Dubrovački muzeji su 26. lipnja u Kneževu dvoru otvorili središnju godišnju izložbu „Gunduliću u spomen: Proslava otkrivanja spomenika Ivanu Gunduliću u Dubrovniku 1893. godine“ autora višeg kustosa Tonka Marunčića. Izložba povodom obilježavanja 130. godišnjice tematizira podizanje spomenika velikom hrvatskom pjesniku kojeg je, u vrlo složenim nacionalno-političkim odnosima druge polovice 19. stoljeća, napravio brački kipar Ivan Rendić.
Cjelokupni projekt vodio je „Odbor za podignuće spomenika Ivanu Gunduliću“ kojeg je 1880. izabralo Općinsko vijeće s planom da se spomenik izradi do 1888. kada se obilježavala tristogodišnjica pjesnikova rođenja. Ipak, zbog brojnih razloga to im tada nije uspjelo pa se proslava održala tek 1893. godine, a u međuvremenu su se u Dubrovniku promijenili politički odnosi. Na općinskim izborima 1890. poražena je Narodna stranka te je vlast preuzela srpsko-autonomaška koalicija koja je iz svojih redova imenovala i nove članove Odbora. Taj je odbor ovoj proslavi nastojao dati dubrovački i južnoslavenski značaj i na taj se način vješto htjela zaobići nacionalna dimenzija proslave. Usprkos tome davali su prikrivenu podršku srpskoj strani koja je preko lokalnih novina na proslavu pozivala srpske političare iz Monarhije i Kraljevine Srbije. Ova trodnevna proslava otkrivanja Gundulićeva spomenika trebala je potvrditi njihovu ideju o srpskoj pripadnosti Dubrovnika.
Međutim, to su prepoznali dubrovački narodnjaci i pravaši, kao i brojni drugi hrvatski građani i društva, koji su tom prilikom došli u Dubrovnik s hrvatskim trobojnicama, pjevajući domoljubne pjesme i izvikujući političke pokliče, ovoj proslavi dali hrvatski predznak. Osim „domaćina” Pera Čingrije i Frana Supila, svečanosti su nazočili brojni hrvatski političari I kulturni djelatnici: Ante Trumbić, Milan Amruš, Rafo Pucić, Josip Tavčar, Josip Frank, Vjekoslav Spinčić, Juraj Biankini, August Harambašić i Tadija Smičiklas. Tako je ona prerasla u hrvatsko nacionalno slavlje te je široj javnosti poslana poruka o hrvatskoj pripadnosti Dubrovnika.
Na početku izložbe, nakon uvodnog dijela o životu i djelu Ivana Gundulića, kratko se opisuju političko-nacionalne prilike u Dalmaciji i Dubrovniku tijekom 19. stoljeća. Zatim, se u trećem i četvrtom dijelu prikazuje rad „Odbora za podignuće spomenika“ od 1880. do 1893. te njihova korespondencija s kiparom Ivanom Rendićem. U središnjem dijelu izložbe opisuju se pripreme i velika proslava otkrivanja spomenika koja je održana od 25. do 27. lipnja 1893. U posljednjoj temi obrađen je sam odjek ove proslave u dubrovačkim i hrvatskim novinama i drugim publikacijama.
Okosnicu izložbe čine predmeti iz zbirki Kulturno-povijesnog muzeja poput originalnih posrebrenih vijenaca, svilenih vrpci, fotografija s proslave, dva originalna basreljefa Ivana Rendića, spomen-medalja, razglednica, plakata i dokumenta. Dio građe za ovu izložbu posuđen je iz Državnog arhiva u Dubrovniku, Znanstvene knjižnice Dubrovnika, Franjevačkog samostana Male braće, Arhiva Dubrovačke biskupije i privatnih vlasnika. Osim autora izložbe Tonka Marunčića, likovni postav izložbe potpisuju Željko Ćatić, Ivona Michl i Ivan Mladošić. Restauratorsko-konzervatorske radove obavili su Željko Ćatić, Ivan Mladošić, Dženita Mehičić, Marija Vraničić i Vedran Mesarić.
Izložba „Gunduliću u spomen: Proslava otkrivanja spomenika Ivanu Gunduliću u Dubrovniku 1893. godine“ ostaje otvorena do 31. prosinca 2023. godine do kada bi trebao biti objavljen i katalog izložbe.
U Galeriji skulptura Ivan Sabolić u Peterancu posljednjeg četvrtka u lipnju otvorena je zanimljiva studijska izložba "Sakupljači i ostavštine – Ivan Sabolić", nastala povodom svojevrsnog jubileja Zbirke Ivana Sabolića. Kad je Muzej grada Koprivnice prije 40 godina otvorio za javnost stalni postav galerije poklonjenih kipova Ivana Sabolića (1921. – 1986.), njegova kolekcija slika, skulptura i umjetničkih predmeta ostala je u drugom planu. U vrijeme otvorenja Galerije skulptura Ivan Sabolić u Peterancu naglasak je stavljen na donaciju gipsanih odljeva jednog od značajnijih akademskih kipara i likovnih pedagoga druge polovice 20. stoljeća, profesora i dekana zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. Danas, četrdeset godina kasnije, u fokusu izložbe su predmeti koji su popisani u Sabolićevom stanu u Voćarskom naselju 102 u Zagrebu 29. srpnja 1986. godine u Zapisniku ostavinske rasprave.
Izložba "Sakupljači i ostavštine – Ivan Sabolić" označava početak ciklusa studijskih izložbi koje je osmislila autorica i kustosica izložbe Draženka Jalšić Ernečić koja naglašava Sabolićevo (manje poznato) kolekcionarsko djelovanje, što je ujedno i polazište kustoske koncepcije izložbe. Prva odrednica jest sadržaj kipareve zbirke inkorporirane u umjetnikov intimni životni prostor koji je dijelio s akademskom kiparicom Jasnom Bogdanović, potom Sabolićeva vezanost uz radove kolega i prijatelja te predmete primijenjene umjetnosti i tradicijske kulture zavičaja, šireg prostora regije i mediteranskog kruga. S odmakom od četiri desetljeća Sabolićeva ostavština predstavlja kulturno i povijesno relevantnu cjelinu muzejskih predmeta koji s vremenskim odmakom mogu pružiti identitet vremena, odnosno, estetske okvire i način života treće četvrtine 20. stoljeća.
Fotografirala: Draženka Jalšić Ernečić
Slijedom toga, u nevelikom izložbenom prostoru Sabolićeve galerije, izloženo je stotinjak predmeta iz Zbirke Ivan Sabolić koji su pripadali interijeru umjetnikovog zagrebačkog stana. Radi se o cjelini koja je nastala iz dokolice i Sabolićeve potrebe za uživanjem u ljepoti oblika što ga je poticalo da prikuplja, istražuje i čuva upotrebne predmete tradicijske baštine, uspomene s putovanja i radove svojih kolega i suvremenika. U prvom su djelu izložene skulpture i slike kiparskih uzora, kolega i bliskih prijatelja: radovi Ivana Meštrovića, Ive Kerdića, Antuna Augustinčića, Vanje Radauša, Josipa Fluksija, Zdravka Brkića, Đorđe Andrejevića Kuna, Ante Despota, odnosno slike Joze Kljakovića, Sonje Kovačić Tajčević, Oskara Hermana, Alberta Kinerta, Ljube Škrnjuga, Ivana Lackovića i Boška Karanovića, dok su u drugom dijelu predstavljeni odabrani predmeti primijenjenih, tradicijskih i izvaneuropskih umjetnosti. Predmeti su uglavnom grupirani onako kako su bili izloženi u Sabolićevom stanu (kuhinji, blagovaonici, predsoblju, dnevnom boravku, spavaćoj sobi i kabinetu). Pokušavajući rekonstruirati odnos među pojedinim predmetima Sabolićeve zbirke, kustoska koncepcija naglašava fascinaciju elementima folklora i tradicije u kojima Sabolić usvaja napetu formu kao ultimativni izvor nadahnuća u vlastitoj kiparskoj stilizaciji. U tom procesu traženja napete forme, Sabolić nalazi minimalizam, svođenje oblika na znak te svojevrsnu meditativnost u predmetima primijenjenih umjetnosti, tradicijskoj i arheološkoj keramici u kojima prepoznaje estetiku i elemente suvremenih umjetničkih tendencija.
Fotografirala: Draženka Jalšić Ernečić
Zbirka Ivana Sabolića istovremeno oduševljava i fascinira svojom neispričanom muzejskom pričom. Kustosi muzeja su u pomanjkanju prostora, vremena i razumijevanja lokalne zajednice brigu o muzejskim predmetima bili prisiljeni svoditi na očuvanje stanja muzejskog predmeta za buduće naraštaje. Zahvaljujući muzejskoj dokumentaciji koju su tijekom vremena stvorili kustosi muzeja – 1983. Franjo Horvatić, Vlado Bužančić i Marijan Špoljar; 1986. Franjo Horvatić i Josip Fluksi; 1987. Oka Ričko; 1992. Gordana Kovačić; 2000. Vesna Peršić Kovačić i Draženka Jalšić – postoji solidan temelj budućih istraživanja života i estetike Ivana Sabolića. Očuvanost zbirke kao cjeline posjeduje nematerijalnu vrijednost i vrijednost memorije sadržane u pojmu kulturne baštine, dok sami predmeti odražavaju estetske, društvene, političke i etičke sustave vrijednosti Ivana Sabolića. Koristimo li se komparativnom analizom, analogijom i asocijacijom, Saboliću su, čini se, materijal, oblik i umijeće izrade bili važniji od determinacije, vremenskog razdoblja i provenijencije. U tom kontekstu posebno je zanimljiva sklonost prikupljanja predmeta kulturne baštine čija jednostavnost posjeduje nešto od kiparskog sažimanja i čistoće znaka prisutne u skulpturi Ivana Sabolića, baš kao što je to slučaj s predmetima izvaneuropske umjetnosti koje je prikupio na svojim studijskim putovanjima.
Ostavština Ivana Sabolića Muzeju grada Koprivnice iz 1986. godine primjer je na kojem možemo izučavati definiciju, funkciju i ulogu muzeja u društvenom okruženju sa svim specifičnostima, prednostima i manama s kojima se tijekom proteklih desetljeća suočavao koprivnički gradski muzej u svojoj pionirskoj ulozi regionalne mreže muzeja koju je sredinom osamdesetih godina 20. stoljeća osmislio i realizirao povjesničar Franjo Horvatić, tadašnji direktor Muzeja grada Koprivnice.
Izložba ostaje otvorena do 29. rujna 2023. i može se razgledati u radno vrijeme Galerije skulptura Ivan Sabolić u Peterancu, svakim radnim danom osim ponedjeljka, od 10 do 18 sati.
(Draženka Jalšić Ernečić)
Fotografija: Muzej vučedolske kulture
Nova izdanja – Marketing, muzeji i tehnologija
Interaktivna knjiga „MIT – Marketing / Muzeji i tehnologija“, autora Darka Bilandžića, višeg voditelja marketinga Muzeja vučedolske kulture, predstavljena je 28. lipnja u Muzeju vučedolske kulture. „MIT“ prikazuje inovativne načine primjene multimedije u muzejskom okruženju, predstavlja sveobuhvatan vodič kroz različite aspekte multimedijskog marketinga, ističući njegovu važnost i prednosti u promociji umjetnosti, kulture i povijesti.
Što čini ovu knjigu posebnom? Prije svega, ona je plod sedam godina dubinskog istraživanja, obrazovanja i primjene u stvarnom svijetu. Njeno stvaranje nije samo rezultat teorijske analize, već je temeljeno na stvarnim iskustvima i praksama koje su se pokazale uspješnima.
Knjiga dolazi s mobilnom aplikacijom MIT AR koja se može preuzeti s Google Play ili App Store platformi, a koja koristi tehnologiju proširene stvarnosti kako bi iskustvo čitanja knjige „MIT“ dovela u život. Skeniranjem stranica knjige pomoću pametnog telefona ili tableta, možete istraživati 3D modele, virtualne ture, QR kodove i druge interaktivne značajke koje poboljšavaju razumijevanje sadržaja. Pomoću ovakve vrste interakcije pomiču se granice čitanja.
Knjiga „MIT“ kroz svojih 10 poglavlja donosi mnoštvo korisnih savjeta, pravih studija slučaja provedenih u Muzeju vučedolske kulture i primjera najbolje prakse kako biste razumjeli kako multimedija može transformirati muzejsko iskustvo. Od proširene stvarnosti i virtualne stvarnosti, do interaktivnih instalacija i personaliziranih doživljaja, ova knjiga će vas voditi kroz sve najnovije trendove i tehnologije koje oblikuju budućnost muzejskog marketinga.
Fotografija: Muzej vučedolske kulture
„MIT“ je izvor inspiracije za sve one koji žele istražiti nove načine komunikacije s publikom, stvarati emocionalne veze i poboljšati interakciju između predmeta i posjetitelja. Kroz nju ćete otkriti načine kako iskoristiti snagu multimedije kako biste privukli, angažirali i obogatili iskustvo svoje publike. Knjiga nije samo za stručnjake iz muzejskog svijeta. Ona je namijenjena svima koji žele razumjeti važnost multimedijalnog marketinga i kako ga ispravno primijeniti u različitim kontekstima. Ukratko, knjiga „MIT: Multimedijalni marketing u muzejima“ je štivo za sve koji su zainteresirani za muzeje, umjetnost, kulturu i nove načine komunikacije s publikom. Prepuna ideja, primjera i praktičnih savjeta, pomoći će vam pomoći da otkrijete snagu multimedije i unaprijedite svoje marketinške strategije u muzejskom sektoru.
Za sve zainteresirane, knjigu je moguće nabaviti u suvenirnici Muzeja vučedolske kulture kao i na web shopu Muzeja.
(Darko Bilandžić, Muzej vučedolske kulture)
Kartuzijanski samostan Certosa di San Giacomo na otoku Capriju, 2023. Fotografirala: Tamara Rihtar
Capri – skriveno blago kartuzijanskog samostana
Capri, otočić smješten uz rub Napuljskog zaljeva u Tirenskom moru, osim skupih dizajnerskih trgovina i upečatljive scenografije za jetseterske odmore, nudi i dublju dimenziju za one koji će zaviriti unutar zidova nekadašnjeg kartuzijanskog samostana Certosa di San Giacomo. Samostan je 1371. dao sagraditi Giacomo Arcucci, a u njemu se danas čuva zbirka njemačkog slikara Karla Wilhelma Diefenbacha (Hadamar, 1851. – Capri, 1913.).
Diefenbach je bio reformist, pacifist, slobodni mislilac, simbolist, obožavatelj sunca, teozofist i slikar, „hipijevac“ s prijelaza iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće koji je, neshvaćen u svojoj okolini, utočište pronašao na otoku doselivši se na njega na samom kraju 19. stoljeća.
Formalno slikarsko obrazovanje stekao je na čuvenoj Akademiji likovnih umjetnosti u Münchenu (iako studij nije završio), a njegovi su radovi već rano privukli pozornost. Nažalost, teški oblik trbušnog tifusa kojim se zarazio i neuspjela operacija ostavili su trajni invaliditet na desnoj ruci, zbog čega je morao sve radnje (uključujući pisanje i slikanje) naučiti izvršavati lijevom rukom. S obzirom da je vjerovao da je spasio život zahvaljujući naturopatskim metodama, preobrazio se u „apostola“ prirodnog načina življenja i prakticirao vegetarijanstvo pa su ga zvali i „korabica apostolom“ (orig. „Kohlrabi-Apostel“), aludirajući na njegovu ishranu. Dio principa reformističkog pokreta Lebensreforma (hrv. životne reforme) uključivao je napuštanje bilo kakvog luksuza zbog čega je počeo nositi dugu bijelu tuniku i sandale (a ponekad je Münchenom šetao i bos) te javno propovijedati o vrijednostima mira i ljubavi, o bratstvu svih ljudi te povratku prirodnom načinu življenja, što je (osim načina ishrane) uključivalo nudizam, ali i odbacivanje monogamije i institucionalnog oblika religioznosti. Bio je na meti kritika zbog svojeg osebujnog ponašanja i stavova sasvim suprotnih vrijednostima tadašnjeg njemačkog društva, usmjerenog prema industrijalizaciji i naoružanju pa su njegova predavanja vlasti zabranile, a Diefenbach se povukao u seoske predjele Bavarske i osnovao društvo Humanitas kojeg je kasnije iznova oformio u okolici Beča. Uz mnoga preseljenja i putovanja poput onog u Egipat, tijekom svojeg turbulentnog životnog puta imao je stalnih problema i s financijama, a njegova umjetnost unatoč ponekoj uspješnoj izložbi nije polučila materijalne rezultate. Napokon je završio na Capriju koncem 1899. gdje je živio i stvarao do svoje smrti 1913. godine.
K. W. Diefenbach, Grotta della Minerva, Certosa di San Giacomo, Capri, 2023. Fotografirala: Tea Rihtar Jurić
Krajolici otoka među kojima su obala, spilje, razvikane panorame Marine Piccole, Faragliona, l'Arca Naturale, Monte Solara služili su mu kao vrelo inspiracija, a slikao je na svoj originalan način, koristeći polikromnu tehniku u kombinaciji s pijeskom, komadićima drobljenog kamena, trave i bitumena, kako bi slike dobile dodatno tijelo eksperimentirajući s materijalom koji je neproziran, suh i gust. Sve je to rezultiralo ekspresivnošću njegovih radova, ali i osjećajem tajanstvenosti. Mnoga su platna monumentalnih dimenzija što promatraču pružaju pojačani dojam neizmjerne snage prirode koja kaprijske krajolike prikazuju u osnovnim elementima mora, neba i stijena.
Njegova su velika platna 1931. godine preseljena iz atelijera u samostan gdje su nažalost zapostavljena i oštećena, a u tom stanju ostala su sve do sedamdesetih godina 20. stoljeća kada ih autorov unuk Friedrich Fridolin von Spaun (sin Stelle Diefenbach) službeno donira Italiji. Velikom predanošću i zalaganjem povjesničara umjetnosti i tadašnjeg pročelnika odjela za povijesnu baštinu Kampanije Raffaella Cause, Diefenbachov muzej osnovan je 1974. godine izlaganjem njegovih radova u samostanu.
Pored Diefenbachovih monumentalnih platna, u samostanu se mogu obići i dva klaustera, dok su zidovi samostanske crkve oplemenjeni freskama i platnima. Među slikama Nicole Malinconica (Napoli, 1663.–1721.) posebno se izdvaja Poklonstvo mudraca zbog prisutnosti afričke žene na mjestu Baltazara koja Djevicu daruje knjigom, darom „drugog“ znanja.
(Tea Rihtar Jurić)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr