U Izložbenom salonu Muzeja Međimurja Čakovec (MMČ) nedavno je otvorena izložba „One – umjetnice“ na kojoj je kroz više od 40 djela poput slika, grafika, skulptura i tapiserija nastalih od 1960-ih godina do danas, predstavljeno 26 umjetnica iz zbirki MMČ, mnogih još živućih i aktivnih. Izložbom se želi istaknuti značajna uloga žena u hrvatskom likovnom stvaralaštvu druge polovice 20. i 21. stoljeća te u fundusu MMČ-a, kao i naglasiti važnost institucija u promicanju umjetnica i njihovoj zastupljenosti kako u muzejskim zbirkama, tako i u kontekstu povijesti umjetnosti.

Likovni odjel MMČ-a obuhvaća jedanaest zbirki, s ukupno oko 7300 djela te približno 200 autora, od kojih četvrtinu čine žene. Dvije zasebne zbirke čine radovi umjetnica Marije Zidarić i Priske Kulčar, a nekoliko ih je predstavljeno na ovoj izložbi. Instalacija „Galge“ (1992.) akademske slikarice Priske Kulčar, u kombinaciji platna i drva, ima simbolični natpis dementia senilis. Izložene su i dvije njezine „slike“ od metalne mreže i lima, „Sjećanje“ i „Orfej i Euridika“ (1961.). Marija Zidarić, kostimografkinja i dizajnerica tekstila koja je surađivala s kazalištima, predstavljena je s nekoliko tapiserija, odnosno tkanja. Od tapiserija izložena je i ona autorice Marike Danč Roth.

Priska Kulčar je, uz vlastito umjetničko stavralaštvo, radila i kao kustosica MMČ-a, a tu je djelovala i Erika Nađ Jerković, najprije kao restauratorica i preparatorica, a kasnije kao kustosica i voditeljica likovnih zbirki. Ona je i autorica današnjeg logotipa MMČ-a. Mnoge izložene umjetnice svoj su profesionalni put gradile i kroz rad u obrazovnim ustanovama – od visokog obrazovanja, poput Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, preko umjetničkih katedri u srednjim školama do nastave likovne kulture u osnovnim školama.

Fotografirala: Zrinka Marković

Na izložbi su predstavljena različita djela, ali po određenim svojstvima mogla bi se grupirati. Motiv životinja, točnije goveda, vidimo na nekoliko radova. Sanja Sašo bika je oblikovala metalnom mrežom (2012.), a Dubravka Babić izradila je bakropis koji prikazuje bika u koridi (1986.). Skulptura bika malog formata (2011.) Nikoline Ivezić stilizirana je, ali je moguće odrediti motiv. Stilizacija kod Vesne Bašljan Martinjak u maloj brončanoj statui bika (2006.) otišla je dalje te je oblikovanje svela na zakrivljenost glatkih ploha. Terakotni bizon (1960.) Borke Avramove ima još reduciraniju formu te je bez naslova teško odrediti o čemu je riječ.

Stiliziranost i reduciranost oblika vidljiva je i na betonskoj „Kompoziciji“ (1960. – 1961.) i drvenoj „Sjedećoj figuri“ (oko 1966.) Ksenije Kantoci. Skulptura „Nagib“ (2010.) izrađena je u drvu i keramici, primarnom mediju Vesne Osojnički, osnivačici međunarodnih keramičkih likovnih kolonija i saziva i autorici keramičke kocke – originalnog hrvatskog suvenira. U jednom obliku keramike, točnije rakuu, između dekorativnog i uporabnog predmeta, izrađene su dekorativne posude (2006.) i vaza (2013.) Jelene Valkaj. Na gotovo sličnu funkcionalnost evocira „Rascjep“ (2012.), skulptura Danijele Pičuljan, načinjena od zanimljive kombinacije šamota i vunene pređe. Neobične materijale koristila je i Branka Dubovac na djelu „Okamina 82“ (2006. – 2008.), izrađenom niskoreljefno u kombinaciji pijeska i akrilika na drvenoj podlozi, asocirajući na fosilne ostatke.

Fotografirala: Zrinka Marković

Na uljima na platnu „Groteska“ (1989.) Erike Nađ Jerković i „Veliki oblak“ (1991.) Marijane Muljević (1948.), smještenima jednog do drugog, dominiraju plavo-zelene nijanse, ali slike su potpuno različite. Široki potezi kista kojima je stvorena kompozicija prve slike, kao da ilustrira unutarnji kaos, nasuprot ravnim linijama i plohama arhitekture s mirnim nebom na drugoj slici, koja djeluje kao nadrealistična scenografija. Arhitektura, ali prikazna na potpuno drugačiji način, plošno, apstrahiranih dijelova i u zemljanim tonovima, motiv je i slike „Stari grad I – jutro“ (1972.) Josipe Gattin Vojtjehovski.

Ulje na platnu „Djetinjstvo“ (1970.) Marike Šafran Berberović (1935.) izgleda gotovo kao kolorirana fotografija na kojoj su se boje isprale i razlile. Prigušena paleta vidljiva je i na „Prozoru u unutarnje vrijeme“ (1977.), ulju na platnu Nives Kavurić Kurtović, kao i na „Partiji šaha“ (oko 1981.) Maje Dolenčić-Malešević (1936.), koje ima još užu paletu te izgleda kao da je velik dio slike ispunjen prazninom.

Fotografirala: Zrinka Marković

Na nefigurativnim slikama Sunčanice Tuk (1944.) i Kristine Horvat Blažinović vide se debeli ritmični potezi kista. Tuk je vertikalnim i horizontalnim potezima izradila zelene i crne kompozicije, a struktura slike „Let“ (1998.) Horvat Blažinović izgrađena je geometrijski preciznim radijalno posloženim potezima te ima naglašeniji kolorizam u kombinaciji primarnih i sekundarnih boja. Naglašeni kolorizam vidljiv je i na slici „Zeleni odmor“ (2006.) Mirjane Marušić Gorske, čija likovna konstrukcija s industrijskim motivom i jasnim plohama boja, mrljama i linijama podsjeća na umjetnost modernizma, posebice fovizam i ekspresionizam.

Zagasitijom paletom, također se oslanjajući na plohe boja i mrlje, izrađene su slike Nade Žiljak „Djevojčica i pas“ (2006.) i „Samoća“ (2006.). Slika „Baba Palma i još jedna“ (oko 1975. – 1978.) Nataše Cetinić svojim figurama i paletom odaje turobnost. Vlasta Delimar, umjetnica ponajviše poznata po performansima i istraživanju društvene uloge i percepcije žene, vlastito tijelo koristi kao primarni medij. Na izloženom „Diptihu bez naziva“ (1997.) stavila je svoju crno-bijelu fotografiju lica u fokus, prekrivši ju na obje slike rasterom oblikovanim od kvadratića i s dodatkom čipke na prvoj slici.

Izložene umjetnice iza sebe imaju brojne izložbe i nagrade, uključujući nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo. Nju su dobile kiparica Ksenija Kantoci 1984. godine, slikarica Nives Kavurić Kurtović 2003. godine i Nevenka Arbanas 2018. godine, „prva dama hrvatske grafike” čija su dva rada izložena ovdje.

Fotografirala: Zrinka Marković

Autorica izložbe Marta Horvat, voditeljica likovnih zbirki MMČ, u uvodu kataloga izložbe osvrnula se na donedavnu problematiku prihvaćanja žena kao ravnopravnih u umjetnosti. Navela je: „Povijest umjetnosti je muškoga roda. Teza je to s kojom se nerijetko susrećemo jer je povijest umjetnosti, kako ju danas poznajemo, uvelike oblikovana iz muške perspektive. Muškarci su kao umjetnici, povjesničari umjetnosti, kustosi i kritičari stoljećima dominirali na polju umjetnosti, dok su žene često bile marginalizirane i potiskivane u sferu privatnoga. Umjetnost koju su stvarale žene, često se označavala kao narodna ili amaterska, tematski ograničena na portrete djece, pejzaže i mrtvu prirodu. Ta su djela rijetko pronalazila put do muzeja i muzejskih zbirki ili udžbenika, a kad bi bila priznata, to bi često bilo kroz rodno obojene narative koji su ih tumačili kao sentimentalna ili dekorativna.“

Danas se žene umjetnice i njihova djela doživljavaju ozbiljnije, premda je situacija i dalje daleko od ravnopravnosti. Različite analize provedene u 21. stoljeću upućuju na to da, bez obzira što u suvremenom dobu žene iskazuju veći interes za umjetničkim obrazovanjem nego muškarci i imaju više mogućnosti ostvariti ga nego u prošlosti, radovi žena i dalje su manje zastupljeni u muzejima i galerijama. Često je puno veći udio muških umjetnika u zbirkama, i to ne samo zbog činjenice što su se umjetnošću kroz povijest više bavili muškarci. S druge strane, veći je udio žena koje rade u muzejima, galerijama i baštinskim ustanovama, ali teže dolaze do rukovodećih pozicija i u prosjeku su manje plaćene. Borba za ženska prava tijekom 20. stoljeća, koja se nastavlja i u 21. stoljeću, donijela je promjene i u sferu umjetnosti, te usprkos tome što je povijest umjetnosti muškoga roda, možda će budućnost umjetnosti biti ženskoga roda.

Izložba ostaje otvorena do 1. ožujka 2026.

(Zrinka Marković)

Znanstveni časopisi – otvorenim pristupom protiv komercijalizacije

Kako izgleda znanstveno izdavaštvo danas, kakva je budućnost znanstvenih časopisa i na koji način znanstvena istraživanja približiti široj publici neke su od tema kojima se bavio razgovor Zašto još objavljujemo časopise? povodom 70. godišnjice izlaženja znanstvenog časopisa Peristil održan u četvrtak u 27. studenoga 2025. u organizaciji Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske.

Jedna od tema razgovora bile su promjene koje su se dogodile u objavljivanju znanstvenih časopisa od 1954. kada prvi put izlazi Peristil. Iva Melinščak Zlodi kao knjižničarka za znanstvenu komunikaciju i elektroničke izvore na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu primijetila je da se postupak objavljivanja usložnio i da komercijalizacija igra veliku ulogu. Objavljivanje sve više postaje vezano za napredovanje, a oblikuje ga i pitanje dobivanja sredstava.

Porastom broja znanstvenika sve je veći naglasak na praćenju produktivnosti. Miroslav Rajter (suautor knjige Komunikacija o znanosti, izvanredni profesor na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu) vidi svrhu znanstvenih časopisa u tome da znanstvenici međusobno komuniciraju. Međutim, konstatira da je važnost reputacije – tko je vlasnik časopisa – velikim dijelom postala vezana uz biznis u kojem urednici i autori rade besplatno, dok se u isto vrijeme veliki iznosi plaćaju za pretplate na baze. Dragan Damjanović, član uredništva Peristila ne smatra da je objavljivanje znanstvenih časopisa iz područja povijesti umjetnosti u Hrvatskoj veliki biznis i napominje kako u europskim zemljama poput Austrije časopisi financirani javnim sredstvima moraju imati otvoreni pristup. Lara Mejač kao kustosica iz Ljubljane i suosnivačica časopisa ETC. govorila je o važnosti tog neznanstvenog časopisa s internacionalnom distribucijom kao načina izlaganja suvremene umjetnosti i povezivanja s drugim umjetničkim sredinama.

U okviru teme komercijalizacije govorilo se o hrvatskim časopisima u Scopus i Web of Science bazama podataka. Damjanović je istaknuo da su u tim bazama uglavnom časopisi koji su na engleskom i zato su komercijalniji, Melinščak Zlodi i Rajter u tom su kontekstu naglašavali trgovanje brandom i reputacijom autora, te biznis kao srž njihovog funkcioniranja. Govoreći o otporu komercijalizaciji, Melinščak Zlodi istaknula je stremljenja Europske komisije prema otvorenom pristupu. S obzirom na to da je većina uglednih međunarodnih časopisa komercijalna, nalaze se modeli u kojima države plaćaju pristup objavi – prema takozvanim Read & Publish ugovorima – kako bi se izbjegla situacija u kojoj plaćaju autori i čitatelji članaka. Europska komisija želi postići veću jednakost i zato podržava i podupire višejezičnost i neprofitno znanstveno izdavaštvo. Jedan od značajnih razloga guranja takvog tipa izdavaštva unutar Europske unije je, prema Rajteru, i borba protiv lažnih vijesti. Gašenje društvenih i humanističkih časopisa veliki je gubitak za društvo jer se zbog nekomercijalnog sadržaja teško ponovno pokreću, iako su značajna mjesta promišljanja tehnologija i vrijednosti koje su društvu potrebne.

U sklopu teme predstavljanja znanstvenih časopisa široj publici spominjani su trendovi snimanja video sažetaka, upravo zbog većeg dosega tih medija, ali i zahtjeva institucija poput Europskog istraživačkog vijeća. Kao problem budućnosti znanstvenog izdavaštva Rajter je izdvojio pitanje autentičnosti podataka u kontekstu korištenja umjetne inteligencije, Melinščak Zlodi nepostojanje inicijative za neprofitno znanstveno izdavaštvo na državnoj razini (odluke o tome delegirane su ustanovama), dok se Damjanović nada većoj internacionalizaciji časopisa iz područja povijesti umjetnosti.

(Renata Šparada)

►vrh

---

 

Izvor: Muzej Slavonije

„Dajem Vam u ruku tamburu“ – izložba posvećena zaboravljenim osječkim graditeljima glazbala

U Muzeju Slavonije u Osijeku otvorena je izložba Dajem Vam u ruku tamburu: Josip i Leopold Rohrbacher, osječki graditelji glazbala koja publici približava djelovanje braće Rohrbacher i umjetničku tamburašku glazbu. Na izložbi je predstavljeno 21 glazbalo te dio sačuvane dokumentacije, fotografija i novinskih članaka i oglasa, izloženi kao izvornici ili kao preslike na uvećanjima i legendama. Izložbu dopunjuju audio zapisi nekoliko izloženih tambura. Autori su ovog izložbenog projekta Andreja Šimičić, voditeljica Zbirke glazbenih instrumenata Muzeja Slavonije iz Osijeka i Mario Zbiljski, nastavnik tambure u Glazbenoj školi Franje Kuhača u Osijeku.

U vremenu između dvaju svjetskih ratova u Osijeku je djelovala radionica za izradu tambura, violina, gitara i mandolina u vlasništvu braće Josipa i Leopolda (Lavoslava) Rohrbachera. Tambure nastale u ovoj radionici i danas su visoko cijenjene među izvođačima tamburaške glazbe, ali su njihovi graditelji gotovo zaboravljeni. Kao i činjenica da su obojica braće bili uspješni dirigenti tamburaških orkestara, a Josip se okušao i u skladanju. Kako bi se valorizirao njihov sveukupni rad na promicanju tamburaške umjetničke glazbe u Osijeku i šire, od 2023. do 2025. godine istraženo je njihovo javno djelovanje u kulturnom životu grada Osijeka. Uz istraživački rad u knjižnicama i arhivima Osijeka, Belišća, Slavonskog Broda, Zagreba, Niša i Korneuburga u Austriji, istraživanje je bilo usmjereno i prema identifikaciji tambura na terenu. Rezultati su javnosti predočeni u nekoliko navrata, a kao kruna istraživanja posvećena im je aktualna izložba u Muzeju Slavonije kao i popratni katalog izložbe.

 

Izvor: Muzej Slavonije

Izložbom je obuhvaćeno osječko razdoblje djelovanja Josipa i Leopolda Rohrbachera, od 1922. godine i otvaranja radionice, do 1944. godine i njihovog odlaska iz Osijeka. Najranije je tambure Josip Rohrbacher (1881. – 1966.) izradio pod utjecajem mađarskog graditelja glazbala Lajoša Range, što je u izložbi pokazano usporedbom prvih dviju izloženih tambura – Rangine i Rohrbacherove. Slijedi dio izložbe posvećen banjolini, tzv. novoj tamburi, koju je Josip Rohrbacher patentirao i javnosti predstavio na otvorenju Osječkog jesenskog velesajma 1928. godine. Ova je tambura Rohrbacherov eksperiment koji je omogućio izvođenje kompleksnijih partitura klasične i suvremene glazbe, a, osim samih banjolina, izložen je udžbenik za učenje sviranja banjoline Nova tamburaška škola, sistem Josip Rohrbacher.

Zahvaljujući iznimno kvalitetnim glazbalima koje su Rohrbacheri gradili, brojni su orkestri izvodili skladbe na njihovim tamburama, a o kvaliteti njihovih tambura svjedoče i nagrade s osječkih velesajmova 1920-ih godina. Ova je tema predstavljena tamburaškim instrumentarijem tzv. srijemskog sustava: od bisernice i brača, preko tamburaškog čela i bugarije do berda.

 

Izvor: Muzej Slavonije

Leopold (Lavoslav) Rohrbacher (1899. – 1990.) radio je u bratovoj radionici za izradu tambura, no okušao se i u vođenju samostalne radionice između 1931. godine, kada je dobio obrtnicu za samostalno vođenje obrta za proizvodnju i popravak tambura, i 1936. godine, kada su se dvije radionice spojile u jednu, pod nazivom Braća Rohrbacher. U ovom razdoblju, između 1936. i 1944. godine, nastaju najzreliji primjerci tambura tzv. srijemskog sustava, koji su i danas dio instrumentarija profesionalnih i amaterskih orkestara. Osim tambura, identificirane su i izložene gitare nastale u radionicama Leopolda Rohrbachera te Braća Rohrbacher, također vrhunske kvalitete. Uz izradu glazbala, tijekom 1930-ih godina u trgovini, koju su vodili uz radionicu, prodaju i druga glazbala, poput harmonika i limenih puhačih glazbala, što je predstavljeno na izložbi.

Josip i Leopold Rohrbacher imali su važnu ulogu u glazbenom životu grada Osijeka kao voditelji tamburaških orkestara i tamburaški pedagozi. Leopold je čitavu svoju karijeru zborovođe posvetio Hrvatskom tamburaškom društvu „Zvonimir“ i tzv. srijemskim tamburama. S druge je strane Josip ostao dosljedan svojoj banjolini i njenoj popularizaciji među tamburašima vodeći nekoliko banjolinskih komornih sastava i orkestara (tamburašku sekciju HPD-a „Lipa“ i HPiGD-a „Zrinski“). Osim toga, Leopold je Rohrbacher na osnivačkoj skupštini Hrvatskog tamburaškog saveza održanoj u studenom 1937. godine izabran drugim zborovođom Saveza i postao je članom stručno-umjetničkog odbora. Josip Rohrbacher se okušao i u skladanju kompozicija za tamburaške orkestre. Izložene su partiture serenade Svibanjska noć te zvučni zapis Svibanjske noći.

Izložba je dopunjena projekcijom oglasa objavljenih u tiskovinama te uvećanjima s fotografijama detalja glazbala. Prati ju bogato ilustriran katalog na 108 stranica, sa sažetkom na engleskom i njemačkom jeziku. Vizualni identitet izložbe i kataloga potpisuje Foto art d.o.o., Osijek.

Izložba Dajem Vam u ruku tamburu: Josip i Leopold Rohrbacher, osječki graditelji glazbala otvorena je do 5. veljače 2026. godine.

(Andreja Šimičić, Mario Zbiljski)

►vrh

---

 

Hands On! konferencija u Liverpoolu – okupljanje stručnjaka za muzeje za djecu

Hands On! International, vodeća mreža muzeja i kulturnih institucija posvećenih radu s djecom, ove je godine ponovno okupila stručnjake iz cijelog svijeta na međunarodnoj konferenciji „Making a Difference – Raising Aspirations, Exceeding Expectations“ održanoj od 25. do 28. studenoga 2025. u Liverpoolu, u britanskom Nacionalnom muzeju za djecu Eureka! Science + Discovery.

Konferencija je okupila kustose, edukatore, dizajnere izložbi, ravnatelje muzeja, istraživače i sve koji stvaraju kulturne sadržaje za djecu i mlade. Tema konferencije poziva muzejsku i kulturnu zajednicu da preispita svoju ulogu i poduzme korake u aktivnom oblikovanju sretnijih djetinjstava – stvaranju prilika za razvoj, učenje kroz igru, kreativnost i socijalnu uključenost djece i obitelji.

Bogati trodnevni konferencijski program uključivao je 5 plenarnih predavanja, 34 tematske sesije, više od 22 predavača iz 20 različitih zemalja i gotovo 200 delegata iz cijelog svijeta. Program se održavao na više lokacija u Liverpoolu, uključio je i svečanu dodjelu nagrade Miffy za najbolji muzej za djecu u 2025. te tri studijska izleta. Plenarna predavanja održali su dr. Helen Charman, voditeljica edukacije u Young Victoria & Albert muzeju u Londonu, predstavivši transformaciju Dječjeg muzeja V&A sa staklenim vitrinama u interaktivan i inkluzivan prostor u potpunosti prilagođen djeci koja su željela da to postane „najsretnije mjesto na svijetu“, što je ujedno i naslov knjige o Young V&A koja uskoro izlazi iz tiska, zatim barunica Floella Benjamin, članica Doma lordova britanskog parlamenta i zagovornica prava djece, Dame Rachel de Souza, Pravobraniteljica za djecu u Engleskoj, neovisni stručnjaci Michael Peter Edson, digitalni i kulturni strateg i Amber Ogunsanya-William, stručnjakinja za inkluzivnu igru.

Sudionicima su se nudili raznovrsni formati putem digitalne aplikacije umjesto tiskane knjižice sažetaka — od predavanja i panela do interaktivnih radionica s primjerima iz muzejsko edukacijske prakse koje su pokrivale širok raspon tema: poticajna uloga rizika i izazova u igri, muzejski sadržaji za djecu do 5 godina starosti, su-stvaranje s djecom, pripovijedanje u muzejima, digitalna iskustva, STEM i glazba, mobilni muzeji, otvaranje prostora za dijalog s djecom i mladima o aktualnim temama, inkluzivni programi, podrška muzeja djeci koja se školuju u obiteljskom domu (homeschooling), raznoliki načini provedbe evaluacije učinka i usvojenosti vještina poput kritičkog mišljenja ili rješavanja problema. Aktivni doprinos konferenciji došao je i iz Hrvatske. U prvoj sesiji pod nazivom „Svako dijete, svaki posjetitelj – radikalna inkluzija u muzejskom dizajnu“ u kojoj se razmatralo kako inkluzivni dizajn može pomoći djeci da se osjećaju dobrodošlo, sigurno, osnaženo i dijelom zajednice, svoja iskustva podijelile su Racheal Bevan, voditeljica Eurekinog odjela za edukaciju i inspiraciju, Yolanda van der Berg, ravnateljica Muzeja Miffy iz Utrechta na primjeru opsežne prilagodbe muzeja djeci s različitim oblicima invaliditeta i Lana Bede iz Muzeja grada Karlovca, na primjeru nagrađene inkluzivne izložbe „Gledam dodirom“ prilagođene osobama oštećena vida.

Valja izdvojiti nevjerojatno dinamičnu radionicu Lise Jacques i Sian Watson-Tayler iz Attenbourg Arts Centre u Leicesteru u kojoj je teorijski i praktično približen inovativni model njihovog nagrađivanog projekta „SENsory Atelier“ namijenjenog učenicima s kompleksnim teškoćama u razvoju koji se uključuju u kreativne aktivnosti uz suvremene umjetnike na rezidenciji prema principima Reggio Emilia pedagoške filozofije, te radionicu posvećenu programu „Bebini koraci“ iz Muzeja Oscara Nimayera u Brazilu (MON) u kojem se bebe od 1 do 3 godine starosti kroz multisenzoričke aktivnosti upoznaju s umjetničkim djelima iz stalnog postava pa se mogu uključiti i bebe s motoričkim teškoćama, CP-om i autizmom.

U panel raspravi na temu odgovora muzeja na društvene nepravde, nasilje i političke pritiske s Mariëlle Pals, ravnateljicom Wereldmuseum Amsterdam i članicom upravnog vijeća HOI-a i Arthurom Affleckom, izvršnim direktorom Asocijacije dječjih muzeja iz SAD-a koje okuplja 500 institucionalnih članova, istaknuta je važnost očuvanja profesionalnog integriteta i standarda.

Međunarodna nagrada „The Children in Museums Award“ s omiljenim dječjim likom zečice Miffy koju su 2011. osnovali Europska muzejska akademija i Hands On! International, dodjeljuje se svake godine ustanovama ili pojedincima koji pokazuju iznimnu kreativnost, predanost i inovativnost u stvaranju muzeja koji su inspirativni, pristupačni i zabavni za najmlađe posjetitelje. Stručni žiri je nagradu za 2025. godinu dodijelio Centru STEAM La Nube iz El Pasa u Teksasu za inovativan, dvojezični istraživački program i uključenost u zajednici, a Posebno priznanje Etnografskom muzeju iz Budimpešte za program „Provedimo noć u muzeju“ u kojem djeca tijekom prespavanca u muzeju upoznaju muzejsku čuvaonicu i stvaraju etnografsku izložbu.

(Lana Bede)

►vrh

---

 

Izvor: Muzej betinske drvene brodogradnje

Nova izdanja – „Betinska brodogradnja – etimologijski rječnik pučkog nazivlja“

Muzej betinske drvene brodogradnje nedavno je objavio dopunjeno drugo izdanje knjige Gorana Filipija (1954.–2021.) „Betinska brodogradnja – etimologijski rječnik pučkog nazivlja“, jedinstvenog djela koje dokumentira i tumači bogatu maritimnu baštinu Betine, Korčule, ali i cjelokupnog jadranskog područja.

Prvo izdanje, objavljeno 1997. u nakladi Muzej grada Šibenika, već je tada prepoznato kao iznimno važno djelo koje je po prvi put sveobuhvatno obradilo terminologiju betinske i, usporedno, korčulanske drvene brodogradnje. Novo izdanje donosi suvremeni dizajn, dopunjene interpretacije i ponovno stavlja pred publiku knjigu koja je nezaobilazan izvor za istraživanje jadranske maritimne baštine.

Rječnik je nastao na temelju višegodišnjega Filipijeva terenskog i jezikoslovnog istraživanja. Autor je sustavno prikupio i obradio betinske nazive povezane s brodogradnjom, precizno bilježeći značenja, naglaske, varijante i kontekst njihove uporabe. Posebnu važnost ima njegova usporedba betinskog nazivlja s korčulanskim ekvivalentima, čime je otvorio uvid u širi jadranski terminološki prostor i međusobne dodire dvaju važnih brodograditeljskih središta. Svaku natuknicu potkrepljuje etimološkom analizom koja uspoređuje razvoj riječi u talijanskim govorima, najčešće mletačkim, te navodi i istoznačnice i sličnozvučnice iz sredovjekovne latinštine naših krajeva. Time je rječnik postao vrijedan dokument jezične i kulturne povijesti istočnog Jadrana. Recenzije ovoga izdanja izradili su dr. sc. Ivana Škevin Rajko i dr. sc. Nikola Vuletić, potvrdivši njegovu znanstvenu i stručnu vrijednost.

Vizualna komponenta knjige važan je doprinos njezinoj jasnoći i uporabljivosti. Precizne ilustracije Nenada Bojmića i Krešimira Bosne prikazuju dijelove broda, tipove plovila, konstrukcijske elemente i tradicijsku opremu, olakšavajući razumijevanje terminologije. Fotografije Marka Barišića dodatno obogaćuju knjigu prikazima tradicijskih alata i elemenata radnog procesa.

Ovaj rječnik imao je ključnu ulogu i u nastanku Muzeja betinske drvene brodogradnje. Tijekom oblikovanja stalnog postava upravo smo prema Filipijevim natuknicama identificirali, terminološki uskladili i stručno interpretirali građu, nazive dijelova broda, alate i radne postupke. Na taj je način rječnik postao temeljno referentno djelo na kojem se i danas gradi muzeološka interpretacija betinske brodograditeljske tradicije.

Urednice drugog izdanja su Kate Šikić Čubrić i Anita Šikić; grafičku pripremu potpisuju Tea Marin i Lovro Vudrag (B-Forme.hr), crteže Nenad Bojmić i Krešimir Bosna, fotografije Marko Barišić (Republic.com.hr), a tehničku pripremu i grafičku prilagodbu teksta David Ivić. Korekturu su napravile Sandra Barešin, Mirela Bilić i Kate Šikić Čubrić.

Ovo izdanje, koje smo izdali u sunakladništvu s Hrvatska sveučilišna naklada d.o.o. predstavlja trajni doprinos očuvanju i razumijevanju tradicijske drvene brodogradnje Betine te vrijedan spomenik stručnom, jezičnom i kulturnom radu Gorana Filipija, čije je djelo ostavilo neizbrisiv trag u interpretaciji hrvatske maritimne baštine.

(Muzej betinske drvene brodogradnje)

►vrh

---

 

Impressum

Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690

Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar

Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr