HR | EN
#1 | #2 | #3 | #4 | #5 | #6

Pogled s ulice Avenida 14 Poniente, nasuprot bivšeg Samostana sv. Ruže, grad Puebla (država Puebla), Meksiko; 1980.

Grad u muzeju sjećanja – virtualno putovanje kroz donaciju Šola

Muzejski dokumentacijski centar objavio je virtualnu interaktivnu izložbu „Grad u muzeju sjećanja“ kustosice Zrinke Marković. Izložbom je predstavljeno 35 digitaliziranih dijapozitiva profesora Tomislava Šole, koji je prije tri godine kolekciju od više tisuća dijapozitiva donirao MDC-u. Korištenjem tih dijapozitiva u nastavi, studenti su "putovali" s njim, a ovom izložbom virtualno putovanje se nastavlja. Uz kratke tekstove koji iznose zanimljivosti o onome što se nalazi na snimkama ili u blizini gdje su ulični kadrovi europskih i sjevernoameričkih gradova snimljeni, digitalni storytelling proširen je interaktivnom komponentom koja omogućava da virtualni posjetitelji urone u scenu, vide kako predstavljena mjesta danas izgledaju, sami istraže okolinu u kojoj su snimke nastale i tako stvore svoju priču.

Dijapozitivi su odabrani od ukupno više od 2000 skeniranih dijapozitiva iz donacije Tomislava Šole. Izložba se djelomično nadovezuje na prethodnu koju smo pod nazivom „Duh mjesta“ objavili krajem 2020. godine, također koristeći platformu Google Sites. Ovaj put predstavljeni su Milano, Comacchio, Pariz, Barcelona, Cuenca, Antwerpen, Belfast, Brno, Zagreb, México, Puebla, Montreal, Gatineau, Boston te Anaheim sa snimkom nastalom u Disneylandu. Datacije su često okvirne, ali može se zaključiti da sve izložene snimke potječu iz perioda od 1980. godine do druge polovice 90-ih godina 20. stoljeća. Metodologija nastanka izložbe, kao i inspiracija za njezin naziv, izloženi su u autoričinom predgovoru i refleksivnom osvrtu na odabrane dijapozitive.

 

Altar a la Patria (Monumento a los Niños Héroes), Chapultepec, Ciudad de México, Meksiko; oko 1980.

Izložbi je prethodilo višemjesečno istraživanje snimljenih lokacija. Najveći izazov predstavljalo je identificiranje mjesta snimanja kada ono nije bilo naznačeno, a snimke nisu prikazivale distinktivne objekte prema kojima bi moglo biti utvrđeno. U slučajevima kada pretraga pomoću aplikacije Google objektiv nije bila uspješna, uslijedilo je otkrivanje tragova poput natpisa i objekata u pozadini, uličnih brojeva ili, u povoljnijoj situaciji, naziva ulica, koji su zatim pretraženi pomoću alata kao što su Google tražilica, Google karte i Google Street View. Posljednja neutvrđena adresa otkrivena je tek nešto prije objave virtualne izložbe, a zgrada je pronađena prilikom jedne virtualne šetnje pariškim ulicama.

Tekstovi uz digitalizirane dijapozitive kolaž su informacija temeljenih na mnoštvu internetskih izvora. Njihov primarni cilj jest virtualnim posjetiteljima približiti gradove i objekte kroz njihove specifičnosti, a zatim ih ulaskom u virtualni prostor koji pruža Google Street View „teleportirati“ na mjesto sa snimke u današnje vrijeme te na takav način uključiti u priču. Štoviše, tim se potezom posjetitelje može potaknuti da istraže okolinu u kojoj je neka snimka nastala i sami iskroje svoju virtualnu šetnju i razviju jedinstvenu priču.

 

Pogled preko rijeke Seine sa šetnice uz ulicu Quai de Conti, Pariz ( Île-de-France), Francuska; oko 1989.

Jedno virtualno poglavlje izložbe sadrži popis internetskih izvora korištenih prilikom pisanja tekstova, koji mogu poslužiti posjetiteljima željnima više znanja o nekoj temi. Edukativna uloga izložbe dodatno je naglašena jednostavnim igrama na njezinom završetku. Njima virtualni posjetitelji mogu provjeriti koliko su zapamtili o onome što je izložbom prezentirano. Igre su kreirane pomoću predložaka platforme Wordwall.

U vrijeme kada su putovanja često otkazana, ishodi planova neizvjesni, a vrata muzeja bi se opet mogla zatvoriti u bilo kojem trenutku, posljednja rečenica predgovora možda najbolje prenosi jednu od namjera ove izložbe: „Virtualne šetnje, virtualna vodstva i virtualna putovanja ne mogu zamijeniti ona realna, ali mogu barem kao svojevrsni surogati prenijeti djelić doživljaja te u sadašnjosti, ovakvoj kakva jest, prizvati sjećanja na neka, možda bolja, prošla vremena i nadu za ona buduća.” (Zrinka Marković)


 

Izvor: Galerija Klovićevi dvori

Klovićevi dvori – izložba posvećena pioniru avangardne umjetnosti

Izložba Sergije Glumac – retrospektiva otvorena u Galeriji Klovićevi dvori 11. studenog ove godine privukla je veliku pozornost svih onih koji su na jednom mjestu željeli vidjeti nepoznati opus našeg značajnog avangardnog umjetnika prve polovice 20. st. Autorica stručne koncepcije izložbe je dr. sc. Lovorka Magaš Bilandžić (FFZG) koja je istražujući njegovo stvaralaštvo otkrila Glumčeve pionirske dosege u brojnim segmentima umjetnikova opusa kojim se je bavio.

Sergije Glumac (1903.- 1964.) početno je obrazovanje stekao u različitim sredinama (Beč, Beograd, Zagreb), a za njegovo formiranje bilo je od presudne važnosti školovanje u Berlinu i Parizu. To je vrijeme kada se u tim kulturnim sredinama već početkom Prvog svjetskog rata javljaju nove teme u umjetnosti, stvara se otpor prema tradicionalnom i teži eksperimentu, usvajaju se nove tehnologije, a s pojavom filmske umjetnosti vizualni jezik prenosi se u tradicionalni medij. U tim kulturnim krugovima Glumac susreće vodeće protagoniste različitih likovnih pravaca, od art décoa i realizama dvadesetih do ekspresionizma i nadrealizma. U Parizu je pohađao slavnu Académie Andréa Lhotea gdje se je upoznao s kubizmom.

Na izložbi, koja je kronološki postavljena, posjetitelji imaju prilike susresti se s njegovim prvim radovima, među kojima je crtež kredom Figura nastao 1925., za koji je utvrđeno da je najraniji primjer nadrealizma u Hrvatskoj. Tu je predstavljena i grafička mapa Le Metro, napravljena 1928. u linorezu. Za nju je, nakon izložbe u Barceloni 1930., stiglo priznanje iz British Museuma koji ju je otkupio kao reprezentativni primjer suvremenih umjetničkih težnji u grafici. Glumac u tim grafikama opisuje dihotomiju podzemlja i nadzemlja pariške podzemne željeznice na način blizak ekspresionističkom filmu. U nastavku na temu, po povratku u Zagreb, nastaje druga njegova mapa iz urbane tematike - Mapa Beton inspirirana velikim radovima u središtu grada kada su rušene srednjovjekovne zidine gdje je uz pomoć mehanizacije monumentalnih konstrukcija građena nova tržnica Dolac.

Za vrijeme prvog boravka u Parizu (1924.), uz to što je aktivno sudjelovao u društvenom i kulturnom životu, posjećivao je i eksperimentalne kazališne predstave. Tada su nastale dvije skice za scenografiju (Faust, Kirche i Kesernhof) koje je Friedrich Kiesler prezentirao na International Theatre Exposition u New Yorku (1926.). Na zagrebačkoj izložbi ti projekti kontekstualizirani su filmovima autora F. Légera i H. Richtera. Kasnije je zagrebačko Narodno kazalište, upravo u realizaciji Glumca uvelo rotirajuću scenu (1934.), izrađeno je više scenografija (na izložbi je izloženo nekoliko maketa) i kazališnih kostima u maniri internacionalne kazališne avangarde.

 

Izvor: Galerija Klovićevi dvori

U zagrebačkom Narodnom kazalištu, koje je već od dvadesetih godina doživljavalo razdoblje elana, na plesnu je umjetnost veliki utjecaj ostavio teoretičar i koreograf Rudolf Laban svojim novim znanstvenim i analitičkim pristupom. Glumac ga je susreo u Zagrebu (1924.) gdje je održao predavanje u okviru europske turneje. Inspiriran, izradio je u duhu Labanovih plesača u futurističko-kubističkoj redukciji ljudskoga lika predloške plakata za plesnu školu Jelisave Törne. Kasnije je Glumac za Školu tjelesne kulture (vodila ju je Mirjana Dragana Janeček, 1930.–46.) oblikovao vizualni identitet škole i ostale grafičke materijale, a bio je čak i jedan od njenih predavača.

Dio prezentirane građe na izložbi pripada Glumčevom opusu „oblikovanja svakodnevice“. Opus je raznorodan, a tiče se grafičkog oblikovanja i vizualnih komunikacija. Glumac je važan doprinos na ovom području ostvario u zagrebačkom Zavodu za znanstveno proučavanje i umjetničku reklamnu produkciju Imago (1928./29.), gdje je realizirao nekoliko uspješnih projekata. Svojim je suvremenicima radio oglase i reklamne kampanje po najvišem standardu utemeljenom na dobrom poznavanju aktualnih svjetskih trendova i time unaprijedio vizualne komunikacije u Hrvatskoj. U radu je koristio svoje znanje te je pažljivim verbalnim i vizualnim kreacijama prenosio komercijalne poruke u domenu popularne kulture (prehrambena, naftna i kozmetička industrija). Modne reklame namijenjene ženama više se bile izrađene u dekorativnoj maniri art décoa, a koje su u prostoru izložbe korištene kao lajtmotivi (Glumčev aktivistički doprinos kreiranja koncepta nove žene, samosvjesne, moderne i emancipirane).

Na izložbi se može vidjeti i velik broj Glumčevih plakata nastalih u različitim razdobljima i namjenama. Neki od predstavljenih plakata za komercijalnu namjenu, kao što je plakat za odjeću Friedmann, te oni napravljeni za Zagrebački zbor, izrađeni su u bauhovskoj i konstruktivističkoj estetici uz primjenu zanimljivih tipografskih rješenja. Glumčevi turistički plakati ujedno su pionirski radovi u Hrvatskoj (1930-tih), a među njima neki su od najkvalitetnijih nastalih u međuratnom razdoblju.

 

Izvor: Galerija Klovićevi dvori / Serija oglasa za odjeću Friedmann, Novosti, kolovoz, 1929., foto-L. M.B.

Realizacija izložbe bila je veliki izazov za organizatore s obzirom na zdravstvenu epidemiološku situaciju te trenutnu (ne)pristupačnost građe iz potresom oštećenih zagrebačkih muzeja, za koju je sabrano 400 umjetnikovih radova. Stoga treba čestitati cijelom timu Galerije Klovićevih dvora – kustosici Ani Medić, Dinku Uglešiću i Mii Martinović za likovni postav te ostalim suradnicima koji su svojom stručnošću doprinijeli visokoj razini predstavljanja njenog multimedijalnog sadržaja. (Tončika Cukrov)


 

MUO – pred zatvaranje izložba grafika Ede Murtića

U Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu prošlu srijedu otvorena je izložba grafika Ede Murtića iz ciklusa „Nove apstrakcije“, zadnja izložba u starom ruhu muzeja neposredno prije njegova zatvaranja zbog protupotresne obnove i ujedno završnica obilježavanja stote obljetnice rođenja jednog od najznačajnijih i najsvestranijih hrvatskih umjetnika uopće.

Kustos izložbe je Branko Franceschi, ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti i dugogodišnji suradnik i prijatelj obitelji Murtić, koji publici premijerno predstavlja grafičku mapu u ediciji Fondacije Murtić izrađenu prema originalnim predlošcima iz ciklusa Nove apstrakcije, značajnog i važnog djela opusa velikog majstora apstraktnoga slikarstva, po mnogima njegovog najboljeg ciklusa u kojem je pokazao svoju zrelost i svu svoju slikarsku snagu. Murtić je na ovom ciklusu radio je u razdoblju između 1998. i 2004. godine, a ime Nove apstrakcije mu je dao poznati francuski likovni kritičar Pierre Restany. Riječ je o autorovu povratku apstraktnom slikarskom idiomu nakon osamdesetih godina kad je u kontekstu međunarodnoga pokreta transavangarde ili Nove slike, kako je nazvana njegova domaća inačica, izveo niz antologijskih pejzažnih kompozicija i veduta.

Formalne specifičnosti Nove apstrakcije Murtić je razvio devedesetih godina slikajući ciklus nadahnut lokalitetom kamenoloma Montraker u blizini Vrsara u Istri. Iz tog ciklusa prijeći će u potpuno novu apstraktnu fazu oslobođenu bilo kakvih poveznica s vanjskim svijetom koja pokazuje s koliko je entuzijazma i energije zadnjih godina pristupao životu i slikarstvu, stvarajući „dinamični koloplet linija, poteza, gestualnih i kolorističkih eksplozija koje bujaju uokolo statične mase središnjeg motiva i razvijaju se vlastitim životom i specifičnom murtićevskom energijom“. S obzirom na to da je prijenos rađen u stvarnoj veličini grafike su, kao i gvaševi, nesvakidašnje velikih formata, pa u domaćoj likovnoj produkciji predstavljaju pravu rijetkost i osvježenje. Za izvedbu je odabran jedan od najsuvremenijih digitalnih postupaka koji po preciznim protokolima i potencijalu svoje Digigraphie state-of-art tehnologije na arhivskom papiru i s arhivskim bojama tiska smije izvoditi samo certificirani ovlašteni izvođač.

 

Uz ekskluzivnu ediciju grafika, posjetiteljima su kroz fotodokumentaciju približene aktivnosti Fondacije Murtić osnovane s ciljem prikupljanja, istraživanja i predstavljanja umjetnikove materijalne ostavštine. Prikazane su izložbe različitih formata u zemlji i inozemstvu – od velike prezentacije Murtićeva stvaralaštva u sarajevskoj Vijećnici 2008. godine, preko makabrističke poetike „Rata“ koja se mogla vidjeti u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 2010. godine, pa sve do „Utopije i distopije modernizma“ otvorene 2014. godine u Narodnom muzeju Zadar. Također, predstavljeni su brojni katalozi i monografska izdanja, kao i niz aktivnosti koje se odnose na temeljitu obnovu radova u javnim prostorima poput restauracije monumentalnog mozaika za crkvenu apsidu izvedenog 1988. godine ili restauracije mozaika iz zgrade bivše pošte na riječkom Korzu, trenutno pohranjenog u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci.

Izložba se može pogledati u Muzeju za umjetnost i obrt do 31. prosinca 2021. godine. (I.G.)


 

Izvor: British Museum / Mramorni reljef sa sjevernog friza Partenona, Atena, 438. – 432. pr. n. e.

Povratak Elginovih mramora u Grčku – odluka prepuštena Britanskom muzeju

Dugotrajan spor između Ujedinjenog Kraljevstva i Grčke oko povratka Partenonskih mramora u Atenu dobio je nedavno novi nastavak. Na sastanku s grčkim premijerom Kyriakosom Mitsotakisom održanom sredinom ovog mjeseca britanski premijer Boris Johnson izjavio je kako odluka o povratku skulptura stoji na Britanskom muzeju odbacivši mogućnost međuvladinih pregovora s Grčkom. Pitanje povratka mramornih skulptura pokrenuo je grčki premijer Mitsotakis koji je na sastanku ponudio posudbu antičkih djela koja nikada prije nisu napustili Grčku u zamjenu za sporne skulpture.

Neki analitičari ovu Johnsonovu izjavu tumače kao omekšavanje dugogodišnjeg stava vlade po pitanju povrata i „prebacivanje loptice“ na muzej. Kako ističe The Guardian, Johnson je još u ožujku ove godine u intervju za grčki novinski list Tea Nea rekao kako „Vlada Ujedinjenog Kraljevstva ima dugogodišnji čvrsti stav o skulpturama, a to je da ih je lord Elgin legalno nabavio prema važećim zakonima tog vremena i da su od tada u zakonskom vlasništvu povjerenika Britanskog muzeja”.

„Elginovi mramori“ ili „Partenonske skulpture“ naziv je za zbirku starogrčkih skulptura i arhitektonskih detalja iz petog stoljeća prije Krista koji su prema dogovoru lorda Elgina, tadašnjeg britanskog veleposlanika u Osmanskom Carstvu (1799. – 1803.) unutar kojeg je bila Grčka, uklonjeni iz Partenona i drugih građevina na atenskoj Akropoli početkom 19. stoljeća i otpremljeni u Englesku. Potez je tada osim oduševljenja izazvao i osude s britanske strane pa su tako Lord Byron i mnogi drugi usporedili Elginov čin s vandalizmom i pljačkom. „Njegove je postupke temeljito istražio parlamentarni odabrani odbor 1816. i utvrdio da su potpuno zakoniti, prije nego što su skulpture ušle u zbirku Britanskog muzeja aktom parlamenta“, stoji na mrežnoj stranici Britanskog muzeja.

O pitanju povratka Elginovih mramora Grčkoj ovog se rujna oglasio i UNESCO putem svog Međuvladinog odbora za promicanje povrata kulturnih dobara (engl. Intergovernmental Committee for Promoting the Return of Cultural Property). Odbor je izdao novu preporuku u kojoj je zatražilo od Britanskog muzeja da preispita svoj stav o partenonskim mramorima koje drži još od početka 19. stoljeća unatoč upornim pozivima grčke vlade na povratak u zemlju njihova porijekla. Za razliku od premijera Johnsona odbor ističe kako ovaj slučaj ima međuvladin karakter pa je stoga obveza vraćanja skulptura Partenona isključivo na britanskoj vladi.

Taj stav potvrđuju i iz Britanskog odbora za povratak mramora Partenona (British Committee for the Return of the Parthenon Marbles) koji su za The Guardian izjavili kako i u slučaju da se Britanski muzej odrekne vlasništva, povratak se ne može provesti bez odluke britanskog prlamenta budući da je zbirka lorda Elgina zakonski proglašena nacionalnim vlasništvom 1816. godine.

Zanimljivo je da sam Johnson koji je studirao klasičnu filologiju na Oxfordu, nije uvijek javno zagovarao isto stajalište. Nedavno je u javnost izašlo njegovo pismo lokalnom grčkom službeniku u vrijeme dok je još bio gradonačelnik Londona. „Ovo je pitanje o kojem sam duboko razmišljao dugi niz godina. U idealnom svijetu, naravno, istina je da partenonski mramori nikada ne bi bili uklonjeni s Akropole i da bi ih sada bilo moguće vidjeti in situ.“ Pa ipak, u pismu zaključuje: „Koliko god da suosjećao s pitanjem povratka u Atenu, smatram da u konačnici moram braniti interese Londona.“

Britanski muzej je prije pandemije privlačio između 5 i 6 milijuna posjetitelja godišnje sa svojim bogatim fundusom građe iz cijelog svijeta stečenom većinom za vrijeme britanskog imperija među kojima je i najveća svjetska zbirka antičke umjetnosti. Britanski muzej čiji je novi predsjednik povjerenika bivši konzervativni kancelar George Osborne, oštro je odbio gore spomenutu UNESCO-ovu preporuku držeći se i dalje svog stava „zadrži i objasni“. Iz muzeja poručuju kako oni nude „osjećaj šireg kulturnog konteksta i trajnu interakciju sa susjednim civilizacijama Egipta i Bliskog istoka koje su pridonijele jedinstvenim dostignućima antičke Grčke.”

No, zbog infrastrukturalnih problema londonski muzej morao je zatvoriti za javnost galerije u kojima se nalaze slavne mramorne skulpture uklonjene s Partenona, a koje bi se trebale ponovno otvoriti 13. prosinca ove godine. Činjenica da je posljednjih godina zabilježeno nekoliko slučajeva prokišnjavanja krova i curenja vode u te galerije, od čega posljednji puta ljetos u srpnju, samo je pojačalo grčke zahtjeve za povratom skulptura i smještajem u za njih predviđeni dom – Novi muzej Akropole u Ateni.

(Ivona Marić)


 

Izvor: Dubrovački muzeji / U igri Na podkućama, Popoviće, početak 20. st.

Dubrovački muzeji – izložba „Moje Konavle - Stare fotografije iz privatnih zbirki“

U prostoru žitnice Rupe nedavno je otvorena izložba Dubrovačkih muzeja „Moje Konavle - Stare fotografije iz privatnih zbirki – Prikupila Katica Radić“ autorica viših kustosica Liljane Kovačić i Barbare Margaretić, koja posjetiteljima prezentira više od dvije stotine fotografija iz privatnih konavoskih albuma, nastale od kasnoga 19. do 60-ih godina 20. stoljeća, a koje je poslije završetka Domovinskog rata prikupila Katica Radić.

Na njima je zabilježena vjerna slika kulture Konavala i ljudi koji su činili tu kulturu. Povod snimanju bio je neki događaj – obiteljske svečanosti, primjerice ženidba, okupljanja u blagdanske ili neradne dane, kada su ljudi opušteni i više ili manje svečano odjeveni ili neki događaji povijesne vrijednosti kao što je početak prometovanja željeznicom ili događaji vezani uz početak Prvog svjetskog rata. Posebno su vrijedne i iskrene fotografije djece te one iz godišnjeg i životnog ciklusa (poljodjelski radovi, punjenja bačava vinom za prodaju ili polazak u Grad, scene plesa, kupanja). Fotografije seoske tradicijske arhitekture primjer su racionalnosti i stopljenosti konavoske lokalne arhitekture s prirodnim mediteranskim okolišem.

O vrijednosti fotografije svjedoči upravo Domovinski rat u kojem su Konavle doživjele namjernu destrukciju materijalne kulture s ciljem zatiranja njegovog identiteta. Mnoge su obitelji tada ostale kompletno bez fotografija, a fotografije imaju „duhovnu, memorijsku vrijednost, jer svoj identitet čovjek gradi na osobnim sjećanjima i uspomenama“.

 

Izvor: Dubrovački muzeji

Katica Radić je umirovljena pulmologinja i jedna od prvih konavoskih liječnica. Nakon što je u spomenutom ratu njezina obiteljska kuća spaljena do temelja, a s njom i njezin inventar skupljan naraštajima, ona započinje tragati za duplikatima obiteljskih fotografija. Tako pronalazi i druge njoj važne fotografije te polako stvara zbirku preslika. Kasnije je skupljanje proširila na veće područje Konavala budući da je surađivala na opsežnoj publikaciji o konavoskim rodovima.

Za nju fotografije nisu samo informacija nego i duboka emotivna veza s rodnim selom, rodnim krajem i njegovim ljudima koji su unatoč stalnim smjenama gospodarâ i državnih tvorevina, ratovima, paleži, pljačkanjima i iseljavanjima, čuvali svoju kulturu i tradiciju, a svoj vlastiti komad zemlje – „baštinu“, nazivali domovina.

Skupljačica je poput etnologa obavila i terenska istraživanja prikupljajući podatke kao što su mjesto zbivanja, približno vrijeme snimanja, podatke o osobama uključujući i njihov pripadajući obiteljski kontekst. Dosta njih je i sama identificirala, a teme nadopunila svojim znanjima i sjećanjima.

 

Izvor: Dubrovački muzeji / U drvima, Čilipe, 30-tih godina 20. st.

Provedena su i dodatna istraživanja kako bi se svaka fotografija što bolje kontekstualizirala. Budući da svaka od njih ima više razina informacija, njihova slojevitost otvara i niz interpretativnih mogućnosti. Vodili smo se nastojanjima da “snimljenu stvarnost” interpretiramo kroz etnološka istraživanja jer je konavosko selo, misleći pri tom na tradicijsko odijevanje, običaje, tradicijsko gospodarstvo, arhitekturu, tijekom 20. stoljeća doživjelo velike promjene.

Fotografije su podijeljene prema sadržaju na sljedeće teme: obiteljske fotografije, tradicijski način odijevanja, običaji iz godišnjeg i životnog ciklusa, naobrazba, društveni život kroz zabavu i razonodu, prometna infrastruktura, politička zbivanja i tradicijska ruralna arhitektura.

Najstarije i jedne od najvrjednijih fotografija, osim onih atelijerskih, autorsko su djelo zasigurno prvoga konavoskoga fotografa amatera Vuka Klaića – Krtice (*1851. †1925.) iz Popovića, čiji je djelomice dostupan fotografski opus predstavljen prvi put. Rođen je u obitelji koja je iznjedrila političara i jednog od prvaka Narodne stranke dr. Miha Klaića (1829.–1896.) i njegovog brata Luja (1830.–1915.), kapetana i poslije profesora i ravnatelja Pomorske škole u Dubrovniku. Vuko je započeo s aktivnostima najkasnije ranih 90-ih godina 19. stoljeća, u vrijeme komercijalizacije fotografskog obrta. Za to postoji više potvrda, a među ostalima i negativi – želatinske staklene ploče veličine 9 × 12 cm i debljine 1,3 mm. Takve industrijski proizvedene suhe ploče bile su dostupne nakon 1878., a Vuko ih je nabavljao u poznatoj tvornici „Antoine Lumière i sinovi“ iz Lyona. Obitelj čuva i njegov fotoaparat Kodak TB 25501000 Brownie Ball Bearing Camera, patentiran oko 1910. godine. Vukove fotografije mogu se podijeliti na portretne fotografije, fotografije uže i šire obitelji, fotografije povijesnih događajâ, arhitekture, svakidašnjice i vedute. Odlikuju se ponajprije dokumentarnom kvalitetom, ali i osjećajem za umjetničko izražavanje, i prvorazredan su dokument prošlosti Konavala te vrijedan doprinos poznavanju povijesti dubrovačke fotografske baštine.

Izložba je popraćena i manjim brojem predmeta iz fundusa Etnografskog muzeja, poput raritetne muške košulje na kitice ili na čombice, muške kabanice, .... , predmeta iz ostavštine fotoamatera Vuka Klaića, koje čuvaju njegovi nasljednici, te privatnih zbirki.

U Konavlima je bio običaj javno pokazivati fotografije ne samo unutar obiteljskog kruga nego i u širem društvu – svojti, prijateljima, susjedima – u prilikama njihovih posjeta, nedjeljnih i blagdanskih okupljanja. Izložba je poticaj za nastavak te tradicije, jer prisjećajući se vlastite prošlosti, izgrađujemo svoj identitet, „ a egzistenciji dajemo svrhu i smisao“.

Katalog izložbe je lektoriran i preveden, a realizacija je predviđena sljedeću godinu. Izložba ostaje otvorena do kraja veljače 2022. (Liljana Kovačić, Barbara Margaretić)


 

Etnografski muzej Zagreb – znanstveni skup posvećen Vladimiru Tkalčiću

U Etnografskom muzeju u Zagrebu 26. studenoga 2021. godine održan je znanstveni skup „Tkalčićevo muzejsko poslanje kao temelj suvremenih muzejskih praksi“ posvećen našem poznatom muzeologu i kulturnom djelatniku Vladimiru Tkalčiću (1883. – 1971.), koji je ostavio neizbrisiv trag u muzejskoj, konzervatorskoj i restauratorskoj struci. Organiziran je u suradnji Hrvatskog etnološkog društva i Etnografskog muzeja.

U mjesecu studenom ove godine navršila se 50. obljetnica smrti Vladimira Tkalčića (Zagreb, 30. rujna 1883. – 11. studenoga 1971.). Nakon svršetka studija zemljopisa i povijesti te arheologije i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Tkalčić je službovao u trima zagrebačkim muzejskim institucijama: Arheološkom muzeju (od 1907. do 1919. godine), Etnografskom muzeju (od 1919. do 1933. godine) te Muzeju za umjetnost i obrt (od 1934. do 1952. godine). O njegovom značaju govori i zbornik radova posvećenih sedamdesetogodišnjici rođenja (glavni urednik Ivan Bach) u dva sveska: sv. 1. (izdan 1955. godine) i sv. 2. (izdan 1958. godine), s radovima četrdeset suradnika, u izdanju Muzeja za umjetnost i obrt.

Vladimir Tkalčić je ostavio neizbrisiv trag u muzejskoj, konzervatorskoj i restauratorskoj struci 20. stoljeća koji se osjećaju i danas. Godišnjica smrti bila je povod da se iz sadašnje perspektive progovori o njegovom značenju i doprinosima. Kroz deset izlaganja stručnjaci Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Muzeja za umjetnost i obrt te Etnografskog muzeja osvrnuli su se na različita područja Tkalčićeva djelovanja, napose na njegov muzeološki doprinos. Skupu su nazočili nećaci Vladimira Tkačića – Želimir Koščević i Vladimir Tkalčić.

Žarka Vujić (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za informacijske i komunikacijske znanosti) postavila je promišljanja Vladimira Tkalčića sadržana u nekolicini objavljenih tekstova (o pučkoj prosvjeti u muzejima, socijalističkoj muzeologiji itd.) u odnos na početke muzejske misli u Hrvatskoj. Katarina Bušić (Etnografski muzej) osvrnula se na Tkalčićevu ulogu u osnivanju i smještanju Etnografskoga odjela Hrvatskoga narodnog muzeja u zgradu tadašnjega Trgovačko-obrtnog muzeja te profiliranju rane stručne djelatnosti s posebnim naglaskom na sistematizaciju i organizaciju fundusa, dok je izlaganje Jasmine Fučkar (Muzej za umjetnost i obrt) tematiziralo Tkalčićevu viziju i proces strukturiranog razvoja MUO-a u vremenu trajanja njegovog ravnateljskog mandata od 1933. do 1952. godine. Uloga Vladimira Tkalčića u uspostavi sustava muzejske dokumentacije bila je tema dva izlaganja: Aleksandra Vlatković (Etnografski muzej) i Antonija Dejanović (Muzej za umjetnost i obrt) prikazale njegov doprinos na primjeru vlastitih ustanova. Aida Brenko (Etnografski muzej) osvrnula se na dihotomiju muzejskih paradigmi tijekom prvog desetljeća postojanja Etnografskog muzeja – komercijalne, propagirane od strane prvog ravnatelja Salamona Bergera i znanstvene, koncipirane od strane Vladimira Tkalčića. Potonju paradigmu razradila je Andrea Klobučar (Muzej za umjetnost i obrt) kroz analizu formiranja, sadržaja prezentacije i značaja Zbirke sagova i ćilima Muzeja za umjetnost i obrt, dok se Matija Dronjić (Etnografski muzej) osvrnuo na Tkalčićev doprinos negativoteci Etnografskog muzeja, kontekstualizirajući njegov nemali fotografski opus. Sanja Grković (Ministarstvo kulture i medija) problematizirala je Tkalčićevu fotografsku ostavštinu u svjetlu suvremenih digitalizacijskih procesa s osobitim osvrtom na pitanje regulacije autorskih prava, a Ivan Grkeš i Tihana Petrović Leš (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju) održali su predavanje o istraživanju Tkalčićeve dugogodišnje korespondencije s Milovanom Gavazzijem.

Prijenos skupa bilo je moguće pratiti na Zoom platformi i Facebook stranici Etnografskog muzeja, a snimka će nakon montaže biti dostupna na mrežnim stranicama Hrvatskoga etnološkog društva. Konačno, u planu je objava referata u izdanju časopisa Etnološka istraživanja za 2022. godinu.

(Etnografski muzej / Hrvatsko etnološko društvo)


 

Impressum

Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690

Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar

Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr