HR | EN
#1 | #2 | #3 | #4 | #5 | #6

Fotografija: Sebastian Pichler via Unsplash

Britanski muzej – kronologija skandala neslućenih razmjera

Otkako je 16. kolovoza Britanski muzej izdao priopćenje o „nestalim, ukradenim ili oštećenim“ predmetima iz svog fundusa, a ravnatelj devet dana kasnije podnio neopozivu ostavku preuzevši odgovornost za pljačku koja je, prema do sada poznatome, trajala godinama, Britanski muzej ne prestaje puniti novinske stupce. Unatoč početnim pokušajima „kontrole štete“ na vidjelo je izašla elektronička korespondencija iz koje je očigledno da je Muzej još prije dvije godine upozoren da se njihova muzejska građa prodaje čak i na eBayu. Pod pritiskom javnosti zbog pokušaja zataškavanja krađe i pred valom zahtjeva za povratom spornih predmeta koji pristižu iz različitih država, promijenjeno je muzejsko vodstvo i najavljena nezavisna revizija internih sigurnosnih protokola.

Da se predmeti u vlasništvu Britanskog muzeja prodaju na internetu upozorio je u veljači 2021. trgovac umjetninama Ittai Gradel, no nakon provedene istrage uprava Muzeja mu je u srpnju 2021. odgovorila kako „nema naznaka o bilo kakvom nedjelu“. Prikrivanje kontinuirane pljačke potrajalo je do ljeta 2023. kada je uprava Muzeja priznala da su nestali predmeti koji, kako su naveli „već duže nisu bili izloženi te su čuvani prvenstveno u akademske i istraživačke svrhe“, među kojima su zlatni nakit i predmeti od poludragog kamenja i stakla koji datiraju iz razdoblja u rasponu od 15. stoljeća prije Krista do 19. stoljeća. Dan nakon ostavke ravnatelja predsjednik povjerenika Britanskog muzeja George Osborne koji je o Gradelovim upozorenjima obaviješten u listopadu prošle godine, potvrdio je u intervjuu za BBC Radio 4 da je riječ o dvije tisuće predmeta.

Sigurnosni propusti i loše upravljanje zbirkom

U međuvremenu se saznalo da je ove godine otpušten Peter John Higgs, bivši kustos za grčku i rimsku umjetnost, no, po ugled muzeja mnogo je pogubnije priznanje Georgea Osborne da sva muzejska građa nije bila inventarizirana što je, prema njegovim riječima, iskoristio netko tko je znao što nije registrirano. Naime, u digitalnoj bazi podataka zavedeno je tek pola od ukupno osam milijuna muzejskih predmeta koliko ih se nalazi u Britanskom muzeju. Državni ured za reviziju još je 1988. podnio izvješće u kojem je inventar Muzeja proglašen „nezadovoljavajućim“, a Charles Saumarez Smith, bivši ravnatelj Kraljevske akademije umjetnosti, istaknuo je kako su u međuvremenu druge velike britanske institucije, uključujući Muzej Viktorije i Alberta, upotpunile svoje računalne inventare, no pita se zašto nije i Britanski muzej.

U izjavi za BBC Osborne je naglasio da će nakon ovoga što se dogodilo „Britanski muzej morati ubrzati proces inventarizacije građe u svojim zbirkama“, dodavši kako je pokušaj povrata otuđenih predmeta već započeo. Nasuprot takvim optimističnim najavama iz Scotland Yarda poručuju da će za povrat nekih predmeta trebati pokretati skupi sudski postupci, ako će to uopće biti moguće za predmete koji su već izašli iz Britanije jer neke zemlje poput Švicarske dopuštaju kupcima da zadrže predmete ako su oni kupljeni “u dobroj vjeri”.

Posljedice i ponovljeni zahtjevi za restitucijom

U jeku skandala kojeg je londonski The Times proglasio „nacionalnom sramotom“ ostavku su dali i ravnatelj Hartwig Fischer i zamjenik ravnatelja, dugogodišnji djelatnik Jonathan Williams. Na njihova mjesta postavljeni su Mark Jones i Carl Heron koji će se morati suočiti s mnogobrojnim izazovima koji proizlaze iz najozbiljnije u nizu kriza s kojom se Britanski muzej suočava. Najveći od njih je, dakako, pitanje povrata umjetnina.

Britanski muzej je prije pandemije privlačio između 5 i 6 milijuna posjetitelja godišnje sa svojom bogatom građom iz cijelog svijeta stečenom većinom za vrijeme britanskog imperija. Spoznaja da su se predmeti godinama krali i prodavali Britanskom je muzeju skinula epitet najsigurnije čuvaonice svjetske kulture, argument kojim su odbijali svaku pomisao na povrat građe otuđene iz drugih država svijeta. Grčka ministrica kulture Lina Mendoni smatra kako bijes oko ovog incidenta pojačava zahtjev Grčke za povratom mramornih skulptura uklonjenih s Partenona. Vlada Nigerije također je podnijela novi zahtjev za povratom beninskih bronci, Kina traži da joj se vrati 23 tisuća relikata, a svoju nacionalnu baštinu potražuje i Wales.

Sve se ovo događa u najgorem mogućem trenutku, uoči predstavljanja velikog projekta obnove zgrade i novog stalnog postava Britanskog muzeja vrijednog milijardu funti. Ulaganja u infrastrukturu prijeko su potrebna jer su se posljednjih godina zbog prokišnjavanja krova i curenja vode galerije sa slavnim partenonskim skulpturama ponekad morale zatvarati za javnost. Uz sredstva iz nacionalnog proračuna većina troškova za provođenje masterplana trebala bi se pokriti iz donacija. No, okaljan ugled i narušeno povjerenje u jednu od najstarijih i najprominentnijih muzejskih institucija na svijetu mogli bi uvelike otežati put do džepova bogatih filantropa.

(I.M.)

 

Izvor: Gradski muzej Drniš

Gradski muzej Drniš – otvoren novi stalni postav

Gradski muzej Drniš otvorio je 16. kolovoza na blagdan sv. Roka i Dan grada novi stalni postav koji sažima bogatu prirodnu i kulturnu povijest Drniša i drniškog kraja. Stalni postav obuhvaća pet tematskih cjelina raspoređenih u tri dvorane i unutarnje dvorište. Dvorane uokviruju dvorište u obliku nepravilnoga slova U, funkcioniraju kao zasebne prostorije međusobno odijeljene s nekoliko stuba jer je druga dvorana na višoj razini u odnosu na prvu i treću. Takva prostorna organizacija utjecala je i na planiranje tematskih cjelina stalnoga postava. Mala stubišta iskorištena su kao cezure, kao međuprostori na kojima se posjetitelji pripremaju za sljedeću prostorno-tematsku cjelinu. Obuhvaćeni su predmeti iz svih deset muzejskih zbirki (Zbirka Ivana Meštrovića; Geološko-paleontološka zbirka; Arheološka zbirka; Kulturno-povijesna zbirka; Zbirka novca, vrijednosnica, znački i medalja; Zbirka oružja, vojne opreme, odlikovanja i plaketa; Zbirka razglednica; Zbirka starih knjiga – do 1860. g.; Zbirka suvremene umjetnosti; Zbirka starih zemljovida, grafika, starih fotografija). Izloženo je gotovo 900 eksponata na površini od oko 450 metara kvadratnih.

Na samom ulazu u muzej je prijemni prostor u kojem posjetitelj na velikom ekranu dobiva osnovnu informaciju o sadržaju dvorana stalnoga postava, a dostupan je i promotivni turistički film o Drnišu i okolici. Budući da je dvorište iskorišteno za izlaganje kamenih spomenika (lapidarij) na otvorenome, digitalni katalog tih predmeta nalazi se na ekranu na ulazu.

Prva dvorana posvećena je najznačajnijem umjetniku koji je potekao iz drniškoga kraja – Ivanu Meštroviću (1883.–1962.). Premda u početnim godina nije bilo planirano da će se projekt oduljiti na desetogodišnje razdoblje, gotovo se sudbinski završetak radova poklopio s obilježavanjem 140. obljetnice umjetnikova rođenja. U dvorani je izloženo gotovo trideset skulptura i sedam slika, a postav je obogaćen i citatima iz Meštrovićevih književnih djela, pisama te fotografijama umjetnika i uvećanim prikazima triju medaljona iz Zbirke. Multimedijalni sadržaji u dvorani raspodijeljeni su na dva ekrana. Na većem ekranu je interpretirano Vrelo života (Beč, 1906.) putem vremenske lente s najznačajnijim datumima iz života fontane praćene opsežnom dokumentacijom i fotogalerijom. Na drugome ekranu su dostupni umjetnikovi biografski podaci, katalog izloženih djela, lista djela ukradenih tijekom Domovinskog rata te nekoliko digitaliziranih novinskih članaka vezanih uz spomenike izrađene za Drniš, za njegov posljednji posjet 1959. godine i donaciju djela koja su postala temelj za osnivanje Gradskog muzeja Drniš.

 

Izvor: Gradski muzej Drniš

Sljedeća dvorana naziva Od Gradine do grada posvećena je prezentaciji kulturne-povijesti širega drniškoga područja od najranijih prapovijesnih tragova života pa do suvremenih dana. U središtu prostorije su dvije izduljene vitrine S-oblika koje svojim oblikom i načinom izlaganja predmeta oblikuju vremensku lentu koja je upotpunjena aplikacijama postavljenima na ekranima u središtu svake od njih. Prva S-vitrina započinje s paleontološkim predmetima, potom slijede prapovijesni predmeti iz kamenog doba među kojima je izložen i jedan od najvrjednijih kamenodobnih nalaza s ovih prostora – Pokrovnička Venera; potom se nižu odsječci sa željeznodobnim predmetima, antičkim i ranosrednjovjekovnim. Izloženi predmeti upotpunjeni su tekstualnim panelima i ilustracijama. U drugoj S-vitrini prvi dio je posvećen razdoblju do prvoga spomena Drniš 1494. g, preko Osmanskoga pa do Austrijskog Carstva, a u drugome dijelu su izloženi predmeti vezani uz 19. i 20. stoljeće. Uz bočne zidove postavljeno je dodatnih devet vitrina u kojima su izložene skupine predmeta iz različitih povijesnih razdoblja, broj izloženih predmeta ovisio je o njihovoj zastupljenosti u muzejskim zbirkama. Vitrine se nižu kronološki počevši s geološkim uzorcima. Potom slijede vitrine u kojima je izložena najveća količina materijala – vitrina s prapovijesnim oruđem, oružjem i fragmentima posuda, te vitrine s antičkim novcem i antičkim sitnim ukrasnim predmetima. Rani i razvijeni srednji vijek zastupljeni su s nekoliko arhitektonskih kamenih ulomaka. Razdoblje 18. i 19. stoljeća predstavljeno je kroz nabožne medaljice, nakit i vojna odlikovanja, a budući da je prije nekoliko godina iz muzejske knjižnice izdvojena Zbirka starih knjiga, jedna vitrina je posvećena izlaganju odabranih primjeraka koji datiraju od 17. do sredine 19. stoljeća. Opisi svih izloženih predmeta dostupni su u obliku digitalnih kataloga na ekranima, a osim toga u kutku te centralne dvorane nalazi se interaktivni stol s tri igre za djecu putem kojih mogu na zabavan način doznati nešto više o povijesti Drniša i ponekim izloženim predmetima. Popratni tekstovi na panelima pisani su samo na hrvatskome jeziku, ali zato su svi multimedijalni sadržaji dostupni dvojezično na hrvatskome i engleskome kako bi postav bio dovoljno pristupačan stranim posjetiteljima.

 

Izvor: Gradski muzej Drniš

Uz centralnu dvoranu nalazi se manji prostorni isječak posvećen Domovinskom ratu u kojemu su izložene oznake, odličja i plakete 142. drniške brigade HV-a, potom još odora hrvatskog vojnika i nekoliko primjeraka oružja, a digitalno su predočeni dokumenti, fotografije, članci te spomen-ploča s popisom svih stradalih branitelja.

Treća dvorana naziva Industrija i svakodnevica udomila je različite predmete vezane uz industrijsku revoluciju koja je u ovome kraju započela u siverskim rudnicima te predmete vezane uz svakodnevicu koja se na krilima industrijalizacije bitno promijenila u odnosu na dotadašnji tradicionalni način života. U zasebnim vitrinama izložene su muška i ženska narodna nošnja, posuđe i alatke vezane uz seosko i građansko domaćinstvo. Dio vitrina posvećen je izlaganju papirnate građe koja uključuje izbor razglednica s prikazom Drniških ulica, znamenitosti i bliže okolice, izbor papirnatog novca koji je bio u opticaju tijekom različitih državnih ustrojstava te manji izbor mapa i karata. Jedan je kutak posvećen drniškoj glazbenoj tradiciji koja je predočena putem instrumenata, uređaja za reprodukciju glazbe te nekoliko audio snimki.

Put iz treće dvorane vodi u dvorište u kojem je smješten lapidarij. Kameni ulomci izloženi su na metalnim panelima postavljenima uz lijevi i desni zid, obuhvaćaju razdoblje od antike do 19. stoljeća. Na lijevoj strani prevladavaju predmeti vezani uz nadgrobne spomenike i posvetne natpise, a na desnoj arhitektonski fragmenti. Uz predmete su postavljene pločice s legendama da posjetitelji imaju barem primarnu informaciju o pojedinome predmetu, budući da je katalog smješten na ekranu u prijemnome prostoru.

Projekt se odvijao tijekom proteklih deset godina uz financijsku podršku Ministarstva kulture i medija RH, te uz sufinanciranje osnivača Grada Drniša. Uloženo je gotovo 1 200 000 eura, od čega je Ministarstvo snosilo 80 % udjela kompletnog troška. Autori muzejske koncepcije i likovnog rješenja postava su Davor Gaurina, Antonia Tomić i Joško Zaninović. Arhitektonski projekt i popratnu projektnu dokumentaciju izradili su Zoran Popović i Martina Baranić. Za likovno i grafičko oblikovanje popratnoga vizualnog i tekstualnog materijala zaslužni su studio iDesign i Novena. Studiju Novena povjereno je i oblikovanje multimedijalnih sadržaja i aplikacija, a multimedijalni sustav izvela je firma AVC d.o.o.

(Antonia Tomić)

 

Izvor: Gradski muzej Drniš

 

Fotografirao: Denis Bučar

42. izložba muzejske knjige – poziv na sudjelovanje

Potaknut velikim odzivom muzeja protekla četiri desetljeća, kao i kontinuiranim interesom publike, Muzejski dokumentacijski centar i ove godine priprema jedinstvenu kumulativnu izložbu recentnih izdanja muzeja i galerija! 42. Izložba izdavačke djelatnosti hrvatskih muzeja i galerija održat će se na 45. Međunarodnom sajmu knjiga INTERLIBER-u Zagrebačkoga velesajma, od 7. do 12. studenoga 2023. godine.

Na svojem malom, ali prepoznatljivom, dizajnerski oblikovanom izložbenom štandu, MDC će predstaviti veliko bogatstvo novih muzejskih publikacija koje su uvijek privlačile publiku svojom brojnošću, izgledom i temama koje ukoričuju. Kontinuitet će nastaviti s osnovnim ciljem promocije te veće prepoznatljivosti i prisutnosti muzejske knjige u čitalačkoj ponudi.

Stoga pozivamo hrvatske muzeje i galerije da se odazovu pozivu za sudjelovanje na 42. izložbi te svojim izdanjima objavljenima od listopada 2022. do listopada 2023. godine sudjeluju u što cjelovitijoj promociji godišnje izdavačke produkcije!

Javnosti ćemo predstaviti nove muzejske tiskane i elektroničke publikacije – muzejske kataloge stalnih i povremenih izložaba, vodiče, likovne, kulturno-povijesne i arheološke monografije, priručnike, pretiske i bibliofilska izdanja, zbornike i časopise, publikacije za djecu i mlade, publikacije za osobe s invaliditetom. Publiku ćemo upoznati i s naslovima novih muzejskih plakata, razglednica i mapa te drugih vrsta promidžbenih muzejskih publikacija. Isto tako, nastavit ćemo i s promocijom mrežnih (online) publikacija kojima muzeji u sve većem broju komuniciraju svoje sadržaje i djelatnosti. Zainteresiranim muzejima i ove godine nudimo mogućnost održavanja edukativnih radionica, promocije novih izdanja ili prodaje vlastitih izdanja na izdvojenom dijelu MDC-ova štanda kao i sudjelovanje u popratnom programu na glavnoj pozornici Zagrebačkoga velesajma tijekom INTERLIBER-a.

Nadamo se kako ćete i ove godine podržati inicijativu MDC-a i sudjelovati u velikom broju te tako pokazati vrijednost i iznimnost (ne)vidljive muzejske knjige!

Molimo vas da se u pripremi sudjelovanja na ovogodišnjoj izložbi rukovodite Uputama za sudionike i svoje publikacije dostavite najkasnije do 1. listopada 2023. godine.

(mr. sc. Snježana Radovanlija Mileusnić, voditeljica akcije)

 

Mijo Vesović, Ljubljana II, 1984. (3423)

MSU – „Krivo srastanje“ u beogradskom Muzeju suvremene umjetnosti

U Salonu Muzeja savremene umetnosti u Beogradu 8. rujna 2023. otvara se izložba Krivo srastanje koja u kustoskoj koncepciji Leile Topić predstavlja izbor fotografija Ivana Posavca i Milisava Mije Vesovića iz Zbirke Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb. Riječ je o fotografskim radovima koje danas interpretiramo analitičkim alatima nastalim zahvaljujući prožimanju umjetnosti i popularne kulture. Preciznije, promatramo fotografije realizirane jezikom popularne kulture kao oblikom otpora dominantnim kulturalnim modelima a čiji se zametci prate s razvojem takozvane omladinske kulture kasnih 70-ih i ranih 80-ih godina.

Izložba tematizira fenomenom fotografije koja je u tom razdoblju odigrala važnu ulogu, poput „poletovske fotografije“ što je u svojim danima slave prekoračivala zadane granice reportažne ili dokumentarne fotografije da bi naposljetku, postavši lokalni fenomen, mnogi autori i njihovi opusi postali dio dominante odnosno muzealizirane umjetničke prakse.

 

Mijo Vesović, Zagreb 1982., 1982. (3385)

Kustosica izložbe Leila Topić piše kako je, razmišljajući o fotografijama Posavca i Vesovića gotovo nesvjesno, za izložbeni naziv odabrala pjesmu Azre Krivo srastanje s istoimenog albuma iz 1984. Na naslovnici albuma, koju potpisuje zagrebački dizajnerski tandem Greiner & Kropilak, prikazana je crno bijela fotografija radnika pri izlasku iz tvornice, vizualno bliska motivima s Posavčevih fotografija. Promišljajući o pojmu krivog srastanja, Leila Topić opaža da su radnici nestali s povlaštenih mjesta u medijskoj reprezentaciji upravo kao i fotoreporteri, odnosno fotoreportaže. Stoga, objašnjava kustosica, namjera Krivog srastanja nije predstaviti još jedan projekt koji veliča retromanijsku fantaziju o novovalnoj slavi osamdesetih godina u Jugoslaviji ili Zagrebu, nego postaviti pitanja kako danas čitati ove fotografije i što one govore današnjoj publici.

Većina izloženih fotografija datira iz razdoblja zrelog socijalizma, objavljena je ili je nastala za reproduciranje u Poletu ili Studentskom listu, najpropulzivnijim predstavnicima omladinskog tiska koji je, sve do kraja osamdesetih godina kada je naprasno nestao, bio inovativno, nerijetko i subverzivno sjecište različitih vidova studentskih pokreta, životnih stilova, spolnosti, studentske i radničke svakodnevice ili ljevičarske kritike sustava. Riječ je o uglavnom reportažnim, urbanim fotografijama kojima su Posavec i Vesović upražnjavali Bressonov pojam „odlučujućeg trenutka“: interpretirali događaje ili novinarske pripovijesti uvjetovani praktičnim ograničenjima poput kratkog vremenskog roka ili uredničkih kriterija, ne pribjegavajući pritom konvencionalizaciji fotografije tipičnoj za dnevne novine. K tome, od 1978. kada Goran Trbuljak u Poletu postaje grafički urednik i urednik fotografije, fotografija dobiva sasvim novu funkciju te zauzima čitavu stranicu ili dvije, urednik poštuje izrez fotografa te potiče uključivanje fotoreportera u aktivno stvaranje novina. Premda su fotografske teme naručene, vizualna su rješenja osobna i karakteristična za svakog autora. Brojni su autori poput Andrije Zelmanovića, Šime Strikomana, Nine Semialjca, Gorana Pavelića, Ivana Posavca, Dražena Kalenića, Milisava Vesovića, Fedora Vučemilovića ili dvojca Bachrach & Krištofić na početku „krivo srasli“ u odnosu na uvjete u kojima su započeli svoju umjetničku karijeru da bi danas, u kontekstu lažno permisivnog i vizualnom kulturom osiromašenog društva, jedva prepoznali vlastito djelo ili njegovo nasljeđe. Znači li to da govorimo o višestrukim lomovima i krivim srastanjima u suodnosu sa suvremenošću?

 

Mijo Vesović, Lupino i Curice, 1987. (3408)

Predstavljanje izložbe Krivo srastanje u Salonu Muzeja savremene umetnosti Beograd rezultat je međumuzejske razmjene projekata između zagrebačkog i beogradskog Muzeja suvremene umjetnosti.

(MSU)

 

Fotografirao: Ivan Guberina

MUO – donirane dvije vrijedne slike baroknih majstora

U Palači Gvozdanović, gdje se tijekom obnove nalazi dio uprave Muzeja za umjetnost i obrt, nedavno je potpisan ugovor kojim kolekcionar dr. Dinko Podrug i Nacionalna federacija kulturnih zaklada hrvatskih Amerikanaca (NFCACF) doniraju MUO-u dvije vrijedne slike starih majstora – „Portret mlade dame kao Diane“ nizozemskog slikara Jana Victorsa, jednog od najvjernijih prenosioca Rembrandtovog slikarskog stila, te sliku „Krist na Maslinskoj gori“ Leandra Bassana, poznatog portretista 17. st bliskog utjecajnom stilu venecijanskog majstora Tintoretta.

Riječ je o iznimno vrijednim slikama baroknog razdoblja koje su u Zbirku slikarstva Muzeja za umjetnost i obrt, jednu od najvrjednijih na našim prostorima, stigle zahvaljujući američkom Hrvatu, kolekcionaru i psihijatru iz New Yorka dr. Dinku Podrugu, predsjedniku NFCACF-ova Odbora za donacije. Radi se o drugoj vrijednoj donaciji, nakon što je krajem prošle godine u trajno vlasništvo Muzeja darovana „Bogorodica s djetetom“, prva i jedina međunarodno verificirana slika hrvatsko-talijanskog kasnorenesansnog majstora Andrije Medulića.

Prema riječima v.d. ravnatelja Muzeja za umjetnost i obrt Miroslava Gašparovića, rad Jana Victorsa „Portret mlade dame kao Diane“, uz drugu sliku istoga autora u posjedu MUO-a „Diogenes, Hominem Quero“, uvelike je obogatio segment nizozemskog slikarstva u Zbirci slikarstva MUO. Iako Victors nije bio velika slikarska zvijezda, radi se o jednom od samo 23 Rembrandtova učenika koji je nastojao stvoriti karijeru slikara povijesnih tema. U Amsterdamu je živio do 1676. godine kada se nakon kraha tržišta, koji je doveo do propasti mnogih nizozemskih slikara, zaputio kao „tješitelj bolesnika“ u Nizozemsku istočnu Indiju, gdje je i umro iste godine.

 

Leandro Bassano, Krist na Maslinovoj gori. Fotografirao: Ivan Guberina

„Krist na Maslinskoj gori“ pripisan je Leandru Bassanu (1557.-1622.), jednom od najznačajnijih venecijanskih slikara i portretista 17. stoljeća, najmlađem sinu osnivača dinastije Bassano koji nakon školovanja u očevoj radionici u Bassanu preuzima onu u Veneciji, gdje je bio proglašen vitezom Venecijanske Republike. Iako je stručnjacima teško dešifrirati nijanse stila po kojima se razlikuju djela braće i oca Bassano, slika je atribuirana Leandru zbog „vrlo rafiniranog načina slikanja“. Uz nju, MUO posjeduje sliku „Sv. Ivan Krstitelj i Isus“ Leandrova brata Giambattiste Bassana.

„Ovim dvama zaista značajnim djelima Muzej je obogatio svoju Zbirku slikarstva materijalno, duhovno i umjetnički. Siguran sam da će slike naći svoje mjesto u budućem postavu u nekom novom muzeju kojemu se idućih godina treba veseliti i za koji se treba boriti“, rekao je Gašparović.

(I.G.)

 

Fotografirala: Iva Validžija

Tajna u mramoru – izložba Franje Vranjanina u Beču

U Muzeju povijesti umjetnosti (Kunsthistoriches Museum) u Beču ovog ljeta otvorena je izložba In Love with Laura – Ein Geheimnis in Marmor. Malena, ali izuzetno zanimljiva izložba zamišljena je kao podsjetnik na tezu da su mramorne biste aragonskih princeza Beatrice, Eleonore i Isabele, čiju izradu potpisuje Franjo Vranjanin ili međunarodnim imenom Francesco Laurana (Zadar ili Vrana kraj Zadra, između 1420. i 1425. – vjerojatno Avignon, oko 1502.) nastale po uzoru na Lauru, platonsku ljubav Francesca Petrarke.

Od ukupno devet poznatih mramornih ženskih portretnih poprsja koji su atribuirani Vranjaninu (neki od njih, doduše, pod upitnikom), u Muzeju povijesti umjetnosti predstavljena je „Laura“ iz njihovog fundusa koja je datirana između 1472. i 1474. godine. Pretpostavka je da je ovoj bisti model bio crtež Laure koji se nalazi u rukopisu Petrarkina kanconijera Rerum vulgarium fragmenta iz 1463. godine koji se čuva u biblioteci Laurenziani, a koji je za potrebe izložbe posuđen iz Firence. Predložak iz knjige prikazuje žensku glavu ovalna oblika, vitka vrata ukrašena s dva reda perli, kose spletene iznad potiljka, koja kao vijenac proviruje ispod kapice ukrašene perlama i dijademom na čelu. Opis, a naročito odsutan pogled, vjerno odgovara poprsju Laure u vlasništvu Muzeja povijesti umjetnosti. Posebnost ove Laure je i polikromija na mramoru, raritet sačuvan iz vremena renesanse koji ovoj bisti daje dodatnu vrijednost i ekspresiju.

 

Fotografirala: Iva Validžija

Preostale „Laure“ prikazane na izložbi posuđene su iz kolekcije Frick iz New Yorka. I one su bile polikromirane, no boja je nestala pa je po otkrićem biste početkom 18. stoljeća u staroj luci u Marseilleu vladalo uvjerenje da predstavlja rimsku caricu Agripinu, moguće i zbog reljefa u podnožju biste koje predstavljaju antičke žene – primjer djevičanstva ili bračne čistoće poput Lukrecije, Penelope koja odbija prosce ili vestalke Tuccije. Tek 1914. atribuirana je Vranjaninu, a dvije godine kasnije kupljena je za kolekciju Frick.

Rane godine djelovanja Franje Vranjanina, „naše gore lista“, nisu nam poznate, a prvi podatci o njemu vezani su uz radove na slavoluku Alfonsa I. Aragonskoga u Napulju (1452–58), što ga je radio s drugim kiparima. U zreloj dobi radio je kao kipar u Napulju, na Siciliji i na jugu Francuske. Franjo Vranjanin kao i Lucijan Vranjanin, Juraj Ćulinović ili Ivan Duknović neizostavna su imena talijanske renesanse, a njegovo umjetničko djelovanje doživjelo je procvat pod patronatom obitelji a Aragon i Anjou.

Izložba je otvorena do 15. listopada 2023.

(Iva Validžija)

 

Impressum

Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690

Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar

Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr