izložba
Duje Jurić / MC-W/R 2022.
MJESTO
<p>
<br />
„Širenje” slikarskog medija odlika je umjetničkog pristupa Duje Jurića, koju potvrđuje već četrdesetak godina. Bez obzira na estetičku samorazumljivost takvog postupanja, nije naodmet naglasiti njegove pretpostavke. Uobičajena je, odnosno općeprihvaćena ona o tobožnjem povijesnom zamoru klasične discipline; pod prijetnjom samoukidanja kao autonomne umjetničke prakse, slikarstvo traži nova rješenja kako bi opstalo u multimedijskom umjetničkom okruženju. Riječ je, naravno, o tropu historijskog, teleološkog mišljenja: slikarstvo nikada nije bilo „samo” ili „čisto” slikarstvo i oduvijek je svoju domenu osvajalo u razmjeni s drugim medijima i drugim vrstama i sustavima znakova. Zaoštreno filozofijskim žargonom, moglo bi se reći da slikarski medij „kao takav” ne postoji i da je njegov identitet tek prikrivanje strukturalne ovisnosti o onome od čega se teži razlikovati.<br />
</p>
<p>
Za potrebe ovoga teksta, međutim, dovoljno je konstatirati da slikarstvo u svojoj biti podrazumijeva odnos prema drugim medijskim vrstama i da su svi aspekti njegova „proširenja” već unaprijed tu: i procesualnost slikarskog postupka, i jezična narav koncepta, i performativni učinak slike u arhitektonskom prostoru. To se čini važnim istaknuti upravo u slučaju Jurićeva slikarstva, odnosno umjetničkog rada. Zadanost određenim trenutkom u povijesnom tijeku umjetnosti i inače je nedovoljna argumentacija za objašnjenje individualne umjetničke poetike, što osobito biva izraženo kada je riječ o umjetniku koji tijekom čitavoga radnog vijeka ustrajno razvija i ispituje navedene dispozicije matičnoga medija, testirajući njegovu izdržljivost i nalazeći načine da dinamičnu ikonosferu suvremenog svijeta prevede u slikarski kôd. Prihvati li se, dakle, pretpostavka da „širenje” nije protetičko dometanje nego medijska permutacija, Jurićevi umjetnički postupci lako se tumače upravo u tom smislu. Za početak, slikarski kôd čini manualni, fizički karakter izvedbe.<br />
</p>
<p>
Premda je ikonografija Jurićevih slika na prvi pogled sasvim impersonalna te se doima kao da bi mogla biti izvedena i nekom drugom, suvremenijom, daleko efikasnijom tehnikom, slike se izrađuju razmjerno sporo te su rezultat planskog uslojavanja i višestrukog preslikavanja, ukratko, koordiniranih napora uma i tijela. Taj slikarski proces, odnosno aktivnost slikanja, utkan je i u kompoziciju oblika. Jedinični znak memorijskog čipa u osnovi je oblikovno nestalna formacija, koja se nepredvidljivo mijenja, i to po raznim parametrima (smjer, dužina, debljina, broj linija itd.). Kao takva, opire se sagledavanju iz definiranog očišta, konvencionalnog za sliku, te općenito protivi načelima geštalta – slike iz serije Memo-chips redovito čine serijalni niz, koji se teoretski može ulančavati po svim stranama formata (ili bar više od jedne), čime se dokida koncept slike kao jedinstvenoga kadra. Takvoj logici oblikovanja svojstven je i način izvedbe; platnima ne prethode skice, kompozicije su posljedica slikareva prianjanja uz platno pretežno velikog formata i uvelike intuitivnog razvijanja uzorka. Takav način slikanja i koncipiranja derogira oko i u protokol slikanja uvodi tijelo i pokret; pa premda ne postoje vidljiva uporišta da se Jurićevo slikarstvo proglasi akcijskim, nije pogrešno utvrditi da je ono što gledamo rezultat radnje koja nije isključivo okulocentrična i cerebralna, već angažira i druga osjetila i sposobnosti. Uostalom, prisjetimo li se nekih Jurićevih akcija s početka umjetničkog djelovanja, možemo se i ohrabriti u toj tezi. Program slike, dakle, koji ne počinje niti završava unutar jednoga kadra, već podrazumijeva serijalni nastavak, niz, teži protegnuti se izvan polja slike – u trodimenzionalni ili pak neki sasvim imaginarni prostor. Apstraktni likovni zaplet začet u okviru pojedinačne slike nastavlja se tako u prostoru kojeg je i sam gledatelj dio te koji tako postaje sudionik u slikarskom zbivanju. Ta mogućnost slike da „irealizira” vlastiti prostorni kontekst također pripada medijskom kôdu. Suprotno, naime, logici po kojoj je slika prostoru aposteriorna jer se nalazi unutar njega, tj. jer je u njemu sadržana, moguće je problem postaviti i obrnuto te reći da slika briše zadane prostorne okolnosti i uspostavlja novi simbolički kontekst, pa i novi prostorni režim – kretanja, gledanja, orijentacije u prostoru. Svakako, i to je stalno obilježje Jurićeva umjetničkog rada, odnosno „proširivanja” matičnoga medija. Ambijenti koje stvara uvlače gledatelja u fiktivnu, imaginarnu realnost, odnosno realnost koja s realnošću aktualnog mjesta i vremena nema nikakve izravne veze – na nju se ne nadovezuje, štoviše, teži ukloniti uporišta konvencionalnog iskustva prostora i vremena u što većoj mjeri. U tu svrhu Jurić unatrag posljednjih nekoliko godina čak i zamračuje prostor, odnosno lišava ga prirodne svjetlosti – slika fluorescentnim bojama koje osvijetljene kratkovalnim, oku nevidljivim svjetlom stvaraju dojam da same svijetle u mraku.<br />
<br />
Riječ je, dakle, o triku, ali takvome koji izokreće uobičajenu formu mentis – predodžbu euklidovskog prostora, u kojem se objekt pažnje promatra s mjerljive distance koju sami određujemo položajem vlastita tijela, držeći ga tako na distanci, gradeći dojam da upravljamo sobom i pogledom, da kontroliramo situaciju u cjelini. U mraku, koji oko stavlja izvan snage, takva je orijentacija otežana; bez uporišta ili orijentira nadohvat ruke, gledatelju ne preostaje negoli bauljati prostorom, prepuštajući se spektaklu svjetlećih crteža. A svjetlost, naravno, također pripada slikarskom kôdu, odnosno diskursu slikarstva; slikarstvo uvelike jest fenomenologija svjetla (a ne samo ontologija ravnine), i upravo kao takvo zadugo je imalo status najmisaonijeg od svih likovnih medija. Tȁ svjetlost je klasična metafora umne spoznaje i težnje za istinom; a slika izvodi realnost materijalnog svijeta na svjetlo dana. I ovu je notornu tezu opet moguće pobiti: slikarstvo istinu tek skriva iza igre pričina, jer dajući vidjeti vidljivo slika skriva nevidljivo, odnosno ono što se vidu sablažnjivo opire. Bilo ovako ili onako, valja se složiti da je istina u diskursu slikarstva oduvijek bila ulog (i poznati je filozof, da se spomene tek usput, na tu temu raspisao raspravu u svojem stilu, osporavajući drugog poznatog filozofa). Budući da pitanja iluzije i istine, dakle, „generički” pripadaju diskursu slikarstva, ni rad Duje Jurića ne predstavlja iznimku. Na koju istinu, tj. istinu čega njegovo slikarstvo nastoji svrnuti pažnju zapravo i nije ključno pitanje. Motivika, naravno, nije sasvim nevažna: memorijski čipovi, neo-geo leksik, oblici oštrih bridova i zakučaste strukture prenose opću, univerzalnu poruku o skrivenoj logici stvarnosti, o obećanome smislu cjeline ili barem tajnoj uroti. U međuvremenu (koje je naše jedino vrijeme), međutim, tapka se u mraku, orijentira prema povremenim bljeskovima ljepote (istine, dobrote), preživljava zahvaljujući privremenim stanjima ushita, sretno pogođenim metaforama. Slike koje emaniraju svjetlost u mraku neizbježno su i jedna takva metafora, bačena u nedogledni prostor značenja.<br />
Ivana Mance Cipek</p>
<p>
</p>
<p>
<strong>O umjetniku: </strong></p>
<p>
Duje Jurić rođen je 18. travnja 1956. u Rupama. Diplomirao je 1981. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Suradnik je majstorske radionice prof. Ljube Ivančića i Nikole Reisera od 1982. do 1985. Od 1984. do 1999. djeluje kao slobodni umjetnik, 1999./2000. radi u Muzeju suvremene umjetnosti kao kustos restaurator, a od tada do danas kao docent, a potom izvanredni i redovni profesor crtanja i slikanja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje 2006. preuzima vođenje slikarske klase (na Slikarskom odsjeku), a 2008. i posao mentora na doktorskom studiju slikarstva. U više od trideset godina umjetničke prakse izlagao je na više od osamdeset samostalnih i sudjelovao u više od stotinu i osamdeset skupnih izložaba (uključujući realizacije ambijenata, akcija i performansa) u Hrvatskoj i inozemstvu. Njegova se djela nalaze u više hrvatskih muzejskih zbirki te je nagrađen s nekoliko priznanja.<br />
</p>
<p>
Kontakt: dujejuric@yahoo.com</p>
Galerija Vladimir Bužančić
Galerija Vladimir Bužančić
VRIJEME
10.10.2022. / 28.10.2022.
izložba
Vojarna ''Maršal Tito'' u Zagrebu 1991.
Muzej grada Zagreba
MJESTO
<p>
Atomsko sklonište uz Mamuticu u Travnom, otvara 10.10. 2022. svoja vrata izložbi Muzeja grada Zagreba „<strong>Vojarna 'Maršal Tito' u Zagrebu 1991</strong>.“</p>
<p>
</p>
<p>
Ovih dana sve nas je zatekla činjenica da gradska skloništa ne pripadaju nekoj davnoj neponovljivoj prošlosti, kao relikt vremena kada su se u Europi sporovi rješavali oružanim sukobima. Donedavno samo svjedok surove ratne prošlosti, danas su postala i podsjetnik da se povijest ponavlja, čak i onda kada se to čini nemogućim.</p>
<p>
</p>
<p>
Skloništa u novozagrebačkim naseljima nedugo nakon izgradnje ispunila su svoju svrhu. Relativnu sigurnost u njima su našli brojni građani tijekom ratnih djelovanja 1991. godine. Bijeg u skloništa i boravak u hladnim betonskim podzemnim prostorima postali su preko noći svakodnevica brojnih Zagrepčana.</p>
<p>
</p>
<p>
Građena su kao zaštita od osvajača, „vanjskog neprijatelja“, nekog od velikih hladnoratovskih blokova, no poslužila su kao skrovišta od napada Jugoslavenske narodne armije, najčešće iz gradskih vojarni, koje su kao i sama skloništa, trebale biti jamac sigurnosti, a ne prijetnja građanima. Tako je i atomsko sklonište u Travnom služilo kao zaštita od neposrednih susjeda, vojarne „Maršalke“ smještene uz Travno, Utrine, Dugave i Hrelić.</p>
<p>
</p>
<p>
Dugo nedostupno javnosti, atomsko sklonište uz Mamuticu u Travnom, otvara svoja vrata izložbi Muzeja grada Zagreba „Vojarna 'Maršal Tito' u Zagrebu 1991.“ i njenim posjetiteljima, koji će imati priliku na autentičnoj lokaciji pogledati fotografije i saznati ili prisjetiti se događaja koji su obilježili jesen 1991. u Zagrebu. Odabirom prostora izlaganja – skloništa – autentičnog mjesta zbivanja u prošlosti, u kombinaciji s izloženim fotografijama, nastojalo se simulirati izvorni ambijent te potaknuti, kako sjećanja i emocije aktivnih dionika tako i prenijeti dio te stvarnosti na one koji to, nasreću, nisu bili.</p>
<p>
</p>
<p>
Vojarne JNA u zagrebačkoj regiji bile su važna izvorišta moći u planovima nametanja socijalističkoga, centraliziranog uređenja Jugoslavije te su za Zagreb, ali i za cijelu Hrvatsku, bile prijelomne točke raspleta višegodišnje krize. Vojarni „Maršal Tito“ u Zagrebu, zvanoj „Maršalka“, bila je namijenjena jedna od glavnih uloga u zamisli destabiliziranja i rušenja demokratski izabranih vlasti Republike Hrvatske. Ratna 1991. godina u Zagrebu određena je, među ostalim, odnosom grada i vojarni JNA. Kroz kronološki prikaz događanja vezanih za vojarnu JNA s najjačom posadom u gradu, nastoji se prikazati njihov dinamični odnos.</p>
<p>
</p>
<p>
Izložba je od prosinca 2021. do kraja svibnja ove godine bila postavljena u Memorijalnom centru raketiranja Zagreba 1991. / 1995. (Petrićeva 4), a sastoji se od četiri tematske cjeline, unutar kojih se, fotografijama iz fundusa Muzeja grada Zagreba i fotografijama Vjesnika koje se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu, prati razvoj odnosa između vojarne „Maršal Tito“ i građana Zagreba.</p>
<p>
</p>
<p>
Ovom izložbom najavljujemo početak projekta <em>Zagrebačke vojarne ’91.</em> te veliku, sveobuhvatnu studijsku izložbu o bitci za vojarne u Zagrebu i njegovoj užoj okolici. Koristimo prigodu i pozivamo građane da svojim donacijama predmeta vezanih za blokadu i oslobađanje vojarni JNA u Zagrebu, obogate zbirku Muzeja grada Zagreba „Zagreb u Domovinskom ratu“.</p>
<p>
</p>
Atomsko sklonište uz Mamuticu u Travnom
Atomsko sklonište uz Mamuticu u Travnom
VRIJEME
10.10.2022. / 20.12.2022.
izložba
Četverokuka – modni odrazi
Narodni muzej Zadar
MJESTO
<p>
U Etnološkom odjelu Narodnog muzeja Zadar u ponedjeljak, 10. listopada 2022. u 13 sati održat će se otvorenje izložbe učenika Škole primijenjene umjetnosti i dizajna Zadar (smjer Dizajna tekstila i Fotografskog dizajna). Na izložbi pod naslovom <strong><em>Četverokuka – modni odrazi </em></strong> bit će predstavljeni rezultati projekta započetog u školskoj godini 2021./2022. godini. Svrha projekta je prezentacija i popularizacija ovog nematerijalnog kulturnog dobra.</p>
<p>
</p>
<p>
Četverokuka je šareni vez živopisnih boja i bogate ornamentike na čohi Sjeverne Dalmacije. Motiv četverokuke dio je tradicijske odjeće Bukovice, Ravnih kotara i dijela Velebitskog podgorja. Izvezeni komadi čohe slagani su pravilnim redoslijedom i sastavljeni u površinu koja se naziva građa te čine dijelove različitih odjevnih predmeta i dodataka: aljina, sadaka, carzi, tkanih pregača, obojaka, pasa od struka, torbi i tkanica (<em>Marija Vrkić Žuvanić „Četverokuka“, NMZ </em>).</p>
<p>
</p>
<p>
Tema izložbe je suodnos tradicije i suvremenih nastavnih procesa kao temelj očuvanja vlastitog kulturnog identiteta. Projekt se provodio kroz više radnih ciklusa kao dio nastavnog procesa u obliku terenske i projektne nastave povezane s predmetima struke.</p>
<p>
</p>
<p>
U prvoj fazi rada učenici smjera dizajna tekstila prošli su radionicu izrade četverokuke u Etnološkom odjelu NMZ. U drugoj fazi rada učenici primjenjuju četverokuku kao ornament na specifičnom odjevnom predmetu, majici s kapuljačom u svrhu stvaranja mini kolekcije. Hudica ili majica s kapuljačom je praktičan unisex odjevni predmet koji vole i mladi i stari te se nametnuo kao logičan izbor za spajanje tradicije i suvremenog izričaja. U zadnjim fazama rada učenici na temelju vlastite skice izrađuju <em>hudice</em> od pamučne<em> felpe</em> kombinirajući jaki kolorit složen u blokove boja. Motivi četverokuke i osmerokuke su stilizirani i prilagođeni pojedinačnim krojenim dijelovima<em> hudice</em> uz primjenu DTF tiska. Projekt od ideje do realizacije upotpunjen je s modnim ilustracijama, mapom ideja i modnim fotografijama. Modne fotografije izradili su učenici fotografskog dizajna u skladu s pravilima struke.</p>
<p>
</p>
<p>
U projektu su sudjelovali učenici: Maja Agić, Sara Anđelić, Lana Bartulović, Zara Nižić, Katarina Tamarut, Roko Tokić, Leonarda Abramović, Vito Arbanas, Marko Čakarun, Laura Jurlina, Magdalena Ljubičić, Tea Patača, Manda Predovan i Lucija Vezilj. Njihov rad i cijeli projekt pratili su profesori: Kate Prskalo, Ivana Vitlov, Marta Tokić, Marko Perić i Zrinka Zimonjić.</p>
<p>
</p>
<p>
Ovim projektom i organizacijom spomenute izložbe u sklopu Etnološkog odjela NMZ i voditeljice odjela Marije Šarić Ban ostvarena je još jedna odlična suradnja škole i muzeja. Izložba ostaje otvorena do 24. listopada 2022. godine.</p>
<p>
</p>
<p>
</p>
Etnološki odjel (Gradska straža), Narodni trg, Zadar
Etnološki odjel (Gradska straža), Narodni trg, Zadar
VRIJEME
10.10.2022. / 24.10.2022.