HR | EN
#1 | #2 | #3 | #4 | #5 | #6

Izvor: HINA / Zvonimir Kuhtić

Novi vizualni identitet Dvora Trakošćan – rebranding muzeja i osvježena komunikacija s publikom

Muzej Dvor Trakošćan promovirao je prošli tjedan u ORIS Kući arhitekture u Zagrebu svoj novi vizualni identitet uz prigodnu izložbu koja je publici predstavila mogućnosti njegove primjene u različitim komunikacijskim alatima i potrebama muzeja. Novi logotipom i vizualnim identitetom, inspiriranim legendom o zmaju i vitezovima Drachenstein, Trakošćan odašilje poruku otvorenosti, inovativnosti i interaktivnosti.

Dvor Trakošćan ušao je u obljetničku 2024. godinu sa snažnom željom osvježiti ne samo svoje muzejske aktivnosti već i s namjerom unaprijeđenja komunikacije s korisnicima i publikom na svim razinama. Ta nastojanja prepoznata su u javnosti što pokazuje i recentna medijska analiza s preko 870 objava od kojih je najveći dio pozitivan, manji dio neutralan, a negativnih objava uopće nije bilo. Pozitivnu sliku muzeja potvrđuje niz priznanja i nagrada dobivenih u zadnjih godinu dana. Naime, Trakošćan je uvršten među najbolje INSTAGRAM destinacije u Hrvatskoj po mišljenju publike, dobio je općinska i županijska priznanja za međunarodnu promociju, a u prosincu i ICOM Hrvatska nagradu za međunarodni projekt Žene nose svijet. Pojačala se prisutnost na društvenim mrežama, radi se nova web stranica muzeja, a jedan od preduvjeta da muzej bude bolje vidljivi je i novi vizualni identitet koji se pažljivo gradio.

Razvijanje uvjerljivog identiteta brenda ključno je za muzeje koji se žele istaknuti i učinkovito angažirati posjetitelje kao što je to slučaj s Trakošćanom. Identitet brenda obuhvaća sve vizualne elemente - od logotipa, sheme boja i tipografije - koji zajednički prenose misiju i vrijednosti muzeja pa se u oblikovanju poruka o tome vodilo računa. Vizualni identitet oblikuje javnu percepciju i utječe na iskustva posjetitelja, a odabir Muzeja usmjerio se prema iskusnom dizajnerskom Studiju Rašić i Vrabec. Provela su se potrebna istraživanja i propitivala rješenja koja najbolje odgovaraju suvremenim muzejskim trendovima, ali i željama Trakošćana da repozicionira ustanovu na jedan nov način. Trakošćan je uvijek pazio da njegov vizualni govor bude prepoznatljiv i jedinstven. Zadnji trakošćanski logo rad je poznatog hrvatskog dizajnera Borisa Ljubičića pa se muzej u potrazi na novim rješenjima vodio kvalitetom i odabrao nagrađivani Studio Rašić Vrabec koji je realizirao i postav izložbe o vizualima u Oris Kući arhitekture. Animaciju znaka izradio je umjetnik Alen Vuković, a ona je živopisno sažela igru elemenata novog brenda.

 

Izvor: HINA / Zvonimir Kuhtić

Identitet brenda najjasnije se oblikuje putem vizualnih komponenti koje predstavljaju muzej javnosti, pa su dizajneri razvili logotip, paletu boja, fonta i druge elemente dizajna koji izviru is željenih osobina brenda - a to je nastojanje da on bude zabavan, edukativan, pouzdan, višeslojan i dostupan. Tako je za pismo odabran Silka font dok je inspiracija za boje pronađena na prikazu grba iz 1631. godine. Upravo taj spoj baštine, povijesti i suvremenosti je ono što Trakošćan želi naglasiti. Sam znak je kompleksan i inspiriran principom skrivene simbolike, posebno legendom o zmaju i vitezovima Drachenstein kao i s tim nazivom poveznice riječi Trakošćan. U znaku se nalazi i simbolika samog dvorca i njegovih kula, jezera, ali i slova T koje ponovno afirmira naziv lokacije.

Ono što muzej zanima jest javna percepcije brenda, odnosno način na koji će javnost gledati na instituciju na temelju svojih interakcija i iskustava. Važan je taj spoj kvalitetno oblikovane robne marke koji je svojevrsni alat za prenošenje same esencije ustanove i stvarna percepcija muzeja u javnosti koju oblikuju različiti čimbenici, uključujući iskustva posjetitelja, ali i ton komunikacije. Razvijanje snažnog identiteta brenda je proces, kroz brand definiramo temeljne vrijednosti muzeja i ono što ga čini jedinstvenim. U radionicama koje su stručnjaci muzeja održali s dizajnerima usmjerili smo se na osobnost, ton poruka i prepoznatljiva obilježja. To je jedan kompleksan put u kojemu se sagledavaju različite perspektive i analiziraju temeljne vrijednosti muzeja, a sve kulminira središnjom porukom brenda koja sažima te elemente. Novi vizualni identitet je iznimno dobro prihvaćen i od struke i od publike, pa Dvor Trakošćan planira dalje promocije i razvoj komunikacije u smjeru koji je novi brend zacrtao.

(Goranka Horjan)

 

Izvor: Muzej grada Pazina

„Ma, najbolje ćemo vam to mi čuvat u Muzeju!“ – izložba predstavlja nove akvizicije Muzeja grada Pazina (2014. – 2024.).

U Muzeju grada Pazina u prosincu 2024. godine otvorena je izložba Ma, najbolje ćemo vam to mi čuvat u Muzeju! Nove akvizicije Muzeja grada Pazina (2014. – 2024.) kojom je predstavljen izbor građe pribavljene otkupom ili darovanjem za fundus Muzeja u desetogodišnjem razdoblju. Novopribavljena je građa izložena u tri izložbene prostorije Muzeja na prvom katu pazinskog Kaštela u obliku šetnje kroz muzejske zbirke, odjele i fundus, ali i kao šetnja kroz sobe i dnevne boravke, trgove, ulice grada Pazina i mjesta Pazinštine.

Uvodni tekst izložbe ukratko predstavlja povijest i rad Muzeja grada Pazina prezentirajući fundus i brojnost zbirki, kao i statističke podatke za izložbom obuhvaćeno razdoblje (broj sklopljenih ugovora o daru i otkupu, nabavljenih predmeta po muzejskim odjelima i zbirkama kao i najbrojniju građu po materijalu i zemljopisnoj odrednici ). U prvoj prostoriji pod nazivom Slobodno vrijeme i zabava, izloženi su plakati, letci i značke raznih sportskih i zabavnih događanja (koncerata, festivala, manifestacija, …), kao i glazbena i kino oprema, te nosači zvuka. Među njima je smještena i lutka odjevena u zaštitno odijelo, trajan podsjetnik na pandemiju COVID-19 virusa nadolazećim generacijama. Fotografije sportaša i sportskih događanja Pazina i Pazinštine te sportska oprema izravan su svjedok sportske povijesti prostora djelovanja Muzeja od sredine 20. stoljeća. Osim opreme industrijske proizvodnje, jedan od najzanimljivijih izložaka zasigurno jesu drvene boće iz 1914. godine, izrađene i korištene u Gračišću, koje približavaju povijesti boćanja na Pazinštini, kao i crtež boćara izrađen 2012. godine za vrijeme održavanja Prvenstva Europe u boćanju u Pazinu, doniran Muzeju 2022. godine.

Druga prostorija predstavlja politički i gospodarski život Pazina i Pazinštine pa je tu, primjerice, smještena građa vezana uz Istarsku željeznicu, za fundus otkupljena prilikom realizacije izložbe Nema više ču ču ču 2015. godine, posvećene 140. obljetnici puštana u promet pruge Divača Pula. Važnost iste leži u opće-povijesnom značaju u očuvanju podataka o radu i načinu funkcioniranja željezničkog prometa u središnjoj Istri, ali i zbog bilježenja informacija o početcima razvoja gospodarstva na području Pazinštine, u čemu je bitnu ulogu imalo povezivanje prugom koja je u Pazin prevozila i radnike i robu.

 

Izvor: Muzej grada Pazina, Politika i gospodarstvo – građa Istarske željeznice

Posjetitelji mogu vidjeti listove, promidžbene materijale i fotografije pazinskih gospodarskih divova, skupine građe koja se aktivno prikuplja za potrebe budućeg izložbenog projekta posvećenog istima. Sredinom 20. stoljeća Pazin je bio polu-urbano središte usred ruralne središnje Istre. Početkom rada brojnih proizvodnih pogona i tvornica (Pazinka, Istraplastika, PIN, Puris, …) postaje urbano središte, dok proizvodi istih postaju poznati diljem Europe. Nakon zatvaranja tvornica, predmeti koji su do jučer bili dijelom svakodnevice postali su muzejska građa koju je trebalo prikupiti i očuvati, što su muzejski djelatnici aktivno počeli raditi 2019. godine vodeći se kriterijima relevantnosti građe za područje djelovanja Muzeja, ali i opće društvene vrijednosti te rastuće raritetnosti određenih predmeta na tržištu protekom vremena.

Svakako je važno i istaknuti izložene primjerke Biltena Istra koji je izlazio 1946. godine, za vrijeme boravka Međusavezničke komisije za razgraničenje (između Italije i Jugoslavije) u Istri, odnosno Pazinu. Vrijednost Biltena leži u njihovoj povijesnoj vrijednosti za izučavanje povijesti regije sredinom 20. stoljeća, ali i izučavanja svih sfera svakodnevnog, društvenog i političkog života Pazina i Pazinštine. Iako su izložena četiri primjerka, skeniranjem QR kodova posjetitelji dobivaju uvid u svih 28 primjeraka.

U posljednjoj prostoriji, imena Svakodnevni život, koja svojom organizacijom podsjeća na dnevni boravak (pazinskih) stanova ili kuća, izloženi su oprema kuće i predmeti uporabne kućanske namjene. Iako većim dijelom industrijske proizvodnje, građa je važna za poimanje određenog vremenskog perioda što muzeju općeg tipa kao što je Muzej grada Pazina koristi u oslikavanju raznih kulturno-povijesnih izložbenih tema. Na stolu je, primjerice, aranžirano kuhinjsko posuđe među kojim se ističu šalica s otisnutim logotipom Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu kao primjer građe opće društvene vrijednosti, ali i šalica i kafetijera s otisnutim logotipom Pazin Caffe, pribavljeni prilikom realizacije izložbe Gremo na kafe! 2018. godine, koje su bile promotivni materijali pazinskog distributera kave i vlasnika ugostiteljskog objekta.

 

Izvor: Muzej grada Pazina, Svakodnevni život – šalice za kavu i kafetijera s logotipom Zimskih olimpijskih igara i Pazin Caffe

Ističu se i dječje igračke, izložene u svojevrsnom dječjem kutku uz zikvicu – krevetić za novorođenče, ručne izrade koje datiraju iz sredine 20. stoljeća, kao i odjeća koju su ručno izradile obrtnice iz Pazina i Kringe.

Osim izložene građe, u postavu se nalazi i Kutak za nove akvizicije kao poticaj na buduće suradnje i tendenciju nastavka prikupljanja građe za fundus. U sklopu predstojeće Noći muzeja, kutak će postati glavnim dijelom Pop-up izložbe gdje će posjetitelji moći, uz pomoć stručnog muzejskog osoblja, uz izložbu postaviti predmete koje žele donirati Muzeju.

Na kraju, važno je reći da je ova izložba, osim što predstavlja bogati fundusa Muzeja, prvenstveno jedna velika zahvala svima koji su svojom građom postali dio Muzeja i time se zauvijek u povijesti zabilježili kao prijatelji Muzeja.

(Maja Zidarić Pilat, ravnateljica Muzeja grada Pazina)

 

Izvor: Muzej Međimurja Čakovec

„Vunasti mamuti“ u Muzeju Međimurja – izložba vodi posjetitelje na putovanje ledenodobnim okolišem

U Muzeju Međimurja Čakovec krajem godine otvorena je izložba „Vunasti mamuti: divovi ledenog doba“ autorice Branke Marcijuš koja posjetitelje vodi na putovanje ledenodobnim okolišem, upoznajući ih s dinamičnom geološkom prošlošću Zemlje i suživotom ljudi i vunastih mamuta.

Izložba je nastala kao rezultat suradnje djelatnika Muzeja Međimurja Čakovec i Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja koja je unatrag nekoliko godina rezultirala adekvatnom zaštitom paleontološke građe te njezinom kvalitetnijom stručnom muzejskom obradom. Postav izložbe prezentira fosilne nalaze surlaša iz fundusa Muzeja Međimurja Čakovec s ciljem upoznavanja javnosti s dinamičnom geološkom prošlošću Zemlje, odnosno paleoklimom i paleookolišem pleistocena te suživotom ljudi i vunastih mamuta. Posjetitelji svih dobnih skupina mogu saznati više o životu jednog od najimpresivnijih sisavaca ledenoga doba koji se svojim gustim krznom i zaštitnim slojem potkožnoga masnog tkiva savršeno prilagodio hladnoj periglacijalnoj klimi, a koji je obitavao na području Euroazije i Sjeverne Amerike. Tim se područjem rasprostirala tzv. mamutska stepa, odnosno biom čiji su paleoekološki uvjeti uključivali vegetaciju tundre i stepe uz malu količinu padalina i snježnoga pokrivača te obilje sunca tijekom ljeta. Biljne zajednice mamutske stepe imale su obilje nutrijenata, brzo su se obnavljale te bile mnogo raznovrsnije od sličnih današnjih, što ih je činilo pogodnim za život velikih biljojeda. Uz paleontološku građu iz fundusa Muzeja izložba prezentira i dvadesetak fosilnih nalaza pleistocenske faune iz privatne zbirke obitelji Zvjerac, pronađenih prilikom eksploatacije šljunka na području Koprivničke Podravine, te fosilnu kljovu iz fundusa Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja.

 

Izvor: Muzej Međimurja Čakovec

Oblikovanje postava izložbe potpisuje umjetnik i profesor Andrija Večenaj, a osmišljeno je s ciljem što uspješnije vizualne i prostorne komunikacije sadržaja koje će dovesti do kreiranja pozitivnog korisničkog iskustva. Kreiranje atmosfere ledenodobnoga okoliša postignuto je paravanima od višeslojnoga prozirnog netkanog tekstila koji asociraju na ledenjake te instalacijama biljnih elemenata koji asociraju na stepsko stanište. Izložba sadrži i interaktivne elemente za uključivanje publike kao primjerice interpretaciju paleontološkoga nalazišta s kostima vunastoga mamuta i alatkama za iskopavanje, scenu za fotografiranje, repliku krzna vunastoga mamuta u funkciji taktilne instalacije te štafelaj za crtanje po uzoru na paleolitičku špiljsku stijensku umjetnost. Likovna interpretacija izložaka i pristupačnost sadržaja postignuta je vizualno usklađenim umjetničkim akvarelima, lentom geološke prošlosti Zemlje te projekcijom dokumentarnoga filma o vunastim mamutima.

Izložba se može razgledati u Izložbenom salonu Muzeja Međimurja Čakovec do 31. ožujka 2025. godine.

(I.G. / MMČ)

 

Fotografirao: Fredy Fijačko

Hrvatski školski muzej – „Lekcije iz prošlosti“ za školske reforme sadašnjosti

U galeriji Školica za 5 Hrvatskoga školskog muzeja krajem studenoga 2024. otvorena je izložba „Lekcije iz prošlosti – školske reforme od prosvjetiteljstva do digitalnog doba“. Izložba je priređena u povodu obilježavanja 250. obljetnice prosvjetiteljske reforme školstva i 150. obljetnice Mažuranićeve reforme i prvog školskog zakona donesenog u Hrvatskome saboru 1874. godine.

Autorica Štefka Batinić nastojala je dati pregled ključnih reformskih zahvata u školstvu od početaka uspostave školstva kao državnog sustava do današnjih dana, u okvirima i granicama koje je dopustio relativno mali prostor galerije Školica za 5, gdje Hrvatski školski muzej od početka 2023. održava svoje programe zbog nemogućnosti rada u svom matičnom prostoru – Hrvatskome učiteljskom domu, oštećenom u potresima 2020. godine.

Prvi dio izložbe obuhvaća razdoblje od posljednjih desetljeća 18. do kraja 19. stoljeća u kojemu se ističu tri ključne osobe – Marija Terezija, Ivan Mažuranić i Izidor Kršnjavi. Putem reformskih dokumenata (školskih zakona i propisa), fotografija, citata i shema školskog sustava prikazani su njihovi reformski zahvati i osnovna obilježja školstva pri čemu je naglasak na Mažuranićevoj reformi koja je bila podlogom razvoja modernog hrvatskog školstva i osnovom modernizacije društva. Taj je dojam za posjetitelje pojačan i videoinstalacijom koju je izradio Ivan Marušić Klif.

U drugom su dijelu prikazani karakteristični reformski zahvati u dvije Jugoslavije. U prvoj se tridesetih godina 20. stoljeća ističu pokušaji unutarnje reforme škole i pedagoškog pluralizma s jedne i nastojanja državne instrumentalizacije školstva s druge strane. Za vrijeme socijalističke Jugoslavije karakteristične su dvije velike reforme – uspostava jedinstvenog školskog sustava s obveznom osmogodišnjom školom 1950-ih i reforma srednjoškolskog obrazovanja, tzv. Šuvarova reforma 1970-ih godina. Isječcima iz televizijskih emisija dočarana je atmosfera školskog života u posljednjim desetljećima 20. stoljeća.

 

Fotografirao: Fredy Fijačko

Treći dio izložbe donosi povijesnu sintezu promjena u školstvu u obliku lente vremena te presjek pokušaja reforme školstva početkom 21. stoljeća. Potonje je prikazano tek na simboličkoj razini pomoću insceniranih novinskih stupaca s brojnim naslovima koji su u dnevnim tiskovinama u posljednja dva desetljeća pompozno najavljivali promjene u školstvu do kojih u stvarnosti nikad nije došlo.

Izložbu prati katalog koji pruža širi uvid u temu i daje svojevrsnu sintezu razvoja hrvatskoga školstva u protekla dva i pol stoljeća. Likovno oblikovanje izložbe i kataloga potpisuje Ana Zubić. U sklopu izložbe bit će organizirana i tribina o tome kakvo obrazovanje želimo i zašto je reforma obrazovanja u Hrvatskoj u posljednja tri desetljeća postala nemoguća misija.

Izložba ostaje otvorena do 8. ožujka 2025. godine.

(Štefka Batinić)

 

Fotografirao: Miro Lelas

Nova izdanja – „Naša plaža – kulturnoantropološko istraživanje plaža: studija slučaja plaže Bačvice“

U Etnografskom muzeju Split krajem godine održana je promocija knjige „Naša plaža – kulturnoantropološko istraživanje plaža: studija slučaja plaže Bačvice“ autorice Vedrane Premuž Đipalo. Cilj ove monografski prilagođene doktorske disertacije, koja je objavljena u izdanju Etnografskog muzeja Split, bio je ukazati na ulogu plaža u oblikovanju gradskog identiteta te na važnost kulturnoantropoloških istraživanja plaža koje su kao mjesta okupljanja bitna prilikom proučavanja svakodnevice stanovnika priobalja.

Plaža Bačvice kao odabrani topos istraživanja izdvaja se zbog stogodišnje kupališne povijesti tijekom koje je afirmirana kao poznato gradsko okupljalište te zbog prisutnosti u javnom i medijskom diskursu što ovu plažu čini prepoznatljivim gradskim simbolom.

Promatrajući dijakronijski razvoj i promjene koje su se odvijale na prostoru kupališta te društveno-kulturni fenomen plaže Bačvice u suvremenosti, provjeravana je osnovna hipoteza o plaži kao važnom identitetskom mjestu u svakodnevici stanovnika grada Splita kroz povijest i u današnjici. Istraživane su emocije, sjećanja i različita iskustva bivanja na plaži koja preoblikuju fizički prostor plaže u identitetsko, značenjsko mjesto. Istraživanje je pokazalo izrazitu afektivnu povezanost lokalnog stanovništva s plažnim prostorom te značajnu i jedinstvenu uloga koju plaža Bačvice ima u oblikovanju i predstavljanju gradskog identiteta.

U prvom dijelu knjige predstavljene su temeljne kulturološke analize plaža inozemnih autora te pregled istraživanja plažnih prostora istočne jadranske obale domaćih autora. Nadalje, prikazan je razvoj predodžbe o moru i obalama od antičkih vremena do suvremene, „globalne“ plaže. Prikazane su promjene u percepcijama obalnih predjela kao mjesta straha, preko mjesta tranzita putnika i dobara do mjesta zadovoljstva, samospoznaje te naposljetku do masovno posjećenih mjesta za odmor i zabavu. Za razliku od antičkog doba kada su obale smatrane poželjnim mjestom za ritualne radnje umakanja u vodi, srednjovjekovni imaginarij nije im bio naklonjen. Tek sredinom 18. stoljeća dolazi do prihvaćanja i uživanja u plažama, prvo tek u terapeutske svrhe, a potom one postaju mjesta odmora, opuštanja, zabave i pokazivanja tijela.

 

Fotografirao: Miro Lelas

Proučavanjem povijesnih okolnosti i urbanističkog razvoja nastojali su se obuhvatiti materijalni oblikovatelji prostora plaže Bačvice. Ovaj dio istraživanja obuhvatio je proučavanje periodike od početka 20. stoljeća do danas te relevantne bibliografije. Prikazom povijesnih događanja razmatrale su se različite teorije o podrijetlu naziva plaže Bačvice, različite funkcije njezinog prostora te povijesni razvoj kupališta od početka 20. stoljeća do danas – razvoj kupališne arhitekture, infrastrukturne promjene, turistički razvoj, kupališno odijevanje, pojava i kreiranje pravila ponašanja na plaži, sportska i društvena zbivanja. Pojava plaže u vizualnim i literarnim umjetnostima istraživana je kroz periodiku, književna i likovna djela, fotografiju i film. Proučavanjem naracija prezentiranih u elektroničkim mrežnim izvorima analizirana je plaža suvremenog doba.

Analizirana i komparirana vizualna i literarna građa prikazuje plažu kao mjesto susreta, odmora, dokolice, zdravstvene terapije, psihičke relaksacije, pa čak i hedonističke razuzdanosti. Nadalje, suvremene percepcije i događanja na plaži koje su analizirane kroz lokalni dnevni tisak, u većoj mjeri naglašavaju komunalni nered, strah lokalnog stanovništva zbog smanjivanja javnog prostora plaže izgradnjom hotelsko-ugostiteljskih sadržaja, zbog nepovoljnih koncesija, prekomjerne posjećenosti, komercijalizacije plaže kroz sadržaje nespojive s prirodnim obilježjima krajolika, pa čak i kroz komercijalizaciju picigina.

Istraživanje ljudskih ponašanja, osjećaja i sjećanja obuhvaćeno je perspektivom društvenog oblikovanja prostora (Low 2006). U ovom dijelu analizirao se korpus kazivanja prikupljenih suvremenim terenskim istraživanjem na plaži Bačvice, na kojoj su intervjuirane tri kategorije sugovornika – pripadnici lokalne zajednice te inozemni i domaći turisti. Prikupljena građa razmatrana je kroz kategorije iskustva mjesta, identiteta i osjećaja mjesta. Na temelju analiziranih kazivanja, ustanovljeno je postojanje nekoliko razina doživljaja plaže kao i nekoliko razina osjećaja privrženosti prema plaži.

U završnom dijelu rada razrađen je potencijal muzeološkog predstavljanja plaže Bačvice kroz ekomuzej, muzej zajednice, susjedstva ili muzej usmene povijesti. Ostvarenje ovakvog projekta pridonijelo bi očuvanju i jačanju svijesti o važnosti plaže kao prirodnog i kulturnog fenomena.

Istraživanje provedeno u knjizi „Naša plaža - kulturnoantropološko istraživanje plaža: studija slučaja plaže Bačvice“ rezultiralo je izložbom „Plaža je sretno mjesto” održanoj u Etnografskom muzeju Split u razdoblju 14. studenoga 2024. – 13. siječnja 2025.

(Vedrana Premuž Đipalo)

 

Izvor: Dubrovački muzeji

„Pogled kroz Portret Marije Ghetaldi-Gondola“ – izložba otkriva intrigantnu obiteljsku povijest dubrovačkih vlastelinskih obitelji

U Kneževom dvoru u Dubrovniku u suradnji Dubrovačkih muzeja s Hrvatskim restauratorskim zavodom otvorena je izložba Portret Marije Ghetaldi-Gondola koja predstavlja rezultate konzervatorsko-restauratorskih radova na slici klasicističkog slikara Carmela Reggia, otkrivajući publici intrigantnu obiteljsku povijest dubrovačkih vlastelinskih obitelji Ghetaldi i Gondola.

Portret Marije Ghetaldi-Gondola Carmela Reggia, nastao oko 1812. godine, izložen je u stalnom postavu u Glazbenoj dvorani Kulturno-povijesnog muzeja. Na portretu je zamijećena pukotina te je, kao jedan od iznimno vrijednih predmeta iz stalnog postava, 2023. godine upućen na konzervaciju – restauraciju u Restauratorski odjel Dubrovnik Hrvatskoga restauratorskog zavoda. Pri pregledu stručnjaka uočen je nesvakidašnji detalj: tamni obris oka na području vrata portretirane žene. S pomoću niza neinvazivnih istraživačkih metoda otkriven je rijedak nalaz: postojanje ranije slike ispod bojenog sloja. Ispod Portreta Marije Ghetaldi-Gondola nalazi se drugi ženski portret, a uz njega djelomice čitljiv natpis koji otkriva tko je portretirana žena: Frana Gondola rođena Bona. To je bio tek početak raspletanja neobične priče o dvjema ženama i jednoj obitelji.

Marija Ghetaldi-Gondola rođena je 1774. godine kao pripadnica dubrovačkoga vlastelinskog roda Natali. Godine 1794. udala se za Frana-Augustina Matova Ghetaldi-Gondolu (1743.–1798.). Bila je samo 4 godine u braku jer joj je suprug 1798. godine preminuo. Imali su dva sina: Sigismunda (1795.–1860.) i Mata (1797. – ?) Ghetaldi-Gondola. Marija je bila obrazovana žena i rado viđena u dubrovačkim intelektualnim krugovima. Nakon što je postala udovica, opisuje ju se kao nasljednicu vrijednih imanja i kuće u Beču, koji su joj osigurali ugodan život. Iako je s braćom dijelila republikanska uvjerenja, bila je bliska francuskoj vlasti. Preminula je 1861. godine u dubokoj starosti. Portretirana je oko 1812. godine, već kao udovica, u svečanoj plesnoj haljini, držeći u ruci bilježnicu u koju su se upisivali imena plesača i redoslijed plesova. Portret je pripisan Carmelu Reggiu (? – 1819.), istaknutomu dubrovačkom klasicističkom slikaru.

Posljednja istraživanja provedena u svrhu konzervatorsko-restauratorskih radova otkrila su da je za portret Marije Ghetaldi-Gondole iskorišteno ranije platno s portretom druge žene iz iste obitelji, Frane Gondole. Frana Gondola rođena je oko 1723. godine u jednoj od najuglednijih dubrovačkih vlastelinskih obitelji Bona. Prema zapisu u matičnoj knjizi vjenčanih, 1754. udala se za Sigismunda-Dominika (Šiška) Gondolu (1712.–1800.), s kojim nije imala djece. Zapisano je da je umrla 1785. u dobi od 62 godine te da je bila znana pod nadimkom Dona della Crociera. Njezino ime, nadimak i datum smrti iščitavaju se u matičnoj knjizi umrlih, a djelomice i na natpisu uz portret.

 

Izvor: Dubrovački muzeji

Portret njenog supruga Sigismunda-Dominika (Šiška) Gondole nalazi se u Zbirci slikarstva Kulturno-povijesnog muzeja. Naslikao ga je austrijski slikar Franz Xaver Span 1786. godine. Sigismund-Dominik (Šiško) Gondola, rođen 1712. godine, izravni je potomak slavnoga baroknog pjesnika Ivana Gundulića zvanoga Mačica (1589.–1624.). Bio je carski komornik, vitez zlatnog ključa i tajni carski dvornik. Titulama se koristio u svakidašnjem životu, a dijelom su navedene i u natpisu uz portret pa čak i u Knjizi umrlih u zabilješci o smrti supruge. Bio je jedan od utemeljitelja bečke masonske lože Zu den drei Kanonen 1742. godine i njezin starješina 1744. godine. Pretpostavlja se da je Sigismund Gondola portretiran u Beču, u kojem je imao palaču koja mu je donosila znatne prihode te je često boravio ondje zbog različitih navedenih službi koje je obavljao. Brak sa suprugom Franom Gondolom rođ. Bona bio je bez djece. Godine 1787., dvije godine nakon smrti supruge, posvojio je nećaka Frana-Augustina Ghetaldija, koji je naslijedio njegovo prezime i imanje. Dokumentom o adopciji ustvrđeno je da će on, kao i svi njegovi zakoniti i izvanbračni potomci, nositi udvojeno prezime Ghetaldi-Gondola i služiti se združenim grbom i pečatom. Na UV snimci pozadine portreta, zabilježenoj tijekom konzervatorsko-restauratorskih radova izvedenih 1988. godine, čita se signatura slikara koja danas nije vidljiva jer se nalazi ispod podstavnog platna.

Portret Frana-Augustina Ghetaldi-Gondole također se nalazi u Zbirci slikarstva Kulturno-povijesnog muzeja. Naslikao ga je isti autor, Franz Xaver Span, 1786. godine. Na UV snimci poleđine, nastaloj tijekom konzervatorsko-restauratorskih radova izvedenih 1988. godine, nalazi se signatura koja danas ispod podstavnog platna nije vidljiva. Portretirani muškarac pripadnik je istaknutoga dubrovačkog vlastelinskog roda Ghetaldi. Pet je puta, od 1786. do 1797., bio dubrovački knez te je obavljao brojne druge državne dužnosti. Godine 1794. oženio se za Mariju Natali, no kratak četverogodišnji brak prekinula je njegova prerana smrt. Sinovi Sigismund Frano-Augustinov i Mato Ghetaldi-Gondola postali su nasljednici očeva ujaka Šiška Gondole koji ga je nadživio.

Signatura istog slikara očekivala se i na pozadini portreta Frane Gondole rođ. Bona, gdje je i pronađena tijekom konzervatorsko-restauratorskih radova ispod podstavnog platna. O životu autora portreta Franzu Xaveru Spanu malo je poznato. Iz kratke biografske bilješke saznaje se tek da je kao slikar djelovao u Salzburgu između 1760. i 1763. godine te da je ondje ostavio nekoliko portreta koji su sačuvani danas u salzburškom Muzeju i Rezidenciji. Katalog djela ovoga austrijskog slikara čine i slike iz Dubrovačkih muzeja, Portret Sigismunda (Šiška) Gondola i Portret Frana Augustina Ghetaldi-Gondola. Nova otkrića obogatila su spoznaje o Spanovu opusu za još jedan dotad nepoznati portret, onaj Frane Gondole rođ. Bona, danas zastrt kasnijim portretom Marije Ghetaldi-Gondole rođ. Natali. Budući da su nabrojeni portreti potpisani Spanovom rukom i datirani u 1786. godinu, može se pretpostaviti da je slikar nakon Salzburga boravio u Beču, u kojem su portretirani posjedovali palaču i zasigurno poslovno i privatno često boravili. Što je nagnalo Mariju Ghetaldi-Gondolu rođ. Natali da se više od dva desetljeća poslije, već kao udovica, portretira preko prikaza Frane Gondole rođ. Bona, ostaje tajna.

Zahvaljujući interdisciplinarnoj suradnji i rezultatima konzervatorsko-restauratorskih radova omogućena je kontekstualizacija Portreta Marije Ghetaldi-Gondola i upućivanje na pripadnost zaokruženoj cjelini portreta iz Zbirke slikarstva Kulturno-povijesnog muzeja. Arhivskim i povijesnim istraživanjima otkrili su se manje poznati detalji iz povijesti dubrovačkih vlastelinskih obitelji Ghetaldi i Gondola. Osim serije portreta, na izložbi su predstavljeni proces i rezultati provedenih konzervatorsko-restauratorskih radova.

Autorica izložbe je viša kustosica Dubrovačkih muzeja Lucija Vuković, a stručni suradnici su Ljubo Gamulin, Barbara Knežević-Kuzman i Nađa Lučić iz Hrvatskog restauratorskog zavoda.

Izložba ostaje otvorena do 31. ožujka 2025.

(Lucija Vuković)

 

Impressum

Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690

Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar

Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr