U Etnološkom centru baranjske baštine u Belom Manastiru u suradnji sa Muzejom Slavonije otvoren je stalni izložbeni postav urarske radionice „Sat“ koja publici približava povijesni razvoj satova i urarstva, dokumentirajući razvojni put urarskog obrta obitelji Grbac-Papež kroz tri generacije, od osnivanja 1931. pa sve do njegovog zatvaranja 2000. godine.
Etnološki centar baranjske baštine u Belom Manastiru od 2016. godine, kada je službeno otvoren, a od nedavno pod okriljem Centra za kulturu grada Belog Manastira u kontinuitetu radi na popularizaciji materijalne i nematerijalne baštine Baranje. Etnografska zbirka u Etnološkom centru baranjske baštine zaštićena je 2019. godine od Ministarstva kulture i medija, i ima svojstvo kulturnog dobra. Otvorenjem stalnog izložbenog postava urarske radionice se širi sadržaj koji nude posjetiteljima.
Suradnje između Centra i Muzeja Slavonije u zadnjih sedam godina postojanja Etnološkog centra baranjske baštine ima sve više, kako kroz gostovanja muzejskih izložbi, tako i kroz razna predavanja i radionice, a sve s ciljem zajedničkog djelovanja na očuvanju, zaštiti i popularizaciji kulturne baštine Baranje. Realizacija gore spomenutog postava je također rezultat zajedničkog djelovanja u zadnjih godinu i pol dana. U svrhu otkupa urarske cjeline stručnu ekpertizu i popis građe su izradili djelatnici Muzeja Slavonije. Nakon toga od rane jeseni ove godine kustosice Muzeja Slavonije su bile angažirane oko koncepcije postavljanja izložbe i izrade svih popratnih sadržaja kako bi se urarska radionica preoblikovala u edukativnu i informativnu izložbu. Suradnja je nakon godinu i pol dana rezultirala otvaranjem ovog stalnog izložbenog postava urarske radionice s jasnim ciljem popularizacije urarskog obrta, zanimanja s kojim se sve rjeđe susrećemo.
U sklopu radionice sačuvana je vrijedna zbirka satova koja nam daje pregled tehničkih usavršavanja i stilskih odrednica vremena u kojemu satovi nastaju. Tako razvoj mehanizama i oblikovanja kućišta možemo pratiti na džepnim, ručnim, zidnim, stolnim i podnim satovima u razdoblju od kraja 19. pa sve do kraja 20. stoljeća.
Urari su bili i optičari i zlatari, te je i taj dio njihova rada prikazan u postavu. Osim posvećenosti radu dio izložbe odnosi se na hobije urara obitelji Papež koji su se bavili uzgojem golubova i skupljanjem značaka.
Izložba je realizirana kao timski rad djelatnika Muzeja Slavonije i Centra. Autorice izložbe su kustosice Muzeja Slavonije Tünde Šipoš Živić i Ksenija Katalinić. Kustosku koncepciju postava upotpunjuje vizualni identitet koji potpisuju fotograf Bruno Jobst i grafički dizajner Zvonimir Bonjaj iz Osijeka.
Izložbeni postav urarske radionice temelji se na materijalnoj ostavštini, koji će se u narednom razdoblju upotpuniti važnim segmentom nematerijalne baštine kroz znanja i vještine urarskog zanata, te sjećanja iz životne i radne okoline. Centar za kulturu Grada Belog Manastira planira urarsku radionicu zaštiti kao kulturno dobro, te provesti tematske radionice kao i stručna vodstva po izložbi.
U Etnografskom muzeju Split nedavno je otvorena izložba Tuć' more koja u autorstvu Ivane Vuković, više kustosice Etnografskog muzeja Split i Petre Blažević, kustosice Hrvatskog pomorskog muzeja Split, publici približava opasnosti i ljepote plovidbe, otkrivajući svakidašnjicu „onih koji tuku more“.
Premda je Tuć' more prva zajednička izložba u organizaciji ovih dviju ustanova, na određeni su se način one simbolički povezale prije gotovo stotinu godina. Povodom puštanja u promet Ličke pruge koja je povezala Dalmaciju s ostatkom zemlje, pomorsko propagandna organizacija Jadranska straža je 1925. godine u Splitu priredila znamenitu Jadransku izložbu. Jedan od osnovnih ciljeva te izložbe bilo je podizanje svijesti o važnosti Jadranskoga mora na prostoru cjelokupne tadašnje države, kojoj njezin pomorski identitet nije bio blizak, a osobito važne uloge u realizaciji Jadranske izložbe povjerene su upravo osnivaču i ravnatelju Etnografskog muzeja Split Kamilu Tončiću te Ivi Rubiću, voditelju budućeg Pomorskog muzeja u kojem je svoje trajno mjesto pronašao dio eksponata izložbe. Premda onodobna potreba da se novonastaloj državi objelodani more kao činjenica više ne postoji, ipak svakodnevno reinterpretiramo iskustvo pomorske zemlje. Tako su se ovom izložbom povezale dvije splitske muzejske ustanove u istraživanju i interpretiranju značajnog oblika privređivanja stanovništva ovih prostora – trgovačkog pomorstva. Odmaknuvši se od vremenskih sinteza i predstavljanja znamenitih pomorskih pothvata, kroz osobni pristup i tumačenje pojedinačnih povijesti autorice pokušavaju približiti svakidašnjicu onih koji tuku more.
Izvor: Etnografski muzej Split
Niz intervjua s pomorcima raznih činova i s raznih tipova trgovačkih brodova pokazao se kao značajan dio provedenog kvalitativnog istraživanja. Kazivanja članova posada imala su, naime, dvostruku svrhu: poslužila su kao vrelo za istraživačka pitanja te su u određenoj mjeri odredila strukturu teksta. Glasovima pomoraca koji su s kustosicama srdačno podijelili svoja iskustva plovidbe pridruženi su glasovi koje se nastojalo dati i pojedincima kojih više nema, interpretirani kroz odabranu arhivsku građu od 19. stoljeća naovamo. Okosnice kao što su izmještenost pomoraca u geografskom smislu, ali i u kontekstu obiteljskog života, ritam dugačkog niza rastanaka i sastanaka kao norme življenja, opasnosti i ljepote plovidbe, utjecaji ove profesije na zdravlje, kao i fenomen suvremene masovne trgovine i pratećeg onečišćenja okoliša ne samo da su usidrene prikupljenom građom, već u snažnoj mjeri one zrcale i stručne, ali i osobne preokupacije autorica.
Izložba je postavljena u prizemlju Etnografskog muzeja Split, podijeljenom u pet zasebnih prostorija čiji je tlocrt diktirao tematski raspored izložbe. Prilagođavajući se arhitektonskim datostima, prva je prostorija određena za temu Broditi morem koja interpretira iskustvo plovidbe kako profesionalnih pomoraca, tako i onih koji na put kreću potaknuti ugodom i posjećivanjem stranih krajeva (primjerice na luksuznim parobrodima s početka 20. st.), ali onih koji su trbuhom za kruhom napustili rodne krajeve tražeći egzistenciju u dalekim prekomorskim zemljama, kao što su iseljenici Dalmacije s kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća. Putovanju morem iz puke potrebe svjedočimo, nažalost, i danas – Mediteran je jedna od globalno najopasnijih pomorskih migrantskih ruta kojom se samo u ovoj godini oko 140 tisuća ljudi pokušalo domoći obala Europe.
Izvor: Etnografski muzej Split
Druga prostorija Ne spi se pomorcu u tešku pogibju kroz četiri različita medija razmatra četiri različita iskustva brodoloma. Tako je fotografskim okom zabilježeno potonuće parobroda „Galatea“ na staroj šibenskoj rivi 1908. g., dok nam kopija zavjetne slike svjedoči o sretnom ishodu „Giovanne Marie“, trgovačkog jedrenjaka u srazu s olujom 1851. g. uz jugozapadnu obalu Španjolske. Svoje iskustvo preživljavanja strašnog brodoloma jedrenjaka „Formica“ 1886. godine pored obala Sardinije tekstom je zabilježila sedamnaestogodišnja djevojka Giuseppina Rodinis Radošić. U okviru ove teme predstavljen je i pojas za spašavanje kao kao predmet zahvaljujući kojem se spasio jedini preživjeli član posade motornog broda "Tisa" koji je doživio brodolom 1965. g. blizu Krete.
Prostorija Dom daleko od doma naglašava zadanost i predodređenost dana koje pomorci provode u plovidbi, kao i strogo hijererhijski organiziranu posadu. Mnogi su čimbenici koje ovo zvanje čine iznimno stresnim stoga brodarske kompanije, kao i sami pomorci, pokušavaju na razne načine potaknuti opuštanje. Od fizičke aktivnosti (mnogi brodovi imaju teretane), preko zajedničkih prostora opremljenih televizorima, zatim internetom, do individualnih hobija i posebno važnog – ljudske potrebe za dijeljenjem, za druženjem. Srce doma daleko od doma jest nevelika brodska kabina kao jedino mjesto na brodu gdje pomorci ostvaruju potpunu intimu. Stvarni tlocrt jedne časničke kabine prenesen je u mjerilu 1:1 na pod izložbene prostorije kako bi se posjetiteljima približile specifičnosti uvjeta boravka u takvom okruženju.
U dvorani More kao opasnost posjetitelji otkrivaju o zahtjevnom radnom vremenu pomoraca i često intenzivnom tempu obavljanja posla koje prati visoka radna odgovornost, što uzrokuje ekstreman umor te poremećaj ritma budnosti i spavanja. Nagomilani stres katkad je pogoršan i neskladnim međuljudskim odnosima na brodu od kojih se nema kamo pobjeći. I bez doticaja sa smrtonosnim zaraznim bolestima koje pomorcima prijete, osobito u tropskim krajevima, dovoljno je faktora koji mogu negativno utjecati na kardiovaskularno zdravlje i podložnost akutnim i kroničnim bolestima, kao i neravnotežu psihičkog zdravlja. Sve te okolnosti odvijaju se paralelno s ograničenim pristupom zdravstvenoj skrbi, što su sve okolnosti koje su nepomorcima teško pojmljive.
U posljednjoj prostoriji Od mora opasnosti do mora u opasnosti autorice su naglasile činjenicu da se danas trguje više nego ikada. Oko 90% dobara koje svakodnevno koristimo do nas je došlo morima, na oko 50 000 trgovačkih brodova koliko ih neprekidno svijetom plovi, preko leđa milijun i pol pomoraca koliko ih danas ima. More je prenapregnuto, ne samo količinom prometa, nego i teretom izgubljenim u pomorskim nesrećama – kontejneri, nafta i kemikalije nerijetko završavaju u moru. Ono se bori i s ribolovnim alatom koji uslijed nezakonitog ribolova neprekidno dospijeva u njega, a čestice plastike pronađene su i u najdubljim morskim dnima. Izloženim vrećama odjeće i plastičnog smeća skupljenog sa splitskih plaža autorice nastoje potaknuti preispitivanje naših svakonevnih konzumerističkih navika, osobito kod najmlađih posjetitelja.
Izložbu Tuć' more prati istoimena publikacija na 140 stranica. Naspram predmeta i glavnih poruka prenesnih muzeografskim pomagalima stavljenih u fokus posjetiteljevog iskustva, za čitatelja kataloga izložbeni je narativ produbljen s opsežnijim promišljanjima i analizama. Grafički dizajn publikacije potpisuje Nikola Križanac, dok su autorice likovnog postava izložbe Volga Lopušinsky-Zoković, Vana Ribarović, Ivana Vuković i Petra Blažević.
Izložba se može razgledati do travnja iduće godine.
(Ivana Vuković, Petra Blažević)
Izvor: Hrvatski povijesni muzej
Virtualna izložba – „Portret obitelji Miletić – izbor iz obiteljske ostavštine u fundusu Hrvatskog povijesnog muzeja„
Na mrežnim stranicama Hrvatskog povijesnog muzeja postavljena je virtualna izložba "Portret obitelji Miletić" - izbor iz obiteljske ostavštine u fundusu Hrvatskog povijesnog muzeja. Građa plemićke obitelji Miletić bila je izlagana i objavljivana pojedinačno na povijesnim tematskim izložbama, a virtualnom prezentacijom prvi je put prikazana u cjelini. Sačuvani predmeti pripadali su užoj obitelji Stjepana Miletića (1868. – 1908.), prvog intendanta Hrvatskog narodnog kazališta, njegovoj supruzi Boženi te djeci Renati i Oktavijanu.
Virtualno su predstavljeni raznovrsni predmeti koji se čuvaju i obrađuju u pet muzejskih zbirki (Dokumentarna zbirka I, Zbirka slika, grafika i skulptura, Zbirka predmeta iz svakodnevnoga života, Zbirka heraldike i sfragistike, Zbirka oružja). Cilj je izložbe prikazati ostavštinu Miletić kao neodvojivu dokumentarnu cjelinu, ali i kulturno-povijesnu cjelinu koja govori o društvenim strukturama i oblikovanju građanskoga društva u „dugom“ 19. stoljeću. Okosnica muzeološke prezentacije jest „Kronika plemićke obitelji Milleticha“, pisana rukom Stjepana Miletića te predstavlja prvorazredni povijesni izvor i predmet baštine, a podaci iz Kronike pridonose kontekstualizaciji ostavštine u cjelini. Njena nadgradnja su materijalni tragovi obiteljske prošlosti: grbovnica, obiteljski portreti i fotografije te razni predmeti iz svakodnevnoga života.
Povijesno-kulturni profil Stjepana i Oktavijana Miletića dobro je poznat i određeno je njihovo mjesto u kazališnoj i filmskoj povijesti, a predmeti iz obiteljske ostavštine predstavljaju drugu stranu zrcala. Ostavština ovakve vrste prikazuje obitelj u vlastitome domu i otkriva pojedince kao roditelje, supružnike, djecu i prijatelje u svojoj svakodnevici. Odabrani predmeti, prema Miletićevim sačuvanim zapisima, brižno su čuvani generacijama u obiteljskom domu u Jurjevskoj ulici u Zagrebu te svjedoče o načinu života, stilu i težnji da se sačuva sjećanje na obiteljsku prošlost.
Njihovom obradom je rekonstruirana obiteljska povijest i genealogija, te kulturni i društveni krug u kojem se obitelj kretala u vremenu obilježenom složenim i slojevitim procesima nacionalne integracije i modernizacijskih strujanja u hrvatskim zemljama u austro-ugarskom okviru.
Autorica izložbe je Nikolina Šimunović, dok izradu i implementaciju virtualne izložbe potpisuje Zdenka Šinkić.
(Hrvatski povijesni muzej)
Izvor: Muzej grada Trogira
"Triba sad sve skupit sa stola" – novo izdanje Muzeja grada Trogira
Dvojezična hrvatsko-engleska slikovnica i bojanka "Triba sad sve skupit sa stola - After the party" autorice Goranke Tomaš, u prijevodu Nikoline Vukman, objavljena je u nakladi Muzeja grada Trogira u okviru obilježavanja 60. obljetnice osnutka.
Nakon centralnog događanja, izložbe "FEŠTA! - Što su i kako Trogirani slavili kroz povijest" praćene istoimenom publikacijom, u listopadu je održano predstavljanje slikovnice - bojanke u kojoj glavni likovi, mačak Mikikulo i djevojčica Tomažina, kroz šaljivi razgovor predstavljaju izabrane predmete s obljetničke izložbe - četrnaest predmeta koji su ih se najviše dojmili. Osim šaljivog razgovora u formi stripa, slikovnica donosi osnovne informacije o izabranim predmetima, njihove fotografije i ilustracije za bojenje, a popraćena je radnim listićima za izrezivanje i vježbanje motorike te dvjema razglednicama.
Nakon uvodnika „Zdravi bili!“ kojeg potpisuje zaigrani i za hranu uvijek zainteresiran mačak Mikikulo, stanar Muzeja grada Trogira „prepunog neobičnih predmeta“, u slikovnici se nižu priče o predmetima iz muzejskog fundusa. Prva od njih, „Vrijeme je za kavu!“, otkriva nam razigranu notu koja se provlači cijelom slikovnicom – Tomažina kaže: „Vrime je za kavu.“ i pita Mikikula hoće li ju popiti s više ili manje mlijeka, a on joj odgovara: „Mislila si reć da je vrime za mliko? Oćeš li ti s više ili manje kave?“. Osim u prvoj priči u kojoj čitatelj saznaje više o secesijskim servisima za kavu, posuđe iz muzejskog fundusa, poput zdjele za juhu ili ukrasnog tanjurića iz 16. stoljeća, motiv je u još dvjema pričicama.
Kada se Mikikulo vidio u ogledalu obitelji Garagnin (iz palače Garagnin – Fanfogna u koju je smješten Muzeja grada Trogira), naljutio se na Tomažinu jer je pomislio da je ona udomila novog mačka... Njihovi zaigrano-edukativni dijalozi zabavljaju i upoznaju čitatelja i sa zastavom Narodne glazbe Trogir i tubom koja se s svirala u ovom najstarijem trogirskom društvu, prvom zastavom Dobrovoljnog vatrogasnog društva „Trogir“, tunikom bratovštine Gospe od Karmela i običajem kićenja crkve lovorom te zanimljivim trogirskim običajem „zabrane kupanja“ na taj blagdan u samom srcu ljeta. Vaza za cvijeće, citra i metronom, gramofon, pulena u obliku pijetla iz Lepantske bitke motivi su ostalih, jednako zanimljivih mačkovih dosjetki i Tomažininih pojašnjenja. Slikovnica završava ilustracijom inspiriranom grafikom s prikazom sv. Ivana Trogirskog koja predstavlja proslavu najznačajnijeg trogirskog blagdana, ujedno i Dana grada.
Namjera autorice, ujedno i ilustratorice ove slikovnice, više muzejske pedagoginje Goranke Tomaš bila je kroz avanture u kojima su se Mikikulo i Tomažina, nerazdvojni prijatelji i "veliki obožavatelji starina, običaja i svojeg prelijepog grada" zainteresirati djecu, ali i njihove roditelje, odgajatelje, učitelje i nastavnike za kulturno-baštinsku tematiku te im na pristupačan, duhovit i zanimljiv način u kombinaciji razgovornog i standardnog jezika, prenijeti znanje o materijalnoj, ali i nematerijalnoj baštini Trogira te ih potaknuti na daljnje istraživanje i kreativno stvaranje.
(Muzej grada Trogira)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr