U studenome je u Požegi otvoren Centar za posjetitelje Požeška kuća. Koncipiran je kao turistička atrakcija čiji je temelj storytelling ojačan interaktivnim punktovima, što pruža mogućnost posjetiteljima da na još zabavniji način upoznaju bogatu povijest, kulturu i gastro-enološku tradiciju Požege i Požeško-slavonske županije.
Centar se nalazi pod upravom Gradskoga muzeja Požega. Ideja za otvaranje ovakvog centra pojavila se još 2014. godine. Njegovu realizaciju financirali su Ministarstvo turizma i sporta iz Programa razvoja javne turističke infrastrukture, Grad Požega te Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije kroz projekt Požeške bolte. Sredstva su iznosila ukupno više od 4,5 milijuna kuna, a utrošena su na izvedbu građevinskih radova u interijeru i eksterijeru te dizajn i opremanje Centra svime što se danas u njemu nalazi.
Požeška kuća prostire se na dvije etaže, točnije u prizemlju i odvojenom podrumskom dijelu, bogato opremljenima legendama, ilustracijama, multimedijskim i interaktivnim sadržajima. Već se pri ulasku susrećemo s prvom zanimljivosti – ulaznica je u obliku plutenog čepa koji umetanjem u drvene boce u kojima se nalaze senzori pokreće određene multimedijske sadržaje u Centru.
Foto: Antun Štiglić, StiglicPhoto
Prizemlje je podijeljeno na tri tematske cjeline u odvojenim prostorijama. Zakoračivši u prvu prostoriju možemo saznati nešto o povijesti i kulturnim znamenitostima ovoga kraja. Među njima je podatak da se ime Possega prvi puta spominje u 13. stoljeću kada je imala status županije, spomenut je požeški Stari grad koji je bio šesterokutni burg, kao i jedna od najstarijih slavonskih gotičkih crkava – crkva sv. Lovre koja se, u dograđenom obliku, očuvala do danas. Možemo naučiti i o romaničkom samostanu sv. Mihovila na Rudini, danas arheološkom lokalitetu, otkud su potekle poznate kamene „rudinske glave“, o cistercitskoj opatiji u Kutjevu te o tome zašto je ovo područje nazvano „Zlatnom dolinom“ (Vallis Aurea), a u 19. stoljeću i „slavonskom Atenom“. Također su navedene i znamenite ličnosti iz hrvatske povijesti i kulture koje su bile Požežani.
No o tome da u ovome kraju nisu prevladavali samo mir i blagostanje svjedoči više od stoljeća i pol osmanske vlasti i borbe protiv iste. Požeški sandžak, kojim se, kako je u Centru navedeno, širio miris kave, duhana iz nargila i divovskih pereca čija tajna receptura nije otkrivena, usprkos nedaćama bio je gospodarski dobro razvijen. O oslobođenju 1691. godine svjedoči i grafika H. Jakobusa u Nacionalnome muzeju u Budimpešti, ali spokoj nije dugo potrajao – 1739. godine kuga je prepolovila broj stanovnika. Kao zavjet protiv ove pošasti podignut je pil Svetoga Trojstva na današnjem istoimenom požeškom trgu, gdje se nalazi i Požeška kuća. Od interaktivnog sadržaja posjetiteljima se ovdje nudi virtualno istraživanje požeškoga kraja vožnjom „pijanim biciklom“.
Foto: Antun Štiglić, StiglicPhoto
Druga prostorija posvećena je fra Luki Ibrišimoviću, franjevcu, župniku požeške crkve Sv. Duha i jednoj od ključnih ličnosti u oslobođenju Požege od Osmanlija, poznatom i pod nadimkom Sokol. Prema legendi on je 1688. godine predvodio Požežane u bitci protiv 3000 Osmanlija koja se odvila na brdu, prema njemu kasnije nazvanom, Sokolovac. Iako je Požega formalno oslobođena tek tri i pol godine kasnije, ovo je bio prijelomni trenutak ka izbavljenju od osmanske represije. Izložen je i drveni model topa koji pritiskom na gumb na postolju reproducira zvuk topovske paljbe. Pucanje iz topova simbolično se na Sokolovcu prakticira i danas na blagdan sv. Grgura 12. ožujka, ujedno i Dan Grada Požege, kada se slavi spomenuta pobjeda. U ovoj se prostoriji nalazi i ekran na kojem posjetitelji mogu odigrati kviz kako bi provjerili što su sve dosad naučili o požeškoj prošlosti.
Posljednja prostorija prizemne etaže posvećena je barunu Franji Trenku, koji je, kako ga jedan od naslova legende opisuje, bio „srčani vojni, bogati nasljednik, strastveni ljubavnik, nesretan čovjek“. Ovo posljednje potvrđeno je kratkim crticama iz njegova života, od samoga početka obilježenog traumama i tragedijama. To je možda bio i jedan od razloga njegove „prgave“ naravi, koja ga je dovela do 102 dvoboja i 14 ranjavanja, ali i pobjede nad ukupno oko 10 000 vojnika diljem srednje Europe zajedno sa svojim pomno uređenim pandurima, koji su u bitkama imali i glazbenu pratnju. Zamjerivši se mnogima, bio je optuživan za razne krimene. Izbjegao je dva puta smrtnu kaznu, ali je na kraju osuđen na doživotan zatvor u dvorcu Spielberg kraj Brna, gdje je napisao i memoare. Nakon smrti je pokopan u kripti kapucinske crkve u Brnu. U ovoj prostoriji Centra posjetitelji imaju priliku izazvati baruna Trenka na dvoboj pomoću senzora u obliku kubure ciljajući raspričani i samopouzdani lik na ekranu.
Foto: Antun Štiglić, StiglicPhoto
U nadsvođenoj podrumskoj etaži prezentirana su dva proizvoda po kojima je Požega poznata – vino i čokolada. Vino je predstavljeno u prvoj prostoriji, a prema riječima voditelja Centra Mateja Peharde, u Požegi ga je bilo toliko da je prema nekim izvorima veliki požar 1842. godine gašen i vinom. Druga prostorija posvećena je gastronomiji. Uz kviz i sličan interaktivni sadržaj o čokoladi i poznatoj požeškoj tvornici Zvečevo, ovdje je na ekranima predstavljeno i 16 lokalnih recepata inspiriranih projektom Gradskog muzeja Požega Muzej u loncu. QR kod omogućuje posjetiteljima da recepte učitaju na svojim mobilnim uređajima kako bi ih mogli isprobati kod kuće.
Storytelling tura zaključena je video projekcijom o pet požeških parova. To su istraživač i putopisac Dragutin Lerman i supruga Hedviga rođ. Reiner, književnik i prevoditelj Josip Eugen Tomić i supruga Hermina rođ. Prešern, inače glumica, povjesničar, muzeolog i požeški gradonačelnik Julije Kempf i supruga Terezija rođ. Filić koja je bila učiteljica u gradskoj ženskoj školi, književnik i novinar Janko Jurković i supruga Laura rođ. Smekal te slikar i grafičar Miroslav Kraljević i njegova muza Hedviga Sternberg, koja na njegovu žalost nije nikada postala njegova ljubavnica.
Sadržaj centra osmislio je Gradski muzej Požega, grafičko oblikovanje radili su Studio Revolucija, Studio Cuculić te Clinica studio, za multimedijski sadržaj zaslužna je Novena, a njegovo umrežavanje i funkcioniranje AVC Group. Pomno su osmišljeni i suveniri, pa se tako ovdje može kupiti čokolada tvornice Zvečevo u posebno dizajniranoj ambalaži, kao i vina požeške vinarije Zrinščak te različiti nejestivi suveniri, poput plutenih podložaka-magneta sa stihovima Dobriše Cesarića i bilježnica na čijim su koricama otisnute riječi Matka Peića, obojice rođenih Požežana.
(Zrinka Marković)
Foto: PHOTO MRK
Arheološki muzej Istre – Piranesi najljepšoj pulskoj pozornici
Projekt rekonstrukcije dva milenija starog Malog rimskog kazališta u Puli arhitekta Emila Jurcana iz Zadruge Praksa nagrađen je na Piranskim danima arhitekture počasnim priznanjem nagrade Piranesi.
Počasno priznanje nagrade Piranesi prva je prestižna nagrada Malom rimskom kazalištu, najvećem kulturnom gradilištu u Hrvatskoj u proteklih nekoliko godina, ako se izuzmu ulaganja u riječkom Kvartu kulture pokrenuta u vrijeme kada je Rijeka dobila titulu Europske prijestolnice kulture, a 10 članova žirija obrazložilo je kako nagrađuju „jednostavne, ali ipak kompleksne intervencije na kulturnoj baštini, u kojima je autor s minimalnim sredstvima ostvario veliku promjenu, koja je kulturno naslijeđe učinila dostupnim javnosti, predstavljajući njegov društveni značaj“.
Riječ je o jednom od najznačajnijih antičkih spomenika grada Pule koji se do prije desetak godina koristio kao jedno od glavnih gradskih mjesta za održavanje kulturnih aktivnosti. Projektom konzervacije i rekonstrukcije Arheološki muzej Istre izvršio je parcijalnu obnovu tribina nekadašnjeg kazališta kako bi se očuvala i revitalizirala iznimna lokacija kulturne baštine koja je već duži niz godina zbog dotrajalosti nedostupna javnosti. Kako je pojasnio ravnatelj Arheološkog muzeja Istre Darko Komšo, rekonstrukcija u punom opsegu nije bila moguća jer su na ruševine antičkog kazališta kroz povijest nadograđivane druge zgrade, najprije utvrda Castropola na čijem je mjestu kasnije izgrađena venecijanska utvrda Kaštel, dok je prema ulazu gdje je nekada bio veliki atrij kazališta podignuta zgrada njemačke gimnazije u kojoj je danas Muzej. Također, obnova metodom faksimila vodila bi stvaranju povijesnog falsifikata jer nisu poznati svi detalji nekadašnje građevine.
Foto: PHOTO MRK
Jurcan je nove tribine i trijem izveo dilatirano od postojeće stijene i antičkih ostataka, dok je materijalima pokušao postići što je moguće veću transparentnost kako bi vidljivost antičkih slojeva i dalje ostala u prvom planu. Ovaj princip je primijenjen ne samo između novih i postojećih elemenata nego i između različitih materijala kod novih elemenata, pa su tako središnje tribine izrađene od bijelog betona dilatirane od čeličnih tribina. Redovi današnjih tribina i po visini i po dubini odgovaraju izvornim proporcijama. Omjer je 1:2, što točno odgovara naputku iz Deset knjiga o arhitekturi čuvenog rimskog arhitekta Vitruvija iz 1. stoljeća prije naše ere. Ulogu nekadašnje scenske zgrade, od koje su danas iznad tla ostali samo fragmenti, preuzela je stražnja fasada Muzeja na koju je montiran ekran površine 333 četvorna metra. Čelična struktura postavljena na stupove djeluje kao da lebdi čime rekonstruirano kazalište, za razliku od poluzatvorene izvorne verzije, dobiva posve drugačiju panoramsku atmosferu u kojoj tribine postaju vrsta vidikovca s kojeg se promatra okolni gradski pejzaž. Nosači tribina projektirani su tako da nigdje ne ugrožavaju, niti dodiruju, originalne ostatke iz rimskog doba, a čelični dijelovi tribina spajani su varenjem na lokaciji, kako vibracije vijaka i matica kasnije ne bi narušile izvornu akustiku objekta.
Suradnici na projektu su arhitekti Helena Sterpin i Aleksandar Ćelović, autor konstrukcije je Marko Martinčić mlađi, dok je rasvjetu dizajnirao Dean Skira. Naručitelj je Arheološki muzej Istre, a voditelj projekta Darko Komšo.
Za nagradu Piranesi ove je godine nominirano 50 projekata iz 11 europskih zemalja, a glavnu nagradu osvojili su slovenski arhitekti iz ateljea Medprostor za rješenje pomičnog krova nad ruševinama crkve Sv. Ivana Krstitelja u Žičkoj Kartuziji.
(I.G.)
©Tomáš Souček za GHMP
„Kipar i građanin svijeta“ – Ivan Meštrović u Pragu
Izložbom Ivan Meštrović (1883. – 1962.): Kipar i građanin svijeta, otvorenom 23. studenoga u Galeriji grada Praga, hrvatski kipar nakon više od četiri desetljeća ponovno se cjelovito predstavlja u češkoj metropoli. Njegova zadnja izložba priređena je 1970. godine u Pragu i Olomoucu. Projekt ostvaren suradnjom Galerije grada Praga i Muzeja Ivana Meštrovića, čije su autorice i kustosice Sandra Baborovská i Barbara Vujanović, bavi se istraživanjem stvaralaštva Ivana Meštrovića u kontekstu srednjoeuropskog kiparstva početkom 20. stoljeća, njegovih veza s češkim političarima i umjetnicima, i dugotrajnom prisutnošću u kulturnom i društvenom narativu čeških zemalja. Sve se te teme razmatraju u kontinuitetu djelovanja u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama, pa je izložba koncipirana kao svojevrsna karta i lenta vremena unutar kojih se ističu za Meštrovića krucijalni gradovi, izložbe i pojedinci s kojima je surađivao i družio se.
Izloženo je više od 160 izložaka, od čega 43 iz hrvatskih zbirki (Muzeji Ivana Meštrovića – Galerija Meštrović i Atelijer Meštrović; Gliptoteka HAZU, Kabinet grafike HAZU, obitelj Meštrović (Olga Šrepel Holmberg). Uz njih prikazuje se 18 djela Ivana Meštrovića iz čeških zbirki (17 iz Narodne galerije u Pragu, jedna iz Alšova jihočeská galerie v Hluboké nad Vltavou), te sedam skulptura Ivana Meštrovića iz Narodnog muzeja u Beogradu. Izložene su skulpture Augustea Rodina iz Musée Rodin u Parizu, te djela čeških umjetnika iz zbirke Galerije grada Praga i drugih institucija.
©Tomáš Souček za GHMP
Meštrovićevo umjetničko formiranje i izložbeni poduhvati određeni su snažnim međunarodnim pečatom. Brojni su gradovi u kojima je boravio, predstavljao se i za koje je oblikovao spomenike – Beč, Pariz, Rim, London, Cannes, Zagreb, Ženeva, Beograd, New York, Zagreb, Bukurešt... Prag je neizostavna dionica kipareve biografije, a njegovi kontakti s češkim umjetnicima, umjetnicama, političarima i političarkama čine krucijalan segment snažnih i trajnih hrvatsko-čeških veza. Meštrović je uz Prag vezan od početka svoje strelovite karijere. Već 1903. godine izlaže na X. izložbi umjetničkoga udruženja Mánes, na kojoj je sudjelovao s drugim hrvatskim umjetnicima i umjetnicama. Udruženje je početkom 20. stoljeća bilo veoma angažirano oko promoviranja modernih stilskih tendencija, te na povezivanju europskih i čeških umjetnika. Meštrović sudjeluje na izložbi udruženja i 1909. godine.
Važno je istaknuti prijateljstvo i suradnju s kiparom Bohumilom Kafkom, kojega je Meštrović portretirao 1908. godine. Meštrović se zahvaljujući Kafkinoj podršci učlanjuje u udruženje Mánes, 1929. godine postaje počasni član Češke akademije znanosti i umjetnosti. Kao počasni član odbora za postavljanje Spomenika Janu Žiški imao je krucijalnu ulogu u odobrenju Kafkina projekta. Izložba tematizira i odnos sa slikaricom i kiparicom Růženom Zátkovom, koju je upoznao i portretirao 1912. godine u Rimu. Njihov je odnos opisan u umjetnikovu autobiografskom romanu Vatra i opekline, te simbolički materijaliziran brojnim djelima te u mauzoleju obitelji Račić, grobnoj kapelici Gospe od Anđelā u Cavtatu (1920. – 1922.).
©Tomáš Souček za GHMP
Meštrović je njegovao i odnos s političkom dinastijom Masaryk, koju je također portretirao. Meštrović i Tomáš G. Masaryk upoznali su se u Rimu početkom Prvoga svjetskog rata. Umjetnik i državnik tijekom ratnih i poslijeratnih susreta u Rimu i Češkoj raspravljali su o političkoj situaciji u njihovim domovinama, a Meštrović je često izražavao nezadovoljstvo s režimom u Kraljevini Jugoslaviji, odnosno Kraljevini SHS. Masaryk je bio pokrovitelj praške izložbe priređene 1933. godine povodom Meštrovićeva 50. rođendana. Zahvaljujući njoj njegova djela počinju pristizati u fundus praške Nacionalne galerije.
Izložbu prati dvojezični, češko-engleski katalog s tekstovima čeških, francuskih i hrvatskih autora (Irena Kraševac, Marijan Lipovac, Dalibor Prančević, Barbara Vujanović). Inventivni likovni postav akademskoga kipara Dominika Langa, češkoga predstavnika na Venecijanskom bijenalu 2011. godine, u koji su uključeni dokumentarni filmovi iz međuratnoga razdoblja, te fotografije velikana češke fotografije, Josefa Sudeka, naglašava stilski razvoj istaknutih protagonista modernoga kiparstva, kao i činjenicu iznimne Meštrovićeve mobilnosti i umreženosti.
Izložba je otvorena do 26. veljače 2023.
(Barbara Vujanović)
©Tomáš Souček za GHMP
Foto: Ivan Guberina
„Brener“ umjesto kuhače – otvorena izložba „Đuro Đaković – Portreti rada“
U Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu nedavno je otvorena izložba Đuro Đaković – Portreti rada koja kroz fotografije iz fundusa Muzeja Brodskog Posavlja i portrete radnica prikazuje radne procese u poznatom „brodskom gigantu“, dajući uvid u jačanje industrije i radničke klase kao temelja društvenog razvoja i intenziviranje procesa emancipacije žena, koji se manifestirao kroz njihovo uključivanje u tradicionalno muška područja u teškoj industriji.
Selekciju fotografija za izložbu pripremila je kustosica Muzeja Brodskog Posavlja Uršula Bešlić, a uključuje radove naših poznatih fotografa Toše Dabca, Milana Pavića, Marijana Szabe, Vilka Zubera i Ota Hohnjeca snimljene u tvorničkim pogonima od 1949. do kasnih 1960-ih u svrhu promidžbe tvornice u socijalističkom razdoblju. Premda je riječ o promidžbenoj fotografiji postav izložbe veoma je intrigantan i aktualan jer fotografije, pored umjetničke i dokumentarne vrijednosti, stavljaju fokus publike na žene koje su radeći u teškim uvjetima probijale društveno nametnute barijere i istaknule se u stereotipno muškim zanimanjima.
Foto: Ivan Guberina
U uvodnom dijelu prezentirana je povijest najpoznatijeg metaloprerađivača na prostoru bivše države koja počinje 1921. godine kada se radi potrebe za obnovom devastirane infrastrukture nakon Prvog svjetskog rata u tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca u Brodu na Savi osniva Prva jugoslavenska tvornica vagona, strojeva i mostova. Nakon Drugog svjetskog rata i uspostave socijalističke vlasti tvornica postaje državno poduzeće i dobiva današnje ime po jednom od osnivača Komunističke partije Jugoslavije i svom nekadašnjem radniku, bravarskom majstoru Đuri Đakoviću. Novi društveno-politički okvir donosi brojnije uključivanje žena u proizvodnju i to ne samo u tzv. ženskim industrijskim granama poput tekstilne ili prehrambene industrije, već i u onim koje su se tradicionalno vezale uz mušku radnu snagu, tako da je u Đuri Đakoviću tijekom socijalizma bilo zaposleno oko tri tisuće radnica koje su obavljale niz izrazito teških fizičkih poslova.
Njihove portrete i priče pripremila je Ana Rajković Pejić, znanstvena suradnica pri Hrvatskom institutu za povijest, temeljem objava i članaka objavljivanih u tvorničkom listu tijekom kasnog socijalizma. Posjetitelji mogu vidjeti radnice na radnom mjestu, većinom uz strojeve, koje predstavljaju „novu ženu“, ekonomski neovisnu i lišenu tradicionalnih okvira. Neke od njih radile su na poslovima koji su zbog svoje opasnosti podrazumijevali beneficirani radni staž poput Ankice Bjelobrk i Anice Kučinić čije su svakodnevne radne zadaće uključivale lijevanje željeza. Među radnicama predstavljenim na ovoj izložbi našle su se i Katica Lovrić, prva zavarivačica u Radnoj organizaciji Montaža koja je „brener zavolila više od kuhače i kancelarije“, zatim Elizabeta Šimunović, jedina žena među 140 električara koja se nakon srednjoškolskog obrazovanja zaposlila u elektropogonu sa „željom da se usavršava i postane visoko kvalificirani električar“, te Dragica Čepka koja je u izdvojenom pogonu u Lužanu kao jedina radnica obavljala poslove na automatskom rezaču.
Foto: Ivan Guberina
Posebno su zanimljive fotografije koje je 1950. snimio jedan od naših najznačajnijih i najsvestranijih fotografa, osnivač Zagrebačke škole umjetničke fotografije Tošo Dabac, među kojima se ističu prikazi rada i proizvodnih procesa u tvornici (Scena iz kovačnice, Proizvodnja stroja i Strojna obrada kotača), te portreti radnika (Portret radnika i Dječak radnik).
Izložba se može pogledati u Tehničkom muzeju Nikola Tesla do 31. siječnja 2023. godine.
(Ivan Guberina)
Foto: Tonči Lučić
MAS Zadar – otvorena izložba „Sjaj i boja – Oblikovanje stakla u 19. stoljeću“
U Muzeju antičkog stakla u Zadru nedavno je otvorena dugo planirana i zbog pandemijskih razloga odgađana izložba Sjaj i boja – Oblikovanje stakla u 19. stoljeću – izbor iz Zbirke stakla Muzeja za umjetnost i obrt, koja putem 130 odabranih eksponata prema kriteriju izvrsnosti i unikatnosti prikazuje tehnički i umjetnički presjek staklarstva 19. stoljeća. Riječ je o međumuzejskoj suradnji i promociji povijesnog i suvremenog staklarstva u godini koja je ujedno i UN-ova Međunarodna godina stakla (engl. United Nations International Year of Glass).
Tematski koncipiran postav donosi priču o tehnološkim inovacijama u staklarstvu 19. stoljeća, slojevitoj kulturno-povijesnoj pozadini, kaotičnom europskom društvu prepunom stilskih i modnih previranja, te odjecima ukupne situacije na hrvatskom prostoru. Muzej za umjetnost i obrt izložbom zadarskoj publici predstavlja dio svoje bogate Zbirke stakla, najveće takve u Hrvatskoj, koja prati razvoj europske i hrvatske staklarske proizvodnje od 16. do 21. stoljeća, od renesanse do suvremenog dizajna. Najbrojniji su predmeti iz 19. stoljeća, od uljanica ili čaša za vodu za svakodnevnu upotrebu, preko luksuznih i unikatnih komada, sve do kristalnih lustera i vitraja.
MEDALJONI, Francuska ili Engleska, 1820. Izvor: MUO
Prvi dio izložbe prezentira europsko bezbojno i obojeno staklo, te nove vrste stakla poput uranskog, hyalitha i lityalina, ukrašenih raznim tehnikama, od brušenja i stakloreza do prevlačenja i pozlaćivanja, dok je naglasak u drugom dijelu na proizvodima hrvatskih manufaktura. Najstariji predmeti su s početka 19. stoljeća, iz perioda klasicizma, slijede oni s obilježjima empirea i bidermajera, dok drugu polovinu stoljeća, vrijeme historicizma, obilježava raznovrsna neostilska produkcija.
Autorica izložbe je Sandra Kandučar Trojan, viša kustosica Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, a koordinatorica izložbe i stručna suradnica je dr. sc. Vedrana Jović Gazić, viša kustosica Muzeja antičkog stakla u Zadru.
Izložba se može pogledati u Muzeju antičkog stakla u Zadru do 25. veljače 2023. godine.
(I.G.)
Izvor: MUO
Foto: Maja Kocijan
Novi bečki muzej – pogled na Zbirku Heidi Horten
Beč je ove godine u lipnju dobio novi muzej smješten u samom središtu grada – Zbirku Heidi Horten čije je prvo predstavljanje javnosti 2018. na izložbi primjerena naziva Wow! Heidi Horten zbirka u Leopoldovu muzeju privuklo 360 tisuća posjetilaca.
Odmah po zatvaranju izložbe Heidi Goëss-Horten (1941. – 2022.) u dvorištu bloka između Albertine i Opere kupila je zgradu jer, kako je nakon wow-izložbe zaključila da „umjetnost ne nastaje da bi završila u depou“. Zahtjevna obnova trajala je svega dvije godine premda je od središnjeg dijela građevine iz 19. stoljeća ostala samo fasada, a cijela je unutrašnjost preoblikovana u suvremen muzejski prostor 21. stoljeća koji skladno balansira staru vanjštinu i nov sadržaj. Dobiven je prozračan unutrašnji prostor koji se sa svojih 18 metara visine doima većim no što jest jer je ispunjen prirodnim svjetlom s ostakljenog krova i jer su u njega nepravilnim ritmom umetnute tri galerije kojima dominira vertikalna praznina. Svaka galerija ima po 240 četvornih metara izložbenog prostora, a uz sve servisne prostore tu je i Tea Room, „Kunstkammer“ Heidi Horten, kolekcionarke koja je umrla u 81. godini života svega tjedan dana nakon otvaranja muzeja.
Ime Heidi Goëss-Horten nije bilo nepoznato u svijetu kolekcionara – u njega je ušla na velika vrata kad je 90-ih godina prošlog stoljeća usred krize tržišta umjetnina na aukciji londonskog Sotheby’sa u jednome danu pokupovala Freuda, Bacona, Renoira, Chagalla, Kleea i dr. za punih 22 milijuna dolara. Horten je bila jedna od najbogatijih Austrijanki. Bogatstvo procijenjeno na gotovo tri milijarde dolara naslijedila je od Helmuta Hortena, prvog od tri muža, biznismena uz kojeg je počela kupovati umjetnine, a čije je bogatstvo izraslo na imperiju robnih kuća kupljenih u mutnim vodama njemačkih 1930-ih godina.
Foto: Maja Kocijan
U zbirci se danas nalazi 700 umjetnina koje nerijetko predstavljaju ključna djela opusa najvećih umjetnika moderne i suvremene umjetnosti od Renoira, Matissea, Miróa, Picassa, Kleea, Magrittea, Légera, Dubuffeta, preko Schielea i Kirchnera, do Fontane, Bacona, Kleina, Baselitza, važnih djela pop arta, brojnih Warhola, Rauschenberga, Lichtensteina pa čak i Basquiata, rijetkog „gosta“ u europskim muzejima. Kako je zbirka rasla, tako se vlasnica okretala k suvremenicima kupujući vrhunska djela Hirsta, Polkea ili Richtera, a posebnu pozornost posvetila je austrijskoj umjetničkoj sceni.
Na samome otvorenju predstavljeno je svega sedam posto fundusa da bi se nakon smrti vlasnice kolekcije, prije mjesec dana u muzeju otvorila izložba pod nazivom LOOK, prva tematska izložba muzeja, neka vrsta hommagea osnivačici Heidi Horten u kojem se isprepliće vrhunska umjetnost i visoka moda. Kroz osam tematskih poglavlja djelima iz zbirke istražuje se, kako se to spretno u engleskoj riječi look spaja – izgled i pogled na žene, od 19. stoljeća do danas, otkrivajući osoban ukus i izbor kojim se Horten vodila kako popunjavajući kolekciju tako i svoju garderobu. Uz likove žena Schielea, Bacona, Caldera, van Dongena, Degasa, Dubuffeta, Matissea, Picassa, Miróa, Rotellaue, Warholove Merlinke, Jackie i iranske kraljice, ravnopravno su izložene i haljine Diora, Givenchyja, Saint Laurenta, Patoua, te njihovi originalni crteži s uzorcima tkanina koje su ovi dizajneri visoke mode slali kolekcionarki kao 20-stoljetnu verziju online kataloga.
Spajanjem umjetnosti i mode, dvije, kako kažu autori izložbe, najveće strasti osnivačice muzeja ponovljen je wow efekt prvog predstavljanja zbirke u Leopoldovu muzeju, a interes publike odabirom teme samo dodatno osnažen.
Izložba ostaje otvorena do 16. travnja 2023.
(Maja Kocijan)
Foto: Maja Kocijan
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr