Povodom obilježavanja 14. godišnjice rada Muzeja antičkog stakla u Zadru i Međunarodnog dana muzeja, 18. svibnja 2023. otvorena je izložba „Kocka je bačena – Drevne društvene igre na ploči“ autora muzejskog savjetnika Berislava Štefanca i više kustosice Anamarije Eterović Borzić.

Riječ je izložbi koja je već ranije, u studenom 2020. godine postavljena u Muzeju, međutim u pandemijskim uvjetima za vrijeme tzv. lockdown-a kada je broj posjetitelja bio u velikom padu. S obzirom na takvu situaciju, osim u realnom predstavljena je i u virtualnom prostoru, na mrežnim stranicama Muzeja. Svjesni ograničenja virtualnih prostora koji najčešće mogu ponuditi samo edukativan sadržaj, a nikako iskustven doživljaj izložbe, ali i zbog nedostatka neposrednog kontakta posjetitelja s izloženim predmetima, autori su je odlučili ponovno postaviti, ovaj put u nešto drugačijem izdanju.

U odnosu na ranije, najveću novinu predstavljaju za potrebe izložbe načinjene ilustracije ne samo igračih ploča i setova nego i ambijenata u kakvima su korišteni. Njih potpisuje Robert Maršić, a osim za vizuale izložbe korištene su i za prateći katalog/publikaciju kao i za izradu novih muzejskih suvenira, antičkih rimskih igra na ploči Ludus latrunkulorum, Duodecim scripta i Merellus, u narodu poznatu kao Mlin.

Ideja same izložbe proizašla je iz želje da se prezentira posebna skupina predmeta iz stalnog postava Muzeja, konkretno stakleni žetoni. Iz tih se malih staklenih oblutaka razvila uistinu velika priča o društvenim igrama na ploči čiju bogatu povijest možemo pratiti još od drevnih civilizacija posebno onih s prostora Mezopotamije i Egipta, gdje se od 4. tisućljeća prije Krista bilježe brojni nalazi raznih igraćih ploča, figura i kockica, kao i njihovih prikaza na arhitekturi. Činjenica da su takvi prikazi krasili i zidove grobnica vladajuće elite svjedoči o popularnosti društvenih igara među svim staležima, ali i njihovoj općenitoj prihvaćenosti i dubokoj utkanosti u svakodnevni život ondašnjih društava. Ove su igre osim zabavnog mogle imati i religijski karakter, posebice onaj vezan uz vjerovanja u zagrobni život. Takvim teorijama u prilog idu stari egipatski zapisi te određeni hijeroglifi odnosno simboli istaknuti na pojedinim igraćim pločama, u velikom broju slučajeva pronađeni upravo u grobnim kontekstima. Smatra se kako kretanje figura kroz polja na ploči, posebice kod staroegipatske igre Senet, može predstavljati predviđeni put umrle duše kroz carstvo mrtvih ili čak neku vrstu komunikacije s preminulima. Slične su igre zabilježene i na prostoru Mezopotamije, gdje je najpopularnija bila tzv. Igra od dvadeset ili Kraljevska igra Ur. Iz antičke Grčke najpoznatije društvene igre bile su Polis i Pente grammai dok su Rimljani svoje vrijeme kratili igrajući Ludus latrunculorum, Duodecim scripta, Merellus ili pak Terni lapilli.

Kako bi posjetitelji u potpunosti uronili u svijet drevnih društvenih igara i naučeno praktično primijenili, u izložbenom su prostoru postavljeni i stolovi sa setovima za igru koji su gotovo uvijek popunjeni posjetiteljima svih dobnih skupina. Na kraju valja naglasiti i da je u sklopu otvorenja izložbe održan je prvi turnir u igri Latrunkuli, na kojem su sudjelovali studenti Sveučilišta u Zadru pod vodstvom dr. sc. Patricka Levačića.

Izložba se može razgledati u Muzeju antičkog stakla u Zadru do 18. rujna 2023. godine.

(Anamarija Eterović Borzić)

Kuća Bukovac – izložba „Otac i kćeri, bilješke i skice“

U Kući Bukovac ovo proljeće otvorena je izložba Otac i kćeri, bilješke i skice kustosice Jelene Beželj koja putem brojnih crteža i skica publici predstavlja neosporan likovni talent koji su posjedovale Jelica i Ivanka Bukovac, kćeri jednog od naših najznačajnijih slikara i utemeljitelja hrvatskog modernizma Vlaha Bukovca.

U nešto drugačijem izdanju galerijskog prostora Kuće Bukovac izložene su skice i crteži Jelice i Ivanke Bukovac, kao i nekoliko crteža njihova oca i učitelja Vlaha Bukovca koji je crtanje predstavljao kao osnovu svakog slikarskog čina. Ovaj trenutak inzistiranja na crtežu zabilježen je u njegovoj autobiografiji, gdje gorljivo zagovara važnost crteža: Neprestana vježba u crtanju, pravi je pak put k savršenstvu. Sve (se) sastoji u tome, da sa par poteza izraziš pravi kret i značaj osobe ili stvari, a ostala izradba u boji tek je šala i igračka za pravog umjetnika. Crtanje je za slikara što i kosti za ljudsko tijelo(…) Jest, nacrt je temelj kiparskog i slikarskoga umijeća. Blago onome, koji to s lakoćom svlada. On je Majstor. (Bukovac, Vlaho. 1918. Moj život. Književni jug. Zagreb. 138–139.)

 

Sestre Bukovac su lekcije slikanja počele primati od oca 1914. godine. Jelica je tada imala 17 godina, a Ivanka 15 godina. U Vlahovom praškom ateljeu prvo su učile crtanje ugljenom i olovkom, a poslije više od jedne godine ozbiljnog crtanja Vlaho im je dopustio da uzmu kist u ruke. Podučavanje nije trajalo samo dok su bili u ateljeu. Vlaho bi svaku priliku iskoristio za koji savjet vezan uz slikanje, a svaku slobodnu površinu za skiciranje ideje: Otac bi često crtao svoje nove kompozicije, koje su ga u to doba zanosile. Može se rijeti da nije bilo komada čistog papira, pa makar kuverta pisma, koje ako se je našlo slučajno umjesto bloka za crtanje u njegovim rukama da nije upotrebio za svoje skice. Negda kad nam je nešto za stolom tumačio i na stolnjak bi olovkom skicirao. Vidjela sam također u atelijeru da crta svoju zamisao u velikim razmjerima na pod /parkete/ sa bijelom kredom na dugačkoj dršci. (KB-1243, Bukovac Javorsky, Ivanka. 1976. Uspomene na mog oca Vlaha Bukovca, rukopis.)

Nakon ovih ranih, obiteljskih podučavanja slikanja, Jelica i Ivanka Bukovac 1921. godine upisale su Akademiju likovnih umjetnosti u Pragu, na kojoj je tada predavao i Vlaho Bukovac, te su time ujedno postale i prve studentice Akademije. Godine 1922. nenadano umire Vlaho Bukovac, a sestre Bukovac, osim što ostaju bez oca, ostaju i bez učitelja slikarstva i vječne inspiracije. Shrvane događajima, Akademiju stavljaju u drugi plan, te se posvećuju obitelji i rodnom Cavtatu.

Sestre Bukovac, talentirane i plodne slikarice ipak su život, umjesto vlastitim karijerama, posvetile svome ocu i stvaranju njegova memorijalnog muzeja. U njegovoj sjeni nije bilo prostora da se izraze u punini svoga talenta. No, Kuća Bukovac je rodna kuća ne samo Vlaha Bukovca, već je i obiteljski dom u kojem su djeca Vlaha Bukovca provela zadnje godine svoga života. Zahvaljujući tome u Kući Bukovac se danas nalazi veliki broj njihovih radova od samih početaka do kraja njihova stvaralačkog života. Među tom građom nalaze se brojne skice i crteži koji su ostali u obiteljskoj ostavštini ili su nalazili put do Kuće Bukovac nakon ponovnog otvorenja muzeja 2004. godine. Ovom prilikom napravljen je pregled tog velikog korpusa od preko 500 crteža i skica koji su izloženi u sklopu izložbe koja kontekstualizira crtačko umijeće - od ideje do ostvarenja kroz crteže.

Očevo učenje duboko je ukorijenjeno u rad sestara Bukovac, a potreba da se slika dovede do savršenstva kroz vježbu i učenje prikazana je u brojnim skicama koje su danas dio Kuće Bukovac, memorijalnog muzeja za kojeg su se Jelica i Ivanka zalagale više od pola svoga života. Iako su se sestre zalagale da to bude muzej isključivo Vlaha Bukovca, Jelica i Ivanka su kroz svoja djela postale neizostavnim dijelom života Kuće Bukovac.

Izložba ostaje otvorena u Kući Bukovac do kraja listopada.

(Jelena Beželj)

Izvor: Arheološki muzej Istre

„Tragovi u vremenu“ – izložba namijenjena dodiru

U Muzejsko-galerijskom prostoru Sveta srca Arheološkog muzeja Istre nedavno je otvorena izložba „Tragovi u vremenu“. Riječ je o kiparskim radovima Emila Mandarića, samoukog umjetnika koji se skulpturi posvetio u odrasloj dobi, nakon što je ostao bez jednog od temeljnih osjetila – vida. Autorica izložbe je Đeni Gobić-Bravar.

Ovom je izložbom autor želio, kako je i kazao prilikom otvorenja, prikazati nekoliko aspekata tragova u vremenu.

Trag Emilovog osobnog vremena. Nakon što je izgubio vid, prošao je kroz period dubokog žalovanja i opraštanja sa svojim prošlim životom. No, skulpturama predmeta koje je nekada vidio a danas ih oblikuje i gleda rukama, uspio je povezati svoju prošlost sa svojom novom sadašnjošću.

Trag slijepih osoba u povijesti. Ulaskom u zajednicu slijepih osoba otvorili su se novi svjetovi i saznale nove priče – priče o slijepim osobama koje su ostavile snažan emotivni otisak u sjećanju zajednice u kojoj su živjele.

Posljednji je trag – trag materijala. Priroda i predmeti koji nas okružuju čudesni su i mogu u nama proizvesti različite emocije. Razvijajući se kao umjetnik, Emil je odlučio vidjeti nove oblike u onima koje je priroda stvorila.

Modelirajući papir različitih struktura, Emil je oblikovao predmete, forme i osobe koje su na neki način ostavile traga u njegovu životu. Površine skulptura obogatio je Brailleovim pismom ne bi li naglasio svoje trenutačno iskustvo. Predmeti su vizualno skladni, ali i osmišljeni za doživljaj dodirom, koji otkriva sasvim novu ljepotu koja proizlazi iz perspektive promatrača.

Radom s prirodnim materijalima koje možemo lako pronaći svugdje oko nas i skulpturama osoba koje su često neprimjetne u društvu autor šalje snažnu poruku. Među izloženim radovima su „Djevojka s pletenicom“ izvedena u kombiniranoj tehnici, zatim radovi od kaširanog papira poput „Plesačice“, „Zlatne jabuke“ ili „Brailleovog zagriza“. Zanimljivo djelo je i „Mlikarica“ koja u 34 godine preveze 238 tisuća litara mlijeka i pređe isto toliko kilometara, ali i „Ribar“, također od kaširanog papira, kojim autor objašnjava kako je naučio o ribarskoj tradiciji kada je iz Slavonije stigao u Rijeku.

Slijepim i slabovidnim osobama većinu vizualnog doživljaja nadomješta dodir, stoga je želja ove izložbe da je posjetitelji dožive upravo putem dodira. Tipičnom posjetitelju možda je teško zamisliti obilazak izložbe bez vizualne komponente, no nadamo se da smo u suradnji s autorom posjetitelje barem donekle uspjeli potaknuti na malo drugačiji, osjetilni pristup.

Izložba se može pogledati do 9. srpnja 2023.

(Arheološki muzej Istre)

Impressum

Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690

Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar

Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr