Iako su hrvatski muzeji u prošloj, već drugoj zaredom pandemijskoj godini uspjeli privući gotovo tri četvrtine fizičkih posjetitelja više u odnosu na prvu pandemijsku 2020. godinu, tih 2,5 milijuna posjeta još uvijek ne doseže niti polovicu onih iz pretpandemijske 2019. kada ih je izbrojano dosad rekordnih 5,2 milijuna. Povratku posjetitelja u muzeje pogodovala je otvorenost muzeja ali i povoljna epidemiološka situacija tijekom sezone, koja je vrativši turiste vratila i stranu muzejsku publiku i to za više od 56 % u usporedbi s 2020. godinom. Kakvo je stanje s online posjećenosti hrvatskih muzeja u protekloj 2021. doznat ćemo iz istraživanja kojeg je Muzejski dokumentacijski centar prvi put pokrenuo u jeku pandemijskog lockdowna 2020. godine.
U MDC-ovoj anketi o online posjećenosti pristigao je odgovor od 134 muzeja (s njihovim jedinicama ukupno 156) od ukupno 164 muzeja iz Upisnika javnih i privatnih muzeja u RH , što čini odaziv od 81,7 %. U usporedbi s podacima o online posjećenosti za 2020. godinu, podatke je dostavio 21 muzej više što čini odaziv 12 % većim od prethodne godine, s tim da treba uzeti u obzir da je tada i službeno upisanih muzeja bilo dva manje – njih 162.
Za razliku od 2020. godine, kada je tijekom razdoblja višetjednog lockdowna jedini način posjeta muzeju bio onaj virtualni, tijekom 2021. godine muzeji u Hrvatskoj, osim onih nastradalih u potresu, bili su otvoreni za posjetitelje. S druge strane, kako je u 2020. lockdown i prelazak na (isključivo) virtualno došao naglo, možemo zaključiti da su do prošle, ali i tijekom 2021. muzeji imali više vremena za prilagodbu sadržaja i komunikacije virtualnim putem nego što je to bilo prve pandemijske godine kad nas je novo normalno zateklo bez najave.
Od muzeja koji su dostavili podatke nemamo potpuni odaziv za sve kategorije – za mrežne stranice 32 muzeja (njih 24 %) nije dostavilo podatke, najvjerojatnije iz istog razloga kao i prethodne godine – izostanka implementacije metrike ili raspoloživog djelatnika koji će se time (znati) baviti. Uzevši u obzir broj zaposlenih djelatnika informatičke struke u muzejima (prema podacima iz Registra muzeja, galerija i zbirki u RH trenutno ih je sveukupno 14 na 164 muzeja), te činjenicu da gotovo trećina muzeja ima tek 1-2 zaposlena stručna djelatnika koji se pored ostalih poslova u muzeju bave i osmišljavanjem sadržaja prilagođenih publikama, ali i mediju na kojem se sadržaj objavljuje, ti podaci ne čude. Dodatnih 14 muzeja (10,5 %) iskazalo je samo ukupne brojeve za posjet mrežnim stranicama, a to znači da vjerojatno nemaju uvid u vrstu sadržaja koji posjetitelji najviše konzultiraju na njihovim stranicama (na primjer, provjera radnog vremena muzeja ne spada u istu kategoriju kao praćenje edukativnih sadržaja i sl.), pa tako ne mogu pratiti interese svojih online posjetitelja za ponuđenim sadržajima.
Tako je 102 muzeja (76 % ispitanih) prijavilo ukupno 7.458.727 posjeta svojim mrežnim stranicama (što je za 25 % odnosno 1,9 milijun više u usporedbi s 2020. kada je odgovor dao 81 muzej). Razdiobom po posjećenim sadržajima, tijekom 2021. bilo je 368 157 pregleda online zbirki u 47 muzeja (za 165 183 ili 74 % više od 2020.), virtualnih (online) izložbi 174 312 u 51 muzeju (za 36 842 ili 21 % više), u virtualnim turama 37 muzeja sudjelovalo je 740 041 korisnika (67 % ili 497 855 više), edukativni programi u 31 muzeju privukli su 33 038 korisnika (za 1186 ili 3,6 % više), u 26 programa uživo (otvorenja, vodstva i sl.) njih 27 865 (14 % manje u odnosu na 2020.), newslettere 20 muzeja pogledalo je 168 221 korisnika (za 119 762 ili 71 % više) dok je većina pregleda (njih 1.715.249) bila usmjerena na ostale sadržaje mrežnih stranica 55 muzeja koji su iskazali podatke u toj kategoriji, što je za 35 % manje u odnosu na 2020. godinu kada je podatke za tu kategoriju dostavilo 47 muzeja (15 % manje).
I dalje je primjetno kako više muzeja raspolaže podacima o posjećenosti (i angažiranosti) publike na društvenim mrežama i video kanalima, a razlog tomu leži u činjenici što se ti podaci generiraju automatskim putem, dok je za analitiku mrežnih stranica potrebno nešto bolje poznavanje metričkih alata.
Tako su društvene mreže imale najviše zabilježenih pregleda, klikova i interakcija – njih 19.856.750 kod 95,5 % ispitanih muzeja (za 1,5 % manje nego u 2020. kada je i odaziv ispitanih muzeja bio manji), a među njima u našoj muzejskoj zajednici još uvijek prednjači Facebook čije profile ima 127 muzeja (95 % ispitanih), među kojima ih neki muzeji imaju više (uglavnom kompleksni muzeji s više lokacija ali i oni koji su pokrenuli stranicu uz određeni projekt). Drugi na ljestvici popularnosti društvenih mreža među hrvatskim muzejima je Instagram kojeg koristi 67 muzeja (50 % ispitanih) dok Twitter koristi 13 muzeja (10 % ispitanih). Nije neuobičajeno korištenje ni nekoliko društvenih mreža istovremeno što čini preko polovice ispitanih muzeja - njih 68, kao ni usporedno korištenje društvenih mreža i video kanala što također čini njih gotovo toliko, odnosno 67 muzeja.
Muzeje na društvenim mrežama u 2021. godini pratilo je 558 362 korisnika (39 % manje nego u 2020.), muzejske postove je pregledalo 17.408.165 online posjetitelja (2 % manje nego u 2020.) a lajkalo 960 305 (380 542 odnosno 28 % manje), komentiralo njih 44 505 (za 86 % manje) a podijelilo dalje 41 250 (84 % manje).
Među video kanalima nadalje prvo (i gotovo jedino) mjesto zauzima YouTube kojeg koristi 50 % ispitanih (67 muzeja), iako 3 muzeja koriste i TikTok a tek jedan se za svoje video sadržaje služi i platformom Vimeo. Kako je taj zasad mali broj korisnika TikTok platforme ipak promijenio ukupne brojke korisnika video sadržaja s obzirom na 2020. možemo vidjeti u brojci od 865 396 pregleda s više od 50 tisuća lajkova i preko četiri tisuće pratitelja na TikToku, sve u razdoblju od sredine ožujka 2021. kad se Arheološki muzej Istre priključio TikToku i izazvao pravi mali boom, iako je ovu (za muzeje) novu platformu već ranije svladao i Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka s pozamašnim brojem korisnika.
Video sadržaje kod 52 % odnosno 70 ispitanih muzeja pregledalo je 1.150.332 korisnika (što je uvećanje za 91,3 %, odnosno preko milijun korisnika u usporedbi s podacima za 2020. godinu). Broj (novih) pratitelja je u 2021. godini 6707 (gotovo trostruko manje nego u 2020.), lajkova (reakcija) ima 55 104 (više nego dvostruko u usporedbi s 2020.), komentara 810 (za 97 % više) a podjela 2188 (za 85 % više). Među rijetko korištene alate među muzejima spadaju SmARTify aplikacija, Soundcloud, IGTV (Instagram TV) i Reels (Instagram video) koje koriste tek po jedan muzej.
Posjet muzeju je cjelovito doživljajno iskustvo koje virtualni sadržaj ne može zamijeniti ali može nadopuniti, pomoći proširiti spoznaje kao i privući novu publiku. Iz tog razloga je važno, bez obzira na medij, nuditi kvalitetan i zanimljiv sadržaj kojeg muzeji neupitno imaju i trebaju znanja o njemu oblikovati na publici razumljiv, poticajan način.
Zanimljive primjere kako su putem društvenih mreža, podcasta, blogova, YouTube video zapisa i ostalih digitalnih kanala muzeji prezentirali svoje digitalizirane zbirke, virtualne izložbe, projekte, pa čak i festivale, pročitajte u najnovijem broju časopisa Informatica Museologica 52 – „Muzeji u doba korone“. (Tea Rihtar Jurić)
Grad Ozalj u suradnji s Turističkom zajednicom područja Kupa, te Zavičajnim muzejom Ozalj već sedmu godinu zaredom obilježava u mjesecu ožujku (Slava Raškaj preminula je 29. ožujka 1906. u bolnici u Stenjevcu) Mjesec Slave Raškaj. Ove godine Mjesec Slave Raškaj u Zavičajnom muzeju Ozalj započeli smo 5. ožujka predstavljanjem dvije nove slike Slave Raškaj, koje je muzej otkupio od privatnog kolekcionara Admira Glavaša iz Zagreba. Slike su predstavili ravnatelj Stjepan Bezjak i gospodin Admir Glavaš, koji je iznio par zanimljivih podataka o Slavi iz perspektive kolekcionarstva.
Na predstavljanju osim o otkupljenim slikama pričalo se i o posebnim Slavinim radovima kao što je jedan oslikani paravan iz zbirke gospodina Glavaša. Najviše pažnje posvetilo se otkupljenim akvarelima Kamena kuća (350x247 mm, oko 1896./1898.) i Put u planinama (350x250 mm, oko 1896./1898.), za koje je Zavičajni muzej Ozalj izdvojio 60.000,00 kuna uz pomoć osnivača Grada Ozlja. Prilikom odabira slika za otkup željeli smo da se one tematski, stilski i vremenski uklope u već postojeći fundus od 24 rada Slave Raškaj. Akvarelom Kamena kuća nadopunili smo zbirku radom koji obuhvaća prikaz tradicijske arhitekture šireg ozaljskog područja. Prema stručnoj ekspertizi Zdenka Rusa iz 2016., objavljenoj dijelom u monografiji Josip Kovačić: Slijepe ulice Slave Raškaj (Art magazin Kontura 2019.), ovu kamenu kuću Slava Raškaj je uočila na području od Ozlja prema Plitvičkim jezerima. Oduševljena njenom upečatljivosti u skladu s prirodnim ambijentom dočarala ju je specifičnim i nježnim tonskim sklopom. Akvarel Put u planinama tamnijeg je kolorita, a njegova posebnost je u natpisu na poleđini: „VL Pavo Csikos“. On nam otkriva da je vlasnik slike bio Pavao Čikoš (1896.-1963.), te da je sliku vjerojatno Slava Raškaj poklonila sinu svog učitelja Bele Čikoš Sesije. Na poleđini je i posveta olovkom na njemačkom jeziku, ali u sadašnjem izblijedjelom stanju bez temeljite analize teško je odgonetnuti o čemu se radi. Također, Put u planinama dočarava isti impresionistički ambijent kao i akvarel Jezero s vodopadom u planinama koji je u zbirci Zavičajnog muzeja Ozalj od 2021. godine, također otkupljen od privatnog vlasnika.
Slava Raškaj, Kamena kuća
Predstavljanjem slika pokušali smo istovremeno javnosti predstaviti i cjelokupni fundus vezan uz Slave Raškaj u Zavičajnom muzeju Ozalj zbog kojeg je Grad Ozalj na kulturnoj Ruti impresionizma Vijeća Europe od travnja 2019. godine. Pisma i dokumenti Jurja, Paule, Olge i Vjekoslava Raškaj neizostavni su dio priče o životu Slave Raškaj i nadamo se da će jednog dana s ostavštinom Slave Raškaj biti prezentirani u Interpretacijskom centru Slave Raškaj, za koji je Grad Ozalj ishodio građevinsku dozvolu i uvrstio ga u projekte koje planira financirati kroz ITU mehanizme Europske unije kao dio Većeg urbanog područja grada Karlovca.
U Mjesecu Slave Raškaj muzej planira i dvije promotivne rute Putevima Slave Raškaj (6. i 12. ožujka), gdje sve zainteresirane posjetitelje vodi Ozljem putevima na kojima je Slava Raškaj pronalazila svoju inspiraciju, i gdje je provodila svoje vrijeme šećući pitomim krajolikom. Izlaskom iz prostora Zavičajnog muzeja Ozalj cilj nam je pokazati koje su mogućnosti spajanja kulture i turizma u prezentaciji života i stvaralaštva Slave Raškaj. Do sada smo za ove vođene rute imali velik interes posjetitelja i planiramo ih nastaviti i nakon Mjeseca Slave Raškaj. Upoznajući Slavu vjerujemo da će svaki posjetitelji moći upoznati i zavoljeti Ozalj, te steći interes za daljnje istraživanje i drugih mjesta koja baštine Slavu Raškaj. (Stjepan Bezjak, ravnatelj Zavičajnog muzeja Ozalj)
Foto: HINA / Lana Slivar Dominić
„Korijeni i krila“ – izložba posvećena najplodnijem Bukovčevom opusu
Četiri godine nakon prve izložbe iz ciklusa „Vlaho Bukovac u Europi“ koja je obradila formativni period velikana našeg modernog slikarstva, u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu prošli mjesec otvorena je izložba posvećena zagrebačkom, cavtatskom i bečkom opusu, njegovoj najplodnijoj razvojnoj cjelini u kojoj je u „sretnim okolnostima stvaralačkog zanosa“ ostvario neka od svojih kapitalnih djela.
Nova izložba iz ciklusa naslovljena „Korijeni i krila. Vlaho Bukovac u Zagrebu, Cavtatu i Beču, 1893.-1903.“ kronološki predstavlja Bukovčev život i opus u vremenu kada postaje središnjom ličnošću javnoga i kulturnoga života Zagreba i Hrvatske, te velikim mentorom mlade generacije likovnih umjetnika koju će obilježiti svojim zavodljivim kolorizmom, prema toj karakteristici nazvanih Zagrebačka šarena škola. Autorski tim koji čine Petra Vugrinec, Lucija Vuković, Iskra Iveljić, Irena Kraševac, Dragan Damjanović i Petar Petrović publici približavaju širi kontekst Bukovčeva zagrebačkog perioda, od najvažnijih događaja na društveno političkom planu, općih prilika u Hrvatskoj i Austro-Ugarskoj Monarhiji i utjecajnih obitelji zaslužnih za njegov dolazak u Zagreb, pa sve do njegovog odnosa prema političkoj, gospodarskoj i intelektualnoj eliti zagrebačkog fin de sièclea. Iako su slike iz pariškog i engleskog perioda iznimno atraktivne, djela iz predstavljenog opusa najzanimljivija su u kulturološkom smislu jer donose radove nastale za hrvatski kontekst, za naručitelje i javne institucije s našeg prostora.
Bukovčevi portreti Vranyczanyjevih i Pongračevih koji svjedoče o njegovoj popularnosti među visokim zagrebačkim građanstvom, otvaraju poglavlje portreta u prirodi i na ladanjima imućnih obitelji i aristokracije, gdje perivoj, arhitektura, odjeća i nakit postaju elementi nove ideje vizualne prezentacije. Na zadivljujuć način, gotovo fotografskom preciznošću, portretirani su članovi obitelji Vranyczany, stare hrvatske obitelji porijeklom s Hvara koja je bila protagonistom nekih od najvažnijih događaja hrvatske povijesti od 15. do 20. stoljeća, kao i članovi obitelji Pongratz, najimućnije zagrebačke poduzetničke obitelji na kraju 19. stoljeća. Posjetitelji mogu vidjeti posthumni Portret Nikole Vranyczanya (1892.), istaknutog sudionika ilirskog pokreta i jednog od osnivača Ilirske čitaonice u Karlovcu, Portret barunice Klotilde Vraniczany-Buratti (1893.) koja je Zagrebu ostavila Dverce, palaču na Katarininom trgu u kojoj su se u preporodno doba okupljali istaknuti hrvatski političari i kulturnjaci, te Portret Ivke Vranyczany (1893.), velike dobrotvorke koja je ubrzo nakon poziranja Bukovcu ispred dvorca Jurovo umrla od tuberkuloze. Izložen je i Portret Gustava Pongratza (1893.), jednog od ključnih Bukovčevih pokrovitelja za njegova boravka u Zagrebu, naslikan na Bledu za palaču u Visokoj 22, zatim Portret Zore Pongratz (1893.), kćeri hrvatskog podbana i sukreatora Hrvatsko-ugarske pogodbe Jovana Živkovića, kao i ulje na platnu Djeca obitelji Pongratz (1893.) koje ukazuje na krhkost dječjeg života u to doba.
Magnatski portreti zagrebačkog perioda prikazuju brojne ugledne građane, državne dužnosnike i slikareve prijatelje koju su predstavljali kulturnu i intelektualnu elitu grada Zagreba, primjerice poznatog industrijalca židovskih korijena i kolekcionara tradicijskih predmeta Salomona Bergera, (Portret Salamona Bergera, 1897.) kojemu se pripisuju velike zasluge za osnivanje Etnografskog muzeja u Zagrebu, ili strastvenog kolekcionara i utemeljitelja Društva hrvatskih umjetnika Ljudevita Vranyczanyja (Portret Ljudevita Vranyczanyja, 1893.). Svakako treba spomenuti najsveobuhvatnija ostvarenja čitavog zagrebačkog opusa – Portret Stjepana Miletića (1894.), poznatog kazališnog intendanta, redatelja i kritičara koji je odigrao ključnu ulogu u Bukovčevu radu na svečanom zastoru HNK, naslikanog u fotografskoj preciznosti akademskog realizma u svojoj vili u Jurjevskoj, te portret njegove žene Božene Miletić (1899.) na kojem je već vidljiv početak Bukovčeve postimpresionističke igre.
Unutar izložbe obrađen je i opus nastao u rodnom Cavtatu između 1899. i 1902. godine, kojim je Bukovac unio novi elan u ondašnjim društvenim i umjetničkim krugovima, a u stilskom smislu napravio neka od najljepših ostvarenja plenerističkog slikarstva. U tom periodu realizira velike dekorativne kompozicije za građevine rodnog mjesta poput diorame Sveti grob (1902.) koju je poklonio matičnoj crkvi sv. Nikole, prikaza golgote sa stjenovitim reljefom u kojega je slikar dao skriveno utisnuti i svoje lice kako bi bio bliže raspetome Kristu, ili Karnevala u Epidauru (1901.) izrađenog za cavtatsko zabavno Društvo Epidaurus, rijetkog primjera portreta gotovog cijelog jednog mjesta prikazanog u karnevalskom plesu u kojem sudjeluju svi akteri ondašnjeg kulturnog i političkog života, poput obitelji Račić ili Baltazara Bogišića i njegove sestre Marije Bogišić.
Završni dio donosi highlightse zagrebačkog i cavtatskog perioda, poput nikad izlagane Prve boli (Smrt Abela) iz 1898. godine, jedne od varijanti iznimno hvaljene kompozicije koja je prodana na izložbi Venecijanskog bijenala 1902. godine, Žene s bijelom kapom (1900.) rađene u dvostrukoj rasvjeti koja pomalo vuče na tradiciju flamanskog slikarstva Rembrandta i Vermeera, ili Zabave (1898.), jednog od najpoetičnijih ostvarenja Bukovčeva zagrebačkog perioda izvedenog nježnim pastelnim tonovima zelene i ružičaste koja na neutralnoj pozadini prikazuje dvije mlade djevojke koje sviraju antičke instrumente harfu i diaulos. Izloženo je i nekoliko remek djela koja publika dobro poznaje poput višestruko interpretiranog Gundulićevog sna – Gundulić zamišlja Osmana (1894.), svojevrsne alegorije umjetničke inspiracije koja označava prekretnicu u autorovu stvaralaštvu koje postaje slikarstvo ideje usmjerenom prema introspekciji za razliku od ekstrovertiranosti njegove likovnosti u pariškom periodu.
Izložba „Korijeni i krila. Vlaho Bukovac u Zagrebu, Cavtatu i Beču, 1893.-1903.“ može se razgledati u Galeriji Klovićevi dvori do 22. svibnja 2022. (Ivan Guberina)
Foto: HINA / Lana Slivar Dominić
Novi priručnik – izazovi i suvremene metode istraživanja provenijencije
Provenijencija je jedna od vrućih tema posljednja dva desetljeća kako u muzejima, tako i u širem kontekstu tržišta umjetnina. No, za razliku od aukcijskih kuća ili privatnih kolekcionara muzeji su izloženiji javnom mnijenju, a muzejska djelatnost regulirana je zakonom i etičkim standardima što upućuje na obvezu detaljnog provjeravanja podrijetla predmeta iz zbirke i potencijalnih akvizicija. Sam proces istraživanja provenijencije nerijetko je interdisciplinarni poduhvat koji zahtijeva specijalizirane vještine te poznavanje specifičnih metoda i resursa. Kao velika pomoć muzejskim djelatnicima i ostalim istraživačima na tom putu može poslužiti priručnik Provenance Research Today: Principles, Practice, Problems objavljen 2020. godine u izdanju kuće Humphries Lund.
Priručnik je strukturiran kroz pet dijelova, a sadrži 15 priloga koje su pisali stručnjaci iz različitih područja, od povijest umjetnosti, arheologije i antropologije do prava, kriminologije i forenzičke znanosti. Pokriva sveobuhvatno područje istraživanja provenijencije, za razliku od starijeg priručnika objavljenog u izdanju Američkog saveza muzeja (AAM Guide to Provenance Research, 2001.) koji se bavi isključivo problematikom istraživanja provenijencije kulturnih dobara otuđenih i opljačkanih u periodu nacizma.
Prvi dio knjige donosi povijesni pregled razvoja provenijencije vezanog uz povijest kolekcionarstva te ilustrira zašto je provenijencija bitna, bilo kao način atribucije i provjere autentičnosti umjetničkog djela što se onda odražava na njegovu tržišnu vrijednost, bilo da preispituje njegov pravni status. Ovaj potonji aspekt sve je češća pojava u brojnim muzejima koji se za pojedine predmete u svojim zbirkama suočavaju s problemom da li imaju zakonsko i moralno pravo na njegovo vlasništvo.
Istraživanjem provenijencije u muzejima bave se Lynn Rother i Iris Schmeisser u 8. poglavlju. Kao što je već poznato, standardni dio stručne (kataloške) obrade muzejske građe je i bilježenje provenijencije pojedinog predmeta – tko i kada ga je posjedovao, okolnosti i način prijenosa vlasništva, tko je još imao ulogu u njegovom posjedovanju i prijenosu vlasništva (kolekcionari, trgovci, agenti i aukcijske kuće), popis izložbi na kojima je predmet bio izložen, popis literature i publikacija u kojima je reproduciran i spomenut. Pomak od ovog tradicionalnog, povijesnoumjetničkog istraživanja nastupio je usvajanjem Vašingtonske deklaracije o umjetninama konfisciranim u vrijeme nacizma koju su 1998. godine potpisale 44 države, a među njima i Hrvatska. Muzeji kao i ostale baštinske institucije načelno su se obvezale identificirati predmete u svojim zbirkama za koje se sumnja da bi mogli biti povezani s neetičkim postupcima otuđivanja od njihovih židovskih vlasnika za vrijeme nacizma, kako bi s prijeratnim vlasnicima, odnosno njihovim nasljednicima, došli do pravednog i poštenog rješenja. Tako se u američkim i njemačkim muzejima pojavljuje novo radno mjesto istraživača provenijencije koji se prvenstveno bavi građom čije je vlasništvo u razdoblju između 1932. i 1946. godine nepoznato ili nerazjašnjeno. Više o metodama, resursima i izazovima istraživanja provenijencije predmeta povezanih s razdobljem nacizma može se naći u četvrtom dijelu priručnika, točnije u 11. poglavlju čiji je autor Marc Masurovsky koji je u Zagrebu 2013. vodio međunarodnu radionicu o istraživanju podrijetla umjetnina u organizaciji Europskog instituta za nasljeđe holokausta (European Shoah Legacy Institute).
Peti dio knjige posvećen je drugoj neuralgičnoj točki, a to je provenijencija starina, kao što su na primjer antička, mezoamerička ili azijska umjetnost. Nažalost, još se uvijek nije iznašlo načina kako stati na kraj nezakonitim arheološkim iskopavanjima, prijenosu i trgovanju ukradenim kulturnim dobrima, čija je ponekad svrha financiranje terorizma na što je 2015. upozorilo Vijeće sigurnosti UN-a. Prodor crnog tržišta „posivilo“ je regularno umjetničko tržište, o čemu pišu Simon Mackenzie i Donna Yates, kao i o različitim metodama istraživanja tog tržišta u kojima su fabrikacije provenijencija predmeta učestala pojava. Specifičnost ove vrste građe je činjenica da što je predmet stariji to je teže pa i nemoguće postići ideal neprekinutog lanca vlasništva, osim ako predmet nije stigao u muzej izravno s arheološkog nalazišta, istaknula je Jennifer L. Mass u drugom, ujedino i najopširnijem dijelu knjige u kojem su razrađeni svi praktični aspekti, alati i metode istraživanja provenijencije. (Ivona Marić)
Prizor iz edukativnog filma Secesija… nadogradnja u tijeku…
MUO – u zagrebačkoj Kinoteci održane premijere filmova o secesiji
Od srpnja 2020. Muzej za umjetnost i obrt sudjeluje u projektu ARTNOUVEAU2 – Strengthening the cultural identity of the Danube region by building on common heritage of ART NOUVEAU rađenim u okviru programa Interreg Danube Transnational. Koordinator oba projekta je rumunjski grad Oradea, a u njemu sudjeluje veći broj istaknutih ustanova iz podunavske regije među kojima i muzeju srodni bečki Muzej primijenjenih umjetnosti – MAK i budimpeštanski Iparművészeti Múzeum. Naglasak projekta je na edukaciji i turizmu, te na uspostavljanju poveznica i prikazu sličnosti i razlika u secesijskim izričajima regije. U uvjetima pandemije, oštećenja zgrade MUO-a kojoj predstoji cjelovita obnova i pomanjkanja programskih sredstava izložbe, filmovi, predavanja, radionice za djecu realizirani u EU projektima čine značajan dio muzejske aktivnosti. Tako je povodom prošlogodišnjeg Svjetskog dana secesije (10. lipnja) čija je tema bila Životinje u secesiji Muzej za umjetnost i obrt ostvario izuzetno uspješnu suradnju sa zagrebačkim Zoološkim vrtom. Održane su tematske izložbe u muzeju i u ZOO, gdje su organizirane radionice za djecu i vodstva, a snimljen je i film za najmlađe Secesija u MUO i ZOO koji je dostupan na muzejskom YouTube kanalu.
Muzej je u suradnji s Društvom turističkih vodiča Zagreba tiskao letak Secesija u Zagrebu, koji prikazuje tematsku turu s licenciranim vodičem po najznačajnijim secesijskim zgradama u centru grada. Letci na hrvatskom i engleskom jeziku distribuirani su turističkim info centrima, većim hotelima i zagrebačkim muzejima.
Povodom ovogodišnjeg Svjetskog dana secesije MUO će u Galeriji J. Račić organizirati izložbu autorice dr. sc. Marine Bagarić na temu Gesamtkunstwerka na kojoj će se prikazati najznačajniji primjeri rezidencijalne i javne secesijske arhitekture, a kao glavna atrakcija izložit će se maketa Sanatorija Ignjata Fischera (danas dječje bolnice u Klaićevoj) unutar koje će posjetitelji putem tableta moći vidjeti tlocrte, fotografije interijera, namještaj i druge secesijske predmete. Istim povodom promovirat će se mobilna aplikacije s elementima proširene stvarnosti koja će omogućavati korisnicima da se snime u virtualnom secesijskom ambijentu, odjeveni u secesijsku odjeću. Aplikaciju osmišljava pedagoška služba MUO-a koja u projektu Artnouveau2 sudjeluje kao koordinator edukativnih aktivnosti.
Vila Ilić, iz dokumentarnog filma Između Wagnera, Hoffmanna i Loosa: Stanovanje u Zagrebu u epohi secesije
U veljači su u prostorima Kinoteke promovirani dokumentarni film Između Wagnera, Hoffmanna i Loosa: Stanovanje u Zagrebu u epohi secesije i edukativni film Secesija… nadogradnja u tijeku… U prvom se filmu skreće pažnja kako je novi stil – secesija – na zagrebačku arhitektonsku scenu „ušao na velika vrata“, gradnjama na istaknutim gradskim lokacijama: na Jelačićevom trgu, u Ilici, na tzv. Zelenoj potkovi. Ključni su impulsi u prihvaćanju i adaptaciji secesijskog modernizma dolazili iz Beča, glavni su uzori bila djela arhitekata Otta Wagnera, Josefa Hoffmanna i Adolfa Loosa. Njih su slijedili i arhitekti koji se nisu školovali u Beču, npr. Aladar Baranyai čije su obiteljske kuće i vile oblikovane u duhu estetike Bečkih radionica, ali nose i pečat lokalne, primarno bidermajerske tradicije. Adolf Loos bio je veliki uzor arhitektima Viktoru Kovačiću i Hugi Ehrlichu, osobito kad je u pitanju bilo uređenje interijera. Tekst i scenarij filma potpisuje dr. sc. Marina Bagarić, voditeljica Zbirke arhitekture MUO, a sjajno ga je snimio i montirao Miran Krčadinac Flock.
Edukativni film o secesijskoj arhitekturi Secesija… nadogradnja u tijeku… nastavak je nadograđivanja znanja mlađe publike nakon kratkog filma Secesija u MUO i ZOO realiziranog u proljeće 2021. Film se bavi secesijskom arhitekturom na primjeru dviju reprezentativnih građevina: Hrvatskog državnog arhiva (nekada Nacionalna i sveučilišna knjižnica) i Kuće Kallina. Uz simpatične crteže i animacije, film približava mladima osnovne značajke stila koji je na početku 20. stoljeća prekinuo s imitiranjem prošlosti i otkrio nove umjetničke forme. Autorice teksta i scenarija su Iva Novak i Vedrana Ceranja, a rađen je u produkciji NOVENA d.o.o.
Filmovi se mogu vidjeti na YouTube kanalu projekta.
Projekt je sufinanciran sredstvima Europske unije (ERDF, IPAII). Voditeljica projekta dr. sc. Vesna Lovrić Plantić, muzejska savjetnica. (Iva Novak, Muzej za umjetnost i obrt)
Detalj iz postava izložbe Beatrix Potter – Drawn to Nature. © Victoria and Albert Museum, London.
Izložba Beatrix Potter u V&A – nadahnuta prirodom
Victoria and Albert Museum u Londonu (V&A) otvorio je 12. veljače izložbu “Drawn to Nature” kojom je sveobuhvatno predstavljen život i rad ilustratorice i književnice Beatrix Potter. Njezini radovi inspirirani prirodom mnogima su poznati, ponajviše kao ilustrirane knjige za djecu čiji su glavni likovi antropomorfne životinje. Najpoznatiji među njima je Peter Rabbit ili Petar Zecimir, koji je, iako već 120 godina star, zahvaljujući animiranim filmovima puštenim u distribuciju 2018. i 2021. godine opet postao zvijezda dječjih svemira.
U četiri izložbena dijela, prigodno opremljena drvenim namještajem većinom u zelenim i bež nijansama te interaktivnim elementima za posjetitelje, izloženo je više od 200 predmeta Beatrix Potter – akvarela, crteža, ilustriranih dječjih knjiga, skica, rukopisa, obiteljskih fotografija, pisama i osobnih predmeta. Zanimljivo je da je autorica pisala dnevnike kodiranim pismom, a Leslie Linder ih je nakon mnogo godina truda i posvećenosti uspio dešifrirati. Linder je tijekom života sakupio mnoštvo predmeta vezanih uz Beatrix Potter, koji su, nakon njegove smrti 1973. godine, postali temelj Zbirke Beatrix Potter u V&A-u. Ovo nije prva izložba u V&A posvećena Beatrix Potter – na 150. godišnjicu njezinog rođenja 2016. godine otvorena je izložba u čijem su fokusu bile poveznice s Londonom, gdje je provela velik dio života. Trenutnom izložbom prezentirana je i sljedeća faza njezina života obilježena trajnim preseljenjem na selo.
Detalj iz postava izložbe Beatrix Potter – Drawn to Nature. © Victoria and Albert Museum, London.
Prvi dio aktualne izložbe pod nazivom “Town and Country” posvećen je djetinjstvu i ranoj mladosti Beatrix Potter, kada je razvila veliki interes za proučavanjem prirode i pokazala talent za crtanje. Beatrix je živjela u Londonu, ali “procvjetala” bi svaki put kada je s obitelji otišla na selo, gdje je mogla iskusiti veću slobodu i crpiti inspiraciju iz okoline. Kada nije boravila u prirodi, u gradu je nadahnuće pronalazila u zoološkim i botaničkim vrtovima te muzejima, između ostaloga i u South Kensington Museumu, odnosno današnjem V&A. Neki odjevni predmeti iz kasnog 18. stoljeća koje V&A čuva i izlaže poslužili su joj za ilustracije knjige “The Tailor of Gloucester”. Izložbenim dijelom “Under the Microscope” demonstrirana je njezina sklonost prirodoslovlju, posebice mikologiji. Nažalost, njezine precizne ilustracije gljiva i drugih organizama te znanstvene teorije nisu bile odviše ozbiljno shvaćene u patrijarhalnom društvu viktorijanskog Londona. A i da su prilike bile drugačije, možemo samo nagađati bi li se posvetila profesionalnoj znanstvenoj karijeri nauštrb one koja ju je proslavila. Kako god bilo, njezine crteže mikolozi još i danas koriste.
“A Natural Storyteller” izložbeni je dio kojim je predstavljen njezin put od autorice crteža i pisama kojima je uveseljavala bliske osobe do produktivne i popularne autorice ilustriranih dječjih knjiga, koje su i danas, nakon sto i više godina, nadaleko poznate. Prije nego je počela objavljivati ilustrirane knjige, njezini životinjski likovi krasili su čestitke, pa se povodom izložbe posjetiteljima mrežnih stranica V&A nude besplatni predlošci za izradu čestitki nadahnutih radovima Beatrix Potter. Vrhunac njezine simbioze s prirodom ispričan je izložbenim dijelom “Living Nature”. On obuhvaća poglavlje njezinog života kada se posvetila uzgoju ovaca i očuvanju krajolika Lake Districta, područja koje je 1951. godine proglašeno nacionalnim parkom, a od 2017. godine nalazi se na UNESCO-vom popisu svjetske baštine. Beatrix se tamo odselila nakon smrti svojeg urednika i zaručnika Normana Warnea 1905. godine te je tamo provela ostatak života sa suprugom Williamom Heelisom.
Detalj iz postava izložbe Beatrix Potter – Drawn to Nature. © Victoria and Albert Museum, London.
Izložbu prati katalog i popratni programi, online razgovori s kustosima, organizirani su posebni termini posjeta za osobe s autizmom i invaliditetom, radionice u prostoru muzeja i online radionice za djecu i odrasle. Program će se vjerojatno dopunjavati do zatvaranja izložbe 8. siječnja 2023. godine.
Kustosice izložbe su Annemarie Bilclough (V&A) i Helen Antropus (National Trust). Izložba je ostvarena u suradnji s organizacijom National Trust, kojoj je Beatrix Potter oporučno ostavila svoje posjede i imovinu nakon smrti 1943. godine. Organizacija je u njezinu čast otvorila Galeriju Beatrix Potter u kući iz 17. stoljeća u kojoj je njezin suprug William Heelis imao poslovni prostor. Galerija je trenutno zatvorena, ali se otvara 22. ožujka izložbom “The Language of Flowers”, kojom će biti prikazana važnost cvijeća u radu i životu umjetnice. (Zrinka Marković)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr