HR | EN
#1 | #2 | #3 | #4 | #5 | #6

Izvor: Zavičajni muzej Našice

Zavičajni muzej Našice – 50 godina od prvog otvorenja posjetitelje očekuje novi postav u obnovljenom Dvorcu Pejačević

Nakon opsežne obnove Dvorca Pejačević Zavičajni muzej Našice otvorio je svoja vrata posjetiteljima koje očekuje novi postav u kojemu su ambijentalno obnovljeni saloni obitelji Pejačević s originalnim namještajem i umjetninama s kraja 19. i početka 20. stoljeća kada su Pejačevići bili na vrhuncu svoje moći.

Zavičajni muzej Našice ove godine obilježava 50. obljetnicu postojanja. Od svoga utemeljenja 1974. sjedište mu je u Dvorcu Pejačević (tzv. Velikom dvorcu), objektu kojeg je 1812. podigla plemićka obitelj Pejačević u središtu grada. Okružen je velikim perivojem, u kojem se nalazi i drugi dvorac obitelji Pejačević, podignut početkom 20. stoljeća (tzv. Mali dvorac). U svojoj povijesti Dvorac Pejačević je nekoliko puta mijenjao izgled, a današnji je dobio polovicom 19. stoljeća, po nacrtima umjetnika Ferenza Storna iz Soprona. U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata na Dvorcu Pejačević obavljeno je niz većih ili manjih zahvata na sanaciji i obnovi, a njegov su prostor koristile brojne našičke udruge i ustanove. Grad Našice je 2015. riješio imovinsko-pravne odnose s nasljednicima obitelji Pejačević i postao vlasnik tzv. Velikog i Malog dvorca te pokrenuo postupak njihove obnove, kao i uređenje tzv. Grögerove vile za potrebe Gradske knjižnice.

Obnova je započela 2020. u okviru projekta „Rekonstrukcija dvoraca Pejačević – Velikog i Malog“, za čega je bio dogovoren iznos oko 99,9 milijuna kuna, a sufinancirala ga je Europska unija iz Fonda za regionalni razvoj, s 85 posto ukupno prihvatljivih troškova. Nositelj projekta bio je Grad Našice dok su partneri našička Gradska knjižnica, Zavičajni muzej Našice, Turistička zajednica Grada Našice i Razvojna agencija NARA d.o.o. za lokalni razvoj i poslovne usluge. Radovi su dovršeni krajem 2023., a u obnovljenom prostoru Dvorca s oko 4.000 kvadrata bruto površine Zavičajni muzej Našice dobio je najveći dio na korištenje. Uredski prostori bili su useljeni početkom 2024., a javnosti je u Noći muzeja prvi puta otvorio svoja vrata, kako bi prvenstveno lokalna zajednica mogla doživjeti njegove obnovljene prostore.

Za početak rada s posjetiteljima odabran je simboličan datum, 3. listopada 2024., kada smo obilježili točno 50 godina od otvaranja prvoga stalnog postava za javnost. Uskoro se očekuje i svečano otvorenje prve faze novoga stalnog postava (u prizemlju i suterenu), dok se tijekom 2025. očekuje realizacija druge faze, u prostoru prvoga kata. Kao glavni narativ koji će biti predstavljen posjetitelju u prvoj fazi stalnoga postava odabrana je priča o prošlosti obitelji Pejačević, dok će u drugoj fazi muzej komunicirati i ostalu kulturno-povijesnu i prirodoslovnu baštinu Našica i našičkog kraja.

 

Ravnateljica Zavičajnog muzeja Našice Silvija Lučevnjak u prostoru Crvenog salona. Izvor: Zavičajni muzej Našice

Prva faza stalnog postava bit će smještena u prostoru prizemlja i zapadnog dijela suterena, koji su povezani stubištima i liftom, a suterenu je moguće pristupiti i direktno, s bočne strane dvorca te kroz ulaz na zapadnoj kuli. S obzirom da su etaže prizemlja i suterena Dvorca Pejačević najsačuvaniji dio objekta u smislu stilskih, kulturno-povijesnih elemenata uređenja interijera (sačuvani, odnosno restaurirani parketi, tabulati, štukaturne dekoracije, mramorne podne obloge, stolarija, kamini, kaljeve peći, …), za ovaj dio stalnog postava odabrana je ambijentalna rekonstrukcija njegovih interijera, uz maksimalno očuvanje njihovih povijesnih vrijednosti, ali i primjereno korištenje suvremenih modela prezentacije. Ovakav pristup oblikovanju stalnoga postava temeljio se na istraživanjima korisničkih očekivanja, odnosno analizi potreba dosadašnjih posjetitelja te planiranih zadataka postavljenih u dokumentu pod naslovom Strateški plan razvoja turizma umjetnosti Grada Našica (Turistička zajednica Grada Našice, 2018.).

Ambijentalna rekonstrukcija prostora temelji se i na provedenom istraživanju sačuvane muzejske građe, odnosno njene provenijencije, kojom je ustanovljeno da je nakon Drugog svjetskog rata sačuvan veliki dio nekadašnje tzv. našičke zbirke obitelji Pejačević, a uz umjetnine je sačuvan i značajan dio stilskog namještaja, porculana, staklenine, knjiga i predmeta umjetničkog obrta, kojim je moguće prezentirati oblikovanje ovih prostora u vremenu prije Drugog svjetskog rata. Većina tog materijala danas je u vlasništvu Muzeja Slavonije u Osijeku i Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku. Odabrani izlošci posuđeni su od ovih ustanova, a dio predmeta dolazi iz fundusa Zavičajnog muzeja Našice. Unutar zbirki naše ustanove ima dosta građe koja je suspektno provenijencijom vezana uz Dvorac Pejačević, odnosno obitelji Pejačević, jer se nakon Drugog svjetskog rata taj materijal nekontrolirano odnosio iz Dvorca, pa se i danas takvi predmeti mogu pronaći u kućama Našičana. Takvi predmeti su ulazili u fundus Muzeja kao poklon, a dio ih je i otkupljen. U slučaju nedostatka potrebne građe u postav je ušao dio predmeta iz muzejskih zbirki koji ne potječe iz Dvorca, ali je vremenski i stilski komplementaran s ostalim izloženim materijalom.

Rekonstrukcija interijera obuhvaća četiri salona u prostoru prizemlja (tzv. Plavi, Zeleni, Crveni i Žuti salon), jednu spavaću sobu te Glazbeni salon i Knjižnicu obitelji Pejačević u prostoru suterena. Glazbeni salon funkcionira i kao spomen-soba Dore Pejačević (1885.- 1923.), prve hrvatske skladateljice modernog perioda i danas najpoznatije članice obitelji Pejačević. Prilikom odabira građe za stalni postav korištena je dokumentacija Muzeja (posebno fotodokumentacija) iz koje je razvidno uređenje ovih prostora na prijelomu 19. i 20. stoljeća, kada su Pejačevići bili na vrhuncu svoje moći. Dvorac je tijekom nešto više od 200 godina svoga postojanja, doživio jednu veliku građevinsku rekonstrukciju (oko 1865.) i nekoliko više ili manje radikalnih rekonstrukcija, odnosno preuređenja interijera, pa se u muzeološkoj koncepciji moglo odabirati nekoliko različitih oblika prezentacije interijera. Primjerice, u zadnjoj poznatoj rekonstrukciji, koja se odvijala kasnih 1930-ih, radikalno su uklonjeni mnogi elementi historicističkog uređenja (npr. skinute su sve tapete od tkanine s otisnutim elementima obiteljskog grba, uklonjeni su svi tokareni i reljefno rezbareni „viseći“ elementi s drvenog tabulata u glavnom salonu i slično). S obzirom na mnoge promjene u povijesnom postavu posoblja i umjetnina, odabran je relativno slobodan pristup u rekonstruiranju izgleda unutrašnjeg prostora Dvorca, pri čemu je zadržana bazna korelacija izloženih predmeta prema originalnoj funkciji svake prostorije koja se prezentira u stalnom postavu. Na primjer, tzv. Plavi salon bio je u funkciji obiteljske blagovaonice, pa je u njega vraćen izvorni ormar u kojem su izloženi porculan, staklenina i pribor za jelo. Nažalost, izvorni blagovaonski stol nije sačuvan, pa je u prostoru postavljen zamjenski stol. U konačnici, rekonstrukcija salona nije doslovna, već funkcionira na značenjskoj razini kao simbol nekadašnjega izgleda.

 

Izvor: Zavičajni muzej Našice

U pojedinom slučaju u prostorijima se ipak mogao interpretirati originalni predmet „in situ“, no ambijentalna rekonstrukcija funkcionira više na razini ukupnog narativa stalnog postava, a samo djelomično ili simbolično na razini pojedine prostorije. S obzirom da je za interpretaciju odabrano razdoblje zrelog historicizma s kraja 19. stoljeća, koji je u slučaju Dvorca Pejačević u sebi spajao mobilijar i umjetnine nastale u širokom vremenskom rasponu od dva stoljeća (18. i 19. stoljeće), a da se na njega nadovezao eklektičan stil uređenja s početka 20. stoljeća, bilo je moguće uključiti u postav stilski i vremenski vrlo raznolik materijal.

S obzirom da postoji „šira baza“ predmeta koji se uklapaju u predviđeni koncept, odabrani su najatraktivniji, najsačuvaniji predmeti, ostavljajući mogućnost da se u budućnosti oni mogu zamijeniti, odnosno promijeniti za neki od predmeta koji trenutno nisu odabrani za postav. To se ponajviše odnosi na namještaj i predmete umjetničkog obrta, a ostvarena suradnja između Zavičajnog muzeja Našice i kolega iz Muzeja Slavonije i Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku zacijelo će rezultirati i kvalitetnom realizacijom ove ideje, koja će onemogućiti „petrificiranje“ stalnoga postava i omogućiti njegovo modificiranje i postupnu promjenu tijekom budućeg perioda.

S ciljem da postav namještaja i umjetnina jasno komunicira određenu „muzejsku priču“ posjetitelju, pomno je odabran položaj izložaka u prostoru, suodnos s ostalim predmetima, kao i broj predmeta u postavu, kako bi se omogućila protočnost posjetitelja i kvalitetna recepcija željene muzeološke koncepcije. Predviđeno je da se kroz postav neće voditi grupe veće od 30-ak posjetitelja, što bi trebalo mogućiti siguran i kvalitetan posjet, a svim grupama osigurano je besplatno stručno vodstvo.

Nadamo se da će posjetitelji u prostoru obnovljenog Dvorca Pejačević i postavljenoj muzejskoj izložbi otkrivati bogatu baštinu ovoga dijela Hrvatske, koja je kroz novu muzeološku koncepciju postala mjesto spajanja prošlosti i sadašnjosti, učenja i zabave.

(Silvija Lučevnjak, ravnateljica Zavičajnog muzeja Našice)

 

Izvor: Zavičajni muzej Našice


 

Izvor: Muze d.o.o.

Živa 2024 – Počasno priznanje nagrade „Živa“ dodijeljeno Muzeju bećarca iz Pleternice

Muzej bećarca iz Pleternice osvojio je Počasno priznanje nagrade Živa za promicanje nematerijalne kulturne baštine bećarca koja se nalazi na UNESCO-ovom Reprezentativnom popisu nematerijalne baštine čovječanstva. Dodjela nagrada Živa, koju najboljim slavenskim muzejima već desetu godinu zaredom dodjeljuje Forum slavenskih kultura (FSK), održana je od 25. do 29. rujna u gradu Gabrovu u Bugarskoj.

Forum slavenskih kultura (FSK) je međunarodna neprofitna organizacija sa sjedištem u Ljubljani, koja se u svojem radu fokusira na očuvanje i promociju kulturne baštine slavenskih naroda. FSK potiče kreativnost i povezivanje slavenskih kultura te ističe njihovih doprinos u globalnom kulturnom dijalogu. Osnovan je 2004. godine, ubrzo nakon što su Slovenija, Poljska, Slovačka i Češka pristupile Europskoj uniji. Na čelu organizacije je Andreja Rihter, bivša Ministrica kulture Republike Slovenije, koja FSK predvodi u brojnim inicijativama. U bogatoj kulturnoj produkciji koju FSK provodi, posebno se ističu aktivnosti vezane uz muzeologiju, odnosno projekti koji potiču pozitivne društvene promjene kroz muzejske institucije i uključivanje suvremenih muzejskih praksi. Izdvaja se Međunarodna ljetna škola muzeologije, namijenjena studentima, kustosima i drugim stručnjacima u području muzeologije. Nagrada Heritage in Motion dodjeljuje se u suradnji s Europskom muzejskom akademijom (European Museum Academy – EMA), a prepoznaje nove načine pristupa muzejima i njihovima zbirkama kroz inovativne multimedijske i audiovizualne projekte. Nagrada Živa dodjeljuje se slavenskim muzejima i baštinskim lokalitetima za kreativnost, inovativnost, otvorenost prema javnosti i doprinosu razvoju muzeoloških praksi, pri čemu se uvažava njihova različitost u vrsti, veličini, sadržaju i društvenoj ulozi.

Živa 2024

Nagrada Živa ime je dobila po staroslavenskoj božici plodnosti, bogatstva i ljudskog života. Božica Živa povezana je s ciklusom života i obnavljanja, a simbolizira vitalnost, rast i održivost, što su vrijednosti koje i muzeji nastoje aktualizirati i prenijeti kroz svoje djelovanje. Nagrada Živa okuplja muzealce iz različitih slavenskih zemalja i prepoznaje muzeje koji kroz inovativne projekte kontinuirano oživljavaju i prenose kulturnu baštinu na nove generacije. Godišnji ciklus nagrade Živa kulminira svake godine na novoj lokaciji, a ove godine ulogu domaćina imao je Regionalni etnografski muzej na otvorenom Etar, jedini takav u Bugarskoj i laureat ove nagrade 2020. godine.

 

Izvor: Muze d.o.o.

Muzej Etar posvećen je očuvanju tradicijskih zanata, a njegovo formiranje započelo je obnovom postojećih vodenih mlinica uz rječicu Sivek, pritok rijeke Jantre. U godinama koje su uslijedile nakon otvorenja 1964. godine, ovdje su izgrađene rekonstrukcije tradicijskih kuća, obrtničke radionice i drugi objekti, koji otkrivaju način života i svakodnevnicu lokalnog stanovništva od kraja 18. do početka 20. stoljeća. Glavna atrakcija je Ulica zanatlija, u kojoj posjetitelji mogu promatrati obrtnike za vrijeme rada i izravno od njih kupiti proizvode. U muzeju Etar radi gotovo sedamdeset djelatnika specijaliziranih za razna područja - istraživanje, rad s publikom i tehničku podršku.

Ususret dodjeli ovogodišnjih nagrada, održana je i muzejska konferencija na kojoj su se nominirani muzeji imali priliku predstaviti kratkom prezentacijom. Ove godine, međunarodni žiri sastavljen od trinaest renomiranih muzealaca iz slavenskih zemalja i Europske muzejske akademije nominirao je 20 muzeja iz 10 zemalja, među kojima i Muzej bećarca iz Pleternice. Članovi žirija dolaze iz različitih zemalja i različitih područja, među kojima su ravnatelji muzeja, kustosi, konzultanti za kulturni menadžment i specijalisti za odnose s javnošću.

Sudionicima konferencije su se posebnim izlaganjima obratili Svetla Dimitrova, ravnateljica muzeja Etar, Andreja Rihter, osnivačica nagrade i direktorica FSK, Tanya Hristova, gradonačelnica Gabrova i predsjednica Povjerenstva SEDEC Europskog odbora regija, koja je govorila o europskim kulturnim politikama te najavila kandidaturu Gabrova za Europsku prijestolnicu kulture. Posebno inspirativan govor održala je spisateljica Zdravka Evtimova, koja je naglasila važnost muzeja i mnogostruke uloge koje preuzimaju u suvremenom društvu. O aktivnostima svojih organizacija govorili su Zsolt Sári, predsjednik Udruge europskih muzeja na otvorenom i Irena Todorova, izvršna direktorica Regionalnog centra za zaštitu nematerijalne kulturne baštine u jugoistočnoj Europi pod pokroviteljstvom UNESCO-a, koja je prisutne pozvala da daju doprinos časopisu Living Heritage. Konferencija je uključila i predstavljanje prošlogodišnjih pobjednika, Narodnog muzeja Leskovac iz Srbije i Interpretacijskog centra maritimne baštine DUBoak iz Malinske, Hrvatska. Posebni gosti iz Ukrajine, predstavnici Nacionalnog književnog i memorijalnog muzeja Ivana Franka u Lavovu, govorili su o izazovima muzeja tijekom rata te na koji način i u ovom teškom razdoblju koriste svojim lokalnim zajednicama. Kao dio posebnog programa održana je dodjela nagrada Heritage in Motion.

Počasno priznanje za Muzej bećarca

Na svečanoj dodjeli nagrada Živa održanoj u Domu kulture Gabrovo, Muzej bećarca nagrađen je Počasnim priznanjem. Stručni žiri prepoznao je vrijednost promicanja nematerijalne kulturne baštine bećarca i značaj Muzeja za lokalnu zajednicu, kao i inovativni, edukativni, interaktivni i angažirani pristup muzeja u kreiranju narativa stalne izložbe. Nagradu su, u ime Muzeja bećarca, preuzele Mirna Draženović i Mateja Kuka Brkić iz tima Muze, a uručili su je Sarita Vujković, direktorica Muzeja suvremene umjetnosti Republike Srpske u Banja Luci, Branislav Panis, ravnatelj Slovačkog nacionalnog muzeja i predsjedavajući član nagrade Živa, te Andreja Rihter, direktorica FSK.

 

Izvor: Muze d.o.o.

Muzej bećarca posvećen je bećarcu, tradicionalnom napjevu karakterističnom za Slavoniju, Baranju i Srijem, koji je 2011. godine uvršten na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Bećarac je specifičan oblik narodne pjesme koji dotiče sve aspekte života, a stihovi često sadrže humoristične, satirične ili dvosmislene poruke. Muzej bećarca smješten je u Pleternici i osmišljen da kroz suvremeni muzeološki pristup i pomoću interaktivnih multimedijalnih izložaka, tradicijskih predmeta i autentičnih priča, javnosti predstavi značaj bećarca za lokalnu zajednicu na način koji potiče interakciju i participaciju. Stalna izložba utjelovljuje duh bećarca, humor, neposrednost i duboku povezanost s lokalnim zajednicama. Od samog početka vizija koautorskog tima Muzeja bećarca bila je stvoriti prostor koji slavi bećarac kao živu, dinamičnu tradiciju, jer bećarac ovisi o sudjelovanju njegovih nositelja - ljudi koji ga prakticiraju, prenose i održavaju živim. Ovu iznimnu priču potpisuje koautorski tim: kreativni tim Muze, zadužen za muzeološki koncept i razvoj sadržaja, dizajnerski studio Clinica Studio, zaduženim za produkt dizajn, te dizajnerski studio Šesnić&Turković, koji je osmislio grafičko oblikovanje izložbe. Implementaciju stalne izložbe je vodila tvrtka AVC, a stručna suradnica etnologinja bila je Marija Gačić.

Svi dobitnici nagrada Živa 2024

Nagradu Živa za najbolji slavenski muzej osvojio je Regionalni muzej povijesti Ruse iz Bugarske, najboljim slavenskim baštinskim lokalitetom proglašen je Bledski dvorac iz Slovenije, dok je Muzej Bećarca iz Pleternice dobio Počasno priznanje za promicanje nematerijalne kulturne baštine.

Posebna priznanja dodijeljena su Fotokući Pelikan – Muzeju novije povijesti Celje (nagrada za održivost), Muzeju suvremene umjetnosti Crne Gore iz Podgorice (nagrada za vodstvo i učinkovitost tima), Muzeju Hercegovine u Trebinju (nagrada za posjetitelje i otvorenost), Muzeju na otvorenom Radom iz Poljske (nagrada za kreativnost) te češkom Muzeju Jana Amosa Komenskog u Uherskom Brodu (nagrada za storytelling).

Strukovne nagrade potiču muzeje da teže izvrsnosti u svim aspektima svog rada, uvode inovativne pristupe u muzeologiji te koriste suvremena tehnološka rješenja, participativne edukativne programe i njeguju angažiran pristup prema publici. Osim Počasnog priznanja Nagrade Živa, Muzej bećarca bio je i jedan od pet finalista još jedne prestižne europske nagrade, Nagrade Luigi Micheletti koju dodjeljuje Europska muzejska akademija. Ova priznanja govore o izvrsnosti u praksi i inovativnom pristupu u očuvanju nematerijalne baštine. Veseli nas vidjeti kako će ova strukovna priznanja utjecati na još bolju prihvaćenost i prepoznatljivost Muzeja bećarca među posjetiteljima i stručnom javnošću.

(Mateja Kuka Brkić, Muze d.o.o.)


 

Znanstveni skup – arheologija južnog Jadrana

U organizaciji Hrvatskog arheološkog društva i Gradskog muzeja Korčula od 7. do 11. listopada 2024. godine održan je godišnji znanstveni skup pod nazivom „Vrata Jadrana kroz stoljeća – arheologija južnog Jadrana“.

U posljednjih tridesetak godina na najjužnijem dijelu hrvatske obale proveden je niz sustavnih i zaštitnih istraživanja koja su značajno unaprijedila dotadašnju sliku ovog prostora od prapovijesti do kasnog srednjeg vijeka. Znanstveni skup „Vrata Jadrana kroz stoljeća – arheologija južnog Jadrana“ bio je izvrsna prilika za novi pogled na ranija istraživanja i predstavljanje novijih istraživanja i njihovih rezultata stručnoj i znanstvenoj javnosti. Isto tako cilj skupa je bio naglasiti važnost ovog prostora u širem geografskom kontekstu jer upravo ovuda kroz stoljeća različite kulture, ljudi, predmeti i ideje ulaze u Jadran spajajući tako na najkraći način Sredozemlje sa srcem Europe.

Uz glavnu temu skupa, održane su i sesije „Rezultati novih istraživanja“ te „Poster sesija“ u kojima su kolege mogli prikazati rezultate arheoloških iskopavanja, multidisciplinarnih istraživanja u sklopu znanstvenih i stručnih projekata, izdavačku, restauratorsku i izložbenu djelatnost i sl. U sesiji „Eksperimenti s prošlošću okusa“ cilj je bio prezentacija eksperimenata, radionica, raznih demonstracija i priredbi kojima su predstavljeni različiti aspekti prehrambenih praksi prapovijesnog, antičkog i srednjovjekovnog doba.

Tijekom trajanja skupa dodijeljene su i Nagrade Društva za 2022. godinu. Nagrada Hrvatskog arheološkog društva za životno djelo „Don Frane Bulić“ dodijeljena je prof. dr. sc. Robertu Matijašiću s Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta u Puli, dok su godišnje nagrade Josip Brunšmid dobili: dr. sc. Tajana Pleše (Hrvatski restauratorski zavod, Zagreb), Dubravko Bilić, dr. sc. Ivan Radman Livaja (Arheološki muzej u Zagrebu), Bernarda Cesar (Škola primijenjene umjetnosti i dizajna, Zagreb), Marija Juza (Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Studij dizajna) i Marko Zeko (Arhimetrik d.o.o.) za Arheološki park Iovia – Ludbreg; dr. sc. Kristina Mihovilić (Arheološki muzej Istre), dr. sc. Biba Teržan (Odsjek za arheologiju Filozofskog fakulteta u Ljubljani) i suradnici za monografiju „Monkodonja 4“, te Sanja Budić-Leto i Darija Domazet iz Muzeja Cetinske krajine – Sinj za izložbu „Arheološko blago Cetine“.

Tijekom trajanja skupa u Gradskom muzeju Korčula otvorena je izložba „Sutivan – život na groblju“ autora Marte Kalebota, dr. sc. Ivane Ožanić Roguljić i dr. sc. Hrvoja Potrebice, a sudionici skupa obišli su i arheološki lokalitet Velu Spilu iznad Vela Luka te izložbu „Kopila – grad mrtvih nad poljem života“ postavljenu u Kulturnom centru Blato.

Skup Hrvatskog arheološkog društva mjesto je razmjena ideja i povezivanje s kolegama iz drugih ustanova, što je ključno za unapređenje stručnosti i širenje znanja unutar arheološke zajednice.

Arheologija je danas, kao uostalom i druge znanstvene discipline suočena s mnogim izazovima. Jedan od njih je i primjereno čuvanje i obrada arheološke građe koja se čuva u brojim hrvatskim muzejima. Naime, prema statističkim podacima koje vodi Muzejski dokumentacijski centar, najbrojnije zbirke u hrvatskim muzejima nakon prirodoslovnih su upravo arheološke zbirke, što i ne čudi s obzirom da velika količina građe dolazi u muzeje nakon velikih zaštitnih arheoloških istraživanja prije velikih infrastrukturnih građevinskih radova.. Muzejski dokumentacijski centar, kroz rad matične djelatnosti sukladno Pravilniku o načinu i mjerilima za povezivanje u sustav muzeja Republike Hrvatske koordinira i pomaže unapređenju ovog segmenta arheološkog rada. Daljnji rad matične djelatnosti trebao bi biti usmjeren na davanju smjernica za vođenje studijskih arheoloških zbirki, čime bi se mogao ustanoviti i princip predaje arheološke građe nakon iskopavanja, a koja se pohranjuje u muzejima, kao i na gorući problem, odnosno nedostatak prostora (depoa) za smještaj arheološke građe.

(dr. sc. Jacqueline Balen)


 

Nova izdanja – „100 lica trogirskih razglednica“

Izložba „100 lica trogirskih razglednica“, koja se održala u Muzeju grada Trogira od 10. srpnja do 30. kolovoza 2024. godine, iznjedrila je i novo muzejsko izdanje – istoimeni katalog izložbe autorica Daniele Kontić, kustosice dokumentaristice i Maje Maljković Zelalije, više voditeljice odnosa s javnošću.

Opsežni katalog na 119 bogato ilustriranih stranica predstavlja izbor od 100 razglednica i dopisnica iz fundusa Muzeja grada Trogira, nastalih u razdoblju od 1897. do 1969. godine, te donosi podatke o njihovim autorima (fotograf, izdavač, nakladnik, tiskara), mjestu i vremenu nastanka, vrsti, poštanskoj upotrebi, materijalu te dimenzijama i obliku nabave. Svaka je razglednica obrađena i prigodnim tekstom, najčešće vezanim za motive koje prikazuje. Osim vizualnog užitka, publikacija pruža i informativno-edukativno čitalačko iskustvo tekstovima „Izložba 100 lica trogirskih razglednica“ Daniele Kontić te „Trogirski izdavači i prodavači razglednica“ Maje Maljković Zelalije u kojemu su predstavljeni rezultati recentnih istraživanja lokalne izdavačko-trgovačke scene s kraja 19. i početka 20. stoljeća.

Budući da je u Muzeju grada Trogira u postupku osnivanje Zbirke razglednica, dopisnica i čestitki, koja trenutno broji 447 inventariziranih razglednica, cilj je – kako izložbe, tako i publikacije – bio ukazati na njihovu važnost kao dokumenata prošlosti te potaknuti na njihov sustavniji otkup i darovanje. Osnovna motivacija za ovaj izložbeno-izdavački projekt bila je donacija kolekcije razglednica koje je pažljivo sakupljao Otmar Čižek, inženjer brodogradnje koji je živio i radio u Trogiru od 1952. do 1956. godine. Album s 231 razglednicom i 43 fotografije Muzeju grada Trogira darovao je njegov sin Aleksander Čižek u ljeto 2023. godine. Osim razglednica iz ove vrijedne donacije, u izbor od njih 100 uvrštene su i one iz donacija Mirka Slade – Šilovića, prvog ravnatelja Muzeja grada Trogira, Sine Karli (2019.), Perine Vukman (2024.) te iz otkupljenog fonda Sentinella (2014.).

 

Katalog izložbe tako donosi „Pozdrave iz Trogira“ u izdanju stranih izdavača, primjerice Stengel & Co. (Dresden), C. Ledermann jr. (Beč), H. & E. Köhler Nachf. (Nürnberg)... domaćih poput GAM, Putnički ured (Split), Griesbah i Knauss, S. Marković, RVJ Foto (Zagreb)..., te trogirskih izdavača – Andrije Lebedine, Ivana Belasa, Armanda Ferrarija, Ivana Dekarisa, Ivana Tironija, Bože Tironija – Cime, Rubignonija i Tironija te Ante (Antona) Svilana.

Grafičku pripremu potpisuje Anabela Teslić, grafičku pripremu naslovnice i lekturu Maja Maljković Zelalija, a korekturu Daniela Kontić, autorica kataloških jedinica te koncepcije i likovnog postava izložbe.

Izložba i katalog „100 lica trogirskih razglednica“ kojeg bi svaki zaljubljenik u stare razglednice trebao imati u svojoj kućnoj knjižnici, realizirani su zahvaljujući financijskoj potpori Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Trogira.

(Muzej grada Trogira)


 

Izvor: Arheološki muzej u Splitu

Salona u novom svjetlu – nova aplikacija Arheološkog muzeja u Splitu

Arheološki muzej u Splitu novom web aplikacijom baziranoj na tehnologiji proširene stvarnosti omogućio je posjetiteljima Salone jedinstven doživljaj prošlosti uz bogatstvo informacija, pružajući im dublji uvid u jedan od najznačajnijih arheoloških lokaliteta u ovom dijelu Europe.

Skeniranjem QR kodova postavljenih na ključnim točkama lokaliteta Manastirine, koji predstavlja najvažniji starokršćanski kompleks u Saloni, posjetitelji otkrivaju originalnu veličinu i izgled građevine, namještaj i mnoge druge nevjerojatne detalje iz prošlosti. Ova inovativna tehnologija pruža jedinstvenu priliku za dublje razumijevanje povijesnog konteksta i značaja ovog mjesta. Na taj način, svaki posjet postaje interaktivno iskustvo koje oživljava starokršćansku baštinu i povezuje posjetitelje s vremenima koja su oblikovala naš kulturni identitet s ciljem očuvanja ovog značajnog naslijeđa. Ovo je tek prvi korak u razvoju cjelovite aplikacije koju Arheološki muzej u Splitu razvija u suradnji s tvrtkom Art Division. Kombiniranjem vjerodostojnih, znanstveno utemeljenih podataka s modernom tehnologijom, muzej nastoji posjetiteljima omogućiti najbolje moguće razumijevanje, doživljaj i vrednovanje najvažnije kulturno-povijesne baštine ovog područja.

Spomenuto virtualno iskustvo samo je prvi korak ka realizaciji projekta pod nazivom "Konzervacija i prezentacija kulturno-povijesne baštine lokaliteta Manastirine, Salona", na kojem Arheološki muzej u Splitu sustavno radi. Uz istraživanje i konzervaciju groba sv. Dujma, radi se na obnovi infrastrukture lokaliteta kako bi posjetitelji imali što ugodnije iskustvo, a u tijeku je i priprema idejnog projekta novog stalnog postava u Tusculumu. Uz planirane infrastrukturne aktivnosti, Arheološki muzej u Splitu sustavno radi i na osnaživanju međuinstitucionalne suradnje koja omogućuje realizaciju izvanučioničke nastave u suradnji s odgojno-obrazovnim ustanovama te razvoj edukacijskih programa za široku javnost.

 

Izvor: Arheološki muzej u Splitu

Marina Tudor, voditeljica marketinga i odnosa s javnošću Arheološkog muzeja u Splitu podijelila je svoje prve dojmove o novom posjetiteljskom iskustvu u Saloni: „Reakcije posjetitelja su izvanredne. Oduševljeni su rekonstrukcijom Manastirina i svim informacijama koje im aplikacija omogućava. Praktičnost koja se očituje u tome što nije potrebno preuzimanje aplikacije kao i interaktivnost koju nudi, pokazale su se kao pun pogodak. Radujemo se daljnjem razvoju ovog projekta. Korištenjem modernih alata revitaliziramo Salonu i vraćamo u fokus najvažniju kulturno-povijesnu baštinu, kako lokalnoj zajednici tako i svim posjetiteljima“.

S nestrpljenjem se očekuje i sljedeći korak – realizacija sličnog iskustva na lokalitetu Amfiteatar. Ovaj projekt dodatno potvrđuje predanost Arheološkog muzeja u Splitu očuvanju i prezentaciji bogate kulturne baštine. S inovacijama koje se uvode, vjerujemo da će budućnost Salone biti na ponos generacijama koje dolaze.

(Arheološki muzej u Splitu)


 

Fotografirao: Ivan Guberina

MGZ – izložba „Izblijedjela povijest – tvornica kovčega i kožne galanterije Sljeme“

U Muzeju grada Zagreba otvorena je izložba „Izblijedjela povijest – tvornica kovčega i kožne galanterije Sljeme“ koja posjetiteljima približava jednu od prvih tvrtki u Zagrebu koja je izrađivala kovčege, torbice i kožnu galanteriju vrhunske kvalitete, kao i životni put njenog utemeljitelja Samuela Gatija čiji je život tragično skončan u koncentracijskom logoru Auschwitz-Birkenau.

Izložba se temelji na istraživanju životnog i profesionalnog puta kovčezara Samuela Gatija, Židova rođenog u mađarskom Sigetu koji se po potpisivanju Trianonskog mirovnog ugovora iz egzistencijalnih razloga preselio s obitelji iz Pečuha u Zagreb u kojem 1921. godine utemeljuje obrtničku radionicu „Sljeme“ – tvornicu kovčega i kožne galanterije. Zahvaljujući Gatijevu znanju i ambicijama te vještinama zaposlenika, kvalificiranih kovčezarskih, torbarskih i remenarskih radnika, Sljeme postaje jedna od prvih tvrtki u Zagrebu koja je izrađivala kovčege, torbice i kožnu galanteriju vrhunske kvalitete.

 

Fotografirao: Ivan Guberina

Proglašenje rasnih zakona u novouspostavljenoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH) označilo je početak tragedije obitelji Samuela Gatija i kraj poslovanja tvrtke Sljeme pod upravom njezina osnivača. Egzistencija obitelji bila je ugrožena jer su kao Židovi podlijegali rasnim zakonima pa su u ljeto 1941. napustili Zagreb pokušavajući pronaći spas u Hrvatskom primorju koje je bilo pod talijanskom okupacijskom upravom. U arhivskim dokumentima zabilježene su izjave rođaka koje navode kako su Samuel i njegova supruga Elizabeta ubrzo nakon napuštanja Zagreba deportirani u logor Kraljevicu, a potom u logor Kampor na Rabu. Zadnje dane života bili su zatočeni u zatvoru u Trstu odakle su 29. ožujka 1944. konvojem 2PT deportirani u koncentracijski logor Auschwitz-Birkenau. Konvoj je na odredište stigao 4. travnja 1944. koji je u arhivskim dokumentima zapisan kao dan smrti bračnog para Gati. Nakon Drugog svjetskog rata Gatijeva je obrtnička radionica nacionalizirana te je krajem 1960-ih sjedinjena s kožarskim poduzećem Almeria.

U postavu izložbe moguće je razgledati 20-ak kovčega i torbica koje prate imena i kratke biografije vlasnika. Predmeti su do Muzeja grada Zagreba došli različitim putevima – od onih koji su slučajno nađeni na Hreliću do onih koji su stigli kao donacija poput kovčega za šešire koji je pripadao liječnici Hedi Dubac Šohaj, supruzi našeg poznatog slikara Slavka Šohaja, a koji je sačuvala kao uspomenu na prvo zajedničko poslijeratno putovanje u inozemstvo.

 

Fotografirao: Ivan Guberina

Posjetitelji mogu vidjeti veliki putni kovčeg kupljen na Hreliću koji je koristio operni pjevač Hrvatskog narodnog kazališta i filmski glumac Gregov Radev, zatim kovčeg s koso rezanim poklopcem koji se otvarao s kraće strane, a koji je pripadao obitelji prirodoslovca Otona Kučere, prvog ravnatelja Zvjezdarnice Hrvatskog prirodoslovnog društva u Popovu tornju u Zagrebu, kao i reklamne oglase tvornice koji su objavljivani u međuratnoj periodici od kojih su najzanimljiviji oni koji promoviraju autokovčege za sve tipove automobila „uz kvaliletnu izradu, brzu dostavu i umjerene cijene“.

Jedan od vlasnika kovčega tvornice „Sljeme“ bio je i karmeličanin Đuro Filipoviću. Kovčeg je pronađen u prostoru Svetišta Majke Božje u Remetama tijekom konzervatorsko-restauratorskih radova koji su uslijedili nakon zagrebačkog potresa. Bio je u upotrebi više od 70 godina, o čemu svjedoči etiketa Croatia Airlinesa pričvršćena za ručku, što ga čini jednim od kovčega iz Gatijeve radionice koji je najdulje „putovao“.

Autorica izložbe je Maja Arčabić, a izložba se može razgledati u Muzeju grada Zagreba do 3. studenog 2024.

(Ivan Guberina)


 

Impressum

Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690

Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar

Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr