U srpnju je u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre – Museo storico e navale dell'Istria u Puli otvorena izložba/posjetiteljski centar posvećen pulskim fortifikacijama. Izložba je realizirana u sklopu projekta ITU mehanizma Fort centar Pula – Pulski fortifikacijski sustav kao novi kulturno-turistički proizvod. Autorice su više kustosice Katarina Pocedić i Katarina Marić.
Pula je, kao glavna ratna luka, bila važno vojno-strateško središte tadašnje Austro-Ugarske Monarhije. Radi njene obrane, izgrađen je dinamičan sustav objekata koji se protezao od zapadne do istočne obale Istre uključujući i Mali Lošinj. Stavljajući utvrde u njihov povijesni, tehnološki i vojni kontekst centar bi trebao postati mjesto na kojem svi mogu dobiti uvid u dokumentaciju i izvore za daljnja istraživanja jedinstvenog sustava fortifikacija koji se prostire na površini od gotovo 700 km2. Postav je realiziran kroz tri cjeline. Ishodišnu točku predstavlja informativni prostor u kojem posjetitelji uz pomoć video materijala i interaktivne reljefne karte južne Istre mogu dobiti uvid u obujam, kompleksnu gradnju i sofisticiranu organizaciju Pomorske tvrđave Pula. Multimedijskim sadržajem posjetitelji uz stare fotografije i tehničke informacije o pojedinoj utvrdi ili bitnici mogu pratiti i snimke današnjeg stanja utvrda te se na taj način upoznati s baštinom koju je često in situ nemoguće posjetiti.
Drugi dio postava odnosi se na način gradnje, tipove utvrda i utvrdno naoružanje. Oplemenjen je muzejskim predmetima, maketama i interaktivnim ekranom kojim se uz detaljan sadržaj dodatno pojašnjavaju pojedinosti za cjelokupno razumijevanje fortifikacijske baštine. Baština je predstavljena činjenično, ali završni dio izložbe obuhvaća i emocionalni dio koji u komunikacijskom dijelu ima važnu ulogu i razumljiv je svima. Zvučnim efektima i doživljajem izazvanim replikom zahoda i spavaonice s osobnim predmetima vojnika, njihovim pismima obiteljima ili zaručnicama i predmetima iz njihove svakodnevnice posjetitelji dobivaju uvid u život vojnika u utvrdi.
Priča o pulskim utvrdama dodatno se širi na muzejski atrij za koji je izrađena aplikacija za proširenu stvarnost putem koje se mogu dobiti dodatne zanimljivosti o utvrdama. Izložba je proteže i na tunelske prostore ispod utvrde Kaštel, nekadašnje zatvorske ćelije gdje su multimedijski predstavljene dvije ratne epizode čiji su akteri boravili u tim prostorima, a radi se o rušenju talijanskog zračnog broda Città di Jesi u blizini rta Kamenjak i potapanju francuske podmornice Curie u pulskoj luci.
Projektom predstavljanja pulskog fortifikacijskog sustava kao novog turističkog proizvoda muzej je u suradnji s Gradom Pula i Turističkom zajednicom grada Pule realizirao ogromni potencijal kulturne baštine ulaganjem u održivo korištenje kulturnih dobara. Muzej smješten u utvrdi Kaštel, na brežuljku, u čijem se podnožju, na dvije razine, kao autentični prostori pulske povijesti nalaze podzemni tuneli, hodnici i galerijske prostorije Zerostrasse povezani su dizalom što svim posjetiteljima, osobito slabije pokretnim pruža mogućnost, da kroz ugodan ambijent dođu do svih etaža i uživaju u posjetu muzejskim prostorima i pogledu koji se pruža s vidikovca.
U Zavičajnom muzeju Pučkog otvorenog učilišta Obrovac nedavno je otvorena izložba fotografija „Bukovica u objektivu Ante Brkana“, autorica dr. sc. Marine Jurjević, kustosice Zavičajnog muzeja Obrovac i Nevene Štokić, kustosice i voditeljice Galerije umjetnina Narodnog muzeja Zadar, koja publici približava ekonomske prilike i životne običaje Bukovice od kraja 1950-ih do početka 1980-ih godina.
Ante Brkan (1918.-2004.) jedan je od najznačajnijih hrvatskih majstora umjetničke i dokumentarne fotografije druge polovice 20. stoljeća i tvorac zadarske škole fotografije. U prvim desetljećima profesionalnog bavljenja fotografijom njegov rad usko je vezan uz rad brata Zvonimira (1920.-1979.). Doprinos braće Brkan u razvoju i promociji umjetničke fotografije u Zadru i Hrvatskoj tijekom druge polovice 20. stoljeća je velik. Ante i Zvonimir Brkan osnivači su Međunarodnog trijenala fotografije Čovjek i more koji se u Zadru, u razdoblju od 1957. do 2004. godine, održao 17 puta. Uz navedeno, autori su i dviju knjiga fotografija, Fotografije (1956.) i Braća Brkan (1979.). Njihovom radu posvećeno je nekoliko monografija kao i dokumentarni film redatelja Vlade Zrnića Ulični događaj braće Brkan, snimljen 1996. godine.Ante Brkan je tijekom svog radnog vijeka izlagao radove diljem svijeta i Hrvatske. Za doprinos u razvoju i promociji fotografije nagrađen je brojnim tuzemnim i inozemnim nagradama od kojih se izdvajaju nagrada Tošo Dabac Foto kluba Zagreb 1982. godine i nagrada za životno djelo tadašnjeg Foto-kino saveza Jugoslavije 1988. godine. Od međunarodnih nagrada 1961. godine dodijeljena mu je počasna titula Artist odnosno 1967. godine Excellence od strane Međunarodnog udruženja fotografske umjetnosti (FIAP).
Obrovac, oko 1958.
Radeći kao fotograf zadarskih tjednika Glas Zadra i Narodni list, u razdoblju od 1958. do 1983. godine, Ante Brkan stvara značajan opus dokumentarne fotografije koju 1995. godine otkupljuje Galerija umjetnina Narodnog muzeja Zadar. Veći dio te goleme građe, koju čini preko 30 000 negativa, do danas je stručno obrađena i široj javnosti prezentirana putem izložbi. Izložba „Bukovica u objektivu Ante Brkana“ trinaesta je izložba posvećena ovom velikanu hrvatske umjetničke i dokumentarne fotografije. Među gotovo 1 000 negativa s različitom tematikom, za potrebe izložbe izdvojeno je 35 fotografija koje vjerno dočaravaju ekonomske prilike i način života u ovom dijelu Bukovice od kraja 1950-ih do početka 1980-ih godina. U navedenom razdoblju ovaj tradicionalno ruralno-stočarski kraj doživljava brojne vizualne promjene u prostoru uvjetovane velikim infrastrukturnim radovima, od izgradnje Jadranske magistrale i ceste Obrovac – Gračac do gradnje brojnih objekata javne namjene poput Doma zdravlja i Dječjeg vrtića u Obrovcu, ambulante u Kruševu, novih školskih zgrada diljem tadašnje Općine Obrovac, tvornice glinice „Jadral“ i drugih koje Brkan neumorno bilježi na svom radnom zadatku. No, Brkan obilazeći ovaj kraj dokumentira i ostale segmente života; kulturno-javna događanja, vrevu ljudi na sajmenom danu, radnu atmosferu unutar tvornice „TRIO“, portrete pojedinaca, djecu, ali i kulturne spomenike, prirodne ljepote, panorame naselja. Izložene fotografije vjerno dočaravaju opisane promjene, ali što je važnije kroz fotografije stanovnika ovog dijela Bukovice, ovjekovječenih objektivom Brkanovog fotoaparata, neposredno i način života njenih stanovnika u drugoj polovici 20. stoljeća zbog čega je njihova vrijednost danas neprocjenjiva. Kako bi se slika načina života ovog dijela Bukovice u drugoj polovici 20. stoljeća približila široj javnosti, izložba je popraćena deset minutnom prezentacijom s većim brojem fotografija iz bogatog Brkanovog opusa, različite tematike.
Izložba traje do kraja godine, a može se pogledati radnim danom od 9 do 12 sati.
(dr. sc. Marina Jurjević)
Hanns Erich Köhler, CONTRA, 1954., fotografirao: Jurica Lisac
Simplicissimus – satira, cenzura i propaganda
U Muzeju Käthe Kollwitz u Kölnu u srpnju se otvorila izložba „Novi SIMPLICISSIMUS – Satira za Bonsku republiku“. Prezentirane su ilustracije satiričkog časopisa SIMPLICISSIMUS kojega je osnovao Albert Langen 1896. godine, a koji je, s prekidom između 1944. i 1954. godine, izlazio do 1967. godine. Njegove naslovnice i stranice bile su obilježene često ironičnim i dovitljivim ilustracijama koje su kritizirale autoritete, u fokus stavljale društvene (ne)prilike poput siromaštva, nezaposlenosti, neadekvatnog obrazovnog sustava te u karikaturalnom tonu portretirale slavne osobe za čiji se karakter ili postupke nadaleko čulo. Ukratko, ništa nije bilo sveto.
Käthe Kollwitz za SIMPLICISSIMUS, fotografirao: Jurica Lisac
Jedna od ilustracija – crveni buldog s pretrgnutim lancem oko vrata kojega je osmislio umjetnik i jedan od urednika SIMPLICISSIMUSA Thomas Theodor Heine, postao je i simbol časopisa te vizualni nositelj ove izložbe. Predstavljeno je i nekoliko djela Käthe Kollwitz koja je suradnju s časopisom započela 1908. te do sredine 1920-ih godina njegova izdanja obogatila za ukupno 14 ilustracija. Njima je predočena sumornost života radničke klase, scenama depresivne atmosfere, tipičnim za opus umjetnice.
Neki od ostalih umjetnika koji su tijekom nekoliko desetljeća SIMPLICISSIMUSA ilustrirali njegove stranice, a čija se djela mogu vidjeti na izložbi su Wilhelm Schulz, Eduard Thöny, Olaf Gulbransson, Karl Arnold, Otto Lendecke, Kurt Heiligenstaedt, Andreas Paul Weber, Joseph Sauer, Max Radler, Rudolf Kriesch, Hanns Erich Köhler, Wigg Siegl, Henry Meyer-Brockmann, Ernst Maria Lang i Manfred Oesterle. Popis ostalih umjetnika, kao i digitalizirani brojevi časopisa do 1944. godine, dostupni su na mrežnim stranicama projekta iz 2014. godine u kojem je sudjelovalo nekoliko njemačkih ustanova čiji je cilj bio učiniti dostupne javnosti stare njemačke satiričke časopise.
U nekoliko godina od pokretanja, naklada i potražnja za SIMPLICISSIMUSOM se višestruko povećala, ali ilustracije i tekstovi mnogima su bili „trn u oku“ te se nastojalo cenzurirati sadržaj, a stavove uredništva i suradnika ušutkati izgnanstvima iz države te novčanim i zatvorskim kaznama. No bunt i cinični humor SIMPLICISSIMUSA koji su bili usmjereni i prema domaćoj vladajućoj garnituri, Prvi svjetski rat je obuzdao, potaknuo da se izabere strana i od časopisa učinio patriotsko i propagandno glasilo koje je dopunjeno i letcima kojima su veličani vlastiti ratni heroji i uspjesi.
Propagandni letci tijekom Prvog svjetskog rata, fotografirao: Jurica Lisac
Donošenjem Weimarskog ustava 1919. godine, odnosno stvaranjem Weimarske republike, SIMPLICISSIMUS je dobio novi uzlet zauzevši opet objektivnije stavove, pa se na meti kritika našla i tuzemna vlast. Nažalost, i ova faza nije bila dugoga vijeka jer je 1933. godine dolaskom nacista na vlast SIMPLICISSIMUS još jednom, linijom manjeg otpora, postao glasnik državne propagande. Ovaj put to je bilo i izraženije i bez jednoglasnog pristanka uredništva. Naime, Thomas Theodor Heine koji je tijekom Prvog svjetskog rata zauzeo patriotski ili bolje rečeno nacionalistički stav, sada je, kao sin oca Židova, bio otpušen i morao je emigrirati. S druge strane njegov kolega Erich Schilling, koji je u početku kritizirao nacizam, prevlašću NSDAP-a postao je veliki pobornik režima te je čak počinio suicid na isti dan kad i Hitler. Simpatije prema nacizmu putem svojih crteža izražavali su i mnogi drugi ilustratori SIMPLICISSIMUSA, bile one stvarna vjera u ideologiju ili borba za opstanak.
Lijevo, dvije naslovnice Schillinga i do njih Arnolda iz 1932., te izdanje iz 1942. s ilustracijama Schillinga i Thönyja, fotografirao: Jurica Lisac
Kako je svaki rat popraćen nestašicama raznih resursa, tako je 1944. nestašica papira i tinte rezultirala rezanjem štampe, pa je kao kolateralna žrtva pao i SIMPLICISSIMUS. Bilo je pokušaja njegovog daljnjeg tiska i izdanja pod imenom Der Simpl, no SIMPLICISSIMUS je tek 1954. godine uspio ponovno oživjeti.
Konrad Adenauer, prvi kancelar i ministar vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke sa sjedištem u Bonnu, bio je jedna od glavnih inspiracija za karikature koje su krasile naslovnice novog SIMPLICISSIMUSA. Adenauerov interes prema vanjskoj politici i uspostavljanje dobrih diplomatskih odnosa s Francuskom rezultiralo je potpisivanjem Ugovora o prijateljstvu ili Elizejskog ugovora 1963. godine između dvije države. To je ilustratore navelo na kreiranje mnogih karikatura Adenauera i francuskog državnika Charlesa de Gaullea, između ostalog i one kojom je jedan lik objedinio fizionomije dvaju državnika. Nakon Adenauerove smrti 1967. godine u jednome broju izašla je kompilacija sačinjena od devet karikatura koje ga prikazuju.
Na meti su se našli i Adenauerovi domaći politički suradnici, poput Hansa Josefa Marie Globkea i Franza Josefa Straussa, koji su svojom prošlošću i aferama bili idealno nadahnuće za satirične prikaze, te inozemni političari poput Winstona Churchilla i Francisca Franca. No na ilustracijama su bile prikazane i osobe izvan političkog miljea, kao što je operna pjevačica Maria Callas, evidentno opravdano prikazana kao mitološka Meduza.
Napetosti između Istoka i Zapada, moć onih koji drže resurse nad onima koji ih trebaju, opasnost od izdaja i moralne korupcije, utrka u naoružanju i strah od nuklearnog rata, život u neizvjesnosti – sve su to teme koje je SIMPLICISSIMUS nakon ponovnog pokretanja opisao slikama i riječima, teme koje više ne gledamo s vremenskim odmakom, nego su nam opet, u današnje turbulentno vrijeme, postale bliske. Ali da ovaj novi SIMPLICISSIMUS nije odjednom postao moralna vertikala koja je upirala prstom u sve što je bilo pogrešno u tadašnjem društvu, dokazuju ilustracije koje bi danas bile smatrane, najblaže rečeno, politički nekorektnima - od prikaza zavodljivih žena koji odražavaju seksizam do flagrantnog rasizma u prikazima ljudi iz gospodarski nerazvijenih zemalja. Usprkos svemu navedenom i svemu objavljenom, cenzura ga nije zaobišla čak ni u ovo poslijeratno doba.
Kustosi izložbe su dr. Uwe Westfehling i Katharina Koselleck, ravnateljica Muzeja Käthe Kollwitz. Izložba je nastala u suradnji s Muzejom Wilhelm Busch, Muzejom A. Paul Weber, Odjelom za povijest umjetnosti Sveučilišta u Kölnu i Privatnom zbirkom NRW. Uz izložbu je objavljena i brošura na njemačkom i engleskom jeziku u kojoj je pojedinačno objašnjeno svako izloženo djelo te stavljeno u kontekst vremena i prostora nastanka. Za posjetitelje su dostupne i kopije par izdanja SIMPLICISSIMUSA koje je moguće prolistati na izložbi do njezinog zatvaranja 3. listopada 2022.
(Zrinka Marković)
Izvor: Muzej grada Kaštela
"U škrinji i pred ogledalom" – izložba približava odijevanje kaštelanskog plemstva
U Muzeju grada Kaštela početkom srpnja otvorena je izložba "U škrinji i pred ogledalom" koja publici približava raznolikost bogatog, elegantnog i skupocjenog načina odijevanja kaštelanskog plemstva između 16. i 18. stoljeća, izloženog kao pandan svečanoj nošnji kaštelanskog puka koja se može vidjeti u okviru Stalnog muzejskog postava.
Kaštelanski posjednici (splitsko i trogirsko plemstvo) i pučani (težaci) živjeli su u kolonatskome odnosu koji je trajao sve do 20. stoljeća. Uz sve različitosti među njima, razlikovala se i njihova odjeća. Težaci su sami izrađivali odjeću. Posjednici su većinom bili siromašni skupocjenom odjećom, ali su ipak svojim skromnim mogućnostima nastojali slijediti Europsku modu. Haljine koje su nosile dalmatinske plemkinje izrađivane su po narudžbi, stilski su slične i često je prisutan lokalni izričaj. Razlikovale su se vrstom i kvalitetom tkanine. Izrađivane su od fine nizozemske raše, padovanske čoje, damasta, tafta, škrlata, različitih flandrijskih sukana, svile, brokata, atlasa, baršuna i finog pamuka, ukrašavane su vezovima, čipkama i ukrasima od zlata i srebra.
Izvor: Muzej grada Kaštela
U 18. stoljeću Split i Trogir su bili važna trgovačka središta povezana s ostalim dalmatinskim i talijanskim gradovima. Dominacija Venecije bila je prepoznatljiva u odijevanju plemstva i bogatijega građanstva iako je na modu jako utjecala Francuska. I kaštelanska naselja tada imaju svoje trgovine. Za trgovinu tekstilom značajna je obitelj Garagnin koja je u Trogir iz Italije došla u 16. stoljeću. Članovi te obitelji su dijelom godine boravili i u svojoj kući na imanju u Kaštelima. U Kaštel Starome su sredinom 18. stoljeća imali trgovinu mješovite robe s finim engleskim i francuskim tekstilom, a roba je stizala iz Venecije.
U 19. stoljeću, uz osiromašeno splitsko i trogirsko plemstvo stanovnici kaštelanskih naselja bili su bogati trgovci i veleposjednici te siromašni težaci, ratari i ribari. Iz bogatijih težačkih obitelji formirao se novi društveni sloj koji naglo gospodarski jača, a osiromašeni plemići često se žene bogatim pučankama. Stoga se i odjeća mijenja i oponaša modu građanskog društva što je posljedica utjecaja različitih europskih povijesnih kulturnih stilova. Sačuvani primjerci odjeće i dokumentarne fotografije od sredine 19. do dvadesetih godina 20. stoljeća svjedoče o prožimanju građanskog stila s tradicijskim komponentama.
Izvor: Muzej grada Kaštela
Na izložbi posjetitelji mogu vidjeti duge haljetke tipa Fraka i prsluk iz obitelji Moretti, izrađene u Francuskoj početkom 19. stoljeća, prsluk iz obitelji Acalija izrađen od svile i brokata u Italiji u 18. stoljeću, salonsku garnituru s velikim konzolnim ogledalom dizajniranu u 19. stoljeću u Veneciji, kao i grafike s prikazom Venecije i plemićkih salona. Zanimljiv je i preslik oltarne pale „Svetog Roka“ iz 17. stoljeća koja se nalazi u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću na kojoj su prikazani članovi posjedničke (plemićke) obitelji Vitturi čija odjeća odgovara Europskoj modi s kraja 16. i početka 17. stoljeća. Žarke boje njihove odjeće (crvene, žute, ružičaste), te rumeni obrazi i kapci karakteristični su za pučki ukus.
Pored elegantne odjeće »pomodnih« dalmatinskih plemića, publika može vidjeti dva osnovna modela tradicijskog ruha imućnijeg puka koja imaju istu zajedničku osnovu: sitno plisiranu modru ili crnu suknju pandil, te alju ili figeru - vrlo tijesni, strukirani haljetak uskih rukava i naglašenih ramena, uvijek i samo u crnoj boji kakvi su se počele nositi u zadnjoj četvrtini 19. st. Stariji model ima prslučić od jarko crvene čoje kojega su nosile samo djevojke i mlađe žene. Ovaj odjevni tip ima zlatnu polutinu, pas kanicu od zlatnog i srebrnog galuna, te na glavi maramu izrađenu od kupovne čipke, blondu.
Uz sačuvane originalne odjevne predmete, na izložbi su prezentirani i novi kostimi izrađeni po uzoru na francusku modu kakve su nosili kaštelanski plemići prije četiri ili pet stoljeća. Izloženi su vuneno odijelo crne boje kombinirano s prslukom izrađenim od brokata, bogato ukrašeno uzorcima izvezenim finim metalnim koncem, te ženska haljina “francuskog tipa” krojena iz dva dijela (haljetak i suknja), naglašenog struka koji ženu pretvara u tanku, elegantnu siluetu. Kreirala ih je i sašila kreatorica Nela Martinčić. Izradi je prethodilo dublje sociološko i kulturološko istraživanje povijesnog, društvenog i umjetničkog ozračja zadanog prostora. Pri rekonstruiranju tadašnje odjeće koja, najviše zbog propadljivosti materijala, nije sačuvana, korišteni su popisi tekstilija u inventarima kaštela Vitturi iz 1621. godine te s početka 18. stoljeća, slike i popisi imovina dalmatinskog plemstva, kao i pojedini originalni odjevni predmeti.
Autorica izložbe je muzejska savjetnica Sanja Acalija, a može se razgledati u Muzeju grada Kaštela do listopada 2022. godine.
(Sanja Acalija)