HR | EN
#1 | #2 | #3 | #4 | #5 | #6

Muzeologija 60 – baština i igra

Budući da je igrifikacija danas rastući trend u baštinskom sektoru kako u praktičnoj primjeni tako i u stručno-znanstvenim istraživanjima novi broj časopisa Muzeologija posvetili smo upravo temi „Baštine i igre“ jer se u dobu kada se naglasak stavlja na razvoj publike, elementi igre u baštinskom sektoru prepoznaju ne samo u kontekstu edukacije nego i zabave.

Najnovije godišnje izvješće Entertainment Software Association (ESA) o navikama igranja video igara u Americi navodi kako danas 66 % Amerikanaca – više od 215 milijuna ljudi svih dobi i podrijetla – redovito igra video igre. Digitalne igre ili njihovi specifični aspekti su zbog privlačnosti među i mlađim i srednjim generacijama prožele ne samo slobodno vrijeme nego i profesionalna područja – korporativno poslovanje, obrazovanje, umjetnost i kreativnu industriju, a muzeji i druge baštinske ustanove nisu iznimka.

Implementacija elemenata videoigara danas je u praksi sve raširenija jer se njima uvode novi načini prenošenja znanja o kulturi, promociji shvaćanja o potrebi zašite i uvažavanja različitih kulturnih objekata i/ili praksi iz prošlosti te učenja o svojoj ili tuđoj baštini. Pozitivan utjecaj videoigara i igraćih elemenata na korisnike odlučujući je čimbenik za spoj igara i baštine u digitalnom okružju pa se i u muzejskim okvirima, elementi igara sve više koriste kao alat za održavanje, povećavanje i diversifikaciju zajednica korisnika.

Ovim brojem Muzeologije namjera nam je bila, kako kaže naša gostujuća urednica dr. sc. Željka Miklošević s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, učiniti korak prema promatranju, istraživanju i propitivanju kompleksnijih poveznica koje nastaju između muzeja i baštine s jedne te digitalnih igara s druge strane. Ovdje se promatraju videoigre i igrifikacija kao sve rašireniji kreativni načini komunikacije baštinskih informacija i to zasnivajući poglede autora kako na pozitivnim učincima takvih proizvoda, tako i na kritičkom promišljanju u pristupima njihovog oblikovanja. Praćenjem, propitivanjem, testiranjem i evaluacijom sadržaja moguće je utvrditi stupnjeve odnosa između baštine i igre, načine na koje se baština koristi u kontekstu digitalnih igara i ostvaruje li se, i na koje načine, pozitivan utjecaj na korisnike. Bit praktičnih rješenja je pronaći balans između komercijalnog, zabavnog i edukativnog, ozbiljnog aspekta.

 

Dvorac Grimalda u igri Saint Kotar. © Red Martyr Entertainment d.o.o., 2021.

S obzirom na široki raspon primjene koncepta igrifikacije u fizičkom i digitalnom prostoru, ona se u ovom tematskom broju časopisa promatra iz nekoliko perspektiva. Prvi dio se odnosi na elemente igre koji se uvode u “razigravanje” baštinskog sadržaja u fizičkom kontekstu baštinskih institucija, a koji doprinose osnaženju i produbljenju baštinskog/muzejskog iskustva, dok se drugi dio usredotočuje na video (računalne) igre istražujući metode interpretacije baštine, načine na koji specifične zajednice koriste računalne igre da bi podučili igrače o svojoj kulturi, načine na koji zajednice mogu participirati u baštini putem igara, te aspekte računalnih igara s obzirom na muzejske funkcije zaštite, istraživanja i komunikacije.

U ovome broju Muzeologije obrađujemo: pregled dosadašnjih istraživanja i terminologije, temu igrifikacije u turizmu, Muzeju suvremene umjetnosti – Zagreb, strukturu i teme računalnih igara o baštini, računalne igre kao muzejski predmet, reprezentaciju autohtone zajednice i učenje o njoj putem računalne igre, participaciju zajednice u baštinskom sadržaju putem računalnih igara.

Autor naslovnice je Boris Ljubičić, lektorica Dunja Vranešević, a glavna urednica Maja Kocijan.

Ako želite naručiti Muzeologiju 60 po promocijskoj cijeni od 10 eura, molimo da nam e-poštom na mtiric@mdc.hr dostavite ispunjenu narudžbenicu. (M.K.)

 

NEMO-ov webinar – Učinkoviti digitalni storytelling u muzejima

Prvog dana veljače Europska mreža muzejskih organizacija (NEMO) organizirala je webinar Connect and grow: Effective digital storytelling in museums o učinkovitom digitalnom pripovijedanju za muzeje. Predavačica Medhavi Gandhi već se petnaestak godina bavi uključivanjem javnosti u kulturnu baštinu, društvenim razvojem i edukacijom. Osnivačica je platforme Heritage Lab koja istražuje način na koji muzeji pripovijedaju priče, zašto su im važne i kakve vrste priča ljudi vole kako bi ustanovila karakteristike učinkovitog digitalnog storytellinga.

S obzirom na recentne podatke s DataReportala koji iskazuju da na globalnoj razini ljudi dnevno u prosjeku provode 6,4 sata na internetu, u fokus dolazi već toliko puta postavljeno pitanje kako se muzeji u digitalnom okruženju mogu povezati s publikom čiji je raspon pažnje vrlo često ograničen, a mrežna ponuda raznovrsna, brzomijenjajuća i praktički neograničena. Ipak, vidljivo je da ljudi putem interneta najčešće traže informacije, uče, doznaju upute kako da nešto učine, međusobno se povezuju, a da najmanje vremena provode samo pregledavajući internet.

Kao primjeri digitalnog pripovijedanja prikazane su četiri priče čiji je narativ uvjerljiv – prva poziva na otkrivanje novih verzija slavnih umjetničkih djela; druga intrigira činjenicom da iako nije moguće posjedovati slavno remek-djelo poput autoportreta Van Gogha, može se otisnuti reprodukcija na vlastitoj odjeći koja će dobro izgledati na Instagramu; treća sugerira „geotagiranje“ objave iz muzeja kako bi se ona mogla istaknuti i dijeliti, a posljednja priča poziva na fizički posjet radi neposrednog doživljaja umjetničkog djela (u ovom slučaju Van Gogha na umjetnikovom autoportretu).

 

U procesu odabira priče za online objavu može se krenuti od nekog otkrića ili nečega što još nije objavljeno na internetu, no moguće je da ljudi već znaju za određenu temu pa se postavlja pitanje kako poznatu priču učiniti zanimljivom. Provjera trendova na Googleu pokazuje učestalost ključnih riječi, odnosno traže li ljudi neke od pojmova koji se namjeravaju predstaviti. Ipak, za muzeje taj postupak ne predstavlja najučinkovitiji alat s obzirom da rezultati neće utjecati na objavu jer bez obzira na popularnost teme objaviti ćete priču koju ste priredili. Važno je i odabrati odnosno prilagoditi priču formi – odlučiti hoće li to biti animirana priča, audiodrama ili nešto treće, jer format drži publiku angažiranom.

Primjer uspješne kampanje pod nazivom #SufiThursdays koju je pokrenuo Heritage Lab pokazuje kako potaknuti korisnike na diskusiju o muzejskim predmetima na društvenim mrežama. Kampanja je upotrijebila „prokušane“ priče za koje su se korisnici već zanimali u kombinaciji s redovitim terminom objava koji se podudara sa značajnim danom u tjednu za islam. Pokazalo se da su učesnici u zajednici počeli pratiti i tagirati jedni druge na društvenim mrežama.

Još jedan od „trikova“ koji mogu poslužiti jest praćenje udarnih vijesti u medijima – ako se, na primjer, priprema neko veliko vjenčanje o kojem se piše na sve strane, iznose se detalji pripreme, otkrivaju utrošene vrtoglave cifre i sl., ta priča se može povezati s nekim povijesnim vjenčanjem i njegovom pripremom, koliko je potrošeno u to vrijeme itd. Također, fotografija Bernieja Sandersa u pletenim rukavicama na inauguraciji američkog predsjednika Joea Bidena održanoj 2021. godine postala je viralni meme kojeg je Heritage Lab koristio za popularizaciju muzejskih sadržaja u online okruženju. Dobar pristup može biti i angažiranje influencera u predstavljanju muzejskog predmeta radi popularizacije i širenja publike, bitno je potruditi se da objava i grafički dobro izgleda, ali ton kojim se obraća publici je ključan (pritom se ne preporuča koristiti znanstveni diskurs na društvenim mrežama).

 

Mjerenje utjecaja na publiku je vrlo važno, no istovremeno prilično teško ostvarivo. Potrebno je poznavati svrhu objave priča – želimo li u većoj mjeri angažirati korisnike ili prvenstveno pružiti edukaciju. Jedna od mogućnosti mjerenja utjecaja jest ponuditi različite simbole ispod objava koje korisnici mogu odabrati kako bi iskazali određenu reakciju na objavljeni sadržaj (u prikazanim primjerima priča objavljenih na stranicama Heritage Laba to su bili sljedeći izbori, svi redom pozitivni: uživao sam, koristilo mi je, potaknulo me da doznam više, naučio sam nešto novo, osjećam se nostalgično). One objave koji imaju veliki broj reakcija imaju potencijal da postanu izvor za proučavanje utjecaja na korisnike. Istovremeno, nije bilo riječi zašto izražavanje negativnih (ili bar manje pozitivnih) reakcija nije omogućeno.

 

Raznovrsni primjeri prikazani tijekom webinara mogu poslužiti kao inspiracija za oblikovanje i predstavljanje priča iz vlastitog muzeja koje će doista doprijeti do korisnika i angažirati ih. Pritom bi bilo korisno razviti strategiju za digitalno pripovijedanje koja će napore učiniti učinkovitijima, u čemu može pomoći priručnik Social Media Handbook: for Cultural Institutions & Professionals.

Zaključci doneseni uz pomoć sudionika webinara upućuju na to da nije potrebno mnogo teksta, da je važno potaknuti osjećaje te ostvariti vezu s korisnikom. To podrazumijeva poznavanje i razumijevanje publike kao i činjenice da je određena priča namijenjena određenoj publici, a ne svima.

Snimka webinara bit će uskoro dostupna na stranicama Europske mreže muzejskih organizacija.

(Tea Rihtar Jurić)

 

Nova knjiga – Postjugoslavenski metamuzeji

Krajem 2023. godine hrvatskoj je stručnoj javnosti predstavljena knjiga Postjugoslavenski metamuzeji: revalorizacija nasljeđa Drugog svjetskog rata u postkonfliktnim društvima Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije (Post-Yugoslav Metamuseums : Reframing Second World War Heritage in Postconflict Croatia, Bosnia and Herzegovina, and Serbia) muzeologinje dr. sc. Nataše Jagdhuhn.

Knjiga je rezultat autoričina istraživanja u okviru doktorske disertacije obranjene na Sveučilištu Friedrich Schiller Jena (Njemačka) i objavljena je 2022. godine u ediciji Palgrave Studies in Cultural Heritage and Conflict. U Knjižnicu Muzejskoga dokumentacijskoga centra, knjiga je stigla kao poklon autoričine zahvale za pružene informacije i omogućen uvid u knjižničnu građu, a koje je Jagdhuhn sabirala tijekom svojega opsežnog terenskog rada, intervjua s kustosima i muzejskim djelatnicima te uvidom u knjižnične, dokumentacijske i arhivske materijale u muzejima Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije.

Knjiga se bavi kulturom sjećanja i odnosom hrvatskih, bosanskohercegovačkih i srpskih muzeja prema baštini Drugoga svjetskog rata. Istraživano je razdoblje od 1945. do 2022. godine podijeljeno u dva dijela – jedno za vrijeme SFRJ i drugo nakon raspada SFRJ.

U traženju odgovora na pitanje kako se baština Drugoga svjetskog rata i narodnooslobodilačke borbe na tlu bivše Jugoslavije rekonstruira i revalorizira u memorijalnim muzejima postsocijalističkih i postkonfliktnih država, gdje se kultura sjećanja ovih triju država prema toj baštini spaja, a gdje razilazi, autorica je došla do definicije „postjugoslavenskih metamuzeja“. Na predstavljanju knjige u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka autorica je ukratko protumačila:

„Metamuzej je muzej u muzeju. Dakle, muzej koji otkriva vlastitu povijest. Muzej koji otkriva vlastiti medij. To znači, medij kreiranja znanja i sjećanja u toj instituciji i u konačnici metamuzej je muzej koji se nalazi u tranziciji. U slučaju muzeja u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji, kojima se bavi moja knjiga, to je dvostruka tranzicija – postsocijalistička tranzicija i takozvana postkonfliktna tranzicija“.

Naime, autorica utvrđuje kako se raspad Jugoslavije odrazio i na muzejsku praksu država sljednica koje su napustile jedinstvenu interpretaciju NOB-a i krenule u alternativne načine muzealizacije Drugoga svjetskog rata. Neki su se muzeji promijeni, neki su djelomično mijenjali svoje koncepcije, neki su ostali isti, a neki su nestali. Tu je činjenicu autorica protumačila muzejskom zaglavljenošću u „postsocijalističkoj tranziciji“ i često nevoljkim prihvaćanjem pojedinih dijelova teške baštine.

U hrvatskoj muzejskoj zajednici autorica je istaknula Memorijalni muzej Spomen-područja Jasenovac, Muzej Lipa pamti te Spomen-dom Batinske bitke i Memorijalni muzej Ivana Gorana Kovačića u Lukovdolu koji su tematski vezani za memoriju i baštinu Drugoga svjetskog rata te upozorila na činjenicu kako od 11 muzeja i 140 zbirki koji su obuhvaćeni elaboratom objavljenim u časopisu Muzeologija 26 (1988.), u 21. stoljeću nema niti jedne muzejske ustanove koje su sadržajno vezane za radnički pokret, NOB i poslijeratnu socijalističku izgradnju na teritoriju Hrvatske.

Tema je izložena kroz sedam poglavlja, unutar dva dijela - I. dio: Museums of the People’s Liberation Struggle in Yugoslavia (1945–1990); II. dio: Second World War Memorial Museums in the Yugoslav Successor States (1991–2022).

Svako je poglavlje popraćeno iscrpnim bilješkama i relevantnim popisima literature iz kojih se uviđa izvrsno poznavanje i konzultiranje stručne literature među kojima su i autori poput Ive Maroevića, Antuna Bauera, Tomislava Šole, Branke Šulc i drugih. Korištene su i dokumentarne fotografije, a na koricama je reproducirana fotografija Roberta Leša iz stalnoga postava Muzeja Lipa pamti.

U suvremenom muzeološkom korpusu, knjiga Nataše Jagdhuhn izdvaja se svojom temom, opsežnošću istraživanja o nastajanju i rastvaranju jedinstvenog muzealnog diskursa o Drugom svjetskom ratu na području Hrvatske kao i u državama koje su se osamostalile nastale raspadom SFRJ. Inspirativno štivo za muzealce koji uviđaju interes posjetitelja za zanemarenu baštinu i njezinu muzejsku prezentaciju.

(Snježana Radovanlija Mileusnić)

JAGDHUHN, Nataša
Post-Yugoslav Metamuseums : Reframing Second World War Heritage in Postconflict Croatia, Bosnia and Herzegovina, and Serbia /
Nataša Jagdhuhn.- Cham : Palgrave Macmillan, 2022.- 259 str. : ilustr. ; 22 cm.- (Palgrave Studies in Cultural Heritage and Conflict)

ISBN 978-3-031-10227-1

 

Izvor: Dubrovački muzeji

Izložba – „Skriveno blago dubrovačke katedrale“

Izložbom „Skriveno blago dubrovačke katedrale“, autora kustosa Darka Miloševića, Dubrovački muzeji prvi put široj javnosti prezentiraju bogatu numizmatičku građu nađenu tijekom arheoloških istraživanja provedenih ispod dubrovačkog episkopalnog kompleksa 80-ih godina dvadesetog stoljeća.

Pronađeno je preko 700 komada novca koji datiraju od 3. st. pr. Kr. sve do 20. st., počevši od grčkog, ilirskog, rimskog pa sve do bizantskog te naravno onog Dubrovačke republike čiji su otkovi upravo najbrojniji. Široki vremenski okvir nalaza od preko dvije tisuće godina, još jednom ukazuje na starost Dubrovnika koja seže mnogo dalje od pretpostavljenog osnutka u 7. st. kojeg je historiografija do ne tako davno prihvaćala.

Godine 1979. Dubrovnik i šira okolica pogođeni su potresom jačine V-VII stupnjeva po Mercallijevoj ljestvici, a nakon glavnog udara 15. travnja uslijedilo je niz manjih koji su prouzrokovali značajnu materijalnu štetu. Preko 1000 građevina je teško ili lakše oštećeno, a u Stonu je došlo i do rušenja dijela gradskih zidina. Potres je načeo i baroknu dubrovačku katedralu koju se, zbog nužnosti konstrukcijske sanacije, krenulo obnavljati već 1981. godine uz prateća arheološka istraživanja. Radovi su trajali do 1987. godine, a vodio ih je povjesničar umjetnosti Josip Stošić u suradnji s arheologom Ivicom Žileom i arhitektom Ivanom Tenšekom. Tijekom istraživanja otvorena je čitava barokna podnica prvostolnice te su se radovi proširili i na susjednu Bunićevu poljanu (trg smješten od apside Katedrale prema zapadu).

Iako se Dubrovnik u historiografiji prvi put tek spominje između 667. i 670. godine u Kozmografiji Anonimnog Ravenjanina kao Ragusium id est Epidaurum, te u djelu De administrando imperio bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta, posjetitelji saznaju kako njegovi početci sežu puno dublje u povijesti, o čemu svjedoči pronađeni novac ispod episkopalnog kompleksa. Budući da brojnost i raznolikost građe na relativno malom istraženom području govori u prilog činjenici da neka vrsta naselja ondje postoji već u 2.–3. stoljeću pr. Kr, sa sigurnošću možemo ustvrditi da je život u Dubrovniku počeo puno prije mitološkoga avaro-slavenskog razaranja Epidaura u 7. stoljeću.

 

Izvor: Dubrovački muzeji

Najstariji nalaz pripada grčkom novcu koji bi se mogao datirati u 3.–4. stoljeće pr. Kr., u grad Apoloniju u današnjoj Albaniji. Slijede primjerci novca ilirskog kralja Baleja iz 3. stoljeća pr. Kr., koji je današnjim dubrovačkim područjem vladao iz Risna u današnjoj Crnoj Gori. Na izložbi se mogu vidjeti brojni rimskog novca koji se može pripisati carevima - počevši od Tiberija, zatim slijede Vespazijan, Trajan, Antonin, Julija Mamea, Gordijan III. i drugi. Najbrojniji otkovi rimskog novca pripadaju razdoblju 4. stoljeća, odnosno Konstantinu I. i njegovoj dinastiji, što nije neobično ako se uzmu u obzir inflacija i devaluacija novca.

Lokalni dubrovački novac čini najveći dio nalaza s udjelom od gotovo 36% ukupno pronađenog materijala, a najzastupljenije su mince te manji broj dinarića, dinara i solada u vremenskom rasponu od 14. pa sve do 18. stoljeća. Od ostalog srednjovjekovnog novca sasvim opravdano dominira onaj venecijanski, uz manji broj otkova Papinske Države i susjednih gradova, kao što su Kotor i Bar, no iznenađuje odsutnost turskog novca, odnosno orijentalnog novca koji je zastupljen s tek nekoliko neodredivih primjeraka. Najstariji primjerak Venecijanskog novca pripada duždu Enricu Dandolu, datiran na kraj 12. i početak 13. st., dok su najrecentniji primjerci gazette iz 18. st.

Zanimljivi su primjerci Ferdinanda I Napuljskog tzv. cavallo, koji se u Dubrovniku često prekivao u lokalni novac te nekoliko primjeraka onodobnih falsifikata kao što su njemački Raitpfennig iz 17. st. te talir Ferdinanda II iz 16. st. Na kraju su prezentirani nalazi iz prijelaza 19. u 20. stoljeće koji su gotovo su na razini kurioziteta, primjerice, 2 hellera kovana pod Franjom Josipom I., 5 centimesa kovanih u Parizu, te 50 para iz 1925., kovanih u doba Aleksandra I.

Poseban segment izložbe donosi povijest razvoja dubrovačkog sakralnog kompleksa, od bizantske bazilike monumentalnih dimenzija pa sve do današnje barokne katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije (Gospa Velika) građene od 1672. do 1713. godine na ostatcima prijašnje romaničke katedrale porušene u potresu 1667. godine, uz pomoć opata Stjepana Gradića, rimskog kustosa, rektora Vatikanske knjižnice i neslužbenoga poklisara Dubrovačke Republike u Vatikanu.

Izložba se može pogledati u tvrđavi Revelin do kraja lipnja 2024. godine.

(Dubrovački muzeji)

 

Izvor: Muzej Međimurja

Muzej Međimurja – izložba posvećena jednoj od najpoznatijih čakovečkih obitelji međuratnog razdoblja

U Muzeju Međimurja Čakovec povodom 100. obljetnice rođenja Lili Legenstein otvorena je izložba “Odgajani za uspjeh – obitelj Legenstein” posvećena jednoj od najpoznatijih čakovečkih obitelji međuratnog razdoblja, koja je imala veoma važnu ulogu u kulturnom i sportskom životu Međimurja i Čakovca dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća.

Lili Legenstein posjetila je na poziv Muzeja Međimurja Čakovec krajem 2018. godine Gradsku kavanu, nekadašnju Kavanu Royal, i tom nam je prilikom djelomično uspjela dočarati život svoje obitelji u Čakovcu između dvaju svjetskih ratova. Lili je u razgovoru tom prilikom istaknula jednu zanimljivost, tj. da su ona i njezin brat „bili odgajani za uspjeh”. Zapravo je život cijele obitelji Legenstein bio iznimno aktivan i svi su članovi obitelji bili uspješni ljudi.

Otac Geza (Murska Sobota, 7. 11. 1898. — Zagreb, 8. 12. 1982.) bio je talentirani glazbenik, vrlo je dobro crtao te su ga suvremenici smatrali „univerzalnim sportašem“ jer se uspješno ogledao u nizu sportova od kojih dakako treba izdvojiti stolni tenis i tenis. Majka Elizabeta (Moščanci, 3. 1. 1899. – Zagreb, 26. 5. 1958.) bila je prva jugoslavenska reprezentativka u stolnom tenisu te je 1930. godine postala prva službena prvakinja Kraljevine Jugoslavije.

Lili (Murska Sobota, 6. 11. 1923. – Zagreb, 19. 11. 2021.) od malena je pokazivala izvanredan osjećaj za ritam i interes za glazbu. Završila je privatnu baletnu školu Troyanoff i Državnu glumačku školu u Budimpešti pod umjetničkim imenom Lili Čaki (Csáki). Karijeru je započela u budimpeštanskom kazalištu, no prekinuo ju je Drugi svjetski rat. Nakon rata dobila je priliku započeti svoju umjetničku karijeru u Hrvatskoj u Narodnom kazalištu Ivan Zajc u Rijeci. Od 1951. godine do svojeg umirovljenja bila je stalna članica Zagrebačkoga gradskog kazališta Komedija. No, još je dva i pol desetljeća u starosnoj mirovini Lili Čaki angažirana kao koreografkinja, savjetnica i glumica u različitim Komedijinim projektima. Gostovala je u Ljubljani, Trstu, Beogradu, Dubrovniku, Splitu ,Zadru, Karlovcu, Osijeku i Puli te je u karijeri odigrala sveukupno 80 uloga i postavila 40 koreografija. Godine 1998. odlikovana je Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića koji se dodjeljuje hrvatskim i stranim državljanima za osobite zasluge u kulturi, 2010. ovjenčana je Nagradom hrvatskoga glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje na području operete i mjuzikla te je 2016. godine proglašena počasnom građankom Čakovca.

 

Izvor: Muzej Međimurja

Ladislav – Laci (Čakovec, 19. 11. 1926. – ) naslijedio je sportski duh svojih roditelja. Uspješno je igrao stolni tenis, odbojku, nogomet i tenis kojim se profesionalno počeo baviti u klubu Montažno u Zagrebu početkom 50-ih godina 20. stoljeća. Godine 1952. bio je među petoricom najboljih igrača u Jugoslaviji, a s prijateljem iz djetinjstva, Vladimirom Petrovićem, u parovima je osvojio državno prvenstvo 1953. i 1954. godine. Godine 1955. emigrirao je u Njemačku gdje je nastavio uspješnu tenisku i trenersku karijeru. Laci danas živi u udaljenom Walldorfu i nažalost zbog poodmaklih godina nije u mogućnosti posjetiti našu izložbu koju je obogatio svojim sjećanjima i predmetima poklonjenim Muzeju.

Na temelju bogate fotodokumentacije te novinskih članaka, plakata i dokumentacije, došli smo do nekih dosad nepoznatih saznanja o obitelji, otkrili kako su ih suvremenici doživljavali, ali i dokazali ili osporili neke tvrdnje koje nalazimo u literaturi. S obzirom na ograničenost prostorom, iz doista iznimne ostavštine Lili Legenstein koju je za izložbu ustupila nasljednica Lili Legenstein, kao i građe koju su Muzeju poklonili Lili i Ladislav Legenstein, za ovu su izložbu odabrani predmeti važni za teme koje izložba obrađuje i koji potvrđuju priču koja je izložbom ispričana.

Fokus izložbe je na obitelji i njihovom životu u Čakovcu u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Središnji dio posvećen je Kavani Royal koja je bila najvažniji izvor obiteljskih prihoda, uz Kavanu je vezan njihov status u gradu, a bitna je i za prikaz jednoga, bogatog i povlaštenog, sloja građanstva u međuratnom razdoblju. Uz Kavanu su vezani i sport i glazba, najvažnije stvari za Legensteine, a obrađeni su i Drugi svjetski rat koji je drastično promijenio život obitelji te cjelokupna umjetnička karijera Lili Legenstein koja je povod ove izložbe.

Andrija Večenaj dizajnirao je postav izložbe kojom dominiraju uvećanja pažljivo odabranih fotografija te dva crna boksa od kojih jedan predstavlja tamnu komoru za razvijanje fotografija, a drugim se, simboličnom crnom bojom, želi što zornije prikazati stradanje obitelji u Drugom svjetskom ratu. Izložba nije opterećena velikim količinama teksta na plakatima , već su na tzv. harmonikama uz fotografije priloženi kratki tekstovi koji prate teme obuhvaćene izložbom.

Posjetitelji mogu na izložbi vidjeti mnoštvo obiteljskih fotografija, plakate koji najavljuju različita događanja, predmete vezane uz njihovu športsku karijeru, kao i predmete vezane uz kazališnu karijeru Lili Legenstein. Fotografije Kavane Royal i skladba Geze Legensteina koja se može čuti na izložbi približit će posjetiteljima atmosferu u najelitnijem čakovečkom lokalu u međuratnom razdoblju.

Priča o obitelji Legenstein daleko je kompleksnija od onoga što se može prikazati na izložbi, ali smatramo da se može iščitati životni put jedne obitelji koja je obilježena podrijetlom i karakterima svojih članova, ali i vremenom i okolnostima u kojima su živjeli.

Izložba se može razgledati u Izložbenom salonu muzeja Međimurja Čakovec do 24. ožujka 2024. godine.

(Ana Šestak, viša kustosica)

 

Fotografirala: Palma Poljaković

Galerija Vjekoslav Karas – „ZILIK – 50 GODINA“

Povodom jubilarnog 50. ZILIK-a u ponedjeljak 22. siječnja 2024. svečano je otvorena velika izložba iz fundusa "ZILIK – 50 godina" u Galeriji "Vjekoslav Karas" u Karlovcu. Kustosica izložbe je diplomirana povjesničarka umjetnosti, muzeologinja, nezavisna kustosica i izbornica ZILIK-a Sonja Švec Španjol. Na izložbi retrospektivnog karaktera predstavljeno je 150 radova ukupno stotinu umjetnica i umjetnika koji su sudjelovali na ZILIK-u u posljednjih 50 godina. Posebice se ističu djela najeminentnijih hrvatskih umjetnika i umjetnica XX. i XXI. stoljeća koji su bili sudionici, donatori i vjerni prijatelji ZILIK-a kao što su Ivan Rabuzin, Ivan Lacković Croata, Petar Grgec, Mijo Kovačić, Nives Kavurić-Kurtović, Dubravka Babić, Marija Braut, Ivo Šebalj, Zlatko Prica, Miroslav Šutej, Ivan Kožarić, Edo Murtić, Vasilije Josip Jordan, Mersad Berber, Josip Diminić, Ivica Antolčić, Kosta Angeli Radovani, Predrag Goll, Ratko Petrić, Branka Uzur, Jadranka Fatur, Ljerka Njerš, Đuro Seder, Zlatko Keser, Zlatko Kauzlarić Atač i mnogi drugi.

U svom dugom opstojanju ZILIK je postao "zrcalo hoda kroz vrijeme", pa njegov fundus bilježi retrospektivni pregled zbivanja na hrvatskoj likovnoj sceni u posljednjih 50 godina. Naime, na ZILIK-u su sudjelovali najznačajniji hrvatski naivni umjetnici kao i oni koji su tek zakoračili u svijet naive, zatim najveća imena hrvatske likovne umjetnosti XX. i XXI. stoljeća, ali i oni koji su po završetku akademije tek krenuli u potragu za svojim mjestom pod suncem. I upravo ta raznolikost generacija i izričaja, kao i doprinos umjetnika iz svih dijelova Hrvatske, regije pa i šire, rezultirala je jedinstvenim fundusom ZILIK-a.

 

Fotografirao: Boris Hnatjuk

Djela najvećih hrvatskih umjetnika XX. i XXI. stoljeća nastala su u ozračju veselja, prijateljstva i druženja, odnosno svih onih iskonskih i plemenitih vrijednosti koje nas čine ljudskim bićima. Upravo zbog toga, osim umjetničke vrijednosti utemeljene na znanju, talentu i vještini autora, djela predstavljena na izložbi u sebi nose i poruku humanosti i čovječnosti koju su utkala djeca pomno promatrajući i upijajući što umjetnici rade, znatiželjno ih zapitkujući kako i zašto stvaraju i nesebično im poklanjajući svoje vrijeme, toplinu, dobrotu i neiskvarenost s kojima nastupaju prema svijetu.

Fundus ZILIK-a mnogi su povjesničari umjetnosti i likovni kritičari okarakterizirali kao jedan od najposebnijih i najvrjednijih fundusa na kojem bi pozavidjele i mnoge hrvatske galerije i muzeji. Njegova umjetnička i duhovna vrijednost proizlazi iz trajanja, kontinuiteta i vrijednosnih dosega ostvarenih na ZILIK-u. Jedan od osnivača ZILIK-a Nikola Perić istaknuo je da se samo kvalitetnim umjetničkim djelom visokih dometa može odgojno djelovati, a to je i jedan od zadataka ZILIK-a od samih početaka. Stanko Špoljarić ističe kako postoji dublja razložnost ZILIK-ove osebujnosti, a to je stvaranje uz djecu, s djecom i za djecu, plemenit čin koji je privukao i najveća imena hrvatske umjetnosti u prostor Doma. Bez zamora, s neprekidnim prodorima svježine te rasta kvalitete i kvantitete.

 

Fotografirao: Boris Hnatjuk

Više od 700 autora koji su sudjelovali na ZILIK-u i fundus koji broji više od 2.100 umjetnina nemoguće je prezentirati u kontekstu jedne izložbe, pa čak ni jedne monografije, osim ukoliko bi ona imala više svezaka. Stoga, aktualna izložba iz fundusa povodom 50 godina ZILIK-a predstavlja selekciju koja sadrži 150 djela 100 autora, a kojom se nastoji predstaviti ključna poglavlja i autore koji su svojim sudjelovanjem i kvalitetnim donacijama trajno obogatili ZILIK. Izložba sadrži selekciju radova naivnih umjetnika sa samih početaka ZILIK-a, zatim djela najznačajnijih imena hrvatske umjetnosti XX. i XXI. stoljeća, kao i selekciju nezaobilaznih karlovačkih umjetnika, ali i djela mlađih generacija koje su sudjelovale na ZILIK-u u posljednjih 10-ak godina.

Izložba ostaje otvorena u Galeriji "Vjekoslav Karas" u Karlovcu do 29. veljače 2024., a 13. ožujka 2024. u smanjenom obujmu bit će predstavljena i zagrebačkoj publici u Galeriji AMZ.

(Sonja Švec Španjol)

 

Impressum

Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690

Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar

Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr