U Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu u suradnji s Muzejom grada Šibenika sljedeći utorak otvara se monografska izložba „Misterij majstora Fortezze – Europska baština šibenskoga gravera” koja predstavlja europski značaj poznatog šibenskog majstora zlatara i gravera koji je na svojim vrsno graviranim mjedenim vrčevima i pladnjevima pokazao zavidno poznavanje antike i klasične literature, kao i poznavanje suvremenih likovnih smjernica.
Izložba uz novu valorizaciju i svježu afirmaciju radova Oracija Fortezze ukazuje na značaj ovog domaćeg kasno-renesansnog majstora čije stvaralaštvo premašuje granice hrvatske povijesti umjetnosti, smještajući njegov opus u europske okvire. Uvodni dio izložbe kroz arhivske priloge detaljno će analizirati životni put umjetnika, a originalne vedute i grafički prikazi grada Šibenika i Dalmacije toga vremena, njegovih suvremenika – kartografa i grafičara Martina Kolunića Rote i Natalea Bonifacija, problematizirat će položaj Šibenika i Dalmacije u 16. stoljeću u kontekstu ratnih zbivanja i blizine Osmanskog carstva.
Posjetitelji će moći vidjeti prvi datirani i potpisani pladanj iz British Museuma u Londonu, jedan od najupečatljivijih Fortezzinih radova kako zbog kompleksne ikonografije tako i zbog zanimljive simbolike prikaza, ali i spomena majstora Stephanusa (Stjepana, Fortezzinog učitelja). Bit će obrađena tema naručitelja koji se prepoznaju prema grbovima plemićkih obitelji koji se nalaze na posudama, a koji otkrivaju da su šibenskog majstora posebno cijenili pripadnici mletačkog plemstva od kojih su neki obavljali visoke dužnosti za Serenissimu.
Pretpostavlja se da je Fortezza dobivao posude i onda na njih, prema svojim predlošcima, gravirao prikaze. Unutar teme obradit će se i funkcija samih ukrasnih pladnjeva koji su se u bogatim kućama postavljali vertikalno na novom tipu namještaja koji se javlja u 15. i 16. stoljeću pod nazivom credenza, stepenastom drvenom namještaju prekrivenom finim tkaninama ili dragocjenim tepisima koji se nalazio u salonu za primanje gostiju i svečane objede.
U postavu će biti izloženi i pladnjevi, vrčevi, posude i zdjela iz Museo Correr u Veneciji i Museo Barghello u Firenci, predmeti koji dublje ulaze u problematiku ikonografije Fortezzinih djela i grafičkih predložaka za pojedine teme. Motivski repertoar (groteski, morleski, i rollwerk) koji se pojavljuje na mjedenim predmetima, izvorno potječe sa kasno-renesansnih grafičkih listova, čije se porijeklo veže uz antičke izvore.
Izložbu zaključuje šibenski pladanj s grbom obitelji Grimani iz Muzeja grada Šibenika, koji je otkupljen 1982. godine posredstvom Flore Turner Vučetić, a na kojem su ugravirani motivi Kosovske bitke čija je univerzalna kršćanska simbolika prikazana kroz teme slavenskog herojstva u borbi protiv neprijatelja kršćanstva. Pladanj je za izložbu detaljno konzerviran i restauriran, a kroz postupak se došlo do novih spoznaja vezanih uz materijal i tehniku majstora Fortezze, koje će biti predstavljene u okviru ove cjeline.
Autori izložbe su Marina Lambaša i Flora Turner Vučetić. Kustosica izložbe je Jasmina Bavoljak, dok likovni postav potpisuje Dinko Uglešić.
Procjenjuje se da su nacisti za vrijeme svoje vladavine Židovima oduzeli oko 600 tisuća slika, od kojih su najvrjednije bile rezervirane za Hitlerov Führermuseum u Linzu. Iako je krađa i konfiskacija imovine u vlasništvu židovskog stanovništva bila sastavni dio holokausta, ta tema rijetko se obrađivala na izložbama do sada. Naime, u Amsterdamu se trenutačno može razgledati izložba Looted: Personal Stories About the Looting and Restitution of Jewish Cultural Property koja ukazuje na organiziranu pljačku židovske imovine u Nizozemskoj tijekom Drugog svjetskog rata. U prvom planu je osam osobnih priča koje posjetiteljima kroz fotografije, umjetnine, osobne predmete te filmske i audio isječke približavaju posljedice krađe na ljudske živote, ali i naknadnu borbu preživjelih i nasljednika ubijenih Židova za povrat svojeg vlasništva i dostojanstva.
Izložbu postavljenu na dvije lokacije zajednički su organizirali Židovska kulturna četvrt i Rijksmuseum koji je 2012. započeo s istraživanjem provenijencije muzejskih predmeta nabavljenih nakon 1933. te je izložba djelomično nastala kao rezultat tih istraživanja. Taco Dibbits, ravnatelj Rijksmuseuma pojasnio je kako se sustavna pljačka židovske imovine tijekom Drugog svjetskog rata nije odnosila samo na gomilanje lijepih predmeta. „Radilo se o oduzimanju ljudskosti ljudima. Bio je to bitan element dehumanizacije. Izolacija, transport, krađa i ubojstva: sve su to međusobno povezani dijelovi holokausta“, rekao je Dibbits.
U novootvorenom Nacionalnom muzeju holokausta izložena je umjetnička građa poput autoportreta iz 1917. nizozemskog umjetnika židovskog podrijetla Samuela Jessuruna de Mesquite, učitelja i prijatelja poznatog grafičara M. C. Eschera. U izložbenom postavu je i grafika Evil-Speaking Little Women (1927.) koju je upravo Escher uspio spasiti nedugo nakon što je de Mesquitina kuća opljačkana, a obitelj deportirana u logor smrti Auschwitz. Grafika koja još uvijek nosi otisak čizme nastao usred pretresa kuće danas se nalazi u vašingtonskoj Nacionalnoj galeriji umjetnosti.
Nacističkom okupacijom Nizozemske u svibnju 1940. započinje progon židovskog stanovništva i organizirana krađa tisuće umjetnina, vjerskih artefakata i ostalog. Nakon rata brojni su predmeti vraćeni u Nizozemsku što je rezultiralo desetljećima dugom borbom za povrat njihovim zakonitim vlasnicima. Među najpoznatijim slučajevima restitucije je onaj slike Pogled na Murnau s crkvom Vasilija Kandinskog, vlasništvo obitelji Margarete Stern-Lippmann koja je ubijena u Auschwitzu. Nakon dugotrajne borbe, odugovlačenja i brojnih kritika, Nizozemski odbor za restituciju usvojio je 2022. mišljenje da se slika, tada u fundusu Van Abbenmuseuma u Eindhovenu, vrati nasljednicima M. Stern-Lippmann.
Nacionalni muzej holokausta, Amsterdam. Postav izložbe Looted. Fotografija: Anneke Hymmen
Izložba prati i priču Dési Goudstikker-Halban, udovice trgovca umjetninama Jacquesa Goudstikkera koji je poginuo bježeći od nacista. Dési je nakon rata pokušala vratiti dio njegove zbirke starih majstora s preko 1200 djela te je djelomično dobila obeštećenje u nagodbama s nizozemskom državom, ali je i pristala odreći se vlasništva nad nekim djelima. Na stotine drugih umjetnina ostalo je razasuto po nizozemskim muzejima. Kao što ističe kustosica Rijksmuseuma Mara Lagerweij, u slučajevima restitucije ne radi se samo o materijalnoj, već prvenstveno o emotivnoj vrijednosti – zbirka je za Dési predstavljala životno djelo njezinog supruga kojeg nije mogla vratiti, ali mogla se boriti za ono što mu s pravom pripada.
Osim umjetnina na izložbi se mogu vidjeti brojni osobni predmeti, poput crteža dječaka Maxa Heppnera koji se zajedno s roditeljima skrivao u kokošinjcu na jugu Nizozemske. Obitelj Heppner je iz Berlina pobjegla u Amsterdamu nakon dolaska nacista na vlast 1933., da bi devet godina kasnije ponovno morali bježati. U trenutku kad su završili na farmi, ruksak s raznim predmetima bio je sve što je ostalo od njihove imovine. Max, koji sada ima 90 godina i živi na Floridi rekao je da je sivo-plavi ruksak, također jedan od izložaka, savršen simbol njegovog iskustva progona: „Ruksak simbolizira sve, ljude u bijegu, ljude bez imovine, ljude bez doma“.
Drugi dio izložbe postavljen u Židovskom muzeju odnosi se problematiku pljačke židovskih knjiga i judaike odražavajući zatiranje židovskog identiteta i kulture. Sam muzej obuhvaća prostor Nove sinagoge čija je ratna povijest integrirana u izložbu u vidu fotografija trenutka kada Einsatzstab Reichsleiter Rosenberg (ERR) 1943. otkriva židovske knjige i sakralne predmete iza lažnih zidova u podrumu zgrade.
Židovski muzej, Amsterdam. Postav izložbe Looted. Fotografija: Anneke Hymmen
Posjetitelji ovdje mogu doznati tri osobne priče: onu Louisa Lamma koji je pobjegao je 1933. iz Berlina u Amsterdam. Njegov antikvarijat zatvoren je 1941. da bi dvije godine kasnije predmeti bili zaplijenjeni, a Lamm deportiran i ubijen u Auschwitzu. Nekoliko starina danas se nalazi u Izraelu poput izložene Esterine knjige koja je pronađena skrivena u Lammovom domu, no i dalje nije poznato gdje se nalazi najveći dio zbirke. U dirljivom audio intervjuu njegov unuk govori o svojoj neuspješnoj potrazi za djedovom zbirkom. Rabin i knjižničar Biblioteke Rosenthaliane (ROS) Louis Hirschel također nije preživio holokaust. Iako je 1944. ERR opljačkao većinu knjiga ROS-a, one su 1946. vraćene u Amsterdam iz jednog od četiriju američkih sabirnih točaka, a knjižnica je ponovno otvorena.
Jedan od najznačajnijih kolekcionara judaike Leo Isaac Lessmann svoju zbirku od oko tisuću predmeta povjerio je 1936. L. Lammu budući da se situacija u Njemačkoj pogoršavala. Lessmann je preživio holokaust pobjegavši u Palestinu, no nakon rata nije mogao povratiti zbirku od koje su ostale samo fotografije. Na jednoj takvoj iz 1935. prikazani su ukrasi za Toru iz 18. st., predmeti od iznimne umjetničke, kulturne i povijesne vrijednosti. Lessmann je od Njemačke dobio simboličnu odštetu, no nikada nije nastavio sakupljati.
Ravnatelj Rijksmuseuma naglasio je da izložba pokušava naglasiti da progon nizozemskih Židova nisu počinili samo njemački nacisti. „Bila je tu nizozemska policija, nizozemske tvrtke za selidbe, nizozemski transport, nizozemske željeznice (...)“, izjavio je Dibbits za The New York Times. „To je nešto s čime se sada moramo suočiti. To je i razlog zašto smo smatrali da moramo napraviti ovu izložbu.“
Izložba Looted traje do 27. listopada 2024. godine.
(Ivona Marić)
Fotografirao: Damir Martinec
Umjetnički paviljon u Zagrebu – promišljanja uz obnovu i novo pozicioniranje u budućnosti
Jedan od vizualnih i identitetskih simbola Zagreba Umjetnički je paviljon, smješten u parku na Trgu kralja Tomislava, na istočnom dijelu poznate Zelene (Lenucijeve) potkove – mreže parkova i trgova koja definira donjogradski zagrebački urbanizam. U centralnoj osi podudaran s glavnim ulazom zgrade Glavnog kolodvora nasuprot koje se nalazi, Paviljon markira prvi pogled putnika po dolasku u grad. No nije samo pozicija ono što mu je priskrbilo simbolički status. On je isto tako, i prvi namjenski izložbeni prostor u Hrvatskoj, a njegove su izložbe obilježile i definirale hrvatsku povijest moderne umjetnosti.
Za potrebe ovog teksta, povijest Paviljona se može svesti na nekoliko ključnih podataka: izgrađen je za Milenijsku izložbu 1895./1896. u Budimpešti kao jedan od triju paviljona kojima je tadašnja hrvatska vlast željela, s jedne strane, pokazati svoju lojalnost političkoj austrougarskoj hegemoniji, a s druge, prezentirati nacionalne umjetničke, kulturne i gospodarske dosege [1]. Smatrajući sudjelovanje na izložbi kompromitacijom hrvatske suverenosti, politička ga oporba nije odobravala. No hrvatski su se umjetnici izborili da se paviljon za povijest, umjetnost i književnost namjenski preseli u Zagreb kao prostor za izlaganje umjetnosti. Čelična konstrukcija koju je podigla tvrtka Danubius prema nacrtima mađarskih arhitekata Korba i Giergla preseljena je u Zagreb i povjerena bečkim arhitektima Hellmeru i Fellneru (poznatim projektantima kazališnih zgrada u srednjoj i istočnoj Europi). Gradnju su izveli zagrebački graditelji Hönigsberg i Deutch te je Umjetnički paviljon otvoren 15. prosinca 1898. godine izložbom 1. hrvatski salon Društva hrvatskih umjetnika. Od tada do danas neprekidno djeluje, bilježi promjene u organizacijskom i programskom pristupu, ali i vrlo bogatu izložbenu povijest sa značajnim projektima. To su primjerice, izložbe Kluba likovnih umjetnica, prvog udruženja umjetnica, izložbe grupe Zemlja, brojne tematske, kulturološke izložbe, Proljetni saloni, Zagrebački saloni, Saloni mladih, međunarodni pregledi tekućih umjetničkih fenomena i tendencija itd… [2]
Reprezentativnost se višestruko upisala u semantiku Paviljona, no istovremeno, gotovo mahom jednostrano sagledavana, zasjenila je neke druge zanimljive i značenjski potentne aspekte. Jedan od njih je dvojnost. Stalna tenzija između suprotnih polova strukturno je prisutna počevši od političke odluke da bude izgrađen, preko premještanja iz prostora i funkcije privremenosti u zonu stalnosti do današnjeg Paviljona – muzeja bez kolekcije. Ovo klizanje po polovima, izmicanje čvrstim kategorijama prepoznajemo kao bazu programskom konceptu i potrebu ponovnog sagledavanja povijesti ustanove, što je, uostalom, podudarno s globalnom promjenom predodžbi o stabilnom svijetu.
Fotografirao: Damir Martinec
Potresi koji su zadesili Zagreb 2020. godine i devastirali zgradu Paviljona učinivši je nefunkcionalnom kroz nekoliko godina aktivirali su ove poglede. Nova situacija napuklih zidova, otpalih štukatura, ispražnjenog prostora i ogoljene konstrukcije podsjetila je na neke stare rasprave i otvorila zanimljivo polje novih spekulacija. Razmišljati o tome koje sve forme i funkcije Paviljon može poprimiti, kako se može presložiti, na koje načine može zauzeti prostor, kako se infiltrirati ili izmjestiti, znači ustvari imaginirati budućnost i prepoznati ili barem naslutiti kakva su i koja su to mjesta te umjetničke i muzejske prakse koje su nam potrebne.
S druge strane, dekorativni je program Paviljona od samog početka mjesto intervencija, namjernih promjena u smjeru purifikacije eksterijera i interijera ili onih slučajnih, nastalih pod utjecajem atmosferilija, prometnih vibracija i manipulacija zbog izložbi i slično [3]. Primjerice, godine 1901., nakon što je zgrada već bila otvorena, sa svake su strane glavnog ulaza, postavljene muške figure - alegorije likovnih umjetnosti – kipara Rudolfa Valdeca, dok su već za prve veće obnove 1938./1939. pojedini ukrasni elementi na vanjskom plaštu zgrade otpali i nestali zauvijek. [4] Bogato dekorirana središnja dvorana natkrivena kupolom i nišama u kojima su se nalazile skulpture ženskih figura koje su gotovo odmah i nestale, od 50-ih je godina prošlog stoljeća pa sve do restauratorskih radova 1974. bila vizualno “očišćena” i neutralizirana. Stupovi, balustrada, štukatura, freske, pozlata i ostakljeni pokrov bili su prekriveni tekstilom i drvenim zidovima. Neki od zahvata, uključujući i pregradnje za potrebe predimenzioniranog restorana 1994. ostavili su dugoročnu štetu u arhitekturi interijera.
Do recentne obnove, koja je u konstrukcijskoj fazi obuhvatila ojačanja kuće, suho čišćenje dekorativnih elemenata i preventivna učvršćenja, a dovršetak radova slijedi u narednoj fazi, najobuhvatniji konzervatorsko restauratorski zahvat na Paviljonu bio je onaj u razdoblju 2000. do 2013.
S kustoske pozicije gledano, otvaranje većeg dijela suterena za programsku i izložbenu namjenu, jedan je od najvećih doprinosa ove obnove. Taj su izložbeni potencijal u povijesti paviljona već uočavali i umjetnici i uprava Paviljona 80-ih, no prostor je u stogodišnjoj povijesti samo sporadično služio za izložbe.
Osim povećanja programskih kapaciteta, ova promjena omogućuje i institucionalni zaokret. Kao kontrapunkt glavnom reprezentativnom prostoru pod dominantnom kupolom, ogoljen i pročišćen u strukturi, suterenski prostor čini vidljivom polazišnu situaciju Paviljona: montažni industrijski princip, odnosno njegovu inherentnu privremenost i potencijal promjenjivosti. Otvoren cijelom svojom dužinom prema parku, ovaj će prostor biti njegova ekstenzija s potencijalom susretanja i prožimanja unutarnje arhitekture i eksterijera, a u konačnici muzeja i grada. U budućim konceptima vidimo ga kao prijateljski pozivajući prostor. Mjesto na koje će ljudi voljeti dolaziti, sudjelovati u sadržajima koje pruža ili, jednostavno, biti tu. Kreirati mjesta zaustavljanja usprkos neoliberalnim agendama kojima su i ljudske navike, ponašanja i vrijeme resursi za iskorištavanje, znači tražiti točke otpora. Ovo stavlja pred nas obavezu ponovnog promišljanja institucionalnih muzejskih i kustoskih praksi koje će to omogućiti.
(Irena Bekić, ravnateljica Umjetničkog paviljona)
[1] Uz Umjetnički paviljon koji je bio Paviljon za povijest, umjetnost i književnost, to su bili Paviljon za industriju, obrt, javnu nastavu, etnografiju i gospodarstvo, Paviljon za šumarstvo i lovstvo te Izložbena kušaona.
[2] Popis izložbi u prvih sto godina djelovanja Umjetničkog paviljona, do 1998. donijela je Lea Ukrainčik u: Ukrainčik, L.(2000) Umjetnički paviljon: povijesno vrednovanje, živo trajanje 1898 – 1998. Zagreb: Umjetnički paviljon
[3] Ukrainčik, L.(2000) Umjetnički paviljon: povijesno vrednovanje, živo trajanje 1898 – 1998. Zagreb: Umjetnički paviljon, str. 13
[4] isto, str. 15
Izvor: Gradski muzej Virovitica
Gradski muzej Virovitica – otvorena izložba „Ajmo kod brice“
U Gradskom muzeju Virovitica povodom obilježavanja 790. rođendana grada Virovitice 16. kolovoza 2024. otvorena je izložba Ajmo kod brice. Izložba je nastala kao autorski projekt kustosa Gradskog muzeja Virovitica, Andreja Maleka i Nikoline Hečimović i nudi prikaz brijačkog obrta s posebnim osvrtom na virovitički kontekst.
Uz određenje pojma brijač i opis simbola koji se uz obrt vezuju, kao što je brijački stupić, zastupljen je i prikaz povijesnog razvoja obrta od prvih zabilježenih poteza britvom u starom Egiptu do hipsterske renesanse 21. stoljeća, a na izložbi se odgovara na pitanja i o drugim zadaćama koje je brijač u prošlosti obavljao kao što su puštanje krvi i vađenje zuba. Posjetitelju je predstavljen interijer i funkcionalnost brijačnice, zatim alat i pribor kojim se brico služio, a dočaran je i sam postupak brijanja.
Jedan od istaknutijih elemenata izložbe je veliki brijački pult, dio inventara brijačnice Stjepana Adamovića, jedne od ključnih figura brijačkog obrta u Virovitici, djelatnog u 1. i 2. polovini 20. stoljeća. Uz velebni pult duž kojega je raspoređen alat i pribor – od britve, škara i „mašinice“ za šišanje do brijačkih tanjura i četki, izloženi su stolci sa zanimljivim naslonima za glavu, zatim stolci s rotirajućim mehanizmom, segmenti drugih virovitičkih brijačnica, kao i života i djelovanja brijača dodatno popraćenih dokumentacijom i fotografijama. Uz podatke o brijačima djelatnima tijekom 20. stoljeća posjetitelj može saznati više o smještaju brijačnica.
Izvor: Gradski muzej Virovitica
Izložba nudi i Zid slavnih, izbor fotografija nositelja brkova i brada iz virovitičke prošlosti uz koje posjetitelj može naučiti više o različitim, čak i vrlo neobičnim, tipovima brkova i brada. Poseban segment su teme higijena i žensko uređivanje, nezaobilazne i usko vezane uz brijačku, odnosno, frizersku djelatnost, u okviru kojih su predstavljene zanimljivosti vezane uz higijenske uvjete u virovitičkim brijačnicama te uređaji neobičnoga, pomalo zastrašujuća izgleda kojima se ženama u prošlosti uređivala kosa.
Izložba je praćena citatima kazivača vezanima uz obrt, alat i praksu uređivanja brkova i brade, kao i bogatim katalogom te raznim muzeološkim interaktivnim elementima poput mirisnog kutka gdje se mogu pomirisati tonovi kolonjskih voda i parfema, zatim manjeg brijačkog pulta gdje posjetitelj može sjesti pred ogledalo za podesivi brijački stolac i zamiješati brijački sapun, a proširena je i multimedijskim sadržajima edukativnog i zabavnog karaktera.
Izvor: Gradski muzej Virovitica
Ajmo kod brice u Gradskom muzeju Virovitica možete posjetiti do 28. rujna 2024. godine.
(Nikolina Hečimović, Andrej Malek)
„Miris kave“ – novi katalog Gradskoga muzeja Vinkovci
Statistički podaci kažu kako se u Hrvatskoj godišnje popije 3,8 kilograma po stanovniku. Iako je to skoro trećina od količine koju konzumiraju Finci (9,6 kilograma po stanovniku), u Hrvatskoj su omiljena druženja uz šalicu kave, s njezinim mirisom mnogi započinju svoja jutra ili uzimaju predah tijekom dana. Stoga je među muzejskim publikacijama koje su počele pristizati na MDC-ov poziv za sudjelovanje na 43. godišnjoj izložbi hrvatski muzeja i galerija, pažnju privukao i katalog Gradskoga muzeja Vinkovci – „Miris kave“.
Grafički čitko i pregledno opremljen s vrsnim fotografijama u bojama, katalog na svojih 60 stranica prati istoimenu izložbu otvorenu povodom Međunarodnoga dana muzeja 18. svibnja. Na izložbi koja je obogatila vinkovačko kulturno ljeto, kolekcionar Zdravko Lovrić predstavio je svoju zbirku s čak 150 mlinaca za kavu koje je sakupljao diljem svijeta što je bilo i povodom za obradu rijetko obrađivane teme iz urbane etnologije – kulturu ispijanje kave.
Popratni katalog donosi uvodni tekst višeg kustosa i voditelja Povijesnoga odjela Gradskoga muzeja Vinkovci Danijela Petkovića. U njemu se autor osvrće na početke konzumacije kave od prvih zabilježenih spomena oko 875 godine, njezino širenje i uvođenje u Europu zahvaljujući venecijanskim trgovcima i otvaranje prve kavane u Veneciji 1647 godine, razvoj kavana kao intelektualnih okupljališta u 19. stoljeću, otvaranje kavana u Zagrebu (Kazališna kavana, 1906.). Naravno, Petković opisuje i konzumaciju kave u Vinkovcima koja je isprva bila privilegija časnika u vrijeme Vojne krajine da bi krajem 19. stoljeća postala omiljenim napitkom razvojem „kulture kavana“ koja postaju središta kulturnog, zabavnog, dobrotvornog pa i političkog života.
Drugi tekst u katalogu potpisuje muzejska etnologinja Mia Sadirov u kojemu opisuje načine pripreme i konzumacije kave naglašavajući kako je ona „društveno repetitivna aktivnost koja predstavlja jedan od temeljnih oblika društvenosti u Hrvatskoj“.
Najveći dio kataloga posvećen je Zbirci mlinaca za kavu Zlatka Lovrića. Najstariji među njima datira iz razdoblja između 1876. i 1890. godine te je on kao i ostali mlinci iz zbirke restauriran i funkcionalan! Najviše primjeraka je porijeklom iz Njemačke i Austrije, a kolekcionar ih je većim dijelom nabavljao u antikvarijatima ili na „buvljacima“. Svaki je mlinac za kavu u katalogu prikazan njegovom fotografijom te popraćen osnovnim kataložnim opisom (mjesto i vrijeme nastanka, dimenzije, težina). Popis je upotpunjen i predmetima iz Gradskoga muzeja Vinkovci, među kojima je i oslikani porculanski servis za čaj i kavu (1897. – 1899.) koji je pripadao Dragojli Pisačić, nećaci bana Josipa Šokčevića, ali i jarko crvena emajlirana džezva za kuhanje kave s kraja 20. stoljeća, još uvijek dio inventara mnogih naših kuhinjskih ormarića.
U očekivanju još zanimljiv muzejskih tema i sadržaja, podsjećamo na 1. listopada kada je rok za dostavu publikacija za 43. izložbu koja će održati na Interliberu Zagrebačkoga velesajma.
Poziv za sudjelovanje
Upute za sudjelovanje na 43. izložbi
LOVRIĆ, Zdravko
Miris kave / [autori Zdravko Lovrić, Danijel Petković, Mia Sidorov ; fotografije Mirjana Pjevac].- Vinkovci : Gradski muzej Vinkovci, 2024.- 60 str. : ilustr. u boji ; 30 cm
Izvori.
ISBN 978-953-7008-55-0
1. Petković, Danijel
2. Sidorov, Mia
(Snježana Radovanlija Mileusnić)
Izvor: Muzej grada Rijeke
„Geste aktivacije“ Igora Grubića – izložba poznatog multimedijskog umjetnika u riječkom MMSU-u
U Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci ovo ljeto otvorena je velika izložba Igora Grubića Geste aktivacije – radovi u javnom prostoru, retrospektivan pogled na konstelacije umjetnikovog djelovanja u javnom prostoru koje se manifestira u višegodišnjoj umjetničkoj produkciji i radovima realiziranim u različitim medijima – od fotografije, performansa, akcije, teksta, videa ili višekanalne instalacije, sve do umjetničkog i medijskog arhiva.
Izložba Igora Grubića kao da donosi katalog gesti, naputaka za društvenu aktivaciju građana, koji može djelovati poput okidača, a strukturira se kao kompendij akcija u javnom prostoru, koji započinje Crnim peristilom, i tijekom nešto više od četvrt stoljeća, od kraja devedesetih do danas upisuje se u javnu sferu kao ogledalo i pokretač promjene kolektivne imaginacije.
Izvor: Muzej grada Rijeke
Igor Grubić pojavljuje se na horizontu kulturnog i umjetničkog krajolika u Hrvatskoj krajem devedesetih, najprije kao anonimni umjetnik, angažirani anonimni građanin akcijom Crni peristil, izvedenom u Splitu 11. siječnja 1998. godine, kojom obilježava 30 godina akcije Crveni peristil. Crni peristil Igora Grubića jedan je od ključnih radova devedesetih godina u Hrvatskoj i cjelokupnom prostoru SFRJ. Istovremeno se nadovezujući na Crveni peristil, Grubić deklarativno uspostavlja kontinuitet s historijskim umjetničkim praksama šezdesetih godina koje su naznačile nov umjetnički vokabular i repertoar, utjecaj kontrakulture, demokratizaciju umjetnosti, akcije i izlazak umjetnosti na ulice, a odabirom crnog kruga podsjeća na kontinuitet avangardi i vizualni jezik Suprematizma.
Izbor radova na izložbi Geste aktivacije predlaže neke od ključnih Grubićevih radova, dok polazi od antologijskog Crnog peristila (1998) i akcije Knjiga i društvo, koju je pokrenuo u srpnju iste godine, a bila je usmjerena protiv PDV-a na knjigu. Izložba nastavlja fragmentarnu panoramu radova od koreografije nasilja u okviru dvokanalne video instalacije East Side Story, koja ogoljava „vaše i naše“ nasilje ultra desnih nacionalističkih grupa u Zagrebu i Beogradu, preko monumentalne fotografske serije mikroakcija 366 rituala oslobađanja (2008), radova izvedenih izvan uobičajenog posttranzicijskog konteksta Istočne Europe, u kojima Grubić proširuje pogled na neuralgične točke na globalnom horizontu kontekstualnim situacionističkim intervencijama poput Arhitektura koja nedostaje (2012), sve do najnovije serije radova Another Green World (2020), niza političko – poetičkih poruka i citata, tekstualnih intervencija na klasičnim historicističkim skulpturama u Gradskom parku u Napulju. Koristeći se pritom vrlo širokom metodologijom, te preuzimajući strategije i taktike iz različitih područja umjetničkog, kreativnog i svakodnevnog djelovanja, od masovnih medija do gerilskih akcija, praksa Igora Grubića potvrđuje kako društveno angažirana umjetnost redefinira vlastite granice.
Izvor: Muzej grada Rijeke
Iskreno, autentično i dosljedno, umjetničko i društveno djelovanje Igora Grubića izraslo je iz prepoznavanja nužnosti za društvenim korekcijama, usmjereno je da razotkriva nepravde i asimetrije. U tom smislu, Grubićevo je javno djelovanje, izlazak izvan galerijskih prostora i neposredan društveni angažman, jedno od pulsirajućih mjesta umjetnikovog interesa, ali i osobna potreba. Spajajući osobno i političko, etiku i estetiku, ukazujući na dijagnoze društvenog stanja, Grubićevi radovi urasli su u tkivo stvarnosti. Na različite načine, direktno ili indirektno, oni predstavljaju intervencionistički estetski čin u javnom prostoru ukazujući na potencijale društvene transformacije, a javnu sferu shvaćaju kao mjesto umjetničke akcije. Naslanjajući se na političku i društvenu povijest aktivističkih praksi, utopijskog ideala zamišljanja boljeg društva, geste aktivacije pokušavaju pokrenuti procese reimaginacije kao alata za stvaranje novog horizonta umjetničke, društvene ili političke transformacije.
Izložba se može razgledati u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti do 25. rujna 2024.
(Branka Benčić)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr