HR | EN
#1 | #2 | #3 | #4 | #5 | #6

Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka

„Sjeti se mene“ – od Trsatskih medaljica do Riječkog čudotvornog raspela

Ususret blagdanu Vele Gospe u Velikom atriju Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka 28. srpnja u 18:00 sati otvorena je izložba „Sjeti se mene“, nastala u suradnji Hrvatskog restauratorskog zavoda i Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka. Autori izložbe su dr.sc. Andrej Janeš i viša kustosica muzeja Jasna Ujčić Grudenić, a izložbu je otvorila dr. sc. Ana Azinović Bebek.

Na izložbi su predstavljeni nabožni predmeti koji se čuvaju unutar Arheološkog odjela muzeja, a prikupljeni su arheološkim istraživanjima uokolo župnih crkva u Rijeci i Mošćenicama.

U Starom gradu u Rijeci u 2008. i 2009. godini Hrvatski restauratorski zavod pod vodstvom dr. sc. Josipa Višnjića proveo je arheološka istraživanja gradskog groblja koje se nalazilo uz crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije. Ukupno su istražene 153 grobne cjeline te sedam zidanih kosturnica. Groblje je bilo u upotrebi od 13. stoljeća do 1773. godine, kada se odlukom carske vlade Josipa II. zabranilo ukopavanje posmrtnih ostataka unutar gradskih zidina. U centru Mošćenica arheološka istraživanja je proveo u 2017. godini mag. archeolog. Mario Zaccaria, a obuhvatila su prostor uz crkvu sv. Andrije. Ispod vidikovca Portić smještena je kosturnica u kojoj se nalazio najmanje 651 pokojnik. Arheološki nalazi pripadaju razdoblju 17. i 18. stoljeća, a među njima su najbrojnije devocionalije s kojima su pokojnici pokapani.

Nabožni predmeti ili devocionalije su predmeti koji potiču i proširuju pobožnost i podsjećaju na religiozne misterije. Riječ je o medaljicama, medaljonima, križevima, brevarima i krunicama koje posebnu popularnost postižu tijekom 17. i 18. stoljeća. Upotrebljavane su kako bi svakodnevno podsjećale vjernika na njegovu vjeru. Među njima su najmnogobrojnije medaljice na kojima se nalaze prikazi Isusa ili Marije, raznih svetaca, svetih predmeta ili mjesta. Na izložbi su po cjelinama obrađene svetačke medaljice, marijanske medaljice, hodočasničke medaljice, za naš prostor posebno zanimljive Riječke i Trsatske medaljice, te križevi, krunice i brevari.

 

Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka

Na riječkim medaljicama se na licu prikazuje Riječko čudotvorno raspelo iza kojega je u drugom planu pogled na grad s mora, a koje se danas nalazi u crkvi sv. Vida u Rijeci. Vjeruje se da se čudo dogodilo 1296. godine, kada se građanin grada Petar Lončarić razljutio u igri karata pred crkvom te bacio kamen na raspelo, koje je tada prokrvarilo. Na naličju medaljica nalazi se sv. Ignacije Loyola, osnivač Družbe Isusove kojima je crkva i pripadala. Sve riječke medaljice ovalnog su oblika i izrađene lijevanjem bronce, a pretpostavlja se da su proizvedene u lokalnoj radionici.

Trsatske medaljice rađene su za svetište na Trsatu, gdje je po predaji od 1291. do 1294. godine bila smještena nazeretska kućica prije nego što je preseljena u Loreto, a danas se ovdje nalazi čudotvorna drvena ikona Bogorodice s djetetom za koju se vjeruje da ju je naslikao sv. Luka. Bogorodica i Isus na ikoni su 1715. godine dodatno okrunjeni zlatnim krunama, a takav prikaz ikone pojavljuje se na licu svih Trsatskih medaljica. Na naličju medaljica nalazi se prikaz štita sv. Benedikta. Medaljice su rađene od brončanog lima, a mogu biti osmerokutne ili ovalne, a – kao i za riječke – pretpostavlja se da su lokalni proizvod.

Naziv izložbe dolazi iz latinskog natpisa na caravaca križevima Domine memento mei – koji u prijevodu glasi „Gospodine sjeti se mene“. U Arheološkom odjelu Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka ukupno se nalazi preko 700 predmeta nabožnog karaktera, a za potrebe izložbe je izabrano i izloženo 138 predmeta.

Izložba će biti otvorena do 30. listopada 2023. godine.

(Jasna Ujčić Grudenić)

 

Izvor: Zavičajni muzej Poreštine

Poreč – palača Sinčić zasjala u novom ruhu

Nakon dovršetka višemjesečnih radova na fasadama Zavičajnog muzeja Poreštine, najreprezentativnija i najveća porečka barokna palača - palača Sinčić, zasjela je u novom ruhu i u potpunosti promijenila vizuru starogradske jezgre.

Kompleks palače Sinčić zaštićeno je kulturno dobro, jedinstven primjer kulturne baštine, a od 1953. sjedište je porečkoga muzeja. Obnova Zavičajnog muzeja Poreštine jedan je glavnih projekata kulturne politike Grada Poreča-Parenzo, a provodi se u fazama posljednjih desetak godina, s ciljem kompletne rekonstrukcije zgrade te uređenja novog stalnog muzejskog postava.

Muzejski je postav uklonjen iz oronule i za publiku opasne zgrade 2008. godine i otada se kontinuirano provode aktivnosti vezane uz obnovu muzeja. Radovima na građevinskoj sanaciji prethodila su opsežna konzervatorsko-restauratorska istraživanja, koja su uključivala istraživanje žbuke interijera i eksterijera, drvne građe, kamenine, metala, štukatura i oslika, što je rezultiralo izradom brojnih elaborata i projektne dokumentacije u čijoj izradi je sudjelovao multidisciplinarni tim stručnjaka.

U posljednjih nekoliko godina, zahvaljujući sredstvima Grada Poreča-Parenzo i Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske te međunarodnim pomoćima talijanske Regije Veneto, provedeno je više značajnih sanacijskih radova. Prvi značajniji građevinsko-obrtnički radovi provedeni su 2014. a uključivali su konsolidaciju temelja i rješavanje pitanja kapilarne vlage u prizemlju. Tom prilikom izvršeno je arheološko istraživanje koje je obogatilo saznanja o povijesnoj slojevitosti grada i otkrilo mozaik iz 1. – 2. st., koji je konzerviran 2018. Naročito zahtjevan pothvat bila je sanacija krovišta koja je dovršena 2016. godine. Od 2019. do 2022. provedena je sanacija međukatnih konstrukcija glavnih salona prvog i drugog kata te potkrovlja i bočnih prostorija u potkrovlju, čime je riješen problem statičke ugroženosti zgrade i zadovoljen suvremeni standard za težine u javnim muzejskim prostorijama. Posljednja značajna investicija u palaču, vrijedna gotovo 730.000,00 eura, provedena je od listopada 2022. do lipnja 2023. a uključivala je obnovu žbuka i restauraciju kamene plastike na svim pročeljima kompleksa palače Sinčić. Ovim zahvatom je bilo obuhvaćeno ukupno 1.700 m2 fasade, što se nakon obnove Eufrazijane smatra najvećom intervencijom tog tipa u gradu u zadnjih trideset godina.

 

Izvor: Zavičajni muzej Poreštine

Investicije u muzejsku zgradu se nastavljaju pa se do kraja godine planira nabava i ugradnja vanjske stolarije na palači Sinčić. Ujedno se dovršava financijska konstrukcija za radove na instalacijama koji se planiraju započeti sljedeće godine, čime će porečki muzej biti samo korak do novog stalnog postava.

Kod zahtjevnih projekata poput ovoga ključna je sinergija i suradnja gradskih vlasti, nadležnih državnih tijela, muzealaca i stručnjaka, a Poreč je tome uspio i postao jedinstven primjer u Istri i šire jer iz gradskog proračuna izdvaja značajna sredstva za kulturu i obnovu kulturne baštine. Osim u zgradu Muzeja, u tijeku su ulaganja u obnovu i uređenje Romaničke kuće, Kuće dva sveca, trga Marafor, kao i Memorijalne kuće Joakima Rakovca.

Rezultati dosadašnjih radova na obnovi muzeja predstavljeni su na prigodno postavljenim informativnim panoima koji se mogu razgledati do kraja rujna svakodnevno od 10 do 22 sata.

(Elena Poropat Pustijanac)

 

Fotografirao: Mario Periša

Toni Franović u Galeriji Koprivnica – O ateljeu slikara, biodinamičkom vrtu i Rastakanju

U Galeriji Koprivnica ovog ljeta otvorena je izložba Tonija Franovića “Rastakanje“ kojom akademski slikar kroz recentne radove promišlja temu rastakanja koju temelji na iskustvu osobnog prostora, ateljea u Legradu, kuće i okućnice s biodinamičkim vrtom koji se rastače prema Dravi i dravskim obalama.

Franovićeva tema rastakanja dravskog krajolika u kontekstu sadašnjeg trenutka u kojem Drava plavi i ruši sve pred sobom poprima jedno potpuno novo značenje. Neizvjesnost legradskog ateljea okruženog dravskim vodama udaljenog od ušća Mure u Dravu tek stotinjak metara dobiva sasvim novo značenje u kojem su dravske vode u svom dualizmu pokazale svoju rušilačku snagu. Istovremeno, voda je život i sila koje se treba bojati. U vrijeme otvorenja izložbe prije nešto više od mjesec dana u Galeriji Koprivnica naglasak je stavljen na pozitivnu stranu suživota s rijekom Dravom, biodinamički vrt koji okružuje atelje i ulazi u prostor interijera u kojem Franović slika svoje krajolike. Ovih dana Drava je pokazala svoje drugo, silovito lice i u tom kontekstu dravski krajolici Tonija Franovića naglašavaju svoje skriveno značenje.

Sam naziv izložbe naglasak stavlja na rastakanje prostora što ga okružuje, u čemu kao slikar pronalazi novi pristup krajoliku. Franović kao koloristički virtuoz u krajoliku nalazi nepresušni izvor inspiracije, preispituje dezintegraciju kao ideju koja odražava krug života u kojem jednaku vrijednost posjeduju raspadanje i rast, život i odumiranje. Posebno naglašava srozavanje i urušavanje vrijednosti, nestajanje i urušavanje, eroziju materije, siromašenje duha i zatiranje civilizacije kakvu poznajemo. Rastakanje poput kolektivne psihoze prostora i vremena na svakom koraku naglašava važnost ateljea u kojem je nastao ciklusa prikazan na izložbi. Toni Franović nastoji ukinuti važnost krajolika kao klasične štafelajne slike. Rastakanje kao ekspresivna izvedba slikara ne zaustavlja na rubu slikarskog platna. Uvukla se u svaki kutak ateljea, pretočila u interijer, rastočila u eksterijer i uplela u svaku poru slikarevog svakodnevnog života. Autor nagonski i subverzivno ukida granice zadanih postulata likovnog stila i načina. U svojim stremljenjima rastače i iznova gradi prostor svakodnevnog života.

 

Fotografirao: Mario Periša

Slijedom toga, u četiri izložbene dvorane Galerije Koprivnica izloženo je četrdesetak slika velikog formata naslikanih tijelom 2023. godine. Radi se o cjelini koja je nastala kao odraz stanja duha i životnog pristupa u kojem slikar inzistira na izolaciji kao odabiru kojim pronalazi lijek za svoje nemire i snove. Rastakanje kao ideja koja ukida prostor i vrijeme, naglašava sumnju i nedosljednost, posjeduje psihotičnu realnost Davida Lyncha ili Wojciecha Hasa. Potencijali upijeni putovanjima i nepredvidljivim destinacijama utjecali su na Franovićevo slikarstvo otvaranjem vrata percepcije koja u rastakanju i pretakanju odražavaju interpretaciju različitih iskustava. Među vodama, vrbama i vlatima trave, okružen zelenim zidom čičoka, cvjetovima tuberoza što streme nebu i kvrgavim gomoljima čvrsto ukopanim u zemlju, Franović bilježi duge ljubičaste sjene panonskog krajolika. Drava svojim tokovima i silnicama, rukavcima i mrtvim kanalima poput insekta koji rastače drvo rastače Podravinu.

 

Fotografirao: Mario Periša

Oniričko rastakanje ateljea Tonija Franovića odražava način života i naglašava stavove u kojima slikar dovodi u pitanje realnost kao takvu. Toni Franović u postojećim modalitetima klasičnog štafelajnog slikarstva uočava rastakanje koje u naoko kaotičnim konvencijama posjeduje vrlo jasna prirodna pravila strukturiranja. Iza ljubičaste slike na drvenim ulaznim vratima što ih uokviruje zeleni zid žive utvrde Franovićev svijet slojevito je promišljane metafore života. Sveobuhvatna umjetnička forma iz prostora ateljea rastače se u ostatak životnog prostora. Mogućnost podešavanja svjetlosnog spektra rasvjetnih tijela transponira u kolorističke pomake koji prizivaju Matisseove interijere ili astralna putovanja Carlosa Castanede. Višeslojnost prostora Tonija Franovića počinje oživljavanjem i rastakanjem ateljea, kuće, okućnice, vrta i krajolika povezivanjem vlastitih tradicija i suvremenosti, filmskog i scenografskog pristupa svakodnevnim efemernim predmetima koji odražavaju isprepletenost filozofskih, društvenih, vjerskih i estetskih životnih okvira autora. Taj segment umjetničkog rada izložba u Galeriji Koprivnica nastojala je predstaviti fotografijama kojima profesionalni umjetnički fotograf Mario Periša bilježi ugođaj životnog i radnog prostora kao cjelovitog umjetničkog djela. Radi se o umjetničkoj suradnji profesora i likovnih pedagoga koprivničkog Sveučilišta Sjever koji istraživanjem u formi dijaloga klasičnog slikarstva i fotografije problematiziraju rastakanje kao kolektivnu psihozu.

Izložba ostaje otvorena do 27. kolovoza i može se razgledati u radno vrijeme Galerije Koprivnica, svakim radnim danom, osim ponedjeljka, od 10 do 18 sati, te subotom i nedjeljom od 10 do 14 sati.

(Draženka Jalšić Ernečić)

 

Izvor: Muzej grada Rijeke

Izložba „Brick by brick“ – fotografski esej o obnovi Palače šećera

U Muzeju grada Rijeke otvorena je izložba fotografskih radova „Brick by brick“ autorice Marije Lazanje Dušević, koja publici približava brojne zahvate i različite faze zahtjevnog procesa obnove Palače šećera koja je trajala od ožujka 2018. do kolovoza 2020. godine.

Riječ je o najvećoj baroknoj poslovnoj palači na širem prostoru srednje Europe i gornjeg Jadrana koja je nakon obnove i restauracije postala novi dom Muzeja grada Rijeke. Autorica fotografski bilježi sve faze rada i preuređenja pristupajući temi s razumijevanjem i neodoljivom strašću. Tijekom dvije i pol godine snimljeno je nekoliko stotina fotografija koje bilježe sve obnove - od grubih građevinskih do finih filigranskih, tj. konzervatorskih radova u rekonstrukciji i zaštiti vrijednih zidnih slika, štukatura i plastika na pročelju, a posjetitelji mogu vidjet 75 odabranih radova koji donose snažnu priču o nastajanju nove identitetske točke grada Rijeke.

U postav izložbe uključeno je nekoliko videofilmova koji svjedoče živom slikom o tranziciji derutne administrativne zgrade nekadašnje tvornice Rikard Benčić u današnju muzejsku Palaču šećera, koja građanima otkriva mnoštvo atraktivnih tema iz riječke povijesti – od prvog torpeda na svijetu i Mornaričke akademije na kojoj se školovao dočasnički i časnički kadar austrougarske ratne mornarice, sve do jedinstvene riječke rockerske supkulture.

Od rekonstrukcijskih radova izvedenih na palači valja istaknuti ojačanje nosivih stropnih konstrukcija čeličnim gredama s protupožarnom zaštitom, sanaciju kompletnog krovišta i pročelja s ugradnjom nove stolarije, implementaciju dizala za osobe i dizala za muzejsku građu, obnovu svodova sanacijskom žbukom, ugradnju povijesnog vapnenačkog terrazza u velikoj dvorani te sanaciju svih unutarnjih zidova.

 

Izvor: Muzej grada Rijeke

Nakon zadnje faze građevinskih radova krenulo se sa realizacijom stalnog postava koji sa stručnim timom kustosa potpisuje Ervin Dubrović, bivši ravnatelj Muzeja i jedan od najboljih poznavatelja riječke povijesti, dok je dizajn radila Nikolina Jelavić Mitrović, autorica više nagrađivanih izložbenih postava u Hrvatskoj. Kao kruna cjelokupnog projekta, stalni postav Muzej grada Rijeke nagrađen je godišnjom nagradom Hrvatskoga muzejskog društva u kategoriji Najbolji ostvareni stalni postav u 2020.

Ove fotografije, koje osim dokumentarnog imaju i umjetničko obilježje, trajan su zapis koji se može upotrijebiti kao sekundarna građa u realizaciji stalnog postava, za izradu kataloga i videoprikaza različitih izložbi, a u budućnosti za multimedijske vodiče, izložbenu djelatnost i posebna događanja.

Izložba se može pogledati u Muzeju grada Rijeke do 3. rujna 2023.

(Ivan Guberina)

 

Hrvatski pomorski muzej Split, pomorski (mornarski) baul, poč. 20. st.

Hrvatski pomorski muzej Split – izložba „Pomorske škrinje Novigrada dalmatinskog“

U Hrvatskom pomorskom muzeju u Splitu u suradnji s Općinom Novigrad i Zavičajnim muzejom Biograd na Moru krajem svibnja otvorena je izložba „Pomorske škrinje Novigrada dalmatinskog“ autora Jadrana Anzulovića.

Na izložbi se predstavlja sedamnaest pomorskih (mornarskih) škrinja iz Novigrada u sjevernoj Dalmaciji koje se čuvaju u fundusu Etnografske zbirke Novigrad, a prikupio ih je Jadran Anzulović. Cilj izložbe je prikazati neizloženu, dosad nepoznatu, a ujedno i najveću prikupljenu zbirku pomorskih škrinja na istočnoj jadranskoj obali. Od sedamnaest prikupljenih škrinja šesnaest je pripadalo austrijskoj odnosno austrougarskoj ratnoj mornarici, a nastajale su od sredine 19. do početka 20. st. Jedna škrinja koja datira s početka 30-ih god. 20. st. pripadala je ratnoj mornarici Kraljevine Jugoslavije.

Na izložbi se mogu vidjeti i foto portreti mornara iz Novigrada (rođenih od 1861. godine nadalje) s prikazima ratnih brodova na kojima su služili u austrougarskoj ratnoj mornarici. Pored opisa njihove službe posjetitelji mogu vidjeti sačuvane predmete iz mornarske škrinje poput fenjera i pisama. Izložena je i bilježnica iz 1897. godine s opisom mornarske obuke ispisana rukopisom Jure Anzulovića (Markova Fratrova),1875. – 1905., u kojoj je na više od 200 stranica zabilježio obuku u austrougarskoj ratnoj mornarici te koja, uz crteže pomorskih oznaka, sadrži i rječnik iz kojega je učio zapovijedi, nazive službe i nazive dijelova broda zbog nepoznavanja njemačkog jezika. Bilježnica sadrži i pjesmu pisanu u desetercu kojom je izrazio nezadovoljstvo boravkom u mornarici koju je služio od 1896. do 1899. Da bi se razumio pomorski kontekst Novigrada, na izložbi je dan kratki pregled pomorstva novigradske luke koja ima važnu ulogu u našoj pomorskoj baštini.

Prema dostupnim izvorima škrinja se u Novigradu prvi puta spominje 1603. godine kada je apostolski vizitator ninske biskupije obišao tvrđavsku kapelu sv. Barbare i naredio da se „čuva u škrinji pod ključem” sav inventar koji je zatekao. Škrinja se spominje u mirazima, ostavštinama i razdiobama, a u Novigradu se koristila za čuvanje „svetačne”, blagdanske odjeće, „smrtne robe”, odjeće za smrt, „gibane robe”, odjeće koja se presavijala, obiteljskog arhiva, dragocjenosti, nakita, novca i raznih namirnica, a upotrebljavala se i kao klupa za sjedenje, odnosno kao krevet u kućama u kojima je bio stiješnjen prostor za spavanje.

 

Hrvatski pomorski muzej Split, pomorski (mornarski) baul, poč. 20. st.

Predstavljene pomorske škrinje s ravnim ili lagano zaobljenim plitkim poklopcem bile su u upotrebi od sredine 19. st. do kraja Prvog svjetskog rata, a bauli, škrinje s dubokim zaobljenim poklopcem od početka 90-ih godina 19. st. Jedan od baula je korišten 30-ih godina 20. st. Po načinu konstrukcije odgovaraju škrinjama jadranskog tipa, a izrađene su od drva jelovine i crnog bora. Sve stranice su im izrađene od cjelovitih dužica i sastavljene zupčastim spojevima u obliku tzv. veza na češalj, koji se još naziva vez na pero ili lastin rep, a tek manji dio sastavljen je kutnim spojem.

Ukras na prednjici oslikan je motivima brodova austrijske i austrougarske ratne mornarice s prikazima jedrenjaka (korveta), oklopnjača, bojnih brodova, oklopnih krstaša i krstarica, a oslikani motiv ratnog broda nalazi se još i na vanjskoj strani poklopca škrinje. Zatim se pojavljuje mali grb austrijske carevine iz 1815. godine, a uz grb se nalaze zastave austrougarske ratne mornarice čime se određuje pripadnost vlasnika škrinje monarhiji. Na jednoj škrinji unutarnja strana poklopca razdijeljena je i polustupićima unutar kojih su se nalazile slike preuzete iz modnih časopisa toga vremena, a na jednom poklopcu je jednostavni crtež kuće koji je izradio sam vlasnik škrinje. U unutrašnjosti škrinje nalaze se uski „kartuli”, pretinci s poklopčićima, a na sačuvanima su oslikane njihove uzdužne stranice.

Posebnost novigradske zbirke koja se ovdje predstavlja je u tome što je ona sačuvana na dosad nepoznatom i neistraženom malom prostoru u sjevernoj Dalmaciji, dok u isto vrijeme svojim brojem nadilazi sve dosadašnje zbirke na širem jadranskom prostoru, a govori i o pomorskoj baštini Novigrada i ljudima koji su u službi ratne mornarice imali doticaje sa svjetskim morima i kulturama.

Izložba je otvorena do 15. kolovoza, a nakon toga seli se u Zavičajni muzej Biograd na Moru.

(Jadran Anzulović)

 

Izvor: Muzej grada Šibenika

„Grga Antunac i njegov krug – u svjetlu novih saznanja“

Ususret 120. obljetnici od rođenja šibenskog umjetnika Grge Antunca Muzej grada Šibenika u suradnji s Odjelom za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru organizira znanstveni skup radnog naziva „Grga Antunac i njegov krug – u svjetlu novih saznanja“, koji će biti održan u Šibeniku 23. i 24. studenog 2023.

Cilj skupa je osvijetliti pomalo trnovit i težak put jednog umjetnika koji je uglavnom radio u sjeni drugih majstora, a čija ostavština (nastala za obitelj i privatne naručitelje ) govori da je riječ o vrsnom majstoru portreta.

Grga Antunac rođen je 11. ožujka 1906. u šibenskoj obitelji kao drugo od šestero djece. Pohađao je pučku školu koju nakon četiri godine napušta zbog loše financijske situacije u obitelji, a zatim se zapošljava kao šegrt u šibenskoj električnoj centrali. Od ostataka gipsa oblikovao je portrete poznatih ličnosti, pa vrlo rano biva otkriven njegov umjetnički talent koji ga odvodi na kiparski odjel Obrtne škole u Splitu, nakon koje upisuje Studij kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1926–1930). Bio je odličan student što mu je, između ostalog, otvorilo mogućnost da provede dvije godine u Meštrovićevoj Specijalki zajedno s Ivom Lozicom, prijateljem i kiparom s Akademije.

 

Izvor: Muzej grada Šibenika, Željko Krnčević

Od 1933. do 1936. godine uglavnom živi u Splitu i kleše za Meštrovića, a u to vrijeme potpisuje i ugovor za izvođenje dviju od osam karijatida (Makedonku i Slovenku) za Spomenik neznanom junaku na Avali. Od 1937. do 1941. radi u atelijeru Antuna Augustinčića pomažući pri izradi konjaničkih i monumentalnih spomenika. Godine 1946. imenovan je docentom na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti gdje predaje Modeliranje glave i Obradu kamena. Iste godine priređuje svoju prvu i jedinu samostalnu izložbu u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu.

Do 1950. godine, uz tada uobičajene skulpture u maniri socrealizma, radi i portrete i aktove, a izvodi i Spomenik palim borcima u Garešnici i Salima na Dugom otoku. Nadalje, sudjeluje i na brojnim natječajima, među kojima treba istaknuti Međunarodni natječaj za spomenik u Doveru, na koji se prijavljuje na osnovu poziva londonskog Institut of contemporary art 1952. godine. Njegovo posljednje monumentalno djelo su brončane vratnice na bočnom (1968) i glavnom portalu (1969) šibenske katedrale s prizorima iz Starog i Novog zavjeta, modeliranim prema renesansnom uzoru.

S namjerom da istaknemo vrijednost ovog sjajnog šibenskog umjetnika koji zaslužuje svoje mjesto uz bok velikanima kiparstva s početka 20.st., kao što su Ivan Meštrović i Antun Augustinčić, pozivamo sve zainteresirane da svoje prijave: naslov izlaganja, uz sažetak do 400 riječi, pošalju isključivo elektroničkom poštom na adresu anita.travcic@muzej-sibenik.hr do 5. rujna 2023. godine.

(dr. sc. Anita Travčić)

 

Impressum

Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690

Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar

Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr