HR | EN
#1 | #2 | #3 | #4 | #5 | #6

Izvor: Stiftung Humboldt Forum im Berliner Schloss / Photo: Alexander Schippel

Berlin – otvoren Humboldt Forum u sjeni duhova prošlosti

Humboldt Forum, najskuplji ali i najkontroverzniji kulturni projekt u Njemačkoj, otvorio je u srpnju svoja vrata posjetiteljima u rekonstruiranoj Berlinskoj palači (Berliner Schloss) na obali rijeke Spree. Otvaranje koje je više puta odgađano što zbog kašnjenja u izgradnji, što zbog pandemije, ostalo je u sjeni polemika oko predmeta iz zbirki izvaneuropskih kultura, odnosno pitanja neetičnog i iz današnje perspektive nezakonitog pribavljanja predmeta kao i njihovog povrata nekadašnjim kolonijama.

 

Fotografirao: Stiftung Humboldt Forum im Berliner Schloss / Photo: Alexander Schippel

Muzejski projekt „težak“ više od 680 milijuna eura imao je digitalno otvorenje još u prosincu prošle godine, no zbog pandemije nije bio dostupan posjetiteljima nego je održana virtualna tura. Na svečanosti otvorenja održanoj 20. srpnja ove godine na kojoj su prisustvovali berlinski gradonačelnik Michael Müller i povjerenica njemačke vlade za kulturu i medije Monika Grütters, osim nestrpljivih posjetitelja našli su se i brojni prosvjednici.

Projekt je otpočetka bio obilježen kontroverzama i brojnim protivljenjima. Prema odluci njemačkog Bundestaga iz 2002. godine Palača republike otvorena 1976., u kojoj je djelovala Vlada DDR-a do 1990., a koja je nakon reunifikacije Njemačke zatvorena je za javnost, morala je biti srušena. Mnogi Istočni Nijemci bili su posebno pogođeni ovom odlukom koja se može protumačiti kao zatiranje istočnonjemačke povijesti Berlina. Na mjestu Palače republike sagrađena je zgrada čiji je vanjski izgled rekonstrukcija Berlinske palače iz 15. stoljeća. Ta nekadašnja rezidencija pruskih kraljeva i kasnije njemačkih careva bila je teško oštećena tijekom Drugog svjetskog rata te ju je socijalistička vlada odlučila srušiti 1950. godine.

Novo zdanje ima rekonstruirana barokna pročelja i kupolu prema uzoru na staru palaču te barokna pročelja unutarnjeg dvorišta, čime je odana počast originalnom arhitektu palače, baroknom majstoru Andreasu Schlüteru (1659. – 1714.). Autentičnost vanjskog baroknog izgleda postignuta je ugrađivanjem sačuvanih fragmenta izvorne zgrade, ali i uz pomoć povijesnih fotografija. Iznutra riječ je o potpuno modernoj i minimalističkoj zgradi realiziranoj prema ideji talijanskoga arhitekta Franca Stelle, u kojoj su svoj novi dom našla su dva muzeja – Etnološki muzej sa zbirkama iz Afrike, Azije, Amerike i Oceanije te Muzej azijske umjetnosti. Posjetiteljima su trenutačno dostupni prizemlje i prvi kat na kojima je postavljeno šest izložbi - o međunarodnoj trgovini bjelokosti, zatim znanstvena izložba o klimatskim promjenama Sveučilišta Humboldt, interaktivna stalna izložba Berlin Global te izložba posvećena braći Humboldt. Drugi i treći kat s postavima etnoloških i azijskih zbirki trebali bi se otvarati kroz iduću godinu.

 

Fotografirao: Stiftung Humboldt Forum im Berliner Schloss / Photo: Alexander Schippel

Upravo činjenica da će predmeti prikupljeni tijekom razdoblja kolonijalizma biti izloženi u rekonstrukciji nekadašnje kraljevske palače izazivala je najviše negodovanja. Među protivnicima projekta posebno se ističe grupa kulturnjaka (Coalition of Cultural Workers Against the Humboldt Forum) koji smatraju da „oživljavanje“ palače iz 15. stoljeća, simbola pruske monarhije, kršćanske dominacije i kulturne nadmoći kolonizatora, predstavlja regresivni model koji otvara prostor rastućem desničarskom nacionalizmu. Posebno se zalažu za uklanjanje zlatne sfere i križa s vrha kupole nove-stare palače –najuvredljivijih simbola, prema njihovom mišljenju.

Kontroverzama su doprinijele i sve aktualnije rasprave o povratu umjetnina koje potječu iz nekadašnjih kolonija. Posebice se u posljednje vrijeme puno govorilo o povratu beninskih bronci, vrijednih metalnih odljeva i skulptura koje su britanske trupe opljačkale iz kraljevske palače na području današnje Nigerije, a pregovori oko povrata između Njemačke i Nigerije trebali bi početi iduće godine.

(Ivona Marić)

 

„Fragmenti melankolije“ – izložba o tamnim stanjima duha

U Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu krajem srpnja otvorena je izložba „Fragmenti melankolije“ koja kroz različite umjetničke discipline, od slikarstva i crteža do fotografija i prostornih objekata, istražuje „tamna, romantizirana, bolećiva stanja duha i duševnosti čovjeka“, projicirana procesima stvaranja u motiv i ugođaj umjetničkog djela.

Radovi 46 autora nastali u periodu od 1915. godine do danas interpretiraju mnoga lica melankolije, od zamišljenog i nostalgičnog raspoloženja, pa sve do težih stanja uma poput bezvoljnosti, uzaludnosti, potištenosti, boli zbog gubitka ili depresije, osvješćujući činjenicu da umjetničko djelo nije samo umjetnički objekt kojem je interpretacija estetskih vrijednosti krajnji domet njegova značenja, već složena informacija o svim izravnim i neizravnim utjecajima, svjesnim i podsvjesnim refleksijama njegovog kreatora. Kako pojašnjava autor izložbe muzejski savjetnik Željko Marciuš, priča o melankoliji počinje već u antici kada se melankolična narav povezivala s četiri karaktera – melankolik, flegmatik, sangvinik i kolerik. Već tada je melankolija bila određena kao mentalno oboljenje, a da bi se čovjek izvukao iz tih dubokih stanja kao terapija su prepisivane lijepe šetnje, blagi razgovori, vodene kupke i glazba. Marciuš smatra da živimo u vremenu „terora sreće i ljepote društvenih mreža“ gdje svi moramo biti bogati, lijepi i pametni kad i to nismo, gdje su čak su i forenzičarski leševi u kriminalističkim serijama lijepi, u vremenu u kojem se tuga često stigmatizira u opreci s težnjom k bržem, višem i boljem. Odabirom radova želio je, u ovom vremenu trijumfa estetike, publici pokazati da je drukčiji melankolični senzibilitet tijekom cijele povijesti umjetnosti sastavni dio ljudskog iskustva. Izložbu ujedno smatra optimističnom jer ako čovjek izdrži tu melankoličnu kupku i implementira nova saznanja o sebi i proživljenim emocijama slijedi ono što Carl Gustav Jung naziva individuacija, proces samospoznaje koji vodi do ravnoteže između emocija, percepcije, intuicije i umnosti.

Putovanje melankolijom započinje Jaschkeovim gvašem Izvor Slunjčice (1815.) koji prikazuje romantičnu, melankoličnu mjesečinu - paradigmu melankolije. Na romantično osjećanje prirode nastavljaju se pejzaži karakteristični za melankoličare, hladni, vlažni i opustošeni – Savski pejzaž I (1925.) Ferde Kovačevića i Stablo u snijegu (1900.) Slave Raškaj koje izvedeno prozirnošću akvarela pripada "lirskoj melankoliji zime". Slava Raškaj, za koju autor izložbe kaže da je i sama bila po prirodi melankolik, zastupljena je i svojim Autoportretom (1898.) na kojem si je povećala uho što je simbol njezine čežnje za sluhom s obzirom na to da je bila gluhonijema. Iz dionice simbolizma, razdoblja uz koje se ponajviše vežu melankolične atmosfere, izdvaja se i Čikošev Ženski akt (Ostavljena) iz 1913., prizor mlade nage žene koja leži na kamenom podu glavom, velom, rukama i tijelom usmjerenim prema dolje, što je simbol melankolije gubitka, oplakivanja, neutažene ljubavne čežnje i želje za smrću.

Neprihvaćanje vlastite tjelesnosti vidimo u Trepšeovoj Ženi prija spavanja (1921.-1922.), slici koja prikazuje nagu žensku figuru pognute glave i rumena lica u intimnom prizoru otkrivanja seksualnosti i nesavršenosti vlastita tijela. Jedan od najupečatljivijih radova na izložbi svakako je Babićev autoportret Pred izlogom cvjećarne (1929.), vjerojatno nastao nakon gubitka djeteta, zrcalni prikaz urbane otuđenosti koji prikazuje autora osamljenog u svojoj tuzi, iza kojega je luda gomila svakodnevnice u kojoj uopće nema momenta da se nekakvo dublje mentalno stanje poput tuge proživi. Tu je i Ivančićev Portret F.K. (1968.) s naslovnice plakata izložbe koji prikazuje upijenog i bolećivog Kafku, praškog pisca koji je cijeli život patio od kliničke depresije i ujedno sinonima za melankoliju.

Temu zaključuju suvremeni umjetnici – Posavec filozofskom panoramom monumentalnog karaktera Vrapče (2003.) osvjetljava unutrašnji prostor bolnice Vrapče, "zadnje stanice melankolika", Vesović fotografskom slikom Nicole (The Others) (2002.) interpretira film Alejandra Amenabara dočaravajući melankoliju horora i noćnih mora, Zoltan Novak autoportretom Prolaznik (2009.) odašilje mahnito-melankoličnu vizuru prikazujući besciljnog šetača koji hoda iznad svakodnevnog svijeta vođen začaranom determiniranom silom, dok Šimrak kadrirajući beskućnicu s ulica Buenos Airesa odražava socijalnu melankoliju. Grubo i oporo lice Žene sa zavojem – Pfizer (2020.)nosi sa sobom bijedu i teret tajnog života velegrada u kojem živi milijun i pol beskućnika, a logo na vrećici farmaceutske kuće podcrtava tvrdu stvarnost jer istoimena korporacija proizvodi antidepresive i antipsihotike, ali i cjepivo protiv Covida-19 – oznakovljenje sadašnje sveopće melankolije.

Izložbu se može razgledati do 24. listopada. (Ivan Guberina)

 

Izvor: Nacionalni muzej moderne umjetnosti

 

Izvor: Muzej grada Kaštela

Trogir – Emanuel Vidović u kaštelu Vitturi

Krajem srpnja u Muzeju grada Kaštela otvorena je izložba „Emanuel Vidović – izbor djela iz fundusa Galerije Emanuel Vidović“ koja donosi presjek stvaralaštva poznatog splitskog slikara kroz izbor djela iz fundusa Galerije Emanuel Vidović Muzeja grada Splita.

Izložba je, u okviru međumuzejske suradnje, obišla više hrvatskih gradova pa je nakon Varaždina 2011., Siska 2012., Samobora 2014., Klanjca 2019. postavljena i u Kaštel Lukšiću. Time Galerija Emanuel Vidović ispunjava jednu od svojih važnih zadaća, a to je kontinuirana prezentacija umjetničkog naslijeđa Emanuela Vidovića (Split, 1870.-1953.) koji nije ostavio samo značajan trag u povijesti hrvatskog modernog slikarstva nego je kao kulturni djelatnik i likovni pedagog odigrao važnu ulogu u kulturnoj povijesti Splita. Izložba je postavljena u velikoj dvorani na prvom katu renesansnog kaštela Vitturi, a izloženo je 29 slika koje obuhvaćaju sve faze Vidovićeva stvaranja, od zadnjeg desetljeća 19. stoljeća, kada se je vratio u Split sa školovanja iz Venecije i Milana, sve do slikareve smrti 1953. godine. Zastupljene su i sve slikarske tehnike koje je umjetnik koristio, ulje na platnu, drvu ili papiru, akvarel, pastel te mješovita tehnika ulja i gvaša.

U postavu izložbe primjenjuje se kombinacija kronološkog i tematsko-motivskog izlaganja jer se tako najlakše mogu pratiti stilske mijene u Vidovićevom stvaranju obzirom je ovaj slikar mijenjajući motive mijenjao i način slikanja. Prvu grupu radova čine talijanski, splitski i trogirski krajolici jer je Vidović četrdeset godina slikao isključivo krajolike. Na radovima koji su nastali u njegovom formativnom razdoblju (1896.-1906.) uočava se paralelno slikanje stilski različitih djela. Vidović u isto vrijeme slika realističko-impresionističke vedute raspjevanog kolorita i temperamentnog poteza (Iz venecijanske lagune, oko 1897., Vranjic, 1898.) i lirske, melankolične pejzaže utišane gestualnosti i game (Chioggia, 1896.). Simbolistički radovi kakve je Vidović slikao za vrijeme Prvog svjetskog rata predstavljeni su slikom Splitska luka (oko 1918.). Slikana je divizionističkom tehnikom, gusto postavljenim točkama boje koje izazivaju osjećaj treperenja slikarske površine i prenose prizor u sferu oniričkoga. Slike Seljačke kuće (1921.) i Trogir (1932.) manifestiraju promjenu načina slikanja. Plohe su uokvirene tamnom linijom koja slici cizelirane površine daje ekspresionistička obilježja.

Slijedi grupa slika interijera stana i atelijera koje je slikar počeo slikati 1938. godine, kada je, već u poznim godinama, pronašao smiraj u intimi vlastitog doma, u dobro zaštićenom prostoru vlastitog mikrokozmosa. Na ove slike stilski se nadovezuju produhovljeni interijeri splitskih i trogirskih slika koji su u Vidovićevo slikarstvo ušli posredstvom uspomena iz dječačkih dana (Splitska katedrala, 1939., Unutrašnjost crkve sv. Križa, 1939., Unutrašnjost crkve sv. Mihovila u Trogiru, 1940., Unutrašnjost crkve sv. Petra u Trogiru, 1940.). Svi interijeri rađeni su na isti način, slikar crtežom postiže stabilnost i čvrstoću kompozicije, a raznobojnim kolorističkim mrljama raznolike gustoće slojevitu i titravu slikarsku površinu koja sve predmete povezuje u cjelinu jedinstvenog ozračja.

Posebnu cjelinu čine Vidovićeve tonski slikane mrtve prirode sačinjene uglavnom od predmeta na kojima se nataložila patina prošlosti, od prašnjavih relikvijara i kandilira iz splitskih i trogirskih crkava, starih satova bez kazaljki, polomljenih skulptura i lutaka, lubanja i maski, kojima je vrijeme utisnulo dušu, a slikar ju je tankoćutno prenosio na svoja platna (Mrtva priroda s kipom, 1947., Mrtva priroda sa Smajićevim konjićem, 1949., Stare lutke s paletom, 1953.).

Posljednja skupina slika predstavlja Vidovićeve krajolike nastale u posljednjem desetljeću njegova stvaranja. To su slike dragih i poznatih, davno proživljenih motiva Splita, Trogira, Venecije i Chioggie, rađene po sjećanju. Slikar ovdje ponovo koristi divizionističku tehniku slikanja, ali proširuje i posvjetljuje paletu. Stari motiv je uvijek nova likovna senzacija, rezultat majstorove sposobnosti da lapidarnim crtežom obuhvati svaku formu i pronađe različite, a rafinirane kolorističke kombinacije (Seljačke kuće kraj Venecije. Sjećanje na stari motiv, 1951., Stari Split, oko 1951., Motiv iz Trogira, oko 1952., Kamerlengo, 1953., Napušteni škver u Trogiru, 1953.).

Izložbu prati katalog od 24 stranice s reprodukcijama slika u boji, a publika ju može razgledati do 14. kolovoza u radno vrijeme Muzeja, od ponedjeljka do subote od 9 do 20 sati, a nedjeljom od 9 do 13 sati.

(Nela Žižić, muzejska savjetnica Muzeja grada Splita)

 

Izvor: Muzej grada Splita

 

Nova izdanja – "Nastanak NDH i hrvatsko pomorstvo"

U nakladi Hrvatskog pomorskog muzeja Split krajem lipnja 2021. godine objavljena je knjiga "Nastanak NDH i hrvatsko pomorstvo (travanj - svibanj 1941.)". Autor knjige je muzejski savjetnik mr. sc. Stjepan Lozo, a riječ je o radu koji je nastao tijekom poslijediplomskog studija na Sveučilištu u Zadru pod mentorstvom prof. dr. sc. Mithada Kozličića. Autor je rad na zadarskom Sveučilištu obranio 2005. godine te njime stekao akademski stupanj magistra znanosti dok ga ja sada doradio i obogatio ilustracijama te priredio za tisak za objavu u nakladi matične mu ustanove.

Nezavisna Država Hrvatska kao kompleksna i kontroverzna povijesna pojava trajno privlači pozornost istraživača. Jedna od temeljnih kontroverzi nalazi se u činjenici što je nastala pod pokroviteljstvom Italije, države koja je u duljem razdoblju otvoreno atakirala na hrvatske obalne prostore koji čine osnovu hrvatskoga pomorstva. Knjiga "Nastanak NDH i hrvatsko pomorstvo (travanj - svibanj 1941.)" nakon uvodnih riječi i analize stanja istraženosti teme, podijeljena je u sedam poglavlja u kojima autor daje odgovore na pitanja što se događalo na hrvatskom obalnom pojasu od proglašenja NDH 10. travnja do Rimskih ugovora 18. svibnja. Osim opisa događanja u tih 38 dana travnja i svibnja 1941. godine, na moru i u naseljima na obalnom području, u knjizi se prethodno analizira i kontinuitet talijanskih pretenzija do potpisivanja Rimskih ugovora, stanje na Jadranu 1918. godine, stvaranje mornarice Kraljevine SHS / Jugoslavije i njen slom u Travanjskom ratu 1941. godine. Završna poglavlja obrađuju Rimske ugovore i donose zaključna razmatranja.

Nakon Zaključka slijedi popis literature, kazalo osoba i kraći sažetak na engleskom jeziku. Na kraju knjige kao prilozi se donose tekstovi Rimskih ugovora, Naredbe zapovjednika Hrvatske mornarice 1941. te izjave mornaričkih časnika koji su 1941. godine iz mornarice Kraljevine Jugoslavije prešli u službu NDH što je zasigurno prvorazredni izvor informacija. Navodimo neka od imena čije se izjave donose; Leo Zaccaria, Andro Vrkljan, Jerko Kačić-Dimitri, Antun Vekarić i drugi. Kako autor navodi u arhivskoj građi Hrvatskog pomorskog muzeja Split čuva se 176 izjava časnika od kojih je samo manji dio donesen u cijelosti u ovoj knjizi no sve su korištene tijekom istraživanja. Možda jednog dana se ukaže prigoda da se sve objave integralno u jednoj knjizi jer bi zasigurno pomogle istraživačima koji će se ovom temom baviti u budućnosti.

Knjiga formata 24 x 17 cm, u tvrdom uvezu, na svojih 460 stranica sadrži 73 ilustracije (fotografije i zemljovide).

Nastanak NDH i hrvatsko pomorstvo (travanj - svibanj 1941.)
Nakladnik: Hrvatski pomorski muzej Split
Lektura i korektura: Rudolf Ćurković
Tisak: Dalmacija papir, Split
Grafičko oblikovanje: Stjepan Lozo i Dalmacija papir
Naklada: 300 primjeraka
ISBN 978-953-7742-20-1

(Ljubomir Radić, ravnatelj Hrvatskog pomorskog muzeja Split)

 

Fotografirala: Marija Plenković

„Poetska mapa Hvara“ – inovativno čitanje glazbene i pjesničke baštine

Multimedijalni umjetnički program Poetska mapa Hvara nagrađivane glazbenice i konceptualne umjetnice Sare Renar predstavljen je u Jelsi u sklopu Jelsa Art Bienniala (JAB). Riječ je o programu koji na inovativan način spaja tradicijsku glazbu i dijalektalnu poeziju u suvremeni glazbeni izraz s ciljem popularizacije glazbene i pjesničke baštine jednog otoka oblikovane u sasvim novi glazbeni doživljaj tog otoka.

Inspirirana pjesničkim opusom značajnih hvarskih pjesnika iz Vrisnika braće Marina i Jure Franičevića i tradicijskih pjesama koje je 1930-ih godina zapisao jelšanski skladatelj, melograf i glazbeni pisac Antun Dobronić, Sara Renar skladala je i aranžirala šest pjesama povezanih s odabranim lokacijama u Jelsi, Vrisniku i na Humcu. Na ovim su lokacijama postavljene oznake s QR kodovima koji korisnike vode do poveznice na odabranu skladbu na web stranici Muzeja općine Jelse, programskog partnera Poetske mape Hvara. Muzej se pokazao kao logičan partner s obzirom na to da u svom fundusu čuva dvije zbirke povezane s ovom temom – Zbirku književnika Marina Franičevića i Zbirku skladatelja Antuna Dobronića. Program su podržali Turistička zajednica općine Jelsa, LAB 852 - jedan od organizatora JAB-a 2021. te Ministarstvo kulture i medija RH u sklopu programa digitalne prilagodbe i kreiranje novih kulturnih i edukativnih sadržaja.

Poetska mapa Hvara vodi nas u glazbeno putovanje koje budi sjećanja na prepoznatljive motive vezane uz nekadašnji otočni ambijent, ali i neke univerzalne ljudske motive. Tako poetska refleksija o ljudskoj prolaznosti izražena u pjesmi Jure Franičevića – Pločara Rič pokojnega barba Bortula obo kratken čovičjen viku uz suvremenu interpretaciju tradicijske ljubavne pjesme Da ja moram tebi doći čini audio broj uz lokaciju u jelšanskom parku u neposrednoj blizini spomenika Antunu Dobroniću u čast ove dvojice velikana koji su zadužili hrvatsku glazbu i književnost.

Jedna od audio lokacija u Vrisniku, rodnom selu braće i pjesnika Franičevića, na zgradi nekadašnje čitaonice u kojoj je planiran stalni postav Zbirke književnika Marina Franičevića, osobito je snažnog dojma. Naime, ta pjesma kombinira odabrane dijelove poeme Govorenje Mikule Trudnega koje čita sam Marin Franičević (preuzeto iz multimedijalnog izdanja Ptice nad maslinama, Jugoton – Nakladni zavod Matice Hrvatske 1981., ljubaznošću Croatia Recordsa) i motive iz Četiri lita i četiri zime i O sokole, moj sokole. Govorenje poeme od strane samog autora uvodi slušatelja u emotivno nabijenu tiradu uzburkanih strasti Mikule Trudnega – arhetipa težaka, čovjeka suočenog s teškim pitanjima ostanka u rodnom kraju, promjenom političkog sustava i protoka vremena.

Treća prostorna dionica Poetske mape Hvara vodi nas na Humac, 'drugi dom' stanovnika Vrisnika, odnosno u selo koje nikada nije bilo stalno naseljeno već ljudi tamo borave za trajanja poljoprivrednih poslova. Upravo je ovdje 2018. godine na Etno Hvar Festivalu Sara Renar imala izvedbu koja se pokazala začetkom Poetske mape Hvara. Dio tog nesvakidašnjeg aranžmana, pjesma Marina Franičevića Stari tovar, čini glazbeni broj smješten na ulazu u malu etnografsku zbirku na Humcu.

Uz Saru Renar glazbu za Poetsku mapu Hvara izvode Dimitrije Simović, klapa Frecija i klapa Jelsa. Za vizualni identitet zaslužan je Sven Sorić. Pjesme su čitali izvorni govornici iz Vrisnika i Jelse Vlatka Buj, Teo Grgičević, Ana Huljić, Bartul Huljić, Perica Matijašević, Marin Franičević (snimka). Sve pjesme Poetske mape Hvara mogu se poslušati na web stranici Muzeja općine Jelsa u mapi s označenim lokacijama.

(Marija Plenković)

 

Fotografirao: Karlo Čargonja

MMSU – 32 umjetnika o ožiljcima 90-ih

U Muzeju moderne i suvremene umjetnosti (MMSU) u Rijeci otvorena je izložba "90-e: Ožiljci" na kojoj se radovima umjetnika s prostora od srednje Europe do središnje Azije, od Balkana do Baltika, predstavlja desetljeće epohalnih promjena obilježeno procesima tranzicije, ratovima, korupcijom i kriminalom, novim brzorastućim nacionalizmima i prisilnim migracijama.

 

Fotografirao: Karlo Čargonja

Kustosica izložbe Janka Vukmir iz Instituta za suvremenu umjetnost izborom radova željela je kritički sagledati i kontekstualizirati posljednje desetljeće dvadesetog stoljeća koje je u Hrvatskoj ostalo slabo dokumentirano i još slabije istraženo, razdoblje između pada Berlinskog zida i integracije prvih postsocijalističkih država u Europsku uniju obilježeno intenzivnim društvenim, ekonomskim, geopolitičkim i tehnološkim promjenama koje su na nas ostavile „ožiljke“. Kako pojašnjava autorica u predgovoru kataloga, izložba je nastala iz potrebe za podsjećanjem i boljim razumijevanjem umjetnosti razdoblja tranzicije europskih država postsocijalističkog naslijeđa koja nekad kritički, nekad cinički ili humorno, kroz konvencionalne ili nove medije priča o „vremenu 90-ih i tome kako smo ga kao društvo doživjeli i preživjeli te o neizbrisivim tragovima koje je to vrijeme ostavilo i koje danas kao sudionici, protagonisti ili nasljednici tog desetljeća prenosimo u novo doba, sada i u novo normalno.“

Iako nisu svi nisu radovi na izložbi nastali 90-ih, svi oni reflektiraju taj intenzivan period, promišljaju ga ili predstavljajuju neki simptom, društveni poremećaj ili devijaciju koja kao posljedica tog razdoblja postoji i danas. Među 32 autora koji dolaze iz 17 država predstavljeno je i petero hrvatskih umjetnika od kojih se njih četvero – Antun Maračić, Vlasta Delimar, Slaven Tolj i Ivan Faktor, bave ratnim temama. Radovi Slavena Tolja s početka 90-ih ikonički su znak novog razdoblja hrvatske umjetnosti koja se referira na nastajanje nove stvarnosti i njezinu egzistencijalnu dramu, pružajući empatiju s društvenom situacijom, ali istodobno i kritiku rastućeg nacionalizma i nesnalaženja globalnog sistema prema lokalnoj situaciji. Rad Bez naslova (1992.) prožet je osobnom traumom prouzrokovanom stradavanjem prijatelja i umjetničkog kolege Pave Urbana koji je poginuo u granatiranju Dubrovnika, čiju posljednju fotografiju inkorporira u svoj rad smještajući je uz imitaciju hrvatske državne zastave koju lišava boje dovodeći u pitanje samu svrhu države. U Hrani za preživljavanje (1993.), performansu koji izvodi u Helsinkiju sa svojom tadašnjom suprugom Marijom Grazio, spaja intimno s političkim mažući tijelo "smjesom za preživljavanje" – konzerviranim prahom koji u okupirani Dubrovnik stiže kao humanitarna pomoć u trenutku kada u gradu odsječenom od svijeta pitka voda, nužna da bi prah postao jestiv, mjesecima nije bila dostupna.

Antun Maračić u Zlatnim riječima (1991.) ćiriličnim tipografijom beogradske Politike nabraja najelementarnije i najveće ljudske sadržaje stavljajući ih u konfrontaciju s vrijednostima huškačkog medija koji je imao veliku ulogu u eskalaciji ratnih sukoba na ovim prostorima, dok Vlasta Delimar grimasom straha i boli u radu iz serije Nepravednosti (1992.) pokazuje frustracije izazvane strahom koji je paralizirao društvo i osjećaj nepravednosti zbog nametnutog nasilja koje nije moglo biti njen izbor. Refleksije ratnog sukoba pojavljuju se i u Slavonskom nadgrobnom spomeniku (1993.) Ivana Faktora, instalaciji koja se osvrće na Domovinski rat i uništavanje Osijeka. Rad se sastoji od 25 spaljenih TV monitora pronađenih u uništenoj tvornici na prvoj liniji obrane grada koji su tretirani „arheološki“ poput ljudskih kostiju, a prati ih glazba emitirana uz nijemi film Fritza Langa Umorna smrt (1921.) koja timpanima i zvukovima koje je Faktor snimio za vrijeme granatiranja Osijeka u jesen 1991. naznačava prisutnost smrti.

 

Fotografirao: Karlo Čargonja

Tu je i uznemirujući dokumentarni video Male glave, mala tijela (2016.) Borisa Cvjetanovića koji govori o nasilju u jednom đačkom domu, temi koja je, premda je bila javna tajna, ostala zakopana desetljećima ostavivši težak ožiljak na zajednici koja nije istupila u zaštitu svoje djece.

„Ožiljke 90-tih“ moguće je pogledati u Muzeju suvremene umjetnosti u Rijeci do 27. rujna 2021. (Ivan Guberina)

 

Impressum

Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690

Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar

Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr