Stalni postavi uvriježeno se smatraju krunom stručnoga muzejskog rada kojom se različitoj publici tijekom dužeg razdoblja predstavlja sabrano znanje o baštini koju muzej čuva. U povodu Međunarodnog dana muzeja Muzejski dokumentacijski centar objavljuje prve rezultate istraživanja o stalnim postavima u hrvatskim muzejima, koji pokazuju da više od trećine muzeja koji su sudjelovali u anketi nema stalni postav, da su postavi pretežno dugovječni te da se u njima rjeđe događaju promjene koje bi uvažile iskustvo korisnika.
Od 165 muzeja iz Upisnika javnih i privatnih muzeja u Republici Hrvatskoj na poslani upitnik pristigli su odgovori za 119 muzeja te je odaziv 72 %. Muzeji su ispunjavali više upitnika ako imaju podružnice ili prostore za stalne postave na više lokacija. Od ukupno 144 prijavljene lokacije stalni se postavi u ovom trenutku nalaze na njih 96 (67 %), što ujedno znači da na trećini lokacija nema stalnog postava. Razlozi za to su nedostatak prostornih uvjeta za stalni postav (kod 16 muzeja), obnova zgrade muzeja (15), što podrazumijeva i zatvorenost muzeja za posjetitelje, rad na novome stalnom postavu (9), a osim njih muzeji su navodili i nedostatak financijskih sredstava, neriješene imovinskopravne odnose te manjak stručnog kadra. Istraživanjem su obuhvaćeni i podatci o deset stalnih postava koji su uklonjeni zbog posljedica potresa iz 2020. godine, kako bi se dobila potpunija slika stanja s uključenim donedavnim stalnim postavima koji bi bez potresa i dalje bili izloženi.
Grafikon 1. Postotak otvorenih stalnih postava među ispitanim muzejima
Jednom postavljeni, stalni postavi godinama, pa i desetljećima stoje nepromijenjeni, a time i neprilagođeni novim generacijama posjetitelja. S obzirom na njihovo godište, trećina postojećih stalnih postava (34 ili 32 %) stara je od jednog do dva desetljeća, 21 postav (20 %) bio je otvoren prije dva do tri desetljeća, osam postava prije 30 do 50 godina, a pet stalnih postava u muzejima je čak više od pola stoljeća. No, nije sve tako crno – gotovo četvrtina ili 23 stalna postava nešto su novija, otvorena u posljednjih pet do deset godina, dok ih je 14 i mlađe od pet godina.
Grafikon 2. Starost stalnih postava
Dopune ili izmjene dojavljene su za 47 postojećih stalnih postava (44 %), a u 59 postava od njihova otvaranja javnosti nije se dogodila znatna promjena. Izmjene su se odnosile na postavljanje novih ili dopunu postojećih tematskih cjelina, zamjenu ili dodavanje predmeta, prilagodbu legendi, ugradnju multimedije i sadržaja usmjerenog određenim skupinama posjetitelja. Od postava koji su se mijenjali najviše ih je izmjenu doživjelo od 2010. do 2019. godine (22 postava), dok je u pandemijskom razdoblju od 2020. do danas dopunjeno 16 postava.
Kustosi su prirodno najčešći profil stručnjaka iz muzeja među autorima koncepcija stalnih postava (u 74 postava ili 70 %). Slijede ih vanjski suradnici (63), kao što su npr. dizajner, arhitekt, akademski stručnjaci i dr., te ravnatelji muzeja (55). Muzejski pedagozi sudjeluju kao suautori u svega osam stalnih postava, iako bi se njihova uloga kao posrednika između muzejskog sadržaja i posjetitelja trebala dodatno osnažiti. Dokumentaristi su suautori četiriju koncepcija, a za 26 postava muzeji su tražili i pomoć stručnih muzejskih djelatnika iz drugog muzeja.
Prostori namijenjeni stalnim postavima zauzimaju najveću površinu u muzeju. Prema podatcima iz MDC-ova Registra muzeja, galerija i zbirki u RH ukupna je površina stalnih postava trostruko veća od prostora namijenjenih povremenim izložbama. Polovica istraženih stalnih postava smještena je na površini do 300 m2. Trećina postava površine je od 301 do 1000 m2, 12 ih ima površinu veću od 1000 m2, a četiri su površine veće od 3000 m2.
Iako se postavima posvećuje najviše prostora, u njima se redovito izlaže tek mali postotak ukupne muzejske građe. U gotovo polovici stalnih postava koji su sudjelovali u istraživanju (42 %) izloženo je tek do 10 posto fundusa. Između 10 i 50 posto izložene građe ima trećina postava, a svega tri muzeja navela su da su u stalnom postavu izloženi svi predmeti. Kada se tomu, uz starost samih postava, pridoda da se u više od 70 % stalnih postava predmeti rijetko (27) ili vrlo rijetko (50) mijenjaju, a u 22 postava nikada (21 %), može se zaključiti da su stalni postavi u pravilu konstanta koja se teško mijenja, dok većina građe ostaje nedostupna javnosti. Iznimni su muzeji koji su odgovorili da često mijenjaju predmete u postavu – ukupno njih sedam. Taj iskorak može se pripisati novim promišljanjima o (dugo)trajnosti stalnih postava u kojima neki hrvatski, ali i svjetski muzeji pristupaju češćoj izmjeni (dijelova) stalnih postava ili reinterpretaciji postojećih kako bi održali zanimanje posjetitelja.
Muzeji u stalne postave nastoje uključiti dodatne multimedijske sadržaje i muzeografska pomagala kako bi posjetiteljima omogućili bolju interpretaciju postava i dodatne informacije o građi. Najčešće su u prostor stalnog postava postavljeni videozapisi (u 44 postava), zatim računala ili dodirni zasloni (37), a slijede audiovodiči (27), QR kodovi (25), audiozapisi (22), aplikacije za mobitele ili tablete (21) te različita interaktivna muzeografska pomagala (21). Pojedini muzeji navode i primjenu tehnologija virtualne i proširene stvarnosti u stalnom postavu, informativnih panoa i 3D pisača. Ipak, kao najčešće sredstvo za interpretaciju postava i dalje predvodi tiskani vodič po stalnom postavu, koji se može naći u 62 stalna postava (58 %). S druge strane, 17 stalnih postava ne nudi ništa od navedenoga.
Posjetiteljima je u današnje vrijeme potrebno pružiti dodatne sadržaje i mrežnim kanalima, pogotovo tijekom svjetske pandemije. Dok za 43 stalna postava (41 %) i dalje nije dostupan neki oblik mrežnog pristupa interpretaciji predmeta, virtualnu šetnju ima 46 postava, a mrežni katalog 13. Od ostalih načina upoznavanja posjetitelja s građom iz stalnog postava muzeji navode objave i programe na društvenim mrežama i mrežnim stranicama, virtualne izložbe, mrežna stručna vodstva uživo i dr.
Istraživanje muzejske publike u pripremi novih stalnih postava važno je za bolje poznavanje posjetitelja muzeja i njihovih potreba, ali možda i zbog još važnijeg razloga – upoznavanja potreba onih koji ne posjećuju muzeje. Nažalost, evaluacije povezane sa stalnim postavima rijetkost su među hrvatskim muzejima. Neki oblici vrednovanja i istraživanja s posjetiteljima napravljeni su za 23 stalna postava, postojeća ili ona u pripremi. Kod već ostvarenih postava najveći dio istraživanja proveden je nakon njihova otvaranja za javnost, kada je provođenje većih izmjena manje izgledno. Od muzeja koji su primijenili rezultate istraživanja promjene su se odnosile na odabir tema i multimedijskih sadržaja te prilagodbu prostora stalnog postava. Nadu u napredak u razvoju publike ipak potiču muzeji koji su u procesu pripreme novih stalnih postava, a među kojima su oni koji su osvijestili važnost evaluacija nečega kapitalnog poput stalnog postava te ih provode ili planiraju provesti u izradi muzeoloških koncepcija.
Dio istraživanja bio je posvećen upravo prilagodbi stalnih postava, i to posebnim skupinama posjetitelja – posjetiteljima s invalidnošću, djeci, turistima. Na pitanje o postojanju legendi u stalnim postavima na stranim jezicima, osim na hrvatskome, muzeji su za 77 ili 73 % stalnih postava odgovorili da imaju legende na engleskom jeziku. Osim engleskoga, u nekolicini postava mogu se pronaći i legende na njemačkome (u 10 postava), talijanskom (8), francuskom (3), mađarskom, ruskom, slovenskom (za svaki jezik po 2) i španjolskom (1). Skoro trećina stalnih postava (29 ili 27 %) još uvijek ima legende isključivo na hrvatskom jeziku, a neki gotovo da ih uopće ni nemaju.
Grafikon 3. Prilagođenost stalnih postava posjetiteljima s invalidnošću
Kada je riječ o prilagodbama posjetiteljima s invalidnošću, 62 % stalnih postava nije im ni na koji način pristupačno. Najviše je prilagodbi za osobe s poteškoćama u kretanju – kod nešto manje od trećine postava. Neki oblik prilagodbe za posjetitelje s oštećenjem vida uključen je u 18 postava, a za one s oštećenjem sluha u pet postava.
U stalnim postavima hrvatskih muzeja primijećen je i nedostatak posebnih sadržaja za najmlađe posjetitelje. Za svega 31 stalni postav (29 %) navodi se neki oblik sadržaja za djecu. Odgovori su raznovrsni, a spominju se interaktivne igre i muzeografska pomagala, kvizovi, slagalice, videoigre, dječji kutak, tiskani dječji vodič i druge edukacijske knjižice koje prate stalni postav, pa i radionice za djecu i kostimirana vodstva koja se organiziraju u stalnom postavu, ali ne čine njegov sastavni dio.
Složena tema stalnih postava pokazala je da na njihovu moderniziranju te prilagodbi potrebama i interesima različitim skupinama posjetitelja i dalje treba puno i ustrajno raditi. Dugotrajnost postava ne umanjuje važnost provođenja i primjene sustavnih istraživanja s posjetiteljima kao ni mogućnost unapređenja tijekom njegova (katkad polustoljetnog) trajanja. Postavljanje stalnog postava uglavnom je rijetka prilika u tijeku stručnog djelovanja te se za nju treba što bolje pripremiti kada se ona pojavi.
Proširene rezultate istraživanja potražite u sljedećem broju MDC-ova časopisa Muzeologija, koji će se baviti upravo temom stalnih postava. (Dunja Vranešević i Tea Rihtar Jurić)
Stotinjak muzeja diljem Hrvatske obilježit će u srijedu 18. svibnja 2022. raznolikim programima 45. Međunarodni dan muzeja pod temom „Moć muzeja“. Nositelj manifestacije je Muzejski dokumentacijski centar (MDC) iz Zagreba na čiju se inicijativu Međunarodni dan muzeja u Hrvatskoj obilježava od 1980. godine, a ovogodišnjom temom Međunarodni savjet muzeja (ICOM) sa sjedištem u Parizu pozvao je muzeje da kroz koncepte održivosti, inovacija i obrazovanja istraže potencijal baštinskih ustanova u ostvarivanju društvenog napretka.
Kako bi pridonijeli u ostvarivanju UN-ovih ciljeva održivog razvoja i aktivno se uključili u rješavanje socijalnih, ekonomskih i klimatskih izazova današnjice, muzeji su organizirali izložbe i stručna vodstva, predstavljanja muzejskih izdanja, tribine i okrugle stolove, predavanja i posjete arheološkim lokalitetima. Također, koristeći suvremene komunikacijske tehnologije muzeji će brojnim kreativnim radionicama i edukativnim serijalima na društvenim mrežama ukazati na „moć muzeja“ u izgradnji zajednice podržavanjem demokratskih vrijednosti, ljudskih prava i dijaloga među različitim kulturama, promicanjem društvene ekonomije i racionalnog korištenja resursa, odnosno nudeći svojim korisnicima mogućnost cjeloživotnog učenja čime doprinose u izgradnji informiranog i angažiranog civilnog društva.
Izložba Transformacija drva, HINA / Tomislav Pavlek
Slijedeći podtemu „Moć inovacija u digitalizaciji i dostupnosti“ Hrvatski povijesni muzej predstavit će svoj prvi online katalog Karte vojnogeografskih instituta u Hrvatskom povijesnom muzeju koji prikazuje europske i hrvatske zemlje u izdanju dvaju najvažnijih vojnogeografskih instituta na području srednje i jugoistočne Europe dok će Etnografski muzej u Zagrebu predstaviti rezultat dugogodišnjeg projekta Etnografski muzej Online, kojim je zahvaljujući radu muzejskih stručnjaka na digitalizaciji funudsa u suradnji s vanjskim suradnicima uspostavljen portal namijenjen samostalnom korisničkom pretraživanju kataloga muzejskih predmeta i jedinica građe iz dokumentacijskih fondova. Muzej Gacke izložbom „Baština u nestajanju“ otkrit će nepoznate detalje o industrijskoj baštini „ličkog Manchestera“, Znanstvena knjižnica u Zadru u suradnji sa zadarskim muzejima približit će kroz knjižničnu građu javnosti povijest muzejskog djelovanja u Zadru, dok Gliptoteka HAZU poziva građane da putem društvenih mreža „plesnim koracima“ obiđu njihove muzejske zbirke i upoznaju umjetnička djela i autore, od antike do moderne i suvremene umjetnosti, kojima je ples poslužio kao inspiracija.
U Rovinju se otvara obnovljena Kuća Batana koja koristeći tehnologiju proširene stvarnosti posjetitelje vodi na putovanje kroz maritimnu povijest, prirodno nasljeđe i kulturnu svakodnevicu grada sv. Eufemije, Muzej grada Rijeke nudi stručni razgled kroz izložbu radova riječkog slikara Romola Venuccija čiji se slikarski opus može doživjeti kao ekvivalent političkih mijena grada Rijeke u 20. stoljeću, Nacionalni muzej moderne umjetnosti poziva građane da im se pridruže u vodstvu kroz aktualne izložbe „Fotografije“ Fedora Džamonje i „Transformacija drva“, a zanimljiv program priredili su i u Hlebinama gdje će Galerija naivne umjetnosti posjetiteljima uz pomoć holograma približiti bogatu kulturnu i prirodnu baštine Podravine.
Muzej antčkog stakla Zadar, predstavljanje Kataloga stalnog postava Muzeja antičkog stakla u Zadru
Pojedini muzeji odlučili su potaknuti svoju publiku na suočavanje s neugodnim aspektima povijesti i ukazati na diskriminaciju marginaliziranih skupina, poput Tiflološkog muzeja u Zagrebu koji prvom institucionalnom izložbom LGBTIQ tematike u Hrvatskoj pod nazivom „Uđite u naša četiri zida“ skreće pažnju javnosti na kršenje prava jedne podzastupljene i ranjive skupine u društvu ili riječkog Pomorskog i povijesnog muzeja u kojem se otvara gostujuća izložba Hrvatskog športskog muzeja „Tišina na sedmercu“ koja predstavljajući povijest sporta gluhih upozorava na potrebu boljeg uključivanja osoba s invaliditetom u sve aspekte društvenog života.
Cjelokupni program obilježavanja Međunarodnog dana muzeja dostupan je na mrežnim stranicama Muzejskog dokumentacijskog centra. (MDC)
Izvor: Arhiv Muzeja Sinjske alke
11. Festival digitalizacijskih projekata – projekt „e-Kultura“ u muzejima
Prošloga tjedna održan je jedanaesti po redu Festival hrvatskih digitalizacijskih projekata – D-fest u organizaciji Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Središnja tema skupa bila je Suradnja u digitalizaciji građe s posebnim fokusom na nacionalni projekt e-Kultura – Digitalizacija kulturne baštine čiji je cilj veća dostupnost digitalizirane, arhivske, knjižnične i muzejske građe kao i njezina standardizirana trajna pohrana. U ime nositelja projekta Ministarstva kulture i medija RH, Jelena Rubić predstavila je provedbene i planirane aktivnosti projekta e-Kultura te su uslijedila pojedinačna izlaganja koordinatora iz partnerskih institucija. Tako je Zoran Svrtan, voditelj informatičke službe Muzeja za umjetnost i obrt (MUO) koji je koordinator projekta e-Kultura za muzejsku zajednicu izvijestio sudionike o stanju projekta.
Kada je riječ o digitalizaciji muzejske građe, iz podataka Muzejskoga dokumentacijskog centra (MDC) i temeljem drugih analiza (Ernst&Young, MUO) uočen je nedostatak odgovarajuće opreme, ali i stručnog kadra, poglavito informatičara, fotografa i dokumentarista. Stoga su projektom e-Kultura osigurana sredstva za nabavu opreme za digitalizaciju što uključuje skenere, računala i fotografsku opremu, kao i za angažiranje usluga digitaliziranja, dakle skeniranje i 3D skeniranje, fotografiranje i obrada te digitalizacija audio građe.
S obzirom na ograničena sredstva uspjelo se preko javne nabave osigurati 13 skenera raznih vrsta i 3 foto studija. Veliki problem je predstavljalo kašnjenje u isporuci fotoopreme i računala koji su stigli tek u ožujku ove godine, a osim toga ispostavilo se da je javnom nabavom nije bilo moguće pronaći tvrtku koja bi pružila usluge digitaliziranja to jest veći broj osoba koje bi provodile skeniranje. Iz tog razloga je nedavno odobreno angažiranje preko Student servisa, no tu se pak javlja poteškoća pronalaska studenta koji bi bio dobar fotograf.
Muzejima su za digitalizaciju njihove građe ponuđene četiri varijante suradnje regulirane sporazumima: od toga da MUO skenira za muzej (većinom plošnu i papirnatu građu velikih dimenzija), da muzej posudi skener i računalo te obavi digitalizaciju unutar kuće nakon čega oprema ide dalje u posudbu, ili ako nema djelatnika da osim opreme dobije i osobu za skeniranje, te posljednja varijanta u kojoj sve poslove obavlja vanjska firma. Ovo zadnje prije svega vrijedi za 3D skeniranje za koje je izdvojeno jako malo sredstava iako ima dosta zanimljive građe pa će se morati raditi izbor. Kako su neki muzeji već ranije 3D digitalizirali svoju građu u drugim formatima koji nisu dogovoreni .glb format tako se pojavio problem prikaza na portalu e-Kultura.
Dosada je građu skeniralo 13 muzeja, od čega sedam zagrebačkih (Hrvatski muzej medicine i farmacije HAZU, Hrvatski povijesni muzej, Hrvatski školski muzej, Muzej suvremene umjetnosti, MUO, MDC i Tiflološki muzej) i šest muzeja iz ostatka Hrvatske (Muzej Međimurja Čakovec, Gradski muzej Nova Gradiška, Muzej grada Pakraca, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Muzej grada Rovinja – Rovigno i Gradski muzej Varaždin). Ukupno je proizvedeno između 25 i 26 tisuća radnih skenova.
Razvoj i održavanje IKT sustava za projekt e-Kultura – Digitalizacija kulturne baštine dobila je tvrtka Ericsson Nikola Tesla d.d. S obzirom na to da je dosad u muzejima obrađeno 3,7 milijuna predmeta namjera je da se ti podatci izvezu u Središnji sustav. Za većinu muzeja koji koristi sustave M++ odnosno Modulor i INDIGO, razvijeni su moduli za izvoz podataka dok za ostale muzeje koji koriste druga rješenja treba još vidjeti kako ostvariti integraciju sa Središnjim sustavom.
Na kraju svog izlaganja Zoran Svrtan je najavio dvije virtualne radionice koje MUO organizira u suradnji s MDC-om. Radionice E-kultura, integracije lokalnih sustava i eksporta podataka u središnji sustav održat će se u četvrtak 19. svibnja 2022. u 10 sati za korisnike sustava Indigo, te u petak 20. svibnja 2022. u 10 sati za korisnike sustava M++, odnosno Modulor. Radionice će sadržavati kratki uvod o projektu i objašnjenje postupka integracije podataka. Muzeje će se na radionici podsjetiti na oblike suradnje kako bi se uključili u projekt. Nakon tih općih radionica planira se edukacija „jedan na jedan“ za svaki pojedinačni muzej koji će biti spreman na sudjelovanje u projektu.
(Ivona Marić)
Izvor: Facebook Tiflološkog muzeja
Kultura različitosti – novi zbornik Tiflološkoga muzeja
Tiflološki muzej u Zagrebu svojom je djelatnošću okrenut podzastupljenim i ranjivim skupinama, posebice slabovidnim i slijepim osobama te ostalim osobama s invaliditetom što među ostalim potvrđuje i njegov angažman na organiziranju tematskih konferencija „Kultura različitosti“. Istovremeno s pripremama za ovogodišnju konferenciju koja će se na temu “Muzejski prostor za vrijeme i nakon pandemije” održati u Zagrebu 27. - 28. listopada 2022., pristigao nam je zbornik radova s posljednje, međunarodne konferencije koja je na temu „Kultura različitosti: podzastupljene i ranjive skupine u muzejskom okruženju“ održana od 15. do 17. listopada 2020. g.
Muzej je prošlim skupom želio „naglasiti važnost muzeja u suvremenom društvu kao mjesta otvorenog dijaloga i interakcije, mjesta koje spaja različitu publiku te upozorava na probleme osoba s invaliditetom kao i na diskriminaciju, nasilje, siromaštvo, ksenofobiju i ostale aktualne probleme u društvu.“ Organizatori su istaknuli kako im je cilj bio ukazati na nužnost otvaranja muzeja potrebama podzastupljenih i ranjivih skupina – od prilagodbe fizičkoga pristupa u baštinskim ustanovama do osmišljavanja i provedbe različitih muzejskih sadržaja osobama s invaliditetom i osobama s različitim potrebama. Uključenost, ravnopravnost, širenje tolerancije i suradničkog ozračja, ali i potreba za edukacijom stručnoga osoblja u baštinskim ustanova – neki su od pojmova koji su najčešće raspravljani s teorijskoga i praktičnog ugla sudionika konferencije.
Tome svjedoče i radovi napisani na temelju održanih izlaganja, objedinjeni u nedavno objavljenom istoimenom zborniku Tiflološkoga muzeja. Zastupljeni autori 33 priloga većinom su iz Hrvatske, ali prisutni su i oni iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Slovenije. Uvodni tekst, potpisan od ravnateljice Tiflološkoga muzeja mr. sc. Željke Bosnar Salihagić i više kustosice i urednice zbornika Nevenke Ćosić, predstavlja osnovne značajke socijalno uključivoga muzeja, odnosno muzeja koji svoju puni potencijal ostvaruje kao dostupan, uključiv muzej okrenut zajednici. Autorice izdvajaju i osnovne smjernice rada inkluzivnih muzeja koje se odnose na fizički, senzorni, intelektualni, ekonomski, emocionalni i kulturni pristup te pristup informacijama i donošenju odluka.
Teorijskim aspektom bavila se i prof. dr. sc. Leile Kiš-Glavaš (Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) u kojemu definira ranjive i podzastupljene skupine ljudi zaključujući među ostalim kako te skupne ljudi ne bi trebalo promatrati kao objekte i problem već kao subjekte i nositelje prava čime bi se izbjegla njihova diskriminacija. Autorice dr. sc. Valerija Križanić, mr. sc. Željka Sušić i dr. sc. Žarka Vujić predstavile su preliminarnu studiju istraživanja afektivnog odnosa pojedinca prema potencijalnom predmetu tzv. „teške“ baštine.
Veći broj radova u zborniku donosi prikaze i rezultate provedenih muzejskih projekata s pojedinim skupinama posjetitelja. Među njima je rad Ileane Kurtović o igrifikaciji odnosno korištenju elemenata videoigara radi poboljšanja korisničkog iskustva i angažmana korisnika u muzejskom okruženju. Kristina Gverić predstavila je humanitarni projekt Hrvatskoga školskog muzeja „Budi dobar kao sunce!“ za prikupljanje pomoći za nezbrinutu djecu u domovima i djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi; Katarina Ivanišin-Kardum pisala je o online projektima Tehničkoga muzeja Nikola Tesla koji su razvijeni za vrijeme pandemije virusa Covid-19 te prilagođeni za osobe oštećena sluha; Jasmina Jurković Petras rezimirala je višegodišnju suradnju Gradskoga muzeja Virovitica s korisnicima Centra za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju u Virovitici; Erika Nađ-Jerković podijelila je iskustvo rada na interdisciplinarnom muzejskom projektu „Muzej za pogled“ provedenom s djecom u spektru autizma, jednom od najranjivijih socijalnih skupina.
Svoja su iskustva podijelili i inozemni autori među kojima je Mia Babić koja je predstavila rad Muzeja ratnog djetinjstva (Sarajevo, BiH) koji promiče vrijednosti međusobnoga razumijevanja, pomirenja i izgradnje mira, imajući u fokusu ponajprije pojedince na čije je djetinjstvo utjecao ili trenutno utječe oružani sukob, ali i djecu i mlade koji se posjetom muzeju upoznaju s tom osjetljivom temom. Tjaša Debeljak Duranović opisala je rad Narodne galerije Slovenije (Ljubljana) s ranjivim skupinama posjetitelji s posebnim naglaskom na rad s osobama s demencijom.
Navedeni i ostali vrijedni radovi objedinjeni u zborniku korisno su i poticajno štivo za sve koji se susreću s obrađenim temama u svom svakodnevnom stručnom i znanstvenome radu bilo da su djelatnici u muzejskim ustanovama, ravnatelji, kustosi, muzejski pedagozi, ili pak djelatnici drugih struka, poput sociologa, psihologa, edukacijskih rehabilitatora, socijalnih radnika, pravnika, dužnosnika i predstavnika udruga. Svi su prilozi u zborniku recenzirani (dr. sc. Štefka Batinić, prof. dr. sc. Žarka Vujić) te popraćeni korisnom literaturom i sažecima na engleskome jeziku.
Ovim se je zbornikom, Tiflološki muzej i opet predstavio kao muzej kojim svojim programima „promiče i podupire dijalog, pozitivni stav prema različitosti posebno prema osobama s invaliditetom te socijalno i emocionalno blagostanje kao cilj prema kojemu čitavo društvo treba težiti“.
(Snježana Radovanlija Mileusnić)
MEĐUNARODNA konferencija "Kultura različitosti : podzastupljene i ranjive skupine u muzejskom okruženju" : zbornik radova, Zagreb, 15. – 17. listopada 2020. / [urednica Nevenka Ćosić].- Zagreb : Tiflološki muzej, 2021.- 342 str. ; 24 cm
Bibliografija uz tekstove.- Summaries.
ISBN 978-953-7287-41-2
Izvor: Gradski muzej Virovitica
EMYA 2022. – muzeji aktivno uronjeni u zajednicu
Na ovogodišnjoj Konferenciji Europskog muzejskog foruma održanoj od 4. do 9. svibnja u estonskom Tartuu među šezdesetak muzeja nominiranih za najbolji europski muzej sudjelovao je i Gradski muzej Virovitica kojeg su predstavljali Mihaela Kulej, ravnateljica i viša kustosica Likovnog odjela i stručni suradnik za marketing i promidžbu Ivan Borbaš.
Posebna okolnost ovogodišnje dodjele leži u činjenici da se zbog pandemije prošlogodišnja konferencija nije održala te se broj nominiranih muzeja udvostručio. Muzeji su se na Konferenciji predstavljali na panelima tematski postavljenim prema narativu njihovih stalnih postava i suradnji s lokalnom zajednicom sredine iz koje dolaze.
Panel na kojem se Gradski muzej Virovitica predstavio bio je određen temom „Rethinking local identities“, a kako smo u stalnom postavu “Drveno doba” promijenili percepciju u prezentaciji narativa i građe Gradskog muzeja Virovitica, aktivno sam sudjelovala u panelu pokušavajući apostrofirati specifičnosti našeg muzeja kao mjesta interpretacije lokalno baštinskog i identitetskog s univerzalno čitljivim vrijednostima kroz tematsku interpretaciju narativa postava.
Tijekom panela obratila sam pažnju svim sudionicima konferencije na ključnu ulogu muzeja u lokalnoj zajednici koja je: usvajanje partikularnih i lokalnih narativa te njihovo pozicioniranje u lokalnoj zajednici kao mjesta edukacije, susreta i druženja - općih mjesta komunikacije sa zajednicom. Rezultat panela je bio da smo prepoznati i pohvaljeni kao izuzetno stručan muzej te da su nas kolege upamtili kao pojedince koji su osim struke pokazali i profesionalnu i ljudsku razinu na prezentaciji i panelima.
Priznanje Gradskom muzeju Virovitica za izniman doprinos u muzejskoj djelatnosti.
Izvor: Gradski muzej Virovitica
Izuzetno je iskustvo i sudjelovanje na svim ostalim panelima te usvajanje onoga što rade ostali europski muzeji jer Konferencija je mjesto susreta i prezentacije muzejskih djelatnika od Portugala preko Velike Britanije i Skandinavije do Turske i Gruzije. U tri dana panela i prezentacija vidjeli smo niz različitih baštinskih priča te uočili pomak od klasičnog muzejskog djelovanja prema onome što bih nazvala postmuzejem - gdje muzeji promišljaju, zajedno sa zajednicom u kojoj djeluju, socijalno relevantna pitanja i na temelju takve interakcije skupljaju građu za povremene ili stalne izložbe. U takvim muzejima, a to su uglavnom muzeji zapadne Europe, nema više pojma građe u baštinskom smislu, nego pojma društvenog konteksta u smislu ključnih socioloških i/ili aktivističkih tema te, osim što su aktivno uronjeni u zajednicu, problematiziraju i pitanje djelatnika u muzejima koji nisu nekog kod nas ustaljenog backgrounda već uglavnom sociolozi, novinari i antropolozi. Iako sam sigurna da će muzeji kao baštinske institucije opstati, pomak kojem smo svjedočili otvorio je niz pitanja ne samo “klasične” muzejske djelatnosti, nego i pitanja muzeološkog karaktera.
Osim radnog dijela Konferencije sudjelovali smo i u obilasku estonskih muzeja i gradova Tartua i Tallinna te su svi nominirani svečano predstavljeni na Sveučilištu u Tartu i pozdravljeni od predsjednika Republike Estonije kao i drugih važnih predstavnika kulture i visokog obrazovanja Estonije. Posljednji dan organizirana je dodjela priznanja i svečana večera na kojoj su dodijeljene nagrade. Nagrade se dodjeluju u nekoliko kategorija, a svim je kategorijama zajednička inkluzija muzeja u lokalnoj zajednici. Glavnu nagradu je dobio izuzetan muzej - Museum of the Mind, Nizozemska, koji prezentira vrijednosti definirane europskom muzejskom nagradom. Gradskom muzeju Virovitica uručeno je priznanje za poseban doprinos muzejskoj djelatnosti.
Cjelokupno iskustvo susreta, komunikacije i razmijene publikacija i informacija s kolegama bilo je i korisno i zabavno, a rezultirala je brojnim pozivima kolega da predstavimo naš koncept i #malivelikimuzej u njihovim muzejima. Osim što smo uživali u gostoprimstvu domaćina, Estonskom nacionalnom muzeju, i organizatora, Europskom muzejskom forumu, zadovoljni smo i što smo predstavili naš grad Viroviticu, Gradski muzej Virovitica i Hrvatsku, kolegama koji promišljaju muzejsku djelatnost i brigu o baštini te se ozbiljno posvećuju vrijednostima unutar struke na najvišem mogućem profesionalnom nivou.
(Mihaela Kulej)
Izvor: Parco Archeologico di Pompei
Pompeji – umjetnost, erotika i diskriminacija
U Arheološkom parku Pompeji u Velikoj palestri u travnju se otvorila izložba „Umjetnost i senzualnost u kućama Pompeja“. Predstavljeno je oko 70 freski, skulptura i drugih predmeta erotske tematike, a dio njih je prvi put javno izložen. Kod nekih predmeta vidljiva je tek erotska senzualnost golih figura, dok je eksplicitnost drugog dijela već zašla u domenu pornografije.
Ranije se vjerovalo da su erotski oslici ukazivali da je objekt bio bordel, tzv. lupanar, te su takvi prikazi služili kao putokaz, dodatna stimulacija klijenata ili svojevrsna ponuda aktivnosti. Pa iako je to vjerojatno točno, kasnije je utvrđeno da su takvi oslici bili dio i prosječnih pompejskih kućanstava, a kod bogatijih je takav dekor bio još izraženiji. Stoga je i sama izložba postavljena u inscenirani domus, s građom izloženom u njegovim tipičnim prostorijama, kao što su atrium (atrij, predvorje), cubiculum (spavaća soba), triclinium (blagovaonica) i peristylium (peristil, unutrašnje dvorište).
Za posjetitelje od 14 godina nadalje napravljena je i aplikacija putem koje imaju vodstvo po Arheološkom parku i izložbi, a za djecu je aplikacija prilagođena kako bi ih pobliže upoznala s mitologijom. Kustosi izložbe su Gabriel Zuchtriegel, ravnatelj Arheološkog parka, i Maria Luisa Catoni, profesorica povijesti i arheologije antičke umjetnosti na IMT Školi za napredne studije u Lucci. Izložba traje do 15. siječnja 2023.
Ruševine grada i rimske kolonije Pompeja koji je stradao uslijed erupcije vulkana Vezuva 79. godine otkrivene su u 16. stoljeću, a organizirana iskopavanja započela su u 18. stoljeću. Dobro očuvane građevine i predmeti otkrivaju se još i danas. Tako je 2018. godine u jednoj kući otkrivena freska koja prikazuje Ledu s labudom. Scena je to iz mitološke priče u kojoj je Jupiter (ili grčki bog Zeus) oplodio Ledu, suprugu spartanskog kralja preobrazivši se u labuda. Navedena freska predstavljena na izložbi, kao i ona koja prikazuje Prijapa koji si važe spolovilo, otkrivena su prilikom istih istraživanja. Izloženi su i medaljoni ukrašeni satirima i nimfama s ceremonijalne kočije pronađene prošle godine. Uz različite mitološke prikaze te polugole i gole ljudske figure na čiju je zastupljenost utjecala grčka umjetnost, nije se zaziralo ni od prikaza seksualnog odnosa – od različitih poza do različitih oblika te aktivnosti.
Takvu slobodu u izražavanju, koju ni religija nije osuđivala, možda je iz naše perspektive teško shvatiti jer bismo vjerojatno pomislili da je vulgarno i neukusno kada bi netko danas svoj dom odlučio ukrasiti lascivnim prikazima i “simpatičnim” karikaturno velikim muškim spolnim udovima. U prilog tome koliko je u to vrijeme to bilo uobičajeno ide i podatak da su se predmeti u obliku falusa koristili i kao zaštitnici od zla i donositelji sreće, te su ih oko vrata ponekad nosila djeca, ali i stoka.
No prije nego sudeći prema ovoj izložbi zaključimo da je rimsko društvo prije dvije tisuće godina bilo potpuno oslobođeno seksualnih inhibicija i da su svi svoju seksualnost živjeli jednako slobodno i skladno, trebamo imati na umu da su izuzetno patrijarhalno nastrojena dvostruka pravila i diskriminacija bili uređeni i zakonima. Prostitucija je bila dozvoljena te su oni koji su se njome bavili morali plaćati i porez. Ali te iste osobe nisu imale prava kao slobodni građani, već su pravno gledajući bili robovi. Bordeli nisu bila mjesta gdje su svi uživali i ostvarivali svoje maštarije. Klijenti možda i jesu, ali sudeći po veličini nekih soba u pompejskom lupanaru u koje je stao jedino krevet, a ponekad nije bilo ni prozora, čini se kao da su prostitutke bile više zatvorenice nego emancipirane i slobodoumne poslovne žene kako bismo možda htjeli zaključiti.
Prostitucijom su se mogli baviti i muškarci, a klijenti su im gotovo isključivo bile osobe istoga spola. Na muške homoerotične radnje nije se u to doba prijeko gledalo, uz uvjet da slobodni građanin može biti samo u dominantnoj ulozi ukoliko opći s muškom prostitutkom ili osobnim seksualnim robom koje su si bogatiji mogli priuštiti. Ukratko, penetracija je bila rezervirana isključivo za one koji imaju građansku slobodu i naravno ono potrebno da bi radnju i izveli. Lezbijski seks je rijetko spominjan jer se u njemu nije vidjela svrha, a spolna i rodna diskriminacija išle su još dalje.
Zakon, kao što je Lex Julia de adulteriis coercendis iz 17. g. pr. Kr., je dozvoljavao da oženjeni muškarac seksualno opći s bilo kojom osobom koja nije u braku, ali ima status roba te se na to nije gledalo kao na preljub. S druge strane, udane žene su morale imati oči (i druge dijelove tijela) samo za svojega supruga. I to nema veze s romantičnom percepcijom braka jer su brakovi većinom ionako bili dogovoreni, a žene su u njih morale ponekad stupiti već s 12 godina. Razlog je vjerojatno bio praktičan – da se genetski materijal supruga sigurnije može prenijeti dalje, ali i da njegova reputacija ne bude okaljana djelima supruge raspuštenice. Posjetom bordelima supruzi su štitili i čast svojih supruga. Osim što je bračna kopulacija imala praktičnu ulogu koja je trebala uroditi, poželjno muškim, plodom, u preostalo vrijeme teret “bračnih dužnosti” mogao se prenijeti na djelatnice i djelatnike bordela s kojima su se mogle prakticirati i neke perverznije radnje kojima se bračna postelja nije htjela oskvrnuti.
Što se ženskog preljuba tiče, neki zakoni su bili vrlo rigorozni. Prema njima je ženu uhvaćenu u preljubu njezin otac smio čak i ubiti, kao i njezinog ljubavnika. Suprug je smio ubiti ljubavnika ukoliko je ljubavnik rob ili iz niže klase ljudi gdje pripadaju i kriminalci, a od supruge se razvesti i prijaviti je obnašateljima zakona. To ne znači da žene nisu prakticirale seks s osobama s kojima nisu bile u braku, ali to je očito bio rjeđi slučaj ili nešto držano u tajnosti i vjerojatno češće rezerviran za žene iz viših klasa.
Sve se svodi se na to da, iako su građani Pompeja i drugih rimskih gradova toga doba naizgled bili seksualno otvoreni, o čemu svjedoče i brojni predmeti s ove izložbe, seksualnu slobodu, uz poneki zakonom regulirani uvjet, mogao je imati jedino slobodni muški građanin, čija prava nadilaze ono što bi se u današnjem zapadnom društvu nazvalo moralnim, etičnim, politički korektnim ili prihvatljivim.
(Zrinka Marković)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr