnevni životu u Istočnoj Njemačkoj predmet je postava podijeljenog prema temama u više od dvadeset cjelina. Materijal za prvi postav nije stigao iz muzejskih depoa već s tavana i podruma građana koji su ga u velikom broju donirali tako da je fundus s početnih deset tisuća predmeta narastao na 250 tisuća. Smješten u neuglednom i nevelikom prostoru, na tlu nekadašnjeg Istočnog Berlina, i gotovo simbolično uz sam Museumsinsel gdje se nalaze najugledniji i najstariji muzeji Berlina, muzej je igrao na aktivno sudjelovanje posjetitelja tako da se mnoštvo predmeta može uzeti u ruke, a svaka izložena vitrina puna je "tajnih" pretinaca u kojima se skrivaju dodatni sadržaji.

Obrađeni su gotovo svi aspekti svakodnevnog života od obrazovanja, rada, stanovanja, prijevoza, igre, zabave, potrošačkog društva, hobija, fotografije, godišnjih odmora s nezaobilaznim nudizmom i svijetom svedenim na svega nekoliko država u koje su građani te države mogli putovati. U postavu ima mode, kućne tehnike, suvenira, prehrane, ali i svijet politike, izbora, propagande, Stasija, prisluškivanja, zatvora, zida, privilegija i progona.

Ne bez razloga muzej se reklamira kao "hands-on doživljaj povijesti" - u izloženi notorni Trabant može se ući i virtualno ga provozati ulicama Istočnog Berlina, u rekonstrukciji tipičnog stana sve se može uzeti u ruku od emajliranih lonaca u kuhinji do knjiga autora čija su se djela nabavljala na crnom tržištu, poput Christe Wolf, Guntera Grassa ili Heinricha Bolla, dok je Orwellova "1984" bila u potpunosti zabranjena i nabavljala se u prepisivanim kopijama. S polica babuškama ukrašenog "regala" u dnevnom boravku, s televizora koji je stajao polugodišnji prihod inženjera, gleda vas Erich Honecker, a kako bi idilična slika stana bila potpuna vaš razgovor dok sjedite na istočnonjemačkoj zofi i komentirate program istočnonjemačke televizije prisluškuje se i sluša vas posjetitelj iz Stasijevog špijunskog kutka.

U muzeju je uz tipičan badecimer, koji je u starijim zgradama bio luksuz obavezan tek od 80-ih godina, a za keramičke pločice trebalo je imati dobre veze ili “društveno-političku podobnost”, rekonstruirana i zatvorska ćelija, kao i mračni sobičak gdje možete sjesti preko puta imaginarnog isljednika dok vam je u oči uperena osljepljujuća svjetlost. U postavu se može glasati na izborima, otvoriti vojnički kaslić, isprobati kacigu tadašnje vojske, sjesti za stol nekog visokopozicioniranog partijskog dužnosnika dok na vas gleda "sveto" trojstvo Marksa, Engelsa i Lenjina. Premda nekome može djelovati trivijalizirajućom slika vrtićke djece koja sjede na "kahlicama" garnirana originalnim toalet papirom i glinenim figuricama dječice koja zajedno vrše nuždu zapravo je riječ o prvome koraku indoktrinacije koja je počinjala kolektivnim čučanjem koje se nije moglo napustiti dok zadnji nije obavio zadatak.

Muzej danas na svojim mrežnim stranicama pruža pristup bazi od šest tisuća zapisa podijeljenih u tridesetak zbirki, za sada samo na njemačkom jeziku. Od otvorenja 2006. godine zabilježio je 4,7 milijuna posjeta (do 13. ožujka 2017.), a statistička analiza posjetilaca najbolje govori o nategnutosti teze da je riječ o muzeju rađenom za istočne nostalgičare. Naime, svega 16 posto posjetitelja starije je od 50 godina dok više od polovice (55%) čine mlađi od 29 godina, dakle oni posjetitelji koji se nisu ni rodili prije pada Zida. (Maja Kocijan)

 

Foto: Maja Kocijan


 

Novo u Knjižnici MDC-a – kako interpretirati teške povijesti

Uz obilježavanje Međunarodnoga dana muzeja kojim se muzeje ove godine želi potaknuti na prezentaciju neželjene, teške baštine, iz fundusa knjižnice MDC-a preporučujemo novi naslov, knjigu "Interpreting Difficult History at Museums and Historic Sites" koja može pružiti inspiraciju, nova znanja, ali i ohrabrenje za muzejsku komunikaciju sadržaja koje bi njihova publika najviše voljela da ne postoje ili veći dio nje uopće i ne zna za njihovo postojanje.

Riječ je o djelu Julie Rose, ravnateljice West Baton Rouge Museum, knjizi objavljenoj u ediciji "Interpretacija povijesti" (Interpreting History) American Association for State and Local History. Autorica je s pogledom na raskošne plantažne kuće uz koje je radilo i umiralo roblje kupljeno i prodavano kao imovina, izrekla tezu kako ljudi često imaju prirodnu averziju prema bolnim povijesnim temama te ih nastoje u potpunosti potisnuti iz svojih sjećanja. Muzeji stoga radije govore o životu plantažera nego o porobljenim obiteljima koje su ga omogućavale.

No, autorica svojom knjigom naglašava kako je upravo uloga muzeja izuzetno važna u tumačenju teškoga naslijeđa i pružanju pomoći posjetiteljima da ju shvate i prihvate. Čak štoviše, imperativ muzejske djelatnosti je sudjelovanje u stvaranju socijalne jednakosti. Na stranicama svoje knjige Julia Rose je predstavila svoju edukativnu psihoanalitičku teoriju koja nudi načine kako se može prevladati otpor teškim temama na prirodan i informativan način, nazivajući svoju metodologiju "komemorativnom muzejskom pedagogijom".

Naime, upravo je otpor prema teškim temama poput rata, ropstva, genocida, masovnih uništenja ili nekih drugih traumatičnih povijesnih događaja, ključ za njegovo otklanjanje. Muzeji moraju uspostaviti ravnotežu između emocija svojih posjetitelja (tuge, zabrinutosti..) i svoje odgovornosti za podučavanje o ljudskoj patnji! Uz pomoć muzejskih interpretatora, kustosa, vodiča, pedagoga, posjetitelji se motiviraju i potiču na razgovor, nova pitanja, višestruko sagledavanje muzejskih izložaka što će dovesti do njihova razmišljanja, promišljanja, preispitivanja i u konačnici razumijevanja i prihvaćanja prezentiranih tema. Kako bi se kod ljudi postigao učinak aktivne empatije i razumijevanja, muzej treba potaknuti njihov interes, a zatomiti odbijanje. Autorica čak smatra da će ovakav pristup muzeja teškim temama pomoći u društvenim, političkim i osobnim promjena posjetitelja. Svoju teoriju potkrijepljenu brojnim primjerima iz muzejske prakse, autorica je izložila u šest poglavlja poprativši ju opsežnom bibliografijom.

Više informacija o radu autorice, njezinoj knjizi, ali i nizu dobrih muzejskih primjera te pristupnica na relevantne izvore dostupno je na http://interpretingdifficulthistory.com/ (pristupljeno 5.5.2017). (Snježana Radovanlija Mileusnić)

ROSE, Julia
Interpreting difficult history at museums and historic sites / Julia Rose.- Lanham : Rowman & Littlefield Publishers, 2016.- 215 str. ; 26 cm.- (Interpreting history)
Bibliography.- Index.
ISBN 978-0-7591-2437-0


 

Impressum

Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690

Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivan Guberina Grafički urednik: Denis Bučar

Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr