HR | EN
#1 | #2 | #3 | #4 | #5 | #6

Fotografirala: Iva Validžija

Spašavanje umjetnina iz razrušene Petrinje – evakuacija Galerije „Krsto Hegedušić“

U razornom potresu koji je 29. prosinca 2020. godine pogodio područje Sisačko-moslavačke županije, od muzejskih ustanova najteže je stradala Galerija „Krsto Hegedušić“ koja djeluje u sklopu Pučkog otvorenog učilišta Hrvatski dom Petrinja. Temeljem Odluke Ministarstva kulture i medija RH u prošli četvrtak, 7. siječnja 2021., obavljena je žurna evakuacija umjetnina iz oštećenih zgrada Galerije i POU Hrvatski dom Petrinja. Više od tri stotine predmeta – slika, crteža, grafika, fotografija, keramike i skulptura – koji se nalaze na Listi zaštićenih kulturnih dobara RH zahvaljujući združenim snagama zagrebačkih muzealaca iz Muzeja za umjetnost i obrt (MUO), Muzejskoga dokumentacijskog centra (MDC) i Galerije Klovićevi dvori kao i djelatnika Ministarstva kulture i medija RH i HGSS-a u jednome su danu, uz pridržavanje svih sigurnosnih i epidemioloških mjera, prebačeni na sigurno.

Postupak žurne evakuacije proveo se u skladu sa smjernicama koje je MDC, u suradnji s kolegama iz matičnih muzeja Arheološkim muzejom u Zagrebu i Hrvatskim povijesnim muzejom, sastavio i objavio odmah nakon zagrebačkog potresa u ožujku prošle godine (Prva pomoć muzejima – kako evakuirati građu nakon potresa).

Prije same evakuacije napravljena je procjena stanja ugroženosti zgrada u Petrinji kao i pregled i priprema lokacije za prihvat i privremenu pohranu građe koja je opremljena policama i materijalima za pakiranje i pohranu. Utvrđen je plan evakuacije prema kojemu su pripadnici HGSS-a predmete uz pomoć dizalice izvlačili kroz krovni prozor Galerije. Muzejski tehničari iz Stručne skupine za evakuaciju umjetnina su preuzimali predmete i pakirali ih u kutije koje su potom prevezene u Gradski muzej Sisak. Kustosice MUO-a i MDC-a kao i drugi članovi Stručne skupine nastavili su rad na prihvatu i pohrani građe.

Premda je sama evakuacija obavljena u jednome danu, rad na evidentiranju premještene građe usporedbom s ispisom iz inventarne knjige i njenim pregledavanjem zbog mogućih oštećenja u potresu je nastavljen. Svi se predmet omotavaju u zračne folije, sortiraju prema dimenzijama i pakiraju u označene kartonske kutije koje se smještaju na označene police. Umjetnine većih dimenzija se omataju u zračnu foliju i smještaju na police na način da ih se fiksira uz pomoć užadi kako ih nova podrhtavanja tla ne bi dodatno oštetila. Paralelno s fizičkom manipulacijom bilježi se i točna lokacija svakog pojedinog predmeta u kutiji i na polici.

U petak 8. siječnja, Gradski muzej Sisak posjetila je ministrica kulture i medija, dr. sc. Nina Obuljen Koržinek, u sklopu svog obilaska stradale Sisačko-moslavačke županije gdje tek sijedi evakuacija ostalih pokretnih kulturnih dobara s kojom će se započeti kada se za to steknu uvjeti i lokacije budu sigurne za pristup. (MDC)

 

Fotografije: Iva Validžija

 

Iz donacije Tomislava Šole – izložba „Duh mjesta“

Oproštaj od 2020. godine i ulazak u novu godinu MDC je obilježio virtualnom izložbom „Duh mjesta”. Odabrano je 39 dijapozitiva iz donacije bivšeg ravnatelja MDC-a i umirovljenog profesora Tomislava Šole, autora građe koju je godinama koristio u svojim izlaganjima i predavanjima. Kadrovi snimljeni diljem europskog i sjevernoameričkog kontinenta te Indije u razdoblju od početka 1980-ih do kasnih 1990-ih u osvrtu kustosice iščitavani su kroz prizmu 2020., godine izolacije, socijalne distance, lokalnih katastrofa i opće nesigurnosti.

Prazne ulice i interijeri, mjesta gotovo bez ljudi i scene koje asociraju na osamljenost, u nekim slučajevima i napuštenost, bile su jedan od kriterija odabira snimki. Istovremeno ti isti prizori mogu predstavljati i potencijalni psihički bijeg u sigurnost tijekom vremena kada i egzistencija postaje nesigurna. U tome se ogleda dualizam i varijabilno tumačenje nekog prizora, koje je ovisno o kontekstu te iskustvima i stanju uma samog promatrača. Štoviše, promjenjiv je i sam duh nekog mjesta.

 

Parc Monceau, Pariz, Francuska, 1980.

Izložba je ostvarena zahvaljujući Tomislavu Šoli koji je MDC-u donirao nekoliko tisuća dijapozitiva na kojima su zabilježeni interijeri i eksterijeri brojnih muzeja, njihovi postavi i izložbe, baštinski objekti i lokaliteti, povijesno-kulturne cjeline, ali i oni kojima je autor na marginama svojih putovanja bilježio viđeno. Dijapozitivi su većinom njegovo autorsko djelo, uz manji broj onih koje je nabavio u muzejima tijekom posjeta. Digitalizacija dijapozitiva započela je skeniranjem prve serije od oko 1500 dijapozitiva u proljeće 2020., u doba prvog lockdowna te nekoliko dana nakon potresa koji je oštetio brojne zagrebačke građevine.

 

Pogled na Pavillon de Flore, Louvre, Pariz, Francuska, oko 1989.

Utvrđivanje mjesta i vremena nastanka pojedinih snimaka na kojima ti podatci nisu bili zabilježeni predstavljalo je izazov u čijem su, ponekad dugotrajnom, svladavanju korištene prednosti suvremenih tehnologija. Ponajviše su tu pomogli Google alati – tražilica, slike, karte, Street View, prevoditelj koji je korišten za prijevode natpisa i aplikacija Google objektiv. Međutim, otvorila se i mogućnost za suradnju s inozemnim muzejima. Virtualna izložba postavljena je na platformu Google Sites, koja, iako ima ograničene mogućnosti i mane, predstavlja jedan od besplatnih alata pomoću kojeg se može prezentirati građa.

Nekoliko stotina dijapozitiva iz donacije Tomislava Šole trebalo bi uskoro biti dostupno na MDC-ovom online katalogu, a tijekom 2021. planira se i odabir digitaliziranih dijapozitiva za nove virtualne izložbe i projekte, kao i nastavak digitalizacije ostatka donirane građe. (Zrinka Marković)

 

Izvor: Muzej grada Zagreba 

Sportska arhitektura V. Turine – posljednji taktovi prostorne muzike

U Muzeju grada Zagreba krajem prosinca otvorena je izložba „Stadion Maksimir – Sportska arhitektura Vladimira Turine“, koja kroz izvorne nacrte i fotografije etapa projektiranja i izgradnje Stadiona Maksimir i drugih građevina sportske arhitekture predstavlja arhitektonsku ostavštinu jednog od najutjecajnijih hrvatskih arhitekata, kontekstualizirajući vrijedne arhitektonske dosege koji su oplemenili i obogatili Zagreb.

Izložba je temeljena na doktorskoj disertaciji autorice dr. sc. Hele Vukadin-Doronjga, koja daje povijesni presjek gradnje Stadiona Maksimir, naglašava važnost građevine i okolnog prostora kao inspirativnog okruženja povezanog s čovjekom, navijačima, gradom Zagrebom i park-šumom Maksimir, afirmirajući ga kao izvorišnu točku zagrebačkog sporta. Jedan od najdarovitijih hrvatskih arhitekata Vladimir Turina (Banja Luka, 1913. – Zagreb, 1968.) ostavio je velik trag u hrvatskoj arhitekturi 20. stoljeća i kao inovativan arhitekt i kao osebujan profesor na Arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta u Zagrebu, na kojem je predavao od 1946. do 1966. godine. Originalnim i avangardnim idejama fokusiranim na čovjeka kojeg postavlja kao mjerilo svega bio je ispred vremena i tehničkih mogućnosti sredine, a njegova humanistička koncepcija prostora i beskompromisno zalaganje za istinsku arhitekturu donijeli su mu poštovanje i uvažavanje kolega, veliku popularnost među studentima, ali i zaobilaženje investitora radi čega je tijekom karijere realizirao svega tri građevine.

Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata intenzivno se posvećuje temi sportske arhitekture, svojoj trajnoj opsesiji, koja će mu donijeti brojne osvojene natječaje i međunarodna priznanja, a u relativno kratkom razdoblju nastaje njegova poznata trilogija koju čine Maksimirski stadion koncipiran po uzoru na starogrčki sklad čovjeka, prirode i arhitekture, prvonagrađeno rješenje za Olimpijski stadion Banjica u Beogradu (1947.) čije elemente prepoznajemo na Gradskom stadionu Poljud Borisa Magaša, Turininog asistenta i suradnika na više projekata,te međunarodno nagrađivano i publicirano rješenje Kombiniranog plivališta na riječkoj Delti (1949.), jednim od najznačajnijih konceptualnih rješenja hrvatske moderne arhitekture.

Autorica izložbe koristeći skice, perspektivne prikaze, tlocrte, makete presjeka tribina i fotografije radova posjetitelja vodi kronološki kroz različite etape izgradnje stadiona Maksimir – od nikad realiziranog elipsastog „Centralnog stadiona na Sveticama“ (1945. – 1946.), preko novog stadiona Fiskulturnog društva „Akademičar“ (1946. – 1947.) izvedenog u obliku zemljane potkove s tribinama na zapadu, istoku i jugu, izgradnje zapadne tribine sa skeletnim konstrukcijama velikih raspona(1953. – 1955.) i inovativne bilateralne (dvostrane) tribine na istoku za pomoćni i glavni teren (1960. – 1964.), pa sve do prvog od rekonstrukcijskih zahvata onog uoči Univerzijade (1987.) Sam Turina kao da je već 1959. tekstom objavljenim u „Čovjeku i prostoru“ prorekao budućnost ovog spomenika kojeg je kako je zapisao “netko htio dokrajčiti i odsvirati posljednje taktove prostorne muzike za Judin bakšiš...bez pitanja i konzultacije s dotadašnjim autorima djela” zaključivši da je to "nova arhitektura s prilično morbidnim pretenzijama i maglovitom perspektivom”.

Posebno je zanimljiv projekt „Kombiniranog plivališta“ u Rijeci (1949.) na području između Delte i Sušaka koji nudi mogućnost transformacije prostora pokretanjem čelične tribine gledališta koja uz pomoć tračnica klizi od otvorenog bazena kroz bazensku dvoranu kružnog presjeka do atletskog stadiona. Tim projektom Turina prodire na stranice prvih europskih arhitektonskih časopisa koji su žurili objaviti vizionarsko rješenje iz jedne male i relativno nepoznate zemlje Istočnog bloka. Uslijedili su pozivi na predavanja i sudjelovanja na međunarodnim izložbama sportske arhitekture, a u to vrijeme Turina uspostavlja i kontakt s ikonom moderne arhitekture slavnim Le Corbusierom s kojim se nekoliko godina dopisuje.

U postavu izložbe izloženi su idejni projekt i fotografije interijera jedne od najljepših interpolacija u gradu Zagrebu – dogradnje Centra za zaštitu majke i djeteta u Klaićevoj ulici koja lebdećim ulaznim paviljonom (1954.-1956.), projektiranom prema dimenziji „čovjeka dignute ruke” (homme au bras levé) Le Corbusiera, povezuje suvremenu arhitekturu Centra s Fisherovim secesijskim sanatorijem. Iako projekt povezivanja dvije strane donjogradskog bloka nije nikada u cijelosti izveden, Turinino rješenje, prepoznatljivo po laganom mostu i detaljima interijera koji povećavaju apsorpciju svjetla sa zelene strane parka, nagrađeno je 1957. godine Nagradom grada Zagreba za arhitekturu.

Prezentirani su i drugi značajni radovi poput nagrađenog rješenja za Olimpijski stadion – Banjica (1947.), natječajnog modela za Narodno kazalište u Zenici (1961./1962.) prepoznatljivog po upečatljivom kosom armiranobetonskom ulaznom trijemu, natječajnog projekta za Olimpijski stadion u Teheranu predviđenog za 120.000 gledatelja (1967. – 1968.) ili nikada izvedene Turinine vizije Sportske dvorane u Daničićevoj u Zagrebu (1964. – 1966.) koja bi sa svojim prozirnim staklenim kubusom i vidljivim betonskim tribinama u unutrašnjosti i danas dojmljivo sudjelovala u prostoru grada.

Postav izložbe realizirali su Krunoslav Ivanišin, Lulzim Kabashi i Rudolf Raspudić iz arhitektonskog ureda Ivanišin.Kabashi.arhitekti, dok je grafičko oblikovanje povjereno dizajn studiju Bilić Müller.

Izložba se može razgledati u Muzeju grada Zagreba do 28. veljače 2021. godine. (Ivan Guberina)

 

Izvor: Muzej grada Zagreba

 

Izvor: Muzej grada Šibenika  

Virtualna šetnja izložbom plakata – izbor iz fonda Muzeja grada Šibenika

Muzej grada Šibenika nedavno je na svojim web stranicama objavio novu virtualnu izložbu posvećenu izdavaštvu plakata te institucije, koja je rezultat sistematskog rada dokumentaristice Jelene Jović, dizajnera Ante Filipovića Grčića koji potpisuje vizualnu realizaciju izložbe i kataloga, te tvrtke Photo Studio 82 zaslužne za realizaciju virtualne izložbe. Izložba je doprinos istraživanju povijesti plakata i grafičkoga dizajna kako na lokalnoj razini tako i šire, a projekt je primjer nove prakse muzeja koji suočeni s neizvjesnom situacijom oko pandemije korona virusa publici približavaju građu u realnom i u virtualnom prostoru.

Izložba „Muzejski plakat – izbor iz fonda Muzeja grada Šibenika“ otvorena je 17. prosinca prošle godine, a realizirana je u povodu obilježavanja 95. godišnjice djelovanja ove muzejske institucije. Prezentirana je obrada jednog dijela dokumentarističkog fonda novoosnovanog Odjela dokumentacije (2020.), koji je nastajao tijekom šezdesetak godina. Autorica izložbe informira da je sabrano oko 500 plakata, a istraživanje pokazuje da je najraniji sačuvani plakat ovog fonda iz 1963. Na ovoj dokumentarističkoj izložbi prezentirana su 173 plakata, od kojih većina dokumentira izložbenu djelatnost Muzeja.

Izabrani plakati su kataloški prezentirani uz opis kulturno-povijesnog konteksta, a među ranijom dokumentacijskom građom Muzeja dominiraju plakati povijesnoga odjela – plakati vezani uz važne povijesne datume iz socijalističkog razdoblja Jugoslavije te Drugog svjetskog rata, primjerice razne obljetnice vezane uz Josipa Broza Tita, strijeljanje Rade Končara ili revolucionarni putu žena šibenskog kraja.

Zahvaljujući organizaciji izložbi posvećenih obljetnicama vezanim uz Šibenik i Šibenčane iz izloženih plakata dobivamo uvid u iznimno bogatu prošlost grada – obilježeno je 900 i 950 godina od prvog spomena grada, 350 godina od smrti Fausta Vrančića, 100 godina od otvaranja zgrade šibenskog kazališta, 550 godina od rođenja Jurja Šižgorića, te 500 godina od smrti majstora Jurja Matejeva Dalmatinca. U posljednjem desetljeću Muzej obilježava 180 godina od rođenja najuspješnijeg gradonačelnika Šibenika Ante Šupuka, 170 godina Šibenske narodne glazbe, 120 godina Šibenskog pjevačkog društva „Kolo“, a tu je i događanje o Šibenčaninu košarkašu Draženu Petroviću.

U Galerijskom odjelu prevladavaju plakati za slikarske izložbe iz 1970-ih – Vlaha Bukovca, Emanuela Vidovića, Ivana Meštrovića, Cate Dujšin Ribar, Kuzme Kovačića i Zdenka Kolacija koji je s Kostom Angelijem Radovanijem autor Spomen-parka Šubićevac.

Poslije 2000-ih očuvana je dokumentacija plakata, a koja nam otkriva živu aktivnost svih odjela Muzeja – arheološkog, etnografskog, kulturno-povijesnog te odjela novije povijesti.

Na pitanje tko su autori plakata Muzeja grada Šibenika, Jelena Jović informira da prevladavaju plakati anonimnih autora, no ima i radova poznatih hrvatskih umjetnika i dizajnera kao što su Zlatko Prica, Alfred Pal, Fedor Ličina, Ante Kuduz, Nenad Pepeonik, Branko Lovrić Caparin, Velibor Janković, Tomislav Čeranić, Aleksandar Ljahnicky. Posebno mjesto zauzima Ante Filipović Grčić, čiji plakati dominiraju u recentnom izdavaštvu Muzeja. Oni redovito od 2012. imaju i prepoznatljivi logo u autorstvu tog talentiranog šibenskog dizajnera. Zahvaljujući njegovim proaktivnim uradcima posljednjih godina aktivnosti ovog Muzeja prepoznate su i na nivou Hrvatske.

Grčićeva suradnja na ovoj izložbi kako na katalogu tako i na likovnom postavu, vraća nas u prošlost. Postav iznenađuje – čini se kao da smo na trenutak ušli u kabinet čuda jer su plakati različitih narativa „obješeni“ niz zidove izložbene dvorane od poda do stropa kao da naglašava „horror vacui“. Takav postav pomalo podsjeća i na obljepljivanje plakata u urbanom prostoru. Ipak njihove diskretne i jasne oznake kronologije upućuju na smjer kretanja i istraživanja građe na izložbi. Izbor boja i tipografije crveno-crne boje, temeljene na neoavangardnom konstruktivističkom stilu, organiziran u maniri Mihajla Arsovskog, odlično povezuje naslijeđen kulturni diskurs s novim pristupima prezentaciji i dizajniranju.

Višegodišnji suradnici Muzeja Photo Studio 82 iz Šibenika dodatno su cijeli projekt „osuvremenili“ koristeći digitalnu tehnologiju. U dogovoru s autoricom izabrana je jedna od ponajboljih online platformi koja nudi 3D skeniranje prostora i iznimnu kvalitetu prikaza s minimalnim odstupanjem od stvarnih mjerila, te je izrađena virtualna šetnja izložbenim prostorom u 8K rezoluciji. Ono što čini izložbu dodatno zanimljivom jesu spomenute legende – tj. info točke koje se doživljaju kao „iskrice“ o pojedinim plakatima.

Izložba se može pogledati u virtualnom okruženju ili posjetom Muzeju grada Šibenika do 31. siječnja 2021. (Tončika Cukrov)

 

Izvor: Muzej grada Šibenika

 

Izložbeni diptih – Umjetnički život u Splitu

Galerija umjetnina Split objavila je u 2020. godini drugi svezak kataloga Umjetnički život u Splitu 1919. – 1941. kojime je zaokružila veliki izložbeni projekt o splitskoj međuratnoj umjetničkoj sceni. Autori izložbe, Božo Majstorović i Iris Slade, napominju:
Premda se za vremensku parcelaciju međuratnog razdoblja mogu naći umjetnički i neumjetnički argumenti, svjesni smo činjenice da se umjetnički i društveni procesi teško mogu bez ostatka ugurati u zadane vremenske okvire. Stoga ovaj izložbeni dvokorak, kao i onaj sportski, treba u konačnici gledati kao jednu akciju. Na dvodijelni format utjecala je s jedne strane interna prostorno-izložbena politika, a s druge strane želja za prezentacijom što više građe.

Rezultat tih nastojanja je oko 600 izloženih radova preko 130 autora, većinom iz Galerijskoga fundusa, kao i dvotomni katalog kao svojevrsna likovna kronika određenoga političkog, društvenog, kulturnog i umjetničkog konteksta grada Splita.

Prvi svezak kataloga, pod nazivom U raskoraku između mita i zbilje 1919. – 1929., obuhvatio je razdoblje od Izložbe jugoslavenskih umjetnika iz Dalmacije (1919.) do postavljanja spomenika Grguru Ninskom na Peristil (1929.), a pratio je izložbu održanu krajem 2016. godine.

Drugi, najnoviji svezak kataloga – U sjeni diktature 1930. – 1941. – prati izložbu održanu u 2020. godini. Započinje detaljnim opisom cijele ceremonije otkrića spomenika biskupu Grguru iz Nina 29. rujna 1929. – godinom razdjelnicom dvaju razdoblja i u društveno-političkom i u umjetničkom smislu, što autori detaljno razlažu u svome tekstu, a završava početkom Drugoga svjetskog rata. U tome je razdoblju održano čak 130 izložaba, značajnu ulogu umjetničkoga središta imao je Umjetnički salon Ivana Galića (otvoren 1924. g.), dva desetljeća od prve ideje - otvorena je Galerija umjetnina (1931. g.). Bilo je to vrijeme visokih umjetničkih standarda Emanuela Vidovića, ali i stasanja novih umjetnika poput Josipa Botterija, Radovana Tommaseoa, Antuna Zupe, Vjekoslava Paraća. Isto tako, u onodobnom Splitu, osim kratkotrajnog boravka Marina Tartaglie, nije se zadržao ni jedan značajniji umjetnik jer, kako ističu autori - iz Splita se odlazilo, a u zavičaj se nakon školovanja mnogi nisu ni vratili.

Katalog izložbe, na 430 stranica sitnoga fonta, ali opsežnih bibliografskih bilježaka i detaljno legendirane popratne ilustrativne građe, podijeljen je u dva dijela. Prvi je dio tekstualni i donosi dva obimna rada. Uvodni rad je muzejskoga savjetnika Bože Majstorovića u kojemu je prikazao kako je umjetnički život grada Splita toga razdoblja bio uvelike i odraz društveno-političkih zbivanja što se shodno tome odrazilo i na naslove izložbenih cjelina kao i njihovih popratnih kataloga. Autor, naime navodi:
(...) teško (se) oteti dojmu da je Split u to vrijeme nepotrebno veliki dio svoje energije trošio na ideološka i politička razračunavanja. (str. 5.)
Koji i čiji, gdje i s kojim su povodom postavljani i premicani javni spomenici, gdje su se, koje i čije izložbe održavale, koliko je umjetničkih radova prodano i za koje iznose, kolika je bila posjeta izložaba, koji su likovni umjetnici bili najpopularniji... samo su neke od obrađenih tema na splitskoj umjetničkoj pozornici.

Drugi je rad muzejske savjetnice mr. sc. Iris Slade s naslovom Splitska likovna kronika 1919. – 1941. U njemu autorica kronološkim slijedom vrlo detaljno navodi koji su likovni umjetnici djelovali u Splitu, značajnije izložbe i mjesta njihovih održavanja, omiljene teme i promjene stilskih obilježja, napise i reagiranja u dnevnom tisku. Tekst je popraćen fotografskom i arhivskom ilustrativnom građom kao i preslikama plakata i korica izložbenih kataloga. Drugi dio kataloga donosi ilustracije izloženih umjetnina u bojama te kataložni popis 307 umjetnina abecednim slijedom likovnih umjetnika.

Vrijedno i nezaobilazno štivo za kojim će se zasigurno posezati u svakom sljedećem bavljenju splitskom likovnom baštinom. (Snježana Radovanlija Mileusnić)

MAJSTOROVIĆ, Božo
Drugo poglavlje : U sjeni diktature 1930. - 1941. : Galerija umjetnina Split, 21. ožujka – 30. travnja 2020. / [autori tekstova i urednici Božo Majstorović, Iris Slade ; fotografije Robert Matić[.- Split : Galerija umjetnina, 2020.- 432 str. : ilustr. u boji ; 23 cm
Bibliograf. bilj. uz tekst.
ISBN 978-953-8167-37-9
1. Slade, Iris

 

Europska muzejska akademija i „Hands on!“ – otvorene prijave za nagrade

Europska muzejska akademija i Međunarodno udruženje djeca u muzejima Hands on! otvorili su prijave za nekoliko prestižnih muzejskih nagrada.

Baštinske nagrade Europske muzejske akademije (EMA) – Luigi Micheletti i Nagrada DASA, bit će dodijeljene na tradicionalnoj Godišnjoj EMA konferenciji koja će se održati krajem rujna 2021 godine. Nagrada Luigi Micheletti fokusirana je na suvremenu povijest i njezine odraze na znanstveno, industrijsko i društveno nasljeđe čovječanstva. Prijaviti se mogu europski muzeji te znanstveni i interpretacijski centri čija su interesna sfera socijalno, znanstveno i industrijsko nasljeđe 20. stoljeća.

Nagrada DASA posvećena je edukacijskim i obrazovnim aspektima muzeja. Dodjeljuje se kao priznanje izvrsnosti europskim muzejima koji pružaju poticajno okruženje za učenje, pri čemu se vrednuju muzeološki koncept, kreativnost i kvaliteta edukativnih aktivnosti, odnosno interaktivnost i inovativnost dizajna izložbi.

Zbog nepredvidive situacije s pandemijom korona virusa, svi kandidati moraju biti pripremljeni za mogućnost digitalnog razgledavanja postava i virtualno ocjenjivanje od strane žirija. Europska muzejska akademija pratit će pomno situaciju s pandemijom i kontaktirati sve kandidate na vrijeme ukoliko bude bilo potrebno vrednovanje i ocjenjivanje u virtualnom okruženju. Rok za prijavu je 1. travnja 2021. godine, a više informacija o prijavi pogledajte na stranicama Europske muzejske akademije.

Nagrada Children in Museums, koju zajednički dodjeljuju Europska muzejska akademija i Međunarodno udruženje djeca u muzejima Hands on!, odaje priznanje za kreativnost muzejskih izložbi i programa namijenjenih djeci do 14 godina. Cilj nagrade Children in Museums je promoviranje izvrsnosti i inovacija u muzejskim programima, izložbama i edukativnim praksama usmjerenim na djecu, a na natječaj se mogu prijaviti muzeji i edukativni odjeli u muzejima te znanstveni centri i druge kulturne institucije koje imaju posebne programe za djecu.

Kandidati trebaju stimulirati dječju znatiželju i kreativnost, razvijati kognitivne, socijalne i emotivne vještine kod djece, poticati inkluziju i toleranciju prema različitostima ili biti usmjereni na djecu s posebnim potrebama, odnosno kreirati interaktivni i multimedijski edukativni sadržaj koji će angažirati sva dječja osjetila.

Također, zbog nepredvidive situacije s pandemijom korona virusa, svi kandidati moraju biti pripremljeni za mogućnost vrednovanja i ocjenjivanje izložbenih postava i edukativnih programa u virtualnom okruženju. Rok za prijavu je 1. ožujka 2021. godine, a više informacija o prijavi pogledajte na stranicama Europske muzejske akademije. (I.G.)

 

Impressum

Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690

Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar

Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr