Još od studentskih dana knjižare doživljavam kao prvu crtu informiranja o knjižnim novitetima, o brojnim i raznovrsnim knjigama koje se upravo u ovo doba godine objavljuju u većem broju jer tradicionalno mjesec studeni je vrijeme popularnog Interlibera i povezanih promotivnih prodaja pa i rasprodaja knjiga, dok je prosinac mjesec intenzivnijih blagdanskih darivanja. Jer knjiga je još uvijek dragi poklon, iako nam statistička istraživanja pokazuju da se baš i ne možemo podičiti prevelikim interesom za knjigu i čitanje, no možemo reći da smo čak i dobri ukoliko se uzmu u obzir razni negativni trendovi koji obilježavaju hrvatsko društvo.
Unatoč svim blagodatima digitalizacije "zemaljska" knjižara je i dalje izvorni "show room", mjesto na kojem se mogu opipati, prelistati, "omirisati" knjige pa na kraju i kupiti, no brojne hrvatske knjižare ne odražavaju u dovoljnoj mjeri svu raznolikost i sadržajnost ponude hrvatskih izdavača knjiga. Naravno da se ponuda na knjižarskim policama ne može mjeriti s ponudom na policama knjižnica, jer dok knjižnice kao javne ustanove (financirane i javnim novcem) u većoj mjeri moraju voditi i brigu da njihova popunjenost kombinira načelo potražnje ali i opće kulturne funkcije knjižnica, knjižare u najvećoj mjeri ovise o ekonomskim okolnostima, tržišnoj uspješnosti i održivosti vlastitog poslovanja, što ovisi o mnoštvu faktora. Jasno je i da knjižare ne mogu same kreirati potrebe hrvatskih čitatelja i potrošača knjiga, ali neosporno je i da su se mnoge s godinama uljuljkale u pretežno komisijski model prodaje koji znatno "umrtvljuje" knjižarska osjetila, te nerijetko loše utječe i na dinamiku popunjavanja polica a još više na traganje za onim izdanjima koja sama od sebe ne dolaze ili dolaze teško na knjižarske police. Naime, ne tako maleni broj knjiga proizvede se kroz nespecifične nakladničke produkcije, koje tek djelomično profesionalno odrađuju posao izdavanja, ali distribucija i marketinška prezentacija objavljenih izdanja je dio posla koji prečesto ne znaju odraditi.
Kao ilustracija ove teme poslužiti će mi godišnji katalog izdavačke djelatnosti hrvatskih muzeja i galerija, koji svake godine objavljuje Muzejski dokumentacijski centar na zagrebačkom Interliberu. Mnogi će se iznenaditi da se među stotinama mahom "nevidljivih" izdanja objavi i zamjetan broj "klasično" produciranih izdanja, uređenih prema svim pravilima struke. Izbor tema u njima je šarolik - obrađuju se lokalne i nacionalne teme, obilježuju se obljetnice, životopisi i zavičajnika i enciklopedijskih ličnosti, predstavljaju se muzejski fondovi i zbirke, donacije i akvizicije, tu su i studije uz izložbe likovnih veterana, ali i mladih umjetnika, objavljuju se vrsne publikacije za djecu i mlade, objavljuju se radovi sa stručnih i znanstvenih skupova, predstavljaju se rezultati arheoloških istraživanja... Na prvu moglo bi se se zaključiti da su to publikacije lokalnog karaktera, pa shodno tome i nedovoljno zanimljive široj publici, no to je pogrešno gledanje - objavljuju se tu i pravi izdavački "kapitalci". Nije upitno da publika i za takva izdanja postoji i izvan lokalnih granica (pojedinog muzeja ili galerije), no u 99% ona nije uopće upoznata s postojanjem tih izdanja. Da, vjerojatno se krug zainteresiranih ne mjeri u stotinama, ali niti se npr. mnoga književna djela ne tiskaju danas u više od par stotinjak primjeraka.
I ne radi se samo o izdanjima muzeja i galerija, slično je i s izdanjima različitih institucija, poput HAZU, Instituta za etnologiju i folkloristiku, Hrvatskog državnog arhiva, fakulteta i akademija... svi oni imaju produkciju knjiga koja stiže u vrlo mali broj knjižara (ako uopće!), manji nego li bi to moglo biti, a u knjižnicama se lako pogube neprimijećene. Jednako tako ostaju nevidljive i u medijima, a niti kroz društvene mreže se njihovi nakladnici ne trude dovoljno proširiti glas o nečemu što su objavili, pa se onda postavlja pitanje i svrhovitosti takve "slabovidljive" produkcije. Ipak, na knjižarima je odgovornost da i takva izdanja pronađu put do knjižarskih polica i izloga, jer nije dovoljno eventualno ih uvrstiti u katalog ponude na internetu, vjerojatno će ih i na taj način netko pronaći, ali ih neće i prelistati, "omirisati"... pa onda i odabrati kao kakav primjeren poklon, sebi ili drugima.
Napomena: tekst tiskan u prilogu "Best Book" tjednika "Express" prenosimo uz privolu autora.
U Muzeju Međimurja Čakovec prošli petak otvorena je izložba „Tibeti u Međimurju i Podravini“ autorica Janje Kovač, kustosice MMČ-a, i Marije Mesarić, više kustosice MGK-a. Ova je izložba rezultat suradnje Muzeja Međimurja Čakovec, Muzeja grada Koprivnice i Hrvatskog restauratorskog zavoda.
Narodna nošnja jedan je od najprepoznatljivijih elemenata etnografske baštine nekog kraja. Ono što danas smatramo narodnom nošnjom u prošlosti je bila svakodnevna ili svečana odjeća koja se koristila u puno većem broju inačica nego danas. Stalne promjene u načinu života oblikovale su izgled nošnje koja se danas nosi, prije svega, u folklornoj primjeni. Izložbom je predstavljen jedan element međimurske i podravske nošnje: marama za ogrtanje leđa koja se naziva „tibet“.
Izvor: Muzej Međimurja Čakovec
Ovaj odjevni predmet primjer je da je i odijevanje seoskoga stanovništva slijedilo modne trendove i unosilo nove krojeve, tkaninu, pa i potpuno nove predmete u svoju odjeću. Tibeti su marame velikih dimenzija koje se presavijaju po dijagonali u trokut, prebacuju preko ramena tako da vrh trokuta pada na leđa, dok se dulji krajevi preklapaju na prsima i vežu u čvor na leđima. U Međimurju i ludbreškoj Podravini su kvadratnog oblika, dok su u koprivničkoj Podravini oblika jednakostraničnog trokuta.
Pozornost privlače svojom veličinom, centralnom pozicijom, jednobojnom podlogom jarke boje, cvjetnim uzorkom te bogatim resama koje se protežu cijelom dužinom rupca. Izrađeni su od kupovnoga materijala na koji su se stavljale rese. Od početka njegove primjene bio je izrazito skup predmet kojeg su obično dobivale djevojke prilikom udaje. Smatran je statusnim simbolom; obitelj koja je posjedovala više tibeta smatrala se bogatijom. S obzirom na činjenicu da se Međimurke i Podravke nisu kitile nekim izrazitim nakitom, tibet možemo smatrati najvrjednijim dijelom odijela iste simbolike kao najcjenjeniji nakit.
Postav izložbe osmišljen je s ciljem da prezentira samo tibet kao zaseban predmet, a ne cijelu narodnu nošnju zastupljenih krajeva. Stoga su predmeti izmaknuti iz konteksta u kojem ih obično viđamo, odnosno kao dio narodne nošnje. Izloženi su na tri načina: plošno u punoj veličini, vertikalno presavijeni u trokute te svezani na krojačkim lutkama. Kao stručne suradnice na postavi izložbe sudjelovale su stručnjakinje Hrvatskog restauratorskog zavoda Bilogrivić Matea, Bobnjarić-Vučković Venija, Car Gordana i Vrtulek Maja.
Izvor: Muzej Međimurja Čakovec
Na izložbi su prezentirana 32 tibeta iz Međimurja (svi iz fundusa MMČ-a) i 10 tibeta iz Podravine (iz fundusa MGK-a i privatnih zbirki). Osim samih tibeta, javnosti je predstavljena rijetko dostupna fotografska građa iz fundusa i sekundarnih fondova s tematikom tibeta.
Uz izložbu je tiskan i katalog u kojem se uz tekstove autorica nalazi i tekst etnologinje Venije Bobnjarić-Vučković koja je obradila ludbrešku Podravinu. Izložba je financirana sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Međimurske županije, Koprivničko-križevačke županije, Grada Čakovca, Muzeja Međimurja Čakovec i Muzeja grada Koprivnice.
Izložba se može razgledati do 30. siječnja 2022. godine u radno vrijeme Muzeja Međimurja Čakovec. (Muzej Međimurja Čakovec)
Muzej grada Rijeke – predstavljen katalog izložbe „Nepoznati Klimt – ljubav, smrt, ekstaza“
U Muzeja grada Rijeke nedavno je predstavljen katalog izložbe “Nepoznati Klimt - ljubav, smrt, ekstaza” koja publici približava rane radove jednog od najslavnijih umjetnika svih vremena Gustava Klimta, njegova brata Ernsta Klimta i Franza Matscha, slike koje su nakon 133 godine demontirane sa svoda i proscenija riječkoga kazališta Ivana pl. Zajca i restaurirane.
Bogato ilustrirano izdanje na 236 stranica u hrvatskoj i zasebno u engleskoj varijanti (The Unknown Klimt – Love, Death, Ecstasy) donosi tekstove 14 domaćih i međunarodnih stručnjaka različitih profila: povjesničara umjetnosti, povjesničara, arhitekata, publicista, muzikologa s iskustvom u istraživanju i bavljenju stvaralaštvom Gustava i Ernsta Klimta te Franza Matscha. Naglasak izdanja je na njihovoj ranoj umjetničkoj fazi s fokusom na stvaralaštvo mladoga Gustava Klimta pa stručni tekstovi dobrim dijelom govore o utjecajima na njegove slikarske početke, ali i na secesijski prevrat koji je uslijedio nedugo nakon slika za Rijeku. Slikovni prilozi ne donose samo prikaze riječkih djela već ujedno djela koja pokazuju utjecaje prethodnika i suvremenika na stilski razvoj trojice slikara koji su 1885. ukrasili riječko kazališno zdanje slikama koje su ujedno njihova prva potpisana djela namijenjena javnom prostoru.
Gustav Klimt, Orfej i Euridika (Alegorija poezije), 1885., HNK Ivana pl. Zajca, foto: Petar Fabijan
Slike Orfej i Euridika (Alegorija poezije), Marko Antonije i Kleopatra (Alegorija opere), Sv. Cecilija (Alegorija instrumentalne glazbe) Gustava Klimta te Alegorija ljubavne poezije, Alegorija komične opere i Alegorija plesne umjetnosti Franza Matscha naslikane su za svod kazališta i ondje su se nalazile do kolovoza 2018. godine, a onda su demontirane skupa s trima platnima za proscenij Ernsta Klimta, uključujući Alegoriju kazališne umjetnosti od gotovo 5 metara dužine, te prevezene u radionice Hrvatskoga restauratorskog zavoda za štafelajno slikarstvo u Rijeci i Zagrebu.
Slike su u Rijeku stigle zahvaljujući dugogodišnjem riječkom gradonačelniku Giovanniju Ciotti koji je angažirao glasoviti bečki arhitektonski atelje Ferdinanda Fellnera i Hermanna Helmera, specijaliziranoga za gradnju kazališta i koncertnih dvorana, koji je dotad već uspješno surađivao s trojicom mladih umjetnika na uređenju gradskoga kazališta u Liberecu. Radeći kao Umjetnička družina (Die Künstler-Compagnie) braća Klimt i Matsch imali su prednost pred drugim slikarima-dekoraterima koji su poslove izvodili samostalno i za dovršenje izvedbe trebali znatno više vremena.
Gustav Klimt, koji će s vremenom u svijetu umjetnosti postati najveće ime, tada je imao samo dvadeset i tri godine i bio jedan od umjetnika kojemu su profesori Škole za umjetnički obrt prognozirali svijetlu budućnost. Premda se narudžba ticala alegorijskih prikaza kazališne umjetnosti, on se njome postupno odmiče od kanona uvriježenih u 19. stoljeću i udahnjuje nove, slobodnije sadržaje i interpretacije. Riječke slike svjedoče o profesionalnom razvoju i individualnom rukopisu samosvjesnoga slikara koji će se vrlo ubrzo premetnuti u vodećega umjetnika nove epohe.
Gustav Klimt, Sv. Cecilija (Alegorija instrumentalne glazbe), 1885., HNK Ivana pl. Zajca, foto: Petar Fabijan
Značajan doprinos izložbe treba sagledati u atribuiranju dviju najmanjih, jedinih nepotpisanih slika, Ernstu Klimtu (Genij s trubljom i Genij s košarom cvijeća) te u prepoznavanju „novih“ crteža odnosno pripremnih studija na kojima je Gustav Klimt studirao likove za riječka platna kao i u neizostavnom podizanju svijesti o postojanju spomenutih slika kao izuzetno vrijednoj umjetničkoj baštini važnoj ne samo u kontekstu lokalne umjetnosti, već i kao značajno europsko kulturno naslijeđe.
Nakon predstavljanja izdanja, održan je simpozij posvećen Klimtu i njegovu vremenu. Izlagački niz otvorio je Ervin Dubrović temom Bečki i venecijanski umjetnici u riječkom kazalištu. Slijedila su izlaganja Deborah Pustišek Antić Percepcija Gustava Klimta u Rijeci do 1940-ih, Marian Bisanz-Prakken Studije za riječke slike, Irene Kraševac Riječke slike – ikonografski program te Ane Rušin Bulić i Slobodana Radića Konzervatorsko-restauratorski radovi na slikama. Uime Hrvatskoga restauratorskog zavoda sudionicima se obratio i Anđelko Pedišić, pročelnik Službe za odjele izvan Zagreba. Samo za ovu prigodu, u Svečanoj dvorani bila je izložena mapa Klimtovih grafika objavljena 1922. godine.
Izložba Nepoznati Klimt – ljubav, smrt, ekstaza otvorena je u travnju 2021., a nakon službenog završetka 20. listopada produljena je do kraja godine u ponešto izmijenjenom izdanju.
(Deborah Pustišek Antić, autorica izložbe i urednica kataloga)
Izvor: JGL Muzej farmacije
Rijeka – otvorena izložba „750 godina ljekarništva na tlu Hrvatske“
Povodom obilježavanja prvog rođendana riječkog Muzeja farmacije, 750 godina od spomena prve ljekarne na tlu Hrvatske i 30 godina Jadran Galenskog laboratorija, u riječkoj Palači šećera otvorena je izložba „750 godina ljekarništva na tlu Hrvatske“. Nastala u suradnji JGL Muzeja farmacije i Muzeja Grada Rijeke, izložba posjetiteljima približava brojne zanimljivosti iz farmacije kroz protekla stoljeća, od osnutke prve ljekarne u Trogiru 1271. godine pa sve do objavljivanja prve farmakopeje na hrvatskom jeziku 1901. godine.
Izložba „750 godina ljekarništva na tlu Hrvatske“ otvorena je na prigodan datum, 22. listopada, točno na prvi rođendan JGL Muzeja farmacije koji sa svojim postavom u Užarskoj ulici 11 u centru Rijeke publici na atraktivan način približava nastanak i razvoj farmacije u Rijeci, Hrvatskoj i svijetu. Zasigurno najvažnija „okrugla“ godišnjica je 750 godina od spomena prve ljekarne na tlu Hrvatske. Riječ je o ljekarni koja se nalazila na središnjem gradskom trgu u Trogiru, a zahvaljujući notarskim zapisima iz te 1271. godine doznajemo i imena prvih poznatih ljekarnika u nas. Muccius kao prodavatelj i Rolandino Capponi kao kupac trogirske ljekarne, obojica iz Venecije, su na taj način zauvijek ušli u povijest hrvatskog ljekarništva.
Izvor: JGL Muzej farmacije
Kako se datum nastanka Trogirskog ugovora, 29. listopada, u Hrvatskoj obilježava kao Dan ljekarni, izložba, osim važnih događaja i osoba iz povijesti naše farmacije, obrađuje i povijesno značajne hrvatske ljekarne. Tako se na izložbi „750 godina ljekarništva na tlu Hrvatske“ može razgledati vrijedna građa i doznati mnoge zanimljivosti vezane, osim uz već spomenutu trogirsku, uz ljekarne koje su djelovale ili još djeluju u Dubrovniku, Zagrebu i Rijeci. Radi se o dvije dubrovačke ljekarne, nadaleko poznatoj „Ljekarne Male braće“ i bolničkoj ljekarni „Domus Christi“, zagrebačkoj gornjogradskoj „K crnom orlu“ te ljekarni „All'Arcangelo“ koja se nalazila na riječkom Korzu.
Osim značajnih ljekarni, jedan segment izložbe je posvećen i još jednoj iznimno vrijednoj obljetnici, 120 godina od izdanja „Hrvatsko-slavonskog ljekopisa“, prvu farmakopeje na hrvatskom jeziku koja je od strane struke ubrzo proglašena i najkvalitetnijom u Europi. Autori ovog vrijednog djela su bili prof. Julije Domac i prof. Gustav Janeček kojima je također posvećen dio izložbe.
Vrijedi spomenuti da osnivač JGL Muzeja farmacije, farmaceutska kompanije Jadran-Galenski laboratorij d.d. sa sjedištem u Rijeci, također ove godine slavi značajnu obljetnicu - 30. rođendan. Osnovan 1991.g. JGL se u posljednja tri desetljeća sa svojim proizvodima probio na više od 60 svjetskih tržišta te postao lider u korištenju morske vode u svrhu zdravlja.
Izvor: JGL Muzej farmacije
Autor izložbe je Marin Pintur, ravnatelj JGL Muzeja farmacije, a izložba se može razgledati u Palači sećera do 09.siječnja 2022. godine.
(Marin Pintur, ravnatelj JGL Muzeja farmacije)
Fotografirao: Einar Aslaksen / © MUNCH
Oslo – otvoren muzej posvećen najpoznatijem norveškom slikaru
Nakon desetljeća odugovlačenja i nekoliko odgađanja napokon je krajem listopada 2021. u Oslu otvoren novi muzej posvećen najpoznatijem norveškom slikaru i grafičaru Edvardu Munchu (1863. – 1944.). Muzej MUNCH koji posjeduje čak nekoliko verzija Krika, jedno od najpoznatijih djela iz povijesti umjetnosti, svečano je otvorio norveški kralj Herald V. S površinom većom od 26 tisuća kvadratnih metara među najvećim je muzejima u svijetu koji su posvećeni nekom umjetniku. Kako je sam ravnatelj muzeja Stein Olav Henrichsen izjavio za The Art Newspaper: „Zaboravite sve što znate o muzejima – ovo je nešto drugačije“.
Kao „nova referentna točka na obzoru Osla“ ovaj muzej-neboder na 13 katova – rad španjolskog arhitektonskog studija Herreros – smješten je u blizini zgrade Opere u četvrti Bjørvika na prostoru gdje je nekada bila luka. Novi MUNCH u čiju je izgradnju utrošeno 260 milijuna dolara, pet puta je veći od starog muzeja u Tøyenu (1963.) iz kojega su 2004. godine ukradene čak dvije Munchove slike, Krik (1910.) i Madonna (1894.). Slike su srećom pronađene 2006. i vraćene u relativno dobrom stanju, no ovaj umalo tragični događaj značajno je pridonio odluci o izgradnji nove veće i modernije muzejske zgrade 2008. godine. Nakon brojnih prepreka, obustava gradnje, čak i poništenja natječaja, s izgradnjom se napokon započelo 2015. godine.
Glavne funkcije muzeja organizirane su po visini i s vertikalnom cirkulacijom prostora, vodeći posjetitelje iz predvorja kroz izložbene prostore i dalje prema terasama, vidikovcu i restoranu na najvišem katu. Galerijski prostori dizajnirani su na način da se u njima mogu izložiti umjetnička djela različitih dimenzija. Među 11 izložbenih dvorana nalaze se intimne prostorije za prezentaciju manjih radova na papiru, dok su ogromne slike poput Alma Mater širine 11,5 metara izložene u galerijama s visinom stropova do sedam metara.
U novom stalnom postavu izloženo je nešto više od 200 Munchovih djela, od ukupno 26.700 koliko ih se nalazi u muzejskom fundusu. Radi se o slikama, grafikama, fotografijama i crtežima nastalim između 1873. i 1944. te osobnim predmetima, od kojih je dio Munchova donacija gradu Oslu, a dio donacija njegove sestre Inger Munch.
Na četvrtom katu, na izložbi Edvard Munch: Infinite, mogu se pogledati djela koja prikazuju motive i teme kojima se Munch bavio tijekom cijele svoje karijere. Na njoj će u svakom trenu moći vidjeti neku od tri verzije Krika – sliku, crtež ili grafiku. Budući da su sve izvedene na kartonu ili papiru, verzije djela će se rotirati radi zaštite i očuvanja osjetljive građe. Munchove najmonumentalnije slike, među kojima su Sunce (1910–11.) i spomenuta Alma Mater (1911–16.), mogu se pogledati u sklopu izložbe Edvard Munch: Monumental postavljene na šestom katu dok je interaktivna izložba Edvard Munch: Shadows na sedmom katu multimedijska rekonstrukcija umjetnikova doma koja integrira njegove osobne stvari.
Dio muzejskog fundusa čini i Zbirka Stenersen. Riječ je o donaciji kolekcionara Rolfa Stenersena koji je osim Munchovih djela otkupljivao i djela drugih norveških umjetnika na koje je Munch veoma utjecao. Ti su radovi predstavljeni na jedanaestom katu, na izložbi Edvard Munch Stenersen.
Pored ovih izložbi postavljena je i privremena izložba Tracey Emin / Edvard Munch – The Loneliness of the Soul koja tematizira umjetničinu dugogodišnju fascinaciju Edvardom Munchom. Izložba koja je ranije bila predstavljena u Kraljevskoj akademiji umjetnosti u Londonu, nalazi se na devetom i desetom katu muzeja gdje će biti otvorena do početka 2022.
U muzeju će se osim izložbi održavati i razna druga događanja, među kojima su koncerti, predstave, filmske projekcije i umjetnički razgovori. Pored glavne dvorane s kapacitetom do 700 ljudi tu su i prostori za radionice i umjetničku edukaciju posjetitelja. Kako je najavljeno iz samog muzeja, MUNCH želi pružiti više od konvencionalnog muzejskog iskustva te postati društveni centar i mjesto susreta.
(Ivona Marić)
Fotografirao: Einar Aslaksen / © MUNCH
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr