Slavonija dobiva još jednu značajnu kulturnu atrakciju - obnovljeni Dvorac Pejačević u Virovitici čije su sve 4 etaže u funkciji muzejskih sadržaja otvara svoja vrata za javnost 5. prosinca 2019. godine.
Novim stalnim postavom Gradski muzej Virovitica učinit će značajan zaokret s obzirom na svoje dosadašnje djelovanje te ostvariti veliki iskorak u prezentaciji i interpretaciji povijesne, kulturne i prirodne baštine virovitičkog područja. Novi pristup prezentaciji građe očituje se kroz tematski oblikovan diskurs stalnog postava unutar kojeg se raznovrsni artefakti i dokumenti, ne samo umjetničke i estetske nego i povijesne i simbolične vrijednosti te različite starosti, objedinjuju oblikujući narative koji svjedoče o prošlosti i sadašnjosti na univerzalno relevantan i pristupačan način.
Proces je započeo prije nešto više od tri godine kada je počela provedba integriranog europskog projekta “5 do 12 za Dvorac” koji uključuje temeljitu obnovu Dvorca Pejačević i revitalizaciju gradskog parka - perivoja Dvorca. Uloga Muzeja bila je definirati muzeološku koncepciju i na temelju nje sudjelovati u muzeografskom projektu i njegovoj realizaciji, kao i na realizaciji stalnog postava u prostoru Dvorca, a polazni temelj bila je muzeološka studija tvrtke KREAR iz Zagreba.
Muzej paralelno razvija dvije tematske cjeline stalnog postava. Prva je narativom i interpretacijski opće ljudska i nazvali smo je “Drveno doba” kao doba u ljudskoj djelatnosti koje je bilo i biti će uvijek. Druga je vezana djelovanje Gradskog muzeja Virovitica kao zavičajnog muzeja stoga smo ju nazvali “Povijest grada i Dvorca”. “Povijest grada i Dvorca” je tema koju smo razvili polazeći od činjenice kako je Dvorac prvi izložak Gradskog muzeja Virovitica, a kako se on nalazi na srednjovjekovnoj utvrdi iz koje se razvio grad Virovitica u tom smo dijelu postava ispričali priču od Virovitici i njenoj okolici polazeći od prethistorije do danas kroz sve vrste građe koju posjedujemo, a koja ističe specifičnosti razvoja našeg grada.
Izložbeni moduli u ovom dijelu stalnog postava kronološkim redom prate razvoj ovog područja, no zanimljivost je da odmah na početku predstavljamo highlightse, odnosno izbor od 9 predmeta, koji predstavljaju ključne trenutke u razvoju ovog područja, a priča o njima sažeta je u kratkom filmu. Kronološki slijedom od arheoloških razdoblja velikih kultura preko srednjeg vijeka i virovitičke utvrde te osmanskih osvajanja dolazimo do priče o Dvorcu kojoj je krajnji cilj razvoj grada, odnosno današnje Virovitice. Posebnu pažnju posvećujemo obitelji Pejačević koja je ostavila nezaobilazan trag u kulturno-povijesnoj baštini Virovitice, te je na 1. katu Dvorca uređen njihov salon u kojem pozivamo sve posjetitelje na “čajanku s grofovima”. U toj prostoriji posjetitelji će moći isprobati virtualni ormar u kojem se nalaze povijesne oprave i fotografije podijeliti na društvenim mrežama.
Drugi dio postava “Drveno doba” prikazujemo kroz 3 narativa u kojima smo drvo stavili u odnos s čovjekom i svjesno izbjegli predvidljivi kronološki prikaz scenarija. To su: obitelj (kao temeljna društvena jedinica), privređivanje (u svrhu stjecanja sredstava za život) i zajednica (unutar koje pojedinci ostvaraju suživot i dijele određene društvene i duhovne vrijednosti). Drvo je kao tema, s jedne strane univerzalno, a s druge, dovoljno relevantno i opravdano da kao nit vodilja objedini raznoliku građu u autentičnu priču koja može pobuditi interes i identifikaciju različitih profila korisnika. I koncept stalnog postava je izmijenjen iz koncepta temeljenog na zbirkama muzeja na koncept tematskog stalnog postava, a sve u namjeri da se naglasak stavi na interpretaciju ljudskog ekosustava na širem području Virovitice kroz prizmu drva, a s aspekta materijalne i nematerijalne baštine.
Postav obiluje i multimedijom jer je cilj bio, osim interdisciplinarnosti, i interaktivnost postava. Stoga će posjetitelji moći uživati u kratkim filmovima o Virovitici i interaktivnoj maketi koja bilježi najznačajnije događaje u gradu, iskusiti težinu piljenja određenih vrsta drveta specifičnih za ovaj prostor, upoznati se sa specifičnim mikeškim leksikom sudjelujući u kvizu, odigrati igru s Bernardijevima komponibilnim namještajem ili jednostavno predahnuti u galerijskom dijelu i upoznati likovna djela vrhunskih hrvatskih umjetnika, kroz postav likovne zbirke i Donacije Branislava Glumca.
Ono što nas dodatno definira kao muzej koji želi postati mjesto susreta svih generacija i posjetitelja raznolikih interesa su prostori za odmor i okrjepu smješteni u prizemlju Dvorca - kafić i prostor za edukacijske programe uređeni s temom “Drveno doba”, suvenirnica te mala izložbena dvorana. Nadalje kako je obnovljen i okoliš Dvorca cijelo je područje napokon zaživjelo te su park i Dvorac preuzeli mjesto središnjeg trga grada Virovitice, koja je upravo zbog svog specifičnog urbanističkog razvoja oko Dvorca, do sada, bila zakinuta za mjesto susreta. (Mihaela Kulej, ravnateljica Gradskog muzeja Virovitica)
Izvor: Naslovnica "Time Machine Manifesto - Big Data of the Past for the Future of Europe"
Institut za povijest umjetnosti (IPU) i Sveučilišni računski centar (SRCE) drugu su godinu zaredom organizirali međunarodnu konferenciju Digital Art History – Methods, Practices, Epistemologies, posvećenu novim saznanjima i istraživanjima na području digitalne humanistike te multidisciplinarnoj primjeni digitalnih tehnologija u baštinskim ustanovama. Konferencija se održala 4. i 5. studenoga 2019. u SRCE-u u okviru programa DARIAH tjedan 2019, a na njoj je predstavljeno 28 izlaganja stranih i domaćih istraživača iz Švicarske, Češke, Njemačke, Austrije, Belgije, Grčke, Španjolske, Rumunjske, Kanade, SAD-a, Brazila, Švedske, Slovenije i Hrvatske.
Digitalna humanistika pojam je kojim se zadnjih nekoliko godina stručna zajednica počela služiti radi isticanja novih otkrića do kojih je došlo primjenom digitalnih tehnologija i njihovih mogućnosti. Glavni je cilj konferencije Digital Art History razmjena znanja i metodoloških spoznaja proizišlih iz aktualnih ili netom završenih projekata, a dr. sc. Ljiljana Kolešnik iz IPU-a, predsjednica Organizacijskog odbora, istaknula je i težnju da konferencija postane godišnje okupljanje stručnjaka s ovog područja.
ARTNET
U razvoju digitalne humanistike u Hrvatskoj upravo je IPU napravio važan iskorak. Svojim interdisciplinarnim projektom ARTNET, na kojemu su se od 2014. do 2018. istraživali različiti organizacijski i komunikacijski modeli umrežavanja modernih i suvremenih umjetnika, odnosno poveznice i zajedničke značajke koje proizlaze iz takvih umjetničkih mreža bez obzira na njihov zemljopisni položaj i kulturni kontekst, pokazao je da se takvi modeli mreža i vizualizacija mogu primijeniti u istraživanjima sudionika kulturno-umjetničkih scena u lokalnim, regionalnim i međunarodnim okvirima, ali i u obradi drugih tzv. velikih podataka (engl. big data). Glavni je rezultat projekta CAN_IS (Croatian Artists Networks Information System), interaktivna baza podataka koja trenutačno sadržava podatke o 28 018 aktera (umjetnika, povjesničara umjetnosti, arhitekata itd.), 2415 izložbi, 278 umjetničkih skupina, 107 časopisa i dr., a primjena i studije slučajeva mogu se provjeriti u besplatnoj e-knjizi Modern and Contemporary Artists' Networks. An Inquiry into Digital History of Art and Architecture.
Digitalne metodologije i alati u istraživanjima
Grafičke baze podataka i digitalne vizualizacije u obliku mreža bile su česta tema izlaganja, odnosno njihova korisnost i primjerenost kao metode obrade velikih skupina podataka u projektima s područja poput povijesti umjetnosti, arhitekture, zaštite kulturne baštine, pa i književnosti. Izlagači su najčešće obrađivali korpuse velikih podataka kao što su katalozi izložbi, časopisi, slikovni prikazi, arhitektonski i urbanistički natječaji te druga dokumentacija, naglašavajući pritom da takve mreže omogućuju bilježenje složenijih odnosa i manje uočljivih veza među podatcima u bazi. Neki od predstavljenih primjera bili su upotreba digitalnih vizualizacija u istraživanju prisutnosti i uloge likovne kritike u javnom diskursu, ali i njihova primjena kod sagledavanja spornih mjesta u povijesti (književnosti) poput (nad)nacionalne pripadnosti Tina Ujevića. Osim mrežnih vizualizacija bilo je riječi i o upotrebi virtualnog modeliranja u pokušaju rekonstrukcije arheoloških lokaliteta, odnosno arhitekture koje više nema ili koja se znatno promijenila tijekom vremena.
Iako računalni alati dopuštaju pregršt mogućnosti, svaka tehnologija ima i svoja ograničenja. Tako se na konferenciji raspravljalo i o ulozi takvih vizualizacija, odnosno o tome mogu li takve metode predočavanja biti odgovarajuće u svim situacijama. Londonska povelja iz 2006. godine, koja je bila tema jednog od izlaganja, protivi se pretjeranoj i nekritičkoj upotrebi vizualizacija. Riječ je o međunarodno priznatim načelima kojima se promiču i ispituju autentičnost i intelektualna transparentnost računalnih vizualizacija kulturne baštine. Naglasila se nužnost veće vidljivosti Londonske povelje u praksi, a istaknuto je da će u tom cilju uskoro biti objavljen i njezin prijevod na hrvatski.
Digitalizacija i digitalno kustostvo
Brojne tehnologije danas dostupne postaju dijelom muzejskog svijeta te izravno ili neizravno nadopunjavaju izložbe (poput virtualne i proširene stvarnosti, digitalnog pripovijedanja, vodiča u obliku aplikacije, interaktivnog zida s digitaliziranim umjetninama, „muzejske olovke“ i dr.). Tehnološka poboljšanja pomažu u privlačenju posjetitelja i pružaju različite načine učenja i interakcije s izlošcima, pri čemu korisnik postaje sukreator vlastitoga kulturnog iskustva. Kao jedan od alata za bržu obradu i pregledavanje velikih slikovnih skupina podataka istaknule su se i mogućnosti strojnog učenja vizualnih sličnosti i prepoznavanja ikonografskih motiva i poza. Ipak, katkad to dovodi i do spajanja na prvu nespojivih sadržaja, što je prikazano na primjerima Arhiva Ivara Aroseniusa iz Švedske te Googleova projekta X Degrees of Separation.
Primjena takvih rješenja u muzejima počiva na digitalizaciji, koja omogućuje veću vidljivost građe, dostupnost običnom korisniku, uključivanje interaktivnosti, dodatnih pojašnjenja, uvećano gledanje detalja na djelima i sl. Izlaganje o digitalizaciji Piranesijevih grafičkih djela upozorilo je i na ograničenja digitaliziranih surogata u odnosu na original, kojih treba biti svjestan, a koja proizlaze iz postavki skenera (drukčiji tonovi boja), nejednake kvalitete i veličine zaslona (računala, tableta, mobitela), nejednakih dimenzija građe i surogata, gubitka fizičkih svojstava (taktilnosti materijala) i dr. U drugim izlaganjima istaknuto je i problematično pitanje naknadne obrade i manipulacije digitaliziranim prikazom u programima za uređivanje (primjer Mona Lise) te kako utječu na transparentnost mrežnog tržišta umjetnina koje se prije kupnje ne vide uživo.
Jednom kada je građa digitalizirana i postavljena na internet, važno je nastaviti kritički vrednovati načine njezine prezentacije te na temelju istraživanja receptivnosti muzejskih korisnika preispitivati digitalnu strategiju ustanove i upotrebu različitih mrežnih platformi za komunikaciju o baštini. Za digitalno kustostvo važna je semantika digitaliziranih prikaza, što posebno dolazi do izražaja kod postava koji govore o bolnim prošlostima, koji u digitalno doba još više zahtijevaju promišljenu prezentaciju. Izvrstan je primjer dan u izlaganju o belgijskome Kraljevskom muzeju središnje Afrike, čiji temeljni fundus potječe od kolonijalne zbirke kralja Leopolda II. izložene na Međunarodnoj izložbi u Bruxellesu 1897., koji nakon opsežne obnove postava 2018. na mrežnoj stranici i dalje nekritički pristupa kolonijalnoj povijesti svojih izložaka, prikazujući je kao nešto prirodno i sterilno, a ne sporno i potencijalno uvredljivo. Predstavljena građa izvučena je iz konteksta te neprimjereno spojena u „mrežni postav“ koji i dalje otkriva predrasude o afričkoj kulturi i trivijalizira kolonizatorsko nasilje, stavljajući predmete o kolonizatorima uz predmete koji govore o afričkoj kulturi bez objašnjenja i podataka o podrijetlu. Skulpture namijenjene uspravnom izlaganju prikazane su u ležećem, nepovlaštenom položaju, a impozantne umjetnine smanjenih dimenzija, iako su neke visoke i po dva metra.
Artl@s i BasArt
Na konferenciji su predstavljena i dva međunarodna interdisciplinarna projekta kojima se i naši muzeji mogu priključiti. Prvi je Artl@s, projekt prostorne (digitalne) povijesti umjetnosti pokrenut 2009. godine, u okviru kojega je nastao i BasArt, manji projekt otvorenog pristupa koji je javno dostupan od lipnja prošle godine, a odnosi se na bazu podataka u koju se unose katalozi umjetničkih izložbi od 19. stoljeća do danas (dosad gotovo pet i pol tisuća izložbi, više od tri tisuće kataloga, 210 gradova) u cilju globalizacije i decentralizacije povijesti umjetnosti te dokidanja ideje središta i periferije. Projektom se dovelo u pitanje jednosmjerno širenje ideja i utjecaja (naveden primjer fovizma u Francuskoj i ekspresionizma u Njemačkoj – tko je utjecao na koga) te je potvrđeno da se umjetnost razvijala i na područjima izvan poznatih središta, čak i podjednako uspješno. Za razliku od dosadašnje monografske sudbine povijesti umjetnosti, s puno odvojenih studija slučajeva, podatci iz kataloga (vrijeme i mjesto održavanja, autori, djela, godine rođenja, spol, imena učitelja, trgovaca umjetninama, cijene djela itd.) otkrivaju društvenu pozadinu povijesti umjetnosti, odnosno potvrđuju opće kruženje tema, ideja i prikaza.
Time Machine
Drugi veliki projekt je Time Machine, zamišljen kao najambiciozniji projekt na sjecištu kulturne baštine i informacijskih znanosti, čiji je cilj razvoj digitalizacijske i računske infrastrukture velikih razmjera (umjetna inteligencija, robotika, informacijska i komunikacijska tehnologija, proširena i virtualna stvarnost) radi mapiranja i simulacije velikih podataka iz prošlosti. Kao što je naglašeno u manifestu projekta, ubrzana globalizacija i promjena demografske strukture europskog stanovništva utjecale su na (re)nacionalizaciju i pojavu privatnih digitalnih platformi čiji algoritmi daju „prednost“ popularnosti i osobnim agendama nad povijesnim činjenicama. Sve se manje vjeruje informacijama iz baštinskih ustanova što dovodi do krize autoriteta i pojave lažnih vijesti. Suočena s ugroženošću ideje o zajedničkoj prošlosti, Europa bi hitno trebala pojačati angažman tako da povijesnu građu učini dostupnom građanima. Projekt podrazumijeva desetogodišnji plan, a Europska unija zasad ga je podržala s milijardu eura. U listopadu 2019. utemeljena je organizacija Time Machine sa sjedištem u Beču kao institucijski okvir projekta, a trenutačno okuplja 33 partnera te više od 500 organizacija kao što su akademske i istraživačke ustanove, muzeji, galerije, arhivi, knjižnice, vladina tijela, organizacije civilnog društva i privatne tvrtke iz 34 zemlje (uključujući Europeanu, ICARUS i DARIAH), s otvorenim pozivom drugima da se priključe. Hrvatska zasad sudjeluje s 13 partnera, ali još uvijek bez ijednog muzeja. Članarina se plaća prema obliku članstva (postoji i besplatno) te omogućuje pristup infrastrukturi i upotrebu tehnologija. Mapiranje „društvene, kulturne i geografske evolucije“ može se ostvariti i lokalnim projektima (dosad 18 projekata).
Zaključno
Mogućnosti upotrebe novih tehnologija dovele su do novih spoznaja na području humanističkih znanosti i interdisciplinarnog povezivanja stručnjaka. Na konferenciji su prikazane brojne pozitivne strane upotrebe računalnih alata u baštinskim ustanovama, poput veće vidljivosti građe, brže i sveobuhvatnije analize podataka, širenja znanja te dostupnijeg obrazovanja budućih stručnjaka, ali i korisnika baštine. S druge strane, upotreba ovih pomagala može imati i nedostatke ako se oni uvode u istraživanja bez kritičkog promišljanja o kontekstu u kojemu se primjenjuju i bez svijesti o mogućim posljedicama. Prednost i dalje treba imati istraživački rad te njegova utemeljenost na korpusu prikupljenih podataka i dokumentaciji kako ne bi došlo do trivijalizacije rezultata i gomilanja vizualizacija koje su tek pomodni dodatak. Baštinske ustanove morale bi biti svjesne ovih ograničenja i ostati mjesta vjerodostojnosti informacija. (Ivona Marić i Dunja Vranešević)
Odjeci Bauhausa – hommage Akademiji primijenjenih umjetnosti
Galerija Klovićevi dvori u Zagrebu obilježila je stogodišnjicu osnutka Bauhausa priredivši izložbu posvećenu Akademiji primjenjenih umjetnosti u Zagrebu, obrazovnoj ustanovi pokrenutoj prije sedamdeset godina koja je za svog kratkog postojanja provodila neka od programskih načela slavne umjetničke škole. Izložba Refleksije Bauhausa: Akademija primijenjenih umjetnosti u Zagrebu 1949. – 1955. otvorena je 22. listopada, točno 65 godina od Uredbe o ukidanju Akademije, te je niz obljetnica bio više nego dovoljan povod da se šira javnost upozna s ovom iznimnom i važnom pojavom u hrvatskoj povijesti umjetnosti. Zanimljiva podudarnost je to što je Akademija primijenjenih umjetnosti bila smještena na adresi na kojoj danas djeluje Galerija Klovićevi dvori.
Akademija primijenjenih umjetnosti osnovana je kao škola „radnog“ tipa, odnosno praktične nastave na kojoj se poticao eksperimentalni pristup stvaranju i oblikovanju te ovladavanje različitim tehnikama, što se može prepoznati kao tekovina Bauhausa. Za njen netradicionalan obrazovni model posebno su bili zaslužni profesori Ernest Tomašević, Branka Hegedušić, Kosta Angeli Radovani, Zvonimir Radić i Vjenceslav Richter. Nakon prve pripremne godine studij se nastavljao na jednom od šest odjela: za arhitekturu, plastiku, grafiku, tekstil, keramiku ili slikarstvo. Osim teorijske i praktične nastave studenti su dobili priliku surađivati s industrijskim sektorom iz čega je također vidljiva poveznica s Bauhausom. Profesorski kadar (koji čine neki od članova grupa Zemlja i EXAT 51) prepoznao je potrebe tadašnjih industrija u razvoju pa su se mogućnosti primjene industrijskog dizajna podučavale na svim odjelima: dizajn namještaja i interijera na Arhitekturi; produkt dizajn na Plastici; plakati i dizajn ambalaže na Grafici; tekstil i odjeća na Tekstilu; dizajn za elektroindustriju i sanitarije na Keramici; slikarstvo u prostoru na Slikarstvu.
Studenti su dolazili iz svih zemalja bivše Jugoslavije, a najvažniji od njih predstavljeni su na ovoj izložbi: Zvonimir Lončarić, Zlatko Bourek, Pavao Štalter, Bruno Planinšek, Jagoda Buić, Vasko Lipovac, Ante Jakić, Mladen Pejaković, Ordan Petlevski, Aleš Debenjak, Marija Kalentić, Mirjana Tavčar Šimanović, Milica Rosenberg, Marta Šribar, Koraljka Adum, Vlasta Hegedušić, Zlata Komadina Krmpotić, Zora Mohorovičić, Jože Rebernak, Jasna Šubić Novak. Akademija je prije svog zatvaranja proizvela dvije generacije diplomiranih umjetnika, dok su ostali studenti bili primoreni završiti studij na Akademiji likovnih umjetnosti. Razlozi ukidanja Akademije i dalje ostaju na razini spekulacija, bile to financijske poteškoće ili rivalnost sa srodnima ustanovama – Akademijom primijenjenih umjetnosti u Beogradu i Akademijom likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Opsegom izložba Refleksije Bauhausa obuhvaća više od stotinu umjetničkih radova s područja slikarstva, skulpture, grafičkog oblikovanja, filma, tekstila i produkt-dizajna, dok je povijesni aspekt zastupljen malobrojnom dokumentarnom građom u vlasništvu Arhiva za likovne umjetnosti (matični listovi studenata, primjerak diplome s Akademije primjenjenih umjetnosti, Nastavni plan Odsjeka za dekorativno kiparstvo, Uredba o ukidanju od 22. X. 1954.). Zanimljiva podudarnost je to što je Akademija primijenjenih umjetnosti bila smještena na adresi na kojoj danas djeluje Galerija Klovićevi dvori. Jezgrovit tekstni sadržaj na izložbi upućuje posjetitelja na povijesne okolnosti osnutka i ukidanja Akademije, vrijednost njezina modernog pristupa obrazovanju umjetnika povezivanjem umjetnosti i svakodnevnog života. Izložba je koncipirana kao pregled umjetničkog stvaralaštva naših priznatih umjetnika, ujedno bivših studenata Akademije, te njihovih ostvarenja u području primjenjenih umjetnosti, industrijske proizvodnje, animiranog filma, kostimografije i scenografije. S obzirom na manjak građe u vidu dokumenta i nedostatak studentskih radova (uz iznimku studije u drvu – Handsculpture B. Planinšeka), izložena su djela većinom nastala nakon šezdesetih godina prošlog stoljeća i ona u prvom redu upućuju na svestranost i originalnost izraza njihovih autora koje su stečene obrazovanjem na Akademiji primjenjenih umjetnosti. Na neki način „duh“ Akademije nastavio je živjeti kroz njihov rad i tako posredno utjecao na hrvatsku umjetnost i kulturu.
Autori izložbe su Tonko Maroević, Jasna Galjer i Ana Medić. Izložba Refleksije Bauhausa: Akademija primijenjenih umjetnosti u Zagrebu 1949. – 1955. bit će otvorena do 12. siječnja 2020. godine. (Ivona Marić)
Izvor: Galerija Klovićevi dvori
Budimpešta – Rembrandt, Ruybens i Van Dyck u obnovljenom muzeju
U Muzeju likovnih umjetnosti u Budimpešti nedavno su se otvorile dvije izložbe velikih slikarskih majstora 17. stoljeća. Povodom obilježavanja 350. godišnjice Rembrandtove smrti 20. rujna otvorena je izložba „Rembrandt i njegovi učenici“, a 30. listopada izložba „Rubens, Van Dyck i divota flamanskog slikarstva“ na kojoj je izložena i najskuplja akvizicija u povijesti muzeja - Van Dyckova slika nabavljena krajem prošle godine.
Obje izložbe na neki način prigodno obilježavaju i godišnjicu otvaranja Muzeja nakon velike renovacije koja je završena prošle godine. Na izložbi „Rembrandt i njegovi učenici“, čija je autorica kustosica Odjela za grafike i crteže Bernadett Toth, u jednoj od prizemnih dvorana Muzeja izloženo je oko 40 djela, većinom bakropisa i crteža, iz muzejske Zbirke grafika i crteža i Zbirke slika starih majstora. Uz poznatog nizozemskog baroknog slikara, na izložbi se mogu vidjeti i djela Ferdinanda Bola, Gerbranda van den Eeckhouta, Samuela van Hoogstratena, Abrahama Funeriusa, Jan Lievens i njegovih drugih učenika, kojih je ukupno tijekom Rembrandtovog života bilo nekoliko desetaka.
Rembrandt je svoje mentorstvo i materijale u radionicama naplaćivao u iznosu od 100 guldena godišnje po učeniku (otprilike 40.000,00 hrvatskih kuna u današnje vrijeme), a učenička djela nastala u radionici imao je pravo i prodavati. Učenici su u Rembrandtovu radionicu došli kao već obučeni slikari koji su se željeli usavršiti, a on ih je poticao da nađu vlastiti likovni izričaj. Ponekad su radovi njegovih učenika atribuirani samom učitelju jer se Rembrandtova poduka sastojala od toga da učenici kopiraju motive koje je on sam nacrtao ili naslikao. Djela često nisu bila potpisana, pa tako i na ovoj izložbi možemo vidjeti neka djela koja su atribuirana određenim umjetnicima, iako nemaju potpise kao dokaze (npr. Barentu Fabritiusu i Willemu Drostu).
Na izložbi pod nazivom „Rubens, Van Dyck i divota flamanskog slikarstva“ može se vidjeti oko 120 djela, a za ovu je prigodu Muzej mnoga posudio iz brojnih međunarodnih ustanova i zbirki kao što su Lihtenštajnska kneževska zbirka iz Beča, pariški Louvre, Ermitage iz Sankt-Peterburga, madridski El Prado, Galerija Uffizi, Nacionalna galerija u Londonu i Nacionalna galerija u Washingtonu. Izložba je otvorena do 16. veljače 2020. godine.
Fotografirao: Jurica Lisac
U izložbu je uključena i slika Anthonyja Van Dycka kupljena krajem prošle godine preko londonske aukcijske kuće Christie's, a koja se inače nalazi u stalnom postavu Muzeja. Riječ je o portretu princeze Marije Henriette Stuart, kćerke engleskog kralja Karla I. Tada devetogodišnja djevojčica prikazana je kao mladenka povodom vjenčanja s Vilimom II. Oranskim. Muzej ima par slika iz Van Dyckove ranije faze, a ovo je jedna od posljednjih koje je naslikao. To je bilo ono što je zbirci Starih majstora, koja broji više od 3000 djela, nedostajalo, prema riječima ravnatelja Muzeja Lászla Baána. Kupnju slike financirala je mađarska vlada, a njezina cijena iznosila je 2.1 milijardu mađarskih forinti (oko 49 milijuna hrvatskih kuna).
Nabava navedene Van Dyckove slike nije jedini veliki financijski izdatak Muzeja u koji su uložena javna sredstva. Zadnji dan listopada bila je godišnjica otvaranja Muzeja nakon velike renovacije. Obnova zgrade, koju su od 1900. do 1906. godine gradili arhitekti Albert Schickendanz i Fülöp Ferenc Herzog , započela je 2015. i završila ujesen 2018. godine. Obnovljene su „Michelangelova dvorana“ i „Schickendanzova soba“, a uređene su i ostale izložbene prostorije te ostatak građevine, kao što su čuvaonice, garderoba, restoran, zamijenjen je krov i postavljen novi sustav centralnog grijanja i klimatizacije. Restaurirana je i raskošno dekorirana „Romanička dvorana“, nazvana tako jer je uređena u stilu romaničke bazilike. Njezin oslik radili su slikari Károly Miksa Reissmann i János Glaser 1903. i 1904. godine. U dvorani su bili smješteni gipsani odljevi djela od antike do renesanse, a također i kopije dvaju romanički portala – Knežev portal katedrale u Gyualfehérváru i Zlatnih vrata katedrale u Freibergu, koje možemo vidjeti i danas. Nakon oštećenja u Drugom svjetskom ratu, dvorana je pretrpjela desetljeća propadanja. Tijekom tog perioda bila je zatvorena za javnost i služila je kao muzejsko skladište. Gipsani odljevi koji su bili u dvorani trenutno su na restauriranju, a od iduće godine dio bi trebao biti izložen u muzeju u Komáromu.
Obnova Muzeja iznosila je 15 milijardi mađarskih forinti (oko 356 milijuna hrvatskih kuna) i dio je velikog projekta pod nazivom Liget Budapest koji bi trebao biti završen 2023. godine. U sklopu projekta u procesu je i uređenje okolnog parka i obnove postojećih te izgradnje novih muzejskih objekata koji će biti dio muzejske četvrti. Iako se izgradnjom muzejske četvrti Budimpešta priključuje nekim drugim velikim europskim gradovima, projekt je zbog svoje opsežnosti, velikih troškova i zadiranja u zelene površine gradnjom zgrada u koje bi se preselili postojeći muzeji naišao na kritike dijela javnosti, a zabrinutost su izrazili i UNESCO i ICOMOS (Međunarodno vijeće za spomenike i spomeničke cjeline). (Zrinka Marković)
Fotografirao: Jurica Lisac
Izvor: Muzej likovnih umjetnosti u Budimpešti
Nova izdanja – Arhitektura franjevačkih crkava Istre i Kvarnera
U sklopu 38. izložbe izdavačke djelatnosti hrvatskih muzeja i galerija prošlu srijedu na Interliberu predstavljena je knjiga u izdanju Arheološkog muzeja Istre pod nazivom Arhitektura franjevačkih crkava u Istri i na otocima Kvarnerskog zaljeva do kraja 16. stoljeća.
O knjizi koja objedinjuje cjeloviti korpus istraživanja franjevačkih crkava na području sjevernog Jadrana govorili su dr. sc. Darko Komšo, ravnatelj Arheološkog muzeja Istre, dr. sc. Marija Buzov, znanstvena savjetnica iz Hrvatskog društva za proučavanje antičkih mozaika i jedna od recenzentica knjige te autor dr. sc. Damir Demonja, znanstveni savjetnik u trajnom zvanju s Instituta za razvoj i međunarodne odnose.
Autor je sustavno obradio 11 franjevačkih crkava u Puli, Poreču, Pazinu, Krku, Cresu, Rabu i Pagu, smjestivši ih u povijesno-prostorni okvir humanizacije religije i njenog prilagođavanja nižim gradskim slojevima stanovništva. U svom radu dao je arhitektonsku i tipološku interpretaciju franjevačkih crkava pojasnivši oblikovanje franjevačke arhitekture u svijetlu razvoja franjevačkog reda. Demonja se dotiče njihovog smještaja u prostoru, navodi imena graditelja-majstora poznatih iz arhivskih dokumenata te predstavlja elemente arhitekture koji odražavaju učenja Franje Asiškoga, osnivača Reda, njihovo ishodište, razvoj i kontinuitet.
Različiti kronološki slojevi građenja jasno su razdvojeni i naznačeni čime je napravljen značajan korak u sagledavanju onoga što je stvarno predstavljalo prvobitni izgled franjevačkih zdanja. Istovremeno, naglašavanje određenih pojedinosti poput motiva u oblikovanju fasada pruža značajan potencijal daljnjim istraživanjima njihova podrijetla i simboličkih slojeva njihovih razumijevanja. Poseban osvrt je na izvornim tipovima franjevačkih crkava izgrađenim u srednjoj Italiji, u Umbriji i Toskani, koje su kolijevka novog duhovnog pokreta, tzv. prosjačkih redova, na čijim su načelima osmišljena pravila gradnje. Na taj je način moguće jasnije sagledati razvoj, utjecaje, razlike i dosege franjevačkih crkava sagrađenih na proučavanom prostoru naspram onim talijanskim.
Monografija ima 13 poglavlja te na 187 stranica donosi brojne arhitektonske priloge, nacrte i fotografije. Tiskana je dvojezično na hrvatskom i engleskom jeziku, čime ovaj specijalistički znanstveni rad postaje dostupan hrvatskim i stranim istraživačima. Objavljena je kao 32. svezak u seriji Monografije i katalozi, vrlo vrijednoj ediciji Arheološkoj muzeja Istre koja od 1985. godine objavljuje priloge iz različitih polja humanistike.
Zahvaljujući provedenim istraživanju na terenu i vrloj preciznoj i detaljnoj obradi crkava zauzima važno mjesto u daljnjem proučavanju navedene teme i prvenstveno je namijenjena znanstvenicima, istraživačima, studentima i stručnjacima koji se bave zaštitom baštine. Također, može poslužiti kao bitan izvor informacija za dionike lokalne zajednice u razvoju posebnih oblika turizma temeljenih na održivom razvoju, te svima ostalim zainteresiranim za baštinu vezanu uz franjevce i njihovu ostavštinu na hrvatskoj obali. (Ivan Guberina)
Dr. sc. Damir Demonja, Arhitektura franjevačkih crkava u Istri (Puli, Poreču i Pazinu) i na otocima
Kvarnerskog zaljeva (Krku, Cresu, Rabu i Pagu) do kraja 16. stoljeća.
Izdavači: Arheološki muzej Istre, Pula; Institut za razvoj i međunarodne odnose, Zagreb
Urednici: Darko Komšo, Adriana Gri Štorga, Katarina Zenzerović
Tisak: Tiskara Zelina d.d., Sveti Ivan Zelina
Dizajn: Gordana Brborović
Naklada 700 primjeraka
ISBN 978-953-8082-42-9
Mondo Museum – mali korak za čovjeka, ali veliki za…
Vodeća svjetska platforma za digitalnu distribuciju igara Steam najavila je za iduću godinu izlazak igre Mondo Museum koja simulira vođenje muzeja. Riječ je o neočekivanoj mješavini zabave i iskustva vođenja stvarnog muzeja koju su razvili dizajneri igara iz Viewport Gamesa, igri koja neodoljivo podsjeća na vrlo popularnu Sims franšizu.
Kako je pojasnio njezin kreator Michel McBride-Charpentier za portal Kotaku, iako primarna funkcija igre nije edukativna već zabavna, namjera autora bila je približiti igraču iskustvo vođenja muzeja i pokazati kako je kombinirajući izloške moguće kontekstualizirati povijest i pričati priče.
Za početak, igrač mora sam kreirati raspored izložbenih prostora, suvenirnica i kino dvorana te posebno za svaku prostoriju odabrati pod, stolariju, zidne tapete i drugi dekor. Zatim je potrebno zaposliti muzejske djelatnike, kustose i konzervatore koji će se brinuti o sigurnosti građe i kontekstualizaciji izložaka. Hoće li se posjetitelji kretati kroz muzej kronološki, tematski ili interdisciplinarno također ovisi o igraču. Tu su i nepredvidivi izazovi poput zahtjevnih VIP gostiju ili iznenadnog urušavanja T-Rexovog kostura.
Iz Viewport Gamesa poručuju kako igra reprezentira idealnu verziju onoga što bi muzeji trebali biti te da u simulaciji neće biti dostupna građa koja je u muzejima završila kao plod kolonijalnog nasilja, već će u postavkama igre postojati mogućnost posudbe brojnih predmeta iz muzeja u zemljama njihova porijekla.
„Ključno je da korisnici shvate vezu između izložaka iz različitih kolekcija te da ih kreativno kombiniraju stvarajući vlastiti narativ. Igrači mogu odlučiti žele li u postavu izložiti sve umjetničke slike iz određenog povijesnog razdoblja ili će neke od njih kombinirati s drugim povijesnim predmetima iz tog vremena. Na taj način kontroliraju iskustvo svojih virtualnih posjetitelja koje je ključno za otključavanje novih izložaka i dobivanje financijskih sredstava za vođenje muzeja“, otkrio je McBride-Charpentier.
Dok se na našim prostorima još uvijek vode rasprave o tome trebaju li muzeji i u kojoj mjeri svoj fokus usmjeriti s kolekcija na posjetitelje, a razvoj publike se svodi na informativne letke i billboard plakate, skupina kanadskih računalnih šmokljana demonstrirala je potencijal kreativnih industrija u profiliranju muzeja i njihovog doprinosa društvu među širom publikom. I možda najvažnije – pokazala da je koristeći baštinu kao inspiraciju moguće stvoriti kreativnu zabavu dizajniranu da bude poučna. (Ivan Guberina)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivan Guberina Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr