Već četrdeset godina za redom, Muzejski dokumentacijski centar (MDC) organizira godišnju izložbu recentnih muzejskih publikacija na Međunarodnom sajmu knjiga – Interliberu Zagrebačkoga velesajma. Na tradicionalnu izložbu odazivaju se hrvatski muzeji i galerije u velikom broju sa svojim publikacijama koje okupljene na jednome mjestu omogućavaju široj publici uvid u sve što je novo u muzejskome nakladništvu.
To je, naime, bila i ostala osnovna ideja MDC-a, izrasla 1980-ih – omogućiti muzejima da s pomoću svojih publikacija budu otvoreniji, vidljiviji i prepoznatljiviji, pomoći im da njihove knjige budu prihvaćen(ij)e, korišten(ij)e i potrebn(ij)e, da (p)ostanu dio neizostavne muzejske ponude, ali i potražnje.
Uz ovogodišnju, 40. izložbu izdavačke djelatnosti hrvatskih muzeja i galerija, MDC priprema i radionicu za muzejske djelatnike kojom će veću pozornost posvetiti upravo vidljivosti muzejskih publikacija, njihovu marketingu i načinima kojima muzejska knjiga dolazi do svoje čitalačke publike, na svojemu putu od osmišljavanja, izrade, objave i ponude na prodajnome pultu.
Radionica Kako postati vidljiv(iji) – promidžba i marketing muzejskih publikacija, nastavlja promišljanja i razmjenu iskustava o pojedinim aktualnim temama iz muzejskoga nakladništva koje se obrađuju unutar edukativnog ciklusa za muzejske djelatnike Kako objaviti dobru muzejsku knjigu.
Ovaj put desetak pozvanih stručnjaka predstavit će svoja iskustva vezana za marketing muzejskoga nakladništva u teoriji i praksi. Koliko je stručnjaka za marketing u hrvatskim muzejima, koji su problemi i izazovi s kojima se suočavaju i kako ih rješavaju; koliko je muzejskih trgovina u kojima se prodaju muzejske publikacije; kakva je ponuda muzejskih knjiga na muzejskim mrežnim stranicama i društvenim mrežama, tko ih predstavlja i kako; kako to rade muzeji koji nemaju odjele za marketing ni muzejske trgovine, postoji li razlika u ponudi i potražnji muzejske knjige u muzejima na moru odnosno na kopnu na manje posjećenim turističkim destinacijama.
Razgovarat ćemo i o razlozima i načinima suradnje muzeja i nakladnika, poslušat ćemo knjižare i njihova iskustva s prodajom muzejskih publikacija te savjete za postizanje njihove veće vidljivosti u knjižarskom lancu. Koji su razlozi za samostalna sudjelovanja muzeja na sajmovima knjiga te ima li potrebe za tematski specijaliziranim sajmovima muzejskih knjiga – neke su od tema.
Pažnju ćemo posvetiti i dizajnu muzejskoga vizualnoga identiteta na publikacijama, plakatima i ostalim tiskovinama kao i na elektroničkim medijima, a kojim se postiže vidljivost i prepoznatljivost cijeloga muzeja u široj zajednici.
Radionica će biti održana u petak 5. studenoga 2021. od 10 do 14 sati preko zoom platforme. Virtualnim druženjem omogućit ćemo sudjelovanje većega broja zainteresiranih polaznika koji će, kao i uvijek, moći iznijeti svoje primjere, pitanja i prijedloge.
Poveznica na radionicu: https://us06web.zoom.us/j/89358251423?pwd=M2RUVzNuZG9LN1JQeDlSUnhjWWNvUT09
(Snježana Radovanlija Mileusnić)
U Gradskom muzeju Križevci 8. listopada 2021. otvorena je izložba Ivan Meštrović – portreti suvremenica i suvremenika autorice Barbare Vujanović, kojom se po prvi put obrađuje ovaj važan tematski segment opusa jednog od najznačajnijih hrvatskih kipara.
Šesnaest skulptura iz zbirki Muzeja Ivana Meštrovića (Galerije Meštrović u Splitu i Atelijera Meštrović u Zagrebu), Gliptoteke HAZU (Zagreb), Nacionalnoga muzeja moderne umjetnosti (Zagreb), Galerije umjetnina (Split), te posuđenih od dr. sc. Mate Meštrovića, svjedoče o stilskom razvoju jednog od ponajboljih portretista 20. stoljeća, pružajući uvid u intrigantne društvene, umjetničke i političke veze Ivana Meštrovića (Vrpolje, 15. kolovoza 1883. – South Bend, Indiana, SAD, 16. siječnja 1962.).
Uvodni tekst u bogato opremljenom katalogu na hrvatskom i engleskom jeziku upućuje na zanimljive biografije znamenitih ličnosti koje su obilježile hrvatsku i europsku, prvenstveno rusku, češku, francusku i britansku, kulturu i politiku 19. i 20. stoljeća. Likovni postav koji potpisuju Damir Gamulin, inače autor dizajna kataloga, i Antun Sevšek naglašava posebnosti Meštrovićevih remek-djela, te omogućuje prisnije i intimnije upoznavanje posjetitelja izložbe s portretiranim ličnostima, kontekstom njihova nastanka i likovnim kvalitetama skulptura.
Izvor: Grad Križevci
Portretima Lava Nikolajeviča Tolstoja, Izidora Kršnjavoga, Tomislava Krizmana, Vere Čuče Milčinović i obitelji Katunarić, navodi autorica izložbi, Barbara Vujanović, viša kustosica Atelijera Meštrović, kipar pokazuje raznolikost u pristupu kiparskoj (pune skulpture i razvedeni reljefi) i portretnoj formi (polufigura, poprsje, bista, glava te pojedinačni i skupni portret). Glavne su značajke tih djela isprepletanje impresionističkog načina oblikovanja nemirne površine s profinjenom secesijskom stilizacijom, psihologizacija te, u slučaju polufigure ili poprsja, postizanje ekspresivnog kontrapunkta – pognute glave i akcentuiranih ruku, koje detaljizira kao i lice.
Ivan Meštrović portretirao je suvremenike, članove obitelji, prijatelje, umjetnike, političare, pripadnike domaćih i međunarodnih elita, te prethodnike. Uvid u imena ljudi koji su mu pozirali ili koje je prikazao služeći se fotografijama i dostavljenim opisima i dokumentacijom, tijekom više od pet desetljeća, svjedoči o bogatoj mreži kontakata koju je kipar rasprostro po domovini, Europi i Sjedinjenim Američkim Državama.
Ovaj izbor od šesnaest portreta suvremenica i suvremenika s kojima je Meštrović uspostavio blizak odnos ili drugi vid uvažavanja i utjecaja, katkada jednosmjernoga, gdjekad uzajamnoga, prilika je za prebiranje po dominantnim formalnim odrednicama koje je kipar ostvario tijekom prva četiri desetljeća prošloga stoljeća. Odabir skulptura polazište je za prisjećanje na šesnaest signifikantnih ličnosti koje su ostavile trag u hrvatskom, ruskom, češkom, francuskom i britanskom kulturnom i političkom prostoru.
Svaki je portret zaseban univerzum, mjesto stvarnog i metaforičkog pregovora između Meštrovića i osobe koju je portretirao, interpretirao, doživljavao na sebi svojstven način. Odabrane skulpture podržavaju tezu da je riječ o jednom od najvrsnijih portretista 20. stoljeća. Dosljedna posvećenost motivu, širina socijalnoga dijapazona osoba koje su sjedile pred Meštrom, očitovanje stilskih mijena predstavljaju djeliće mozaika koji portretiraju samoga kipara. Portret je to senzibilnog promatrača, koji je psihološki i osobni dojam usklađivao s vlastitim rukopisom i bilom vremena. Portreti svjedoče logično ulančavanje kompleksnih odnosa unutar umjetničkih društava i institucija te političkih organizacija, ali i unutar živahnog konteksta salona europskih prijestolnica. Zbog toga nije preuzetno kazati da Meštrović nije samo jedan od najvećih portretista svojega stoljeća nego je i njegov posvećeni, pronicljivi kroničar, zaključuje Barbara Vujanović u predgovoru kataloga.
Izložba se može razgledati u Gradskom muzeju Križevci do 6. studenoga, a nakon toga u Galeriji Arheološkog muzeja u Zagrebu od 20. siječnja do 15. veljače 2022. godine. (Muzeji Ivana Meštrovića)
Fotografirao: Azir Osmanović, Memorijalni centar Srebrenica-Potočari
Govoriti o neizrecivom u Srebrenici – Koracima onih koji (ni)su prešli
Kako bi očuvali sjećanje na žrtve genocida u Srebrenici, u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari 20. rujna 2021. otvoren je stalni postav pod nazivom "Koracima onih koji (ni)su prešli" kojem je, kao i samome radu Centra i njegovih partnera, moto da se Srebrenica više nikad, nikome i nigdje ne ponovi.
U sklopu obilježavanja 18. godišnjice otvaranja Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari i kao posljednja aktivnost obilježavanja 26. godišnjice genocida nad Bošnjacima „zaštićene zone“ UN-a Srebrenica, u nekadašnjoj tvornici akumulatora i bivšoj bazi UN-a u Potočarima, otvoren je stalni postav koji govori o stradanju stanovnika Srebrenice koji su nakon pada ove „zaštićene zone“ šumom krenuli prema tuzlanskom teritoriju koji je bio pod kontrolom Armije BiH.
Kustoskom timu Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari na čelu sa Azirom Osmanovićem, u oblikovanju izložbe, pomogle su kustosice Historijskog muzeja BiH iz Sarajeva Elma Hašimbegović i Elma Hodžić, kao i dizajnerski tim predvođen Saminom Tanović, a postav je realiziran u okviru programa “Istina, dijalog, budućnost” kojim vlada Ujedinjenog Kraljevstva podržava aktivnosti Memorijalnog centra.
Postav u jednoj od hala bivše tvornice akumulatora, kao povijesnoj lokaciji koncipiran je u tri osnovne razine. Uvodni dio čini tijesan prostor sa stubovima na kojima se nalaze fotografije sa mjesta rastanka obitelji nakon pada Srebrenice, mjesta gdje su se dijelili i opraštali, misli preživjelih svjedoka i video snimljen 10/11. srpnja 1995. koji prikazuje paniku, strah i izgubljenost stanovništva Srebrenice.
Postav dalje na kronološki način kroz narativ, pronađene predmete na povijesnim lokacijama, svjedočenja preživjelih svjedoka, citate i fotografije rekonstruira put kojim se u srpnju 1995. kretala kolona „Marša smrti“, ali govori i o lokacijama i ljudima koji su se skrivali po šumama, skloništima i špiljama danima i mjesecima pokušavajući preživjeti bez osnovnih životnih namirnica uz stalan strah od „lova na ljude“.
U središnjem dijelu postava nalazi se staklena instalacija duga 12 metara na kojoj je poredano stotinu komada obuće pronađene na putevima kojima se kretala kolona „Marša smrti“. I dok su ispod nje stope-sjene, simbolički koraci, iznad instalacije diže se „šuma misli“ ispisana na trakama dugim osam metara koje vise sa krova zgrade. U postavu je izloženo još pedesetak predmeta pronađenih tijekom istraživanja od limene peći koju je koristila grupa koja se skrivala u pećini do bureta koje se koristilo kao hladnjak.
Posljednji dio postava govori o prelasku na slobodnu teritoriju onih koji su ovaj „marš“ preživjeli, a u njemu se ujedno prezentiraju i rezultati rada istraživačkog tima Memorijalnog centra koji je godinama obilazio lokacije i prikupljao osobne predmete žrtava genocida u Srebrenici. Istraživanje ovog segmenta stradanja stanovništva Srebrenice za kustoski je tim Memorijalnog centra bio vrlo emocionalno težak zadatak jer su se za potrebe istraživanja sa preživjelim svjedocima nakon 25 godina vraćali na lokacije na kojima su se skrivali nakon genocida i upravo na tim povijesnim mjestima bilježili njihova potresna svjedočanstva.
Prvi dojmovi posjetitelja potvrđuju upravo ono što je uz otvaranje naglasio britanski veleposlanik Matt Field da je Memorijalni centar ne samo centar sjećanja i istraživanja genocida, već i središnja točka obnove civilizacijskog dijaloga u Bosni i Hercegovini.
(Azir Osmanović, kustos Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari)
Fotografirao: Azir Osmanović, Memorijalni centar Srebrenica-Potočari
„Dizajneri sa zlatnoga brda“ – knjiga o bauhausovcima iz Baranje
U osječkom Građevinskom i arhitektonskom fakultetu 4. listopada održana je promocija knjige Dizajneri sa Zlatnog brda – od Mons aureusa do Bauhausa posvećene umjetnicima podrijetlom iz Baranje, Otti Berger i Andoru Weiningeru, koji su se školovali na glasovitom Bauhausu gdje su se istaknuli umjetničkim radom i bili prepoznati među svojim istovremenicima. Otti Berger kao dizajnerica tekstila i voditeljica tekstilne radionice na Bauhausu, a Andor Weininger kao arhitekt, slikar, glazbenik i kazališni umjetnik. Knjiga je ujedno i posveta bogatoj povijesti i kulturi baranjskog kraja.
S područja od samo 248 kilometara kvadratnih poteklo je čak dvoje od nekolicine umjetnika s naših prostora koji su studirali na Bauhausu. Zmajevac u kojem je 1898. rođena Otti Berger i Karanac u kojem je godinu dana kasnije rođen Andor Weininger, sela su smještena pod južnim obroncima Zlatnog brda (Mons aureus). To se multietničko i multikulturalno područje u ono doba nalazilo u mađarskom dijelu Austro-Ugarske Monarhije, a danas je dijelom općine Kneževi Vinogradi.
Otti Berger potječe iz židovske obitelji trgovaca. Nakon završene Kraljevske umjetničke akademije u Zagrebu 1926. godine odlučuje se za nastavak školovanja na Bauhausu u Dessau. Pohađa početni tečaj – Vorkurs kod Lászla Moholy-Nagya te sluša predavanja Paula Kleea i Wassilyja Kandinskog. Upisuje Tekstilnu radionicu na Bauhausu izvodeći radove koji uz utjecaje bauhausovske estetike sadrže elemente baranjskih narodnih nošnji i tkanina. Nakon diplome od 1931. do 1932. neslužbeno preuzima vodstvo Tekstilnog odjela od Gunte Stöltz.
Po odlasku iz Bauhausa otvara vlastiti Atelje za tekstil u Berlinu te surađuje s tvornicama koje proizvode tekstil prema njenim dizajnerskim rješenjima s potpisom o.b. Uspijeva patentirati svoje tkanine, prvo u Njemačkoj, a zatim i u Engleskoj. Pod progonom nacista 1936. zatvara atelje. Nakon pokušaja zapošljavanja u Londonu 1938. vraća se u rodni Zmajevac odakle je s obitelji 1944. bila deportirana u Auschwitz u kojem je ubijena. Da je kojim slučajem uspjela preživjeti rat i dobiti vizu za Ameriku, gdje ju je čekao njen zaručnik, preuzela bi tkalačku radionicu u Novom Bauhausu u Chicagu pa ostaje otvoreno pitanje kako bi se dalje razvijala njezina karijera. Spašavanje sačuvanih Ottinih djela i njihovo pohranjivanje u Muzeju Busch-Reisinger na Harvardu inicirao je Walter Gropius.
Andor Weininger rođen je u njemačko - bunjevačkih korijena. Nakon prekinutog studija prava upisuje arhitekturu na u Budimpešti, da bi 1921. s prijateljima upisao Bauhaus u Weimaru. Poslije uvodnog tečaja Johannesa Ittena radio je u radionici oslikavanja zidova pod vodstvom Kandinskoga. Bio je član međunarodne grupe umjetnika KURI, razvijajući svoj rad pod utjecajem neoplasticizma. Nakon petomjesečne epizode u Hamburgu počinje se baviti kazalištem u funkciji slikara, glumca i glazbenika. U Bauhausovom jazz-orkestru kojeg osniva 1924. voditelj je i pijanist, a u novom sjedištu škole u Dessauu postaje članom kazališne radionice Oskara Schlemmera te počinje razvijati ideju mehaničkog i kuglastog kazališta.
Hitlerovu Njemačku napušta s obitelji 1938. te odlazi u Nizozemsku gdje 1950. godine postaje član grupe apstraktnih umjetnika i nadrealista, Creatie. Od 1951. do 1958. godine živi u Torontu te mu se iz tog razdoblja pripisuju „najsjajnije stranice modernizma u Kanadi“. Po preseljenju u SAD njegovi radovi ulaze u američke i europske zbirke te na izložbe MoMA-e, Metropolitana i Muzeja Busch-Reisinger na Harvardu. Osim što tada njegov rad počinje privlačiti sve više pažnje, pomagao je i u rekonstruiranju Bauhausovih predstava u SAD-u, Europi i Japanu. Preminuo je u New Yorku 1986. godine, u 87. godini.
Ova mozaično koncipirana i bogato ilustrirana knjiga rezultat je dugogodišnjih napora da se na jednom mjestu objedine sva dosadašnja istraživanja i pregršt podataka, kao i sve nove spoznaje i otkrića o ovim u nas nedovoljno poznatim umjetnicima. Urednik knjige je dr. sc. Milan Sivački, a na projektu su radile Tünde Šipoš Živić, kustosica Muzeja Slavonije koja je koordinirala mađarske stručnjake za teme Bauhausa iz Pečuha.
S radom se započelo 2013. godine na osamdesetu godišnjicu zatvaranja Bauhausa, a knjiga je trebala biti tiskana 2015. godine. Tek zahvaljujući inicijativi Grada Osijeka da se uključi u projekt EU Novi europski Bauhaus kao i nastojanju Udruge Breza da stvori kulturni centar Otti Berger u Zmajevcu knjiga uspijeva ugledati svjetlo dana u jesen 2021.
Bauhaus kao jedno od ključnih mjesta u razvoju i širenju modernizma ne prestaje zaokupljati brojne istraživače. Rad i izniman umjetnički doprinos Otti Berger i Andora Weinigera nedovoljno priznat i prepoznat u nas, vani ipak doživljava veću afirmaciju. Tako je publika u mađarskoj Baranji, a potom i u Berlinu imala prilike više puta vidjeti njihove radove. Zato je ova vrijedna publikacija pokušaj spasa od zaborava i indiferentnosti naše male sredine prema dvoje iznimnih ljudi i bogatstvu izniklom u vlastitom dvorištu. (Ivona Marić)
Arheološki muzeji u Zagrebu – izložba o malo poznatoj arheološkoj baštini Novske
U Galeriji Arheološkog muzeja u Zagrebu, u suradnji s Pučkim otvorenim učilištem Novska, otvorena je izložba "Arheološka baština novljanskog kraja" koja kroz pokretne nalaze, rekonstrukcije i tekstove prvi put predstavlja arheološku baštinu tog zapadnoslavonskog grada i njegove okolice, do nedavno gotovo u potpunosti nepoznatu stručnoj i široj javnosti.
Autori izložbe, Ivan Drnić i Slađana Latinović iz Arheološkog muzeja u Zagrebu, koristeći starije nalaze iz Arheološkog muzeja u Zagrebu i Muzejske zbirke obitelji Sajko, kao i predmete iz recentnih terenskih pregleda te istraživanja crkve sv. Luke Evanđelista koje je proveo Institut za arheologiju u Zagrebu, rekonstruiraju povijesni razvoja novljanskog kraja počevši od bakrenog doba pa sve do ranog novog vijeka.
Tragovi naseljavanja iz bakrenog doba na novljanskom prostoru zabilježeni su na dvije lokacije – položaju Kornjaš smještenom južno od ceste Kozarice – Novi Grabovac, te oko crkve sv. Luke Evanđeliste u Novskoj. Oba lokaliteta pripadaju lasinjskoj kulturi datiranoj u razdoblje između 4350. i 3900. g.pr.Kr. U uvodnom dijelu izložbe mogu se vidjeti najstariji predmeti koji svjedoče o naseljenosti novljanskog kraja u pretpovijesti - dvije kamene sjekire(6. – 4. tis.pr.Kr.) pronađene kod Starog sela izrađene tehnikama glačanja i bušenja koje se javljaju u mlađem kamenom dobu, razdoblju velikih promjena koje će pojavom zemljoradnje i domestikacije životinja omogućiti prijelaz na sjedilački način života i razvoj sve kompleksnijih društava. Ulomci keramičkih posuda karakteristični za tzv. vinkovačku kulturu pronađeni kod crkve sv. Luke Evanđeliste, među kojima se ističe zdjela na nozi ukrašena šrafiranim trakama izvedenim tehnikom urezivanja (2500. – 2200.-g.pr.Kr.), ukazuju na kontinuitet naseljavanja prostora i u brončano doba. Izložena je i keramička posuda zaobljenog trbuha s manjom ručkom iz kasnog brončanog doba (1300. -800. g.pr.Kr.), koja potječe s povišenog položaja u blizini crkve sv. Roka u Roždaniku.
Zasebna cjelina izložbe tematizira glagoljaštvo na području Slavonije, gotovo neistraženo područje hrvatske književnojezične povijesti. O toj temi prvi je počeo pisati naš istaknuti povjesničar, književnik i političar Ivan Kukuljević Sakcinski 1891. godine referirajući se na izgubljeni natpis iz „staroga grada Subuckoga“ nedaleko od Novske. Na početak istraživanja glagoljaštva kao široko raširene kulturološke pojave na svim hrvatskim prostorima bitno su utjecali natpisi pronađeni u crkvi svetoga Dimitrija u Brodskom Drenovcu iz 14. stoljeća, pisani slovima nešto starije morfologije koja su se koristila prije stabiliziranja uglate glagoljice. U tom kontekstu važnošću se ističe izloženo brončano zvono iz 15. st. pronađeno u grobu 1 u crkvi sv. Luke Evanđelista, na kojemu je na glagoljici ugraviran zaziv Majci Božjoj - mariê mati bo(žiê).
Izložba se može razgledati u Galeriji Arheološkog muzeja u Zagrebu do 30 .listopada 2021. godine. (I.G.)
Izvor: Galerija Galženica
Galerija Galženica – "Dragutin Trumbetaš: kroničar marginaliziranih glasova"
U velikogoričkoj Galeriji Galženica, u sklopu Dana europske baštine, početkom mjeseca otvorena je izložba ''Dragutin Trumbetaš: kroničar marginaliziranih glasova'' koja kroz izbor 41 grafike iz ciklusa ''Gastarbeiter'' prikazuje složenost migrantskog života, potlačenost radnika u imigraciji te inkluziju ljudi u nove zajednice.
Aktualnost teme migranata i imigranata u našoj svakodnevici je sveprisutna. Migracije stanovništva u druge zemlje i kontinente zbilja su hrvatskog društva koja seže daleko u prošlost, ali ima i svoj suvremeni kontekst. Migracije i imigracije mijenjaju društvo i osobe, nose brojne izazove i traže prilagodbe zajednice, institucija i ljudi. Nije se mnogo toga promijenilo otkad je Dragutin Trumbetaš proživljavao ono što danas proživljavaju brojni Hrvati i Europljani. Iz rodnog Turopolja i Velike Mlake otišao je „trbuhom za kruhom“ u velegrad Frankfurt na Majni u Njemačkoj. Podrijetlom iz turopoljske plemenitaške obitelji Trumbetaš Krilčić svakodnevno se borio pronaći svoje mjesto pod zapadnjačkim, njemačkim suncem suočavajući se s predrasudama i osjećajem odbačenosti kao i velika većina iseljenika. Kompleksno je definirati slojevitu osobnost našeg Dragutina Trumbetaša. Otac, suprug, Hrvat, Turopoljac, plemenitaš, svestrani samouki umjetnik, gastarbajter… Sve to objedinjeno čini ga umjetnikom života koji se neprestano kretao u međuprostoru tog kompleksnog identiteta, uvijek između „svog“ i „njihovog“ neumorno i bez posustajanja bilježeći kako svoj život tako i život brojnih drugih ljudi.
Na temelju vlastitoga iskustva razvio je nevjerojatan senzibilitet i svijest o promicanju jednakosti u svim aspektima života pa tako i u umjetnosti i kulturi. Njegov rad najprije su prihvatili njemački umjetnički krugovi, dok je u Hrvatskoj, najvjerojatnije zbog nedostatka formalnog umjetničkog obrazovanja i tematike njegovih radova koji prikazuju one „za koje ne želimo znati da postoje“, marginaliziran dugi niz godina. U literaturi se njegov rad svrstava u naivnu umjetnost, art brut ili sirovu umjetnost, samouku umjetnost, primitivnu umjetnost, autsajdersku umjetnost, marginalnu umjetnost. Ali prije svega je on na ideološkoj razini bio socijalno angažirani umjetnik, umjetnik identiteta i kroničar marginaliziranih glasova gastarbajtera, zatvorenika i Roma, koji je svoje uzore pronalazio u njemačkom slikaru i grafičaru Georgu Groszu, hrvatskom slikaru naive Krsti Hegedušiću i ilustratoru i crtaču stripova Andriji Mauroviću.
Izvor: Galerija Galženica
Odabrane grafike iz ciklusa Gastarbaiter (1975., 1977.) obuhvaćaju šest njegovih grafičkih mapa iz fundusa likovne zbirke Muzeja Turopolja koje na veristički i dokumentaristički način prikazuju svakodnevni život iseljenika u SR Njemačkoj, poput grafika Tonček na poslu i Turska familija je došla u kojima dominiraju naglašene vertikale njemačkih građevina, intimnih prikaza poput Tonček piše ženi pismo i Tonček premišlava u kojima je lik Tončeka prikazan u maloj sobi, tjeskobnom prostoru razmišljanja i žudnje za obitelji i domovinom što se očituje u samoj radnji pisanja pisma ili ukrašavanja sobe posterima Zagreba, Jadranskog mora ili pak kalendara na kojem su vidljivi iskrižani dani mjeseca, te Gastarbeiterica Janič se bigeca u kojoj se Janič pere u malenom lavoru u isto tako maloj prostoriji ispunjenoj rubljem koje se suši. Osim izoliranih sobičaka prisutni su i prikazi frankfurtskog željezničkog kolodvora, traženja radne dozvole, opijanja na javnim mjestima, posjeta bordelima gdje su ljudi prikazani kao bezlična masa, definirana samim mjestom radnje.
Glavno sredstvo izražavanja je čisti crtež jasnih i oštrih linija, bez sjenčanja, često u kombinaciji s tekstom koji u pojedinim prikazima dodatno naglašava nelagodu, ironiju i snažnu kritiku zapadnog kapitalističkog društva ili pak socijalističkog režima. Izložene grafike prate dokumentarni film ''Gastarbeiter'' Bogdana Žižića (Zagreb film, 1977.), ''Gastarbajterske pjesme'' Dragutina Trumbetaša (1969. – 1980.) te fotografije iz umjetnikove obiteljske arhive.
Gastarbajterski ciklus Dragutina Trumbetaša je hommage svim auslenderima bez obzira na nacionalnost, rasu, spol, etničko podrijetlo i vjeroispovijest jer bespoštedno prikazuje pripadnost prostoru i vremenu, ne izbjegavajući stvarnost optočenu sirovošću, brutalnosti, patnjom, nostalgijom i žudnjom.
Izvor: Galerija Galženica
Autorice izložbe su Valentina Radoš, kustosica likovne zbirke Muzeja Turopolja i Antonia Vodanović, voditeljica Galerije Galženica. Izložba ostaje otvorena do 29. 10. 2021.
(Valentina Radoš, kustosica likovne zbirke Muzeja Turopolja)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr